Vodi li introvertiranost do toga da zamrzis ljude?

[bluesun4]

Da, to sam i ja primjetila da bjezim od stresa i straha, pa se sve skupa gomila i ide u krug.

A cega se bojim? hmm toliko toga... da cu se osramotiti, da me druga strana smatra smjesnom, smotanom, cak i glupom.
Skuzila sam da postoje ljudi pred kojima je to ublazeno, cak nekad ni nema toga.
A postoje ljudi, koje ja nekako drzim visokima iznad sebe, i oni me prestrasuju. I onda bas u njihovoj prisutnosti ja zablokiram, uspanicim se. Rijeci koje imam u glavi nemogu prevaliti preko usana, pa sve zavrsi mojom sutnjom i retradiranim osmjehom kojim "kao" skrivam strah. Uglavnom, ispadnem jako smusena, samozatajna.
Naravno, da me to izjeda. Plus, kad neki to i iskomentiraju naglas, gotova sam.

Dragi ljudi, zasto imate potrebu govoriti sramezljivim ljudima: zasto si sramezljiv? Sutljiv? itd

Neznam za druge, ali meni to ubije i svaku trunku hrabrosti.

[kosjenka-]

Po meni je to klasično spuštanje Dobronamjena osoba nikad neće analizirati tako nekoga i govoriti mu "zašto šutiš/ ili zašto si tako sramežljiv"? Posebno pred drugim ljudima gdje je cilj samo poniziti i osramotiti osobu. Znam jer sam sama doživljavala isto i točno vidjela tim ljudima na faci jal i zlobu, fuj. Mislim ako ti je stalo do nekoga onda ga probaj opustiti, pričati s njim, da se otvori i pobijedi sramežljivost ili se makni, govorenje"zašto šutiš" je meni jedna od najnetaktičnijih stvari koje postoje. Ja sam dosta taktična tako da sam alergična na takve, bilo upućeno meni ili nekome drugome.

[descender]

"Dobronamjerna osoba" možda stvarno i je "dobronamjerna", samo iz uvjerenosti, "osjećanja".. svoje percepcije ["empatija"] kao globalne percepcije; djeluje na jedini način na/za koji zna. Povodom iskrene dobronamjernosti.
Osobi s npr ofidiofobijom; druga osoba koja ju pokušava suočiti ["smanjiti, riješiti.."] sa strahom; smrtni je neprijatelj. Druga osoba ako ne prakticira psihološki model pristupa [taktiziranje iz osobne empatije, bazirane na barem teoretskom promišljanju o problemu], ako nema barem teoretski osjećaj za.. ili bolje osjet, opseg... tog [mogućeg, zamišljenog..] straha, problematike.. vjerojatnost za kontraproduktivno djelovanje je neminovno visoka.
Plus to što i takvom "teorijskom vrstom empatije".. prakticiranjem.. evidentirana ispravnost iste, vrlo je relativna....
Isti model primjenjiv je u bilo kojem drugom aspektu socijalne konstrukcije.
Nije možda toliko problem u tome što ljudi nisu primarno "dobronamjerni".. više možda u tome što ne prakticiraju "mentalnu empatiju", promišljenim zapažanjem, djelovanjem.. uvijek iz neupitne percepcije neograničenih kombinacija ljudske individualnosti shvaćanja, osjećanja....
Najveći problem možda bi bio u percepciji drugih, kao onima kojima se "samo željelo pomoći".. kao onima kojima je zbog njihovih tvrdih stavova nemoguće ikako pomoći. "Pružanje" i "odbijanje pomoći" povrh svega, samo kao metamorfoza "dobronamjernosti" u "uvrijeđeni ego iz puke dobronamjernosti".. i drugi "uvrijeđeni ego, koji ne razumije [kakav je i on sam, u nekoj drugoj, obrnutoj situaciji] zašto su ljudi takvi "xyz".."...............................

Kolonizirali bi planete?
Možda bolje da je nedostupno.....

[kosjenka-]

Gle, dobronamjena bi napravila ovako kako sam ja napisala da joj je stalo. Znači pokušala opustiti tu osobu, a ne nabijala joj na nos "ti si ovakva, onakva", dno.
Danas je sve manje taktičnosti, a nedostatak iste se opravdava nekom brutalnom "iskrenošću" pod koju se trpaju svakakve "suptilne" uvrede fino zapakirane.

Ali ajde ako je netko ipak takav iz dobronamjernosti ili prebrzog jezika onda znajte da nema goreg kad sramežljivoj osobi kažeš nešto takvo i nemojte se čuditi kad vas ta osoba krene izbjegavati. Ne osjeća se ugodno kraj vas.

[bluesun4]

Slazem se sa kosjenkom.. ne kuzim tu potrebu ljudi, sto misle postici takvim pitanjima? Ja shvacam da ako netko prsti samopouzdanjem mozda ne shvaca mene, i smatra me drugacijom. Ali cemu takva pitanja?
Niti ja pitam zelenooke ljude, eej zasto imas zelene oci? Takav se rodis i gotovo
Ja sam se rodila takva kakva jesam, s vremenom je mozda postalo jos izrazenije i oslo sve skupa u krivom smjeru.. ali da se ljudi toliko cude necijem karakteru ne shvacam..
Iskreno, mene to zaboli.. podsjeti me na moju slabost i dodje kao sol na ranu.. padnem u jos vecu depru i izgubim volju da se pokusam mijenjat.. jer mislim da je nemoguce, da cu uvijek biti takva..

[Požuri Polako]

Osvrnut ću se samo na naslov teme.

Smatram da je introvertiranost povezana s mizantropijom, zapravo introvertiranost je svakako predispozicija za mizantropiju. Nema u tome ništa loše, bar po meni.

[kosjenka-]

bluesun4 kaže:

Slazem se sa kosjenkom.. ne kuzim tu potrebu ljudi, sto misle postici takvim pitanjima? Ja shvacam da ako netko prsti samopouzdanjem mozda ne shvaca mene, i smatra me drugacijom. Ali cemu takva pitanja?
Niti ja pitam zelenooke ljude, eej zasto imas zelene oci? Takav se rodis i gotovo
Ja sam se rodila takva kakva jesam, s vremenom je mozda postalo jos izrazenije i oslo sve skupa u krivom smjeru.. ali da se ljudi toliko cude necijem karakteru ne shvacam..
Iskreno, mene to zaboli.. podsjeti me na moju slabost i dodje kao sol na ranu.. padnem u jos vecu depru i izgubim volju da se pokusam mijenjat.. jer mislim da je nemoguce, da cu uvijek biti takva..

Znam kako se osjećaš, ja sam isto prije bila takva, sad više ne toliko, ali sve sam to prošla. Najgore što se meni to događalo kad bih se baš ufurala u ekipu, opustila i onda neka spodoba koja me znam otprije krene komentirati "opa, ona ima jezik i slično", točno stavljanje sol na ranu. I u školi često puta ponižavanje čak i od profesora u tom stilu, pokvarilo bi mi cijeli dan i izgubim volju za ičim.

Svatko ima slobodnu volju za ne družiti se s osobom koja mu ne odgovara po nekom kriteriju, bila šutljiva, otvorena, zatvorena, sramežljiva, što god, makneš se i gotovo, ne glumiš nekog kvazi psihologa. Tamo na temi o intro/ekstrovertiranosti još lik postavlja pitanje kako da curu učini ekstrovertiranom, pa ako ti ne odgovara takva kakva je zašto si onda s njom- Ne idu mi u glavu ljudi i njihovi postupci, pa družiti ću se i biti u vezi sa sličnim sebi valjda, a ne s nekim tko me iritira.

[bluesun4]

kosjenka- kaže:

Znam kako se osjećaš, ja sam isto prije bila takva, sad više ne toliko, ali sve sam to prošla. Najgore što se meni to događalo kad bih se baš ufurala u ekipu, opustila i onda neka spodoba koja me znam otprije krene komentirati "opa, ona ima jezik i slično", točno stavljanje sol na ranu. I u školi često puta ponižavanje čak i od profesora u tom stilu, pokvarilo bi mi cijeli dan i izgubim volju za ičim.

Svatko ima slobodnu volju za ne družiti se s osobom koja mu ne odgovara po nekom kriteriju, bila šutljiva, otvorena, zatvorena, sramežljiva, što god, makneš se i gotovo, ne glumiš nekog kvazi psihologa. Tamo na temi o intro/ekstrovertiranosti još lik postavlja pitanje kako da curu učini ekstrovertiranom, pa ako ti ne odgovara takva kakva je zašto si onda s njom- Ne idu mi u glavu ljudi i njihovi postupci, pa družiti ću se i biti u vezi sa sličnim sebi valjda, a ne s nekim tko me iritira.

Vidim da dijelimo slicna iskustva i misljenje. Dobar je osjecaj ne biti jedini u takvoj situaciji...
I slazem se za ovaj dio sa kvazi-psiholozima. Jednom mi je cak jedna poznanica, koja se u medjuvremenu skompala s mojoj frendicom, rekla da su bas pricale o meni, cak radile neke analize i onda mi izblebetala popis svojih nekih zakljucaka i stavova. U smislu da bih ja trebala ovako-onako, da drugim ljudima bi se cinila inteligentnijom ako bih ovako-onako radila.. bla bla.. ja sam ostala u šoku.. znaci, ona je imala vremena i potrebu mene analizirati i plus, dakle, zajedno s mojom frendicom.. naravno da ih nisam vise gledala istim ocima..

I da, samo da napomenem, ta poznanica je inace na faksu prilicno omrazena i svasta ljudi joj govore iza ledja i nema nakakav krug prijatelja.. al glavno da je isla mene analizirati, umjesto da se pozabavi svojim zivotom...

[Leteća]

Zamrziš naporne ljude. Sva sreća da svi nisu takvi.

[descender]

bluesun4 kaže:

Slazem se sa kosjenkom.. ne kuzim tu potrebu ljudi, sto misle postici takvim pitanjima? Ja shvacam da ako netko prsti samopouzdanjem mozda ne shvaca mene, i smatra me drugacijom. Ali cemu takva pitanja?
Niti ja pitam zelenooke ljude, eej zasto imas zelene oci? Takav se rodis i gotovo
Ja sam se rodila takva kakva jesam, s vremenom je mozda postalo jos izrazenije i oslo sve skupa u krivom smjeru.. ali da se ljudi toliko cude necijem karakteru ne shvacam..
Iskreno, mene to zaboli.. podsjeti me na moju slabost i dodje kao sol na ranu.. padnem u jos vecu depru i izgubim volju da se pokusam mijenjat.. jer mislim da je nemoguce, da cu uvijek biti takva..

Možda da se proba "zamisliti", kako možda, postoje ljudi koji nemaju baš neki izraženi "senzibilitet emocija". Kako ti ljudi iz standardne, shitchat komunikacije, povlađivanja kao norme.... ne primaju dovoljan podražaj koji bi opravdao uopće potrebu, a kamo li prakticiranja takve komunikacije. "Svijet" možda vide iz kuta konstantnog zapažanja, kalkuliranja, procjene...... te iz takve "svijesti".. svoj realitet, ili ispravnost "kalkulacije" ispituju konstantnim probing-om svega što ih okružuje. Ego-centrični; kao i svi.. neće se izdvojiti iz socijalne konstrukcije zato što se trenutna ne uklapa u njihovu konstrukciju. Iskoristit će alate crpljenja konstrukcije za sebe osobno. Sasvim prirodno i ljudski. Kada primijete sramežljivu osobu npr, možda im u slučaju kontakta s istom.. nije primarno za cilj isprovocirati tu osobu, isprovocirati neugodu, reakciju.... Možda je jednostavno vide kao ne više od "zagonetke trena, opsesivno-kompulzivnog klađenja sa samim sobom". Da li je sramežljiva, pitanje bez da je osoba uopće progovorila; bazirano na stavu, gestikulaciji....? Koliko je sramežljiva i kako će reagirati na određeno/a "inicijator pitanje"?....... Zanima ih možda, samo rezultat ispravnosti osobne percepcije; ne razina podražaja ili sami podražaj osobe ["depra".. kuda vodi ili na što sve moguće, naredno utječe ista..]...... Osoba, utjecaj na istu, njezino stanje.... možda im je apsolutno nebitno?

[Dalaj Sanja]

bluesun4 kaže:

Pozdrav svima!

Slucajno sam naletjela na ova podforum danas, pa sam se odlucila registrirati i izjadati ovdje. Vec neko se vrijeme borim sama sa sobom. Ni sama ne znam sto ocekujem od ovoga, ali vrijedi pokusati saslusati necije misljenje ili slicno iskustvo.

Dakle moj problem..
Ni sama neznam odakle bih krenula. Pokusavam sama sebi dati "dijagnozu", ali sam pogubljena totalno.
Po prirodi sam strasno sramezljiva od kad znam za sebe, zacrvenim se brzinom svjetlosti. Ako me netko pita nesto i ja moram gledati nekoga u oci i pricati, znojim se, neznam kud bih sa rukama, unervozim se totalno, zelim pobjeci. Da ne pricam koliko je moj drustveni zivot patio zbog toga. No recimo da sam uspijevala nekako. Iskusavala sam svakakve metode jacanja samopouzdanja i stajaznam. I cak je uradjalo plodom.
I tako prolaze godina za godinom.. odbijam pozive za izlazak u grad jer ne znam kako bih se snasla. Nekada pristanem, pa mi bude cak dobro. Nekad mi bude grozno. No vrijeme prolazi. Presla sam 25. godinu, a i dalje nikako da ocvrsnem, da prestanem sve toliko analizirati. Da pristanem na druzenja bez drama u svojih glavi. Imam samo nekolicinu prijatelja s kojima sam se druzila redovito i u cijem drustvu sam recimo opustena. Sve vise od toga mi stvara pritisak. Tesko je i objasniti koliko covjek moze izvrtiti filmova u glavi, koliko moze dramatizirati oko neceg sto drugi rade spontano.

No, uz tu moju prejako izrazenu sramezljivost, u zadnje vrijeme sam pocela dobivati i napade panike. Srce mi lupa nekontrolirano, zelim izaci iz prostorije sto prije.
Pocela sam jako se udaljavati i od svojih bliznjih. Sve teze se nosim sa svakodnevnim situacijama. Toliko zazirem od drustva da imam osjecaj da sam pocela mrziti ljude. Strasno to zvuci, ali takav dojam imam. Svakome nalazim manu, nitko mi ne odgovara, ne zelim nigdje ici... Najradije bih bila sama cijeli dan..
Moje druzenje s ukucanima se svelo na nulu. S roditeljima ne zelim, niti mi se da razgovarati, postala sam otresita, odbojna. To je prestrasno sta se sa mnom dogadja.
Izgubila sam volju za icim, nista mi ne predstavlja zadovoljstvo. Osjecam da me nista ne bi moglo usreciti trenutno.
Svakakve misli mi padaju na pamet i jednostavno nemam volje i snage za dalje. Toliko sam izgubljena.
Pocela sam kradom tu i tamo popiti tabletu za spavanje. Ona me umrtvi, jednostavno ne razmisljam.
Gubim sebe totalno. Ali i povrijedujem to malo ljudi oko mene.
Do nedavno sam bila katolik koji stvarno vjeruje da postoji netko iznad nas, tko brine o nama. U zadnje vrijeme niti vjerujem niti se molim niti ista.

Prestala sam biti ja, koja sam bila. Prestala sam biti sramezljivica. Sad sam jos gora. Sramezljiva, asocijalna osoba koja ne podnosi ikakav kontakt s ljudima.

Ovo vise nisam ja. Ne zelim da ovako moj zivot prolazi. Trebam pomoc, savjet, misljenje, bilo sta...

to je depresija, a ne (samo) introvertiranost.
Introvert koji nije depresivan može čak ljudima delovati kao ekstravert.
Ja sam introvert, a ranije nisam bila depresivna, dakle, znam šta znači biti introvert bez depresije, i introvert s depresijom, i niti jedno niti drugo samo po sebi ne utiče da počneš generalno mrziti ljude.

Nemoj sama i napamet uzimati lekove, idi kod doktora.

[Dalaj Sanja]

Požuri Polako kaže:

Smatram da je introvertiranost povezana s mizantropijom, zapravo introvertiranost je svakako predispozicija za mizantropiju.

Ja poznajem nekoliko mizantropa, i svi su izraziti ektraverti i prilično narcisoidne osobe.

Ne kažem da je to moje iskustvo pravilo, samo opovrgavam pravilo koje ti pretpostavljaš.