Panični poremećaj

[extreme]

back to black kaže:

Otprilike,otkad znam za sebe... Ne šalim se,samo se mijenjao uzrok,i intenzitet raznoraznih strahova Naravno,nije to bilo patološki toliko izraženo ,da sam od malih nogu pila lijekove,ali sam imala kasnije u životu nekakvih problema ,i tada se to multipliciralo,izišlo na površinu,pokazalo svoju ružnu glavu...Tad je došlo na red stabiliziranje terapijama i lijekovima...duga priča...nisam luda,samo malo"labilna"rekli bi laici... I,iz iskustva mogu reći,treba sve opcije uzest u obzir kad je liječenje u pitanju.Sve,osim baba vračara,grahara...šarlatana općenito.Živimo u takvim vremenima da su neuroze sastavni dio svakog čovjeka,više-manje izražene(to je prednost civilizacije ).Malo prelistaj postove,puno ti tu piše o ovoj temi.Pa,nismo s Marsa'ili?Samo naprijed

sad kad čitam sve ove vaše priče mislim si koliko sam sretna jer sam se ja izvukla sa jednogodišnjom terapijom kod psihologice. bez lijekova.
drž'te se ljudi!

[ciganka]

back to black kaže:

Otprilike,otkad znam za sebe... Ne šalim se,samo se mijenjao uzrok,i intenzitet raznoraznih strahova Naravno,nije to bilo patološki toliko izraženo ,da sam od malih nogu pila lijekove,ali sam imala kasnije u životu nekakvih problema ,i tada se to multipliciralo,izišlo na površinu,pokazalo svoju ružnu glavu...Tad je došlo na red stabiliziranje terapijama i lijekovima...duga priča...nisam luda,samo malo"labilna"rekli bi laici... I,iz iskustva mogu reći,treba sve opcije uzest u obzir kad je liječenje u pitanju.Sve,osim baba vračara,grahara...šarlatana općenito.Živimo u takvim vremenima da su neuroze sastavni dio svakog čovjeka,više-manje izražene(to je prednost civilizacije ).Malo prelistaj postove,puno ti tu piše o ovoj temi.Pa,nismo s Marsa'ili?Samo naprijed

Slicno se i meni dogadjalo...
Kao dijete roditelji su me odveli psihicu jer sam postajala histericna pri pomisli na kraj svijeta, npr. kada bih vidjela tamni oblak
Onda bih vristeci molila mamu i tatu da se pokaju za svoje grijehe, jer sam se bojala da ce oni zavrsiti u paklu, a ja jadna sama u raju
Sjecam se cijele srednje kao muke, depresije, nistavila, bezvoljnosti...
Jedan period od nekih 8 godina osjecala sam se sjajno, rodila dvoje djece, oni su mi bili centar svijeta...
Nikada se nisam lijecila do sada, dani su puno bolji, ali ipak se s vremena na vrijeme potkrade neka anksiozna ili depresivna kriza....

[back to black]

ciganka kaže:

Slicno se i meni dogadjalo...
Kao dijete roditelji su me odveli psihicu jer sam postajala histericna pri pomisli na kraj svijeta, npr. kada bih vidjela tamni oblak
Onda bih vristeci molila mamu i tatu da se pokaju za svoje grijehe, jer sam se bojala da ce oni zavrsiti u paklu, a ja jadna sama u raju
Sjecam se cijele srednje kao muke, depresije, nistavila, bezvoljnosti...
Jedan period od nekih 8 godina osjecala sam se sjajno, rodila dvoje djece, oni su mi bili centar svijeta...
Nikada se nisam lijecila do sada, dani su puno bolji, ali ipak se s vremena na vrijeme potkrade neka anksiozna ili depresivna kriza....

Znaš,mene je stara baka dosta čuvala,dok sam bila mala,a starci šljakali...Ostavili bi me s njome i po par mjeseci A,ja sam samo revala za njima toga se sijećam tako živo...I bakica je samnom stalnio mahnitala o dragom bogu,molile se navečer,bilo mi je to i drago(obožavala sam baku),ali možda to nije bilo dobro za nježnu dječju glavicu,koja sluša nekritički,i sve upija? Znam da sam u to vrijeme(predškolsko doba) dosta razmišljala o smislu života,smrti? I,svoj prvi panični:kad sam plakala sva van sebe,i tražila odgovor od nebesa,bake..."šta će bit kad umrem?!!" ,i ko pokvarena ploča histerizirano ponavljala to pitanje...Općenito,mislim da je prerano djecu zamarati takvim stvarima,jer mi to ne možemo u dobi od 4,5,6..pa,ni poslije procesuirati u glavi,pakao tad zvuči ooopaaakooo da se nebi razvio golem strah,koji,eto-kasnije ispliva u obliku nervoza(na svojoj koži osjetila)

[Psihopatična]

Odmičem se za nijansu od teme, ali je usko vezano za ovo, tj. za dio liječenja paničnog poremećaja.
Da li je tko od vas bio na psihološkom testiranju ( traje oko 3 do 4 sata ), pri psihoterapiji ? Kak' zgleda postupak ?

[ciganka]

back to black kaže:

Znaš,mene je stara baka dosta čuvala,dok sam bila mala,a starci šljakali...Ostavili bi me s njome i po par mjeseci A,ja sam samo revala za njima toga se sijećam tako živo...I bakica je samnom stalnio mahnitala o dragom bogu,molile se navečer,bilo mi je to i drago(obožavala sam baku),ali možda to nije bilo dobro za nježnu dječju glavicu,koja sluša nekritički,i sve upija? Znam da sam u to vrijeme(predškolsko doba) dosta razmišljala o smislu života,smrti? I,svoj prvi panični:kad sam plakala sva van sebe,i tražila odgovor od nebesa,bake..."šta će bit kad umrem?!!" ,i ko pokvarena ploča histerizirano ponavljala to pitanje...Općenito,mislim da je prerano djecu zamarati takvim stvarima,jer mi to ne možemo u dobi od 4,5,6..pa,ni poslije procesuirati u glavi,pakao tad zvuči ooopaaakooo da se nebi razvio golem strah,koji,eto-kasnije ispliva u obliku nervoza(na svojoj koži osjetila)

Moja baka je sa svojim prijateljicama cesto pricala o bolestima i smrti, a ja to sve upijala kao spuzva. Kao dijete sjecam se sprovoda, a onda jos nismo imali mrtvacnicu pa bi mrtvaci lezali u kucama, a mi ih naravno isli vidjeti.
I danas se zapitam, pa kako su mi roditelji mogli dozvoliti da idem na sprovode, da li je to za jedno dijete?
Ok, ovo je vec pomalo morbidno...
Inace se nikada nisam odvajala od mame, ponekad bi sestra i ja otisle tetama u posjetu na tjedan dana, prvu noc bih obicno zaspala placuci.
Jesam li vec spomenula da sam spavala sa mamom u krevetu do sedme godine?
Offtopic, sorry...

[back to black]

Psihopatična kaže:

Odmičem se za nijansu od teme, ali je usko vezano za ovo, tj. za dio liječenja paničnog poremećaja.
Da li je tko od vas bio na psihološkom testiranju ( traje oko 3 do 4 sata ), pri psihoterapiji ? Kak' zgleda postupak ?

Davno bila,ma zabavno,ustvari...razgovor,testovi,ništ 'strašno...

[back to black]

ciganka kaže:

Moja baka je sa svojim prijateljicama cesto pricala o bolestima i smrti, a ja to sve upijala kao spuzva. Kao dijete sjecam se sprovoda, a onda jos nismo imali mrtvacnicu pa bi mrtvaci lezali u kucama, a mi ih naravno isli vidjeti.
I danas se zapitam, pa kako su mi roditelji mogli dozvoliti da idem na sprovode, da li je to za jedno dijete?
Ok, ovo je vec pomalo morbidno...
Inace se nikada nisam odvajala od mame, ponekad bi sestra i ja otisle tetama u posjetu na tjedan dana, prvu noc bih obicno zaspala placuci.
Jesam li vec spomenula da sam spavala sa mamom u krevetu do sedme godine?
Offtopic, sorry...

Jezivo,to s mrtvacima i djecom...mislim,treba s djecom pričati,ali mislim da ih ne treba izlagati tako male nepotrebnim šokovima.Ja ne podnosim organski sprovode Trebali bi ko'kinezi napravit neku vrst veselice,a mrtve mrtvima poslat,bez "ukrašavanja" po bdijenjima,kakoliveć se zovu...brrrrr,jezovito

[Hackabout]

Pokušaj,ako imaš imalo smisla za sport, uporno vježbati dok traje nesanica. Ili se uputi na planinarsko ili bilo kakvo hodanje i bez treninga otpješači dvadesetak kilometara.
Postići ćeš dvije stvari : zaspat ćeš , a pritom ćeš i fizički dobro izgledati.Tablete su sasvim privremeno rješenje.Upiši se eventualno na neki borilački sport.Koliko sam shvatila ni psihići ne znaju što je uzrok paničnog ataka, pa su tablete neko pomoćno drogiranje koje ne rješava bit. Meni se čini logičnim da je panični atak suzbijena agresija koju čovjek usmjerava na sebe.
Znam da djeluje neuvjerljivo - ali rješenje je u tvojim rukama.

[ciganka]

back to black kaže:

Jezivo,to s mrtvacima i djecom...mislim,treba s djecom pričati,ali mislim da ih ne treba izlagati tako male nepotrebnim šokovima.Ja ne podnosim organski sprovode Trebali bi ko'kinezi napravit neku vrst veselice,a mrtve mrtvima poslat,bez "ukrašavanja" po bdijenjima,kakoliveć se zovu...brrrrr,jezovito

Ma sve je to bio utjecaj strogog katolickog odgoja.
Ali, ja sam naucila svoju lekciju. Djecu sam krstila cisto tradicije radi, uopce ih ne opterecujem sa religijom, ostavljam im na volju da rade sto hoce kada odrastu i sazriju. Neki dan me sin bas nasmijao. Vratio se iz skole (treci razred osnovne) i prvo pitanje mu je bilo: "Mama, jesmo li mi muslimani?"

[ciganka]

Hackabout kaže:

Pokušaj,ako imaš imalo smisla za sport, uporno vježbati dok traje nesanica. Ili se uputi na planinarsko ili bilo kakvo hodanje i bez treninga otpješači dvadesetak kilometara.
Postići ćeš dvije stvari : zaspat ćeš , a pritom ćeš i fizički dobro izgledati.Tablete su sasvim privremeno rješenje.Upiši se eventualno na neki borilački sport.Koliko sam shvatila ni psihići ne znaju što je uzrok paničnog ataka, pa su tablete neko pomoćno drogiranje koje ne rješava bit. Meni se čini logičnim da je panični atak suzbijena agresija koju čovjek usmjerava na sebe.
Znam da djeluje neuvjerljivo - ali rješenje je u tvojim rukama.

Znam neke slucajeve da su ljudi bas dobivali pn poslije snaznog fizickog napora, mozda bi za pocetak ipak trebalo krenuti sa necim laksim, setnjice npr.

[Anais]

Hackabout kaže:

. Meni se čini logičnim da je panični atak suzbijena agresija koju čovjek usmjerava na sebe.

I meni se to čini totalno logičnim.
A onda istražuješ zašto osjećaš agresiju prema sebi, zašto si strog prema sebi, zašto nemaš ljubavi prema sebi. Odgovori su u tebi - u tvom odrastanju, odgoju, okolnostima, genskom naslijeđu. Slijedeće je prihvatiti sebe i stvarno se voljeti.
Ako čovjek zaista sebe voli bezuvjetno, nestaju strahovi, a sa nestankom strahova nestaje i panika.

[back to black]

ciganka kaže:

Ma sve je to bio utjecaj strogog katolickog odgoja.
Ali, ja sam naucila svoju lekciju. Djecu sam krstila cisto tradicije radi, uopce ih ne opterecujem sa religijom, ostavljam im na volju da rade sto hoce kada odrastu i sazriju. Neki dan me sin bas nasmijao. Vratio se iz skole (treci razred osnovne) i prvo pitanje mu je bilo: "Mama, jesmo li mi muslimani?"

Da,i to je ok.Imat će vremena birati što im paše,to je pošteno,ionako su mali da bi rasuđivali zrelo,a religija to je...Ja sam koketirala i s budizmom ko'klinka,a nije mi falilo katoličkog usmjeravanja...offtopicarimo malo-ali rani strogi religiozni odnos prema djetetu stvarno može stvorit niz problema.Ja sam se užasavala idejom"pakla" Danas na vjeru kroz crkvu gledam više kao na folklor,i tradiciju predaka...neke stvari su definitivno demode(naravno,ne mislim na samu poruku kršćanstva,koja ja jako plemenita),ali djecu na ispovjed,te dušice ostavit da se grizu od strahu od božje kazne

[Psihopatična]

Osvrt na vaše prethodne post-ove.
Ja se držim Marx-ove : Religija je opijum za mase.
Nikada nisam kročila u crkvu, ne poštujem tu instituciju i skroz mi je odbojna, taj stav nije proizašao iz odgoja, obitelji, bilo okoline, već moje nutrine.
Ateist, da. No, da vjerujem u nešto, vjerujem, ne boga ( neću ni koristiti veliko B ), vjerujem u nešto tamo negdje.. Upoznata sa svim religijama, ali ne opredjeljujem se za nijednu.
Vjera u život, u bolje sutra ( jer ne mogu svi dani biti loši, ali većinu možeš učiniti dobrim ! ), u sebe, u ljubav ( uz uspone i padove ), u osjećaj mira i zadovoljstva koji tražim, u sitne, a bitne stvari iz svakodnevice,... Jer sve u svemu- život je lijep.

Povratak na paniku - bila sam na psihološkom testiranju u ponedjeljak, trajalo 3h, oko 800 pitanja dok sve zbrojim otprilike, hrpa testova različitih. Isisalo me i iscrpilo temeljito. Bez skrivanja i potiskivanja sam to riješila i sutra čekam poziv i rezultate. Pa krećem u daljnju borbu ! Sama sa sobom.

[Strager]

Kao prvo poz svim 'panicarima'
Iskreno, na ovaj forum sam dosla cisto da bih procitala malo vise o napadima panike 'iz prve ruke' Ali citajuci vasi odgovori su mi, u odnosu na ostale forume koje sam do sad' videla, najvise odrzali paznju. I zato sam sam htela da ovde ostavim i svoje iskustvo.
Moj prvi napad je bio kao grom iz vedra neba, to nisu bili nikakvi bolovi, nikakvo, probadanje u grudima, gusenje ili slicno (mada kasnije bilo je i toga ) vec me je puklo pravo u zdrav razum. Mislila sam da je to bio bukvalno 'susret sa smrcu'! Propadas, odlazis, gubis sposobnost za svaku realnu percepciju... Strah je ne verovatan! I naravno pravac hitna (jer ni ja ni 'iko od mojih ne konta sta se desava, svi su pomislili na najgore)! Pa onda psihijatrija, nakon testova oni daju sledecu analizu: ADOLESCENTNA KRIZA! I tako me lece 3 godine sasvim levim tabletama. Dok ja sve vreme i dalje sa napadima(nekada jaceg, nekada slabijeg intenziteta). Onda ja odustajem od tableta i kontam da se sama izvucem iz svega toga kako umem i znam. I uspem da savladam napade, nisam ih imala mesecima, ali sam zato pocela da se osecam malo odsutno, 'lelujavo', pocela sam sve vise da se povlacim i onda lepo zapala u depresiju. I tako zaglavih ja sa panicnim poremecajem+depresija! Nakon toga su mi prepisali Seroxat20, od pocetka terapije prelezala sam mesec dana u krevetu. I onda krenula na razgovore sa psihologom. Namerno ne govorim psihoterapija, jer taj razgovor samo treba da vam pomogne u svojoj borbi, da vam u trenucima slabosti i nedoumice da potporu, a ne da resi sve vase probleme. Naravucenije koje sam ja izvuklika iz svega jeste da jedino sam sebi mozes pomoci, ali ne tako sto ces pokusavati sebe da ubedis da ti je dobro i da ce sve to proci ili jos gora varijanta da ce lekovi sve resiti, vec da se pomiris sa trenutnom cinjenicom i da pokusas da se sto vise opustis i da sebe sto vise aktiviras. Nikako da sebe teras na napore koji ti nisu prijatni, nikada ne preterivati, vec raditi samo onoliko koliko mozes. I da naravno prvi korak su tablete da te 'spuste' za pocetak, a drugi korak cinis ti!
Pokusala sam da bude sto krace (sto izgleda i nisam uspela ) tako da mozda izgleda malo s'brda s'dola

[Strager]

I da jos nesto, sto se religije tj verovanja uopste tice mislim da svi koji imaju potrebu da veruju u nesto (pa bilo to i parce papira na zidu kome se klanjaju) ne treba odustati od toga. Dok ko ipak ne zeli da veruje i smatra da mu je tako dobro tako i treba ostati. Ja sam ateista, ne verujem u boga (sa malim b kao sto rece psihopaticna) ali ipak verujem u nesto sto je meni znano i sto mi odgovara

[back to black]

Strager,bok!Svak ima svoje iskustvo,i sam najbolje dolazi do zaključaka što je najbolje za njega?Nekom su to šetnjice,čitanje,nekom kontinuirana fiz.aktivnost-a nekom lijekovi i psihoterapija,tj.samoanaliza,uz ogledalo dr.-a,koji nam može dati povratnu,objektivnu informaciju.Mi možemo pretpostavljati da znamo,i možebitno smo često u pravu,ali stručno mišljenje dobro dođe,pogotovo kad nismo na čvrstim nogama...bitno se vratit u kakvu-takvu normalu,iz koje možeš vladat sobom...kasnije sve ide lakše.Htjedoh reći,svak za sebe mora donosit odluke,pa i hoće li sam kroz trnje,il uz mač(dr & pills)...zavisi koliko je jak...bitno je nastaviti kretati se...;-)

[Strager]

Da, u pravu si...ja sam samo htela da kazem da bez konsultacije doktora ne bi trebali sami da se borimo. Jer panicni poremecaj zna da 'zavara', da mislimo da smo ga pobedili ili da ga pobedjujemo iako to nije istina. Neko ce mozda zeleti da savet doktora shvati zdravo za gotovo, dok ce drugi pak razmisliti o tome i pokusati da sami primene neke stvari u daljoj borbi, kao sto si rekla... da... to je uvek individualna borba. Otprili ista prica kao i sa mojim komentarem o religiji No dobro necu vise da smaram

[Strager]

Zna li neko nesto o tome sta se desava, ima li kakvih fizickih promena u mozgu jednog od nas? Osim one klasike o serotoninima i ostalo... svuda citam da je to dusevna bolest tj poremecaj sta je zapravo dusevna bolest posmatrano fizicki , postoje li ikakave vidljive promene ili su to pak bolesti o kojojima se i dalje moze samo nagadjati?

[back to black]

Koliko ja znam,najviše je nasljeđe bitno,kao i zdravo odrastanje,što razvija u zdravog pojedinca...a,sad,varijacije na temu postoje...disbalans kemije,veze među neurotransmitora...nešto je u genima,a nešto u stavu koji razvijamo kroz život...ja sam laik,pa ne znam...a i ovo je mlada grana medicine,pa smo pomalo pokusni kunići,hehe...možda se depresija i sl.bolesti budu preventivno liječile,ko'cijepljenje protiv gripe;-)))

[ciganka]

Strager kaže:

Zna li neko nesto o tome sta se desava, ima li kakvih fizickih promena u mozgu jednog od nas? Osim one klasike o serotoninima i ostalo... svuda citam da je to dusevna bolest tj poremecaj sta je zapravo dusevna bolest posmatrano fizicki , postoje li ikakave vidljive promene ili su to pak bolesti o kojojima se i dalje moze samo nagadjati?

Ne znam odgovore na tvoja pitanja, ali znam da sam se osjecala uzasno, fizicki i psihicki, dugo.
Mislim da je A&D jedan od najgorijih poremecaja zato sto covjeka cak moze navesti i na samoubojstvo.