Muž mi je skoro umro

[MrsWallace]

Ne znam gdje drugdje napisat ovo, ne znam ni kome reć, ne znam ni što očekujem od ove teme, samo se trebam malo ispuhati.

Jučer mi je muž skoro umro. Krenulo ga je gušit, neki pritisak u prsima, blijed, drhti... Inače ima visoki tlak i još par zdravstvenih problema. Doista smo oboje pomislili da će umrijet. Uglavnom, strah me. Jako me strah. Toliko me strah da još uvijek drhtim i svakih par minuta provjeravam jel diše. On je sad okej, spava i to sve, dobio je injekciju i to sve i sad je fizički okej.

Ali ja stalno imam osjećaj da će umrijet. Da će sljedeći put kad ću provjeravat jel diše, da ću saznat da... Iako nema opasnosti, tak su rekli doktori. Sad čitam malo ovo što sam napisala i nije baš suvislo, nemam pojma. Ne znam kaj radit. Ne mogu nazvat nikog i reć što je bilo jer je rekao da ne želi zabrinut ljude.

Mislila sam roknut nekaj za smirenje, al ne znam koliko mi je pametno u ovakvom stanju.

Samo me tako faking strah.

[learntofly]

Što god da ti mi sad kazemo, mislim da ti nece puno pomoci. A savjeti tipa: "nemoj mislit na to" još manje.

Drzi se

[Saylerus]

Shvacam te i znam da je tesko, neopisivo tesko kada se nades u takvoj situaciji. Uvjek je lakse dijelit savjete, no kada se covjek zaista nade u takvoj situaciji, tada sve pada u vodu...
Ono sto ti mogu reci je da pokusas, al zaista pokusas naci negdje duboko u sebi snagu da se nosis s time, bez obzira na sve. A i ima nesto u moci pozitivnog misljenja, vjeruj da ce sve biti dobro i zaista ce biti tako...

p.s. ako ste u financijskoj mogucnosti, otidite u drugom doktoru, platite pregled, drugo misljenje, jer mozda i neka sitnica koju je neki doktor previdio moze pomoci...

[alma 188]

Vjerujem da je doktor rekao šta je uzrok.
Ja sam nekoć imala napadaje panike,imala sam baš takve simptome.
Da nije muž pod nekim stresom,posao,kredit,djeca...
Ako i ti pokazuješ strah kad ovako nešto njega zgrabi,njemu će biti još gore.
Meni je muž puno pomogao,sve se svelo na minimum.
Ipak,otiđite liječniku,možda mu treba terapija ili promjena sadašnje.
Ali ti nemoj paničariti,to je najgore.
Vjerujem da ti nije lako,jer sam to sve sama prošla,prolazim i dalje,ali nekako se lakše kontroliram.

Za utjehu.Jednom mi je jedan doktor rekao da šta se bojim jer da mi ne može ništa biti nego umrijeti.
Surovo,ali da se razmišljati o toj rečenici.

[radical change]

MrsWallace kaže:

Ne znam gdje drugdje napisat ovo, ne znam ni kome reć, ne znam ni što očekujem od ove teme, samo se trebam malo ispuhati.

Jučer mi je muž skoro umro. Krenulo ga je gušit, neki pritisak u prsima, blijed, drhti... Inače ima visoki tlak i još par zdravstvenih problema. Doista smo oboje pomislili da će umrijet. Uglavnom, strah me. Jako me strah. Toliko me strah da još uvijek drhtim i svakih par minuta provjeravam jel diše. On je sad okej, spava i to sve, dobio je injekciju i to sve i sad je fizički okej.

Ali ja stalno imam osjećaj da će umrijet. Da će sljedeći put kad ću provjeravat jel diše, da ću saznat da... Iako nema opasnosti, tak su rekli doktori. Sad čitam malo ovo što sam napisala i nije baš suvislo, nemam pojma. Ne znam kaj radit. Ne mogu nazvat nikog i reć što je bilo jer je rekao da ne želi zabrinut ljude.

Mislila sam roknut nekaj za smirenje, al ne znam koliko mi je pametno u ovakvom stanju.

Samo me tako faking strah.

O čemu razmišljaš prije nego ti se pojavi taj strah..?
Na koje emocije se strah probudi?
Strah te ostati sama, strah te smrti, strah te da ne izgubiš supruga?
Koliko se sama plašiš smrti, kako ju doživljavaš..?

Tvoj suprug nije životno ugrožen. Strah je normalna reakcija kada se suoavamo sa gubitkom i situacijom koja je izvan naše kontrole.
Osvjesti razmišljanja, što te tjera na paniiku..?
Tabletu za smirenje slobodno uzmi, tome i služe...

[F.A.Q]

MrsWallace kaže:

Ne znam gdje drugdje napisat ovo, ne znam ni kome reć, ne znam ni što očekujem od ove teme, samo se trebam malo ispuhati.

Jučer mi je muž skoro umro. Krenulo ga je gušit, neki pritisak u prsima, blijed, drhti... Inače ima visoki tlak i još par zdravstvenih problema. Doista smo oboje pomislili da će umrijet. Uglavnom, strah me. Jako me strah. Toliko me strah da još uvijek drhtim i svakih par minuta provjeravam jel diše. On je sad okej, spava i to sve, dobio je injekciju i to sve i sad je fizički okej.

Ali ja stalno imam osjećaj da će umrijet. Da će sljedeći put kad ću provjeravat jel diše, da ću saznat da... Iako nema opasnosti, tak su rekli doktori. Sad čitam malo ovo što sam napisala i nije baš suvislo, nemam pojma. Ne znam kaj radit. Ne mogu nazvat nikog i reć što je bilo jer je rekao da ne želi zabrinut ljude.

Mislila sam roknut nekaj za smirenje, al ne znam koliko mi je pametno u ovakvom stanju.

Samo me tako faking strah.

bolje "rokni" nekaj u kratkom periodu da si malo razbistris glavu i da "strah" dodje "na svoje mjesto" ..

cuj ja sa tim zivim vec 5 godina .. a trebalo mi je 4 godine da se naviknem "ignorirati" da svaki cast mogu umrijeti .. a puno lakse sam se rijesio straha da me svaki cas moze netko ubiti .. i ne pricam o paranoji koliko god zvucalo nevjerojatno .. jer sam skoro poginuo .. pa .. hehe ..

dobar je strah koji upozorava i djeluje n apozitivne promjene prema ocuvanju jedinke .. ali ako krene paranoja odnosno panika onda su nebitna sva iskustva prije .. panika i paranoja ce definitivno pogorsati ako ne i izazvati lose reakcije/posljedice

[Depeche E.]

Nemoj to gledati ovoliko panično iako mi je sasvim jasno kako se osjećaš Mislim, u takvim trenucima shvatiš što i koliko ti netko znači i kako bi se osjećala da više nikada ne vidiš tu osobu Možda je ovo idealna prilika da osnažite odnos upravo zato što ste zajedno bili u tako stresnom trenutku. Ako tada niste shvatili kako je gadno uzimati svakodnevne sitnice zdravo za gotovo, onda nikada i nećete

[MrsWallace]

learntofly kaže:

Što god da ti mi sad kazemo, mislim da ti nece puno pomoci. A savjeti tipa: "nemoj mislit na to" još manje.

Drzi se

Pokušavam, hvala.

Saylerus kaže:

Shvacam te i znam da je tesko, neopisivo tesko kada se nades u takvoj situaciji. Uvjek je lakse dijelit savjete, no kada se covjek zaista nade u takvoj situaciji, tada sve pada u vodu...
Ono sto ti mogu reci je da pokusas, al zaista pokusas naci negdje duboko u sebi snagu da se nosis s time, bez obzira na sve. A i ima nesto u moci pozitivnog misljenja, vjeruj da ce sve biti dobro i zaista ce biti tako...

p.s. ako ste u financijskoj mogucnosti, otidite u drugom doktoru, platite pregled, drugo misljenje, jer mozda i neka sitnica koju je neki doktor previdio moze pomoci...

Hvala ti.

Danas smo malo bolje, čak smo se krenuli zezati na račun toga, što gledam kao početak nošenja sa situacijom. On je fizički još uvijek dobro, iako kaže da svako malo pomisli je li mu doista zuji u glavi ili samo misli da je tako, plus varijacije na temu. Dogovorili smo pregled kod doktora idući tjedan, pa ćemo vidjeti što je točno bio uzrok ovome.

alma 188 kaže:

Vjerujem da je doktor rekao šta je uzrok.
Ja sam nekoć imala napadaje panike,imala sam baš takve simptome.
Da nije muž pod nekim stresom,posao,kredit,djeca...
Ako i ti pokazuješ strah kad ovako nešto njega zgrabi,njemu će biti još gore.
Meni je muž puno pomogao,sve se svelo na minimum.
Ipak,otiđite liječniku,možda mu treba terapija ili promjena sadašnje.
Ali ti nemoj paničariti,to je najgore.
Vjerujem da ti nije lako,jer sam to sve sama prošla,prolazim i dalje,ali nekako se lakše kontroliram.

Za utjehu.Jednom mi je jedan doktor rekao da šta se bojim jer da mi ne može ništa biti nego umrijeti.
Surovo,ali da se razmišljati o toj rečenici.

Rekli su da je uzrok to što nije popio lijek za tlak, ali to mi nije potpuno sjelo, pa ćemo zato i otići po par drugih mišljenja.

Što se stresa tiče, u pitanju je bila uobičajena količina, možda malo više zato što smo se preselili u drugi grad. Znam da ne smijem paničariti pred njim, to pokušavam maksimalno kontrolirati, a koliko uspijevam - ne znam. Ali trudim se, stvarno.

Haha, da, ta rečenica sa smrću bi mi bila utjeha da se radi o meni, ali nije tako.

radical change kaže:

O čemu razmišljaš prije nego ti se pojavi taj strah..?
Na koje emocije se strah probudi?
Strah te ostati sama, strah te smrti, strah te da ne izgubiš supruga?
Koliko se sama plašiš smrti, kako ju doživljavaš..?

Tvoj suprug nije životno ugrožen. Strah je normalna reakcija kada se suoavamo sa gubitkom i situacijom koja je izvan naše kontrole.
Osvjesti razmišljanja, što te tjera na paniiku..?
Tabletu za smirenje slobodno uzmi, tome i služe...

Stalno mi je pred očima prizor kako polusvjestan leži na krevetu, blijed kao krpa i pokušava me smiriti. I onda me strah. Kad krene hodati, strah me da ne padne i ne razbije glavu. I tako, u pitanju je dosta scenarija.

Prije manje od godine dana mi je poginuo brat koji mi je bio najvažnija osoba u životu, tri godine prije toga mi je umro otac. S ostatkom obitelji nisam baš u dobrim odnosima. On je sve što imam. Ako mu se nešto dogodi, bojim se da ni ja neću preživjeti.

Ljuta sam i uplašena i zabrinuta i... Ne mogu se pomiriti s mišlju da ga jednog dana neće biti. I da je četvrtak umalo postao taj dan. Iako je to sasvim realno, gledano kroz prizmu godina. Ali stvarno ne mogu.

F.A.Q kaže:

bolje "rokni" nekaj u kratkom periodu da si malo razbistris glavu i da "strah" dodje "na svoje mjesto" ..

cuj ja sa tim zivim vec 5 godina .. a trebalo mi je 4 godine da se naviknem "ignorirati" da svaki cast mogu umrijeti .. a puno lakse sam se rijesio straha da me svaki cas moze netko ubiti .. i ne pricam o paranoji koliko god zvucalo nevjerojatno .. jer sam skoro poginuo .. pa .. hehe ..

dobar je strah koji upozorava i djeluje n apozitivne promjene prema ocuvanju jedinke .. ali ako krene paranoja odnosno panika onda su nebitna sva iskustva prije .. panika i paranoja ce definitivno pogorsati ako ne i izazvati lose reakcije/posljedice

Da, svi možemo svaki čas umrijeti, nekako je prirodno, s obzirom na to da smo se i rodili, ali kada bude toliko blizu da skoro možeš opipati, onda je to nešto sasvim drugo.

Razumijem, volim vjerovati da je ovo nekako prirodno. Trebalo bi biti. Kontroliram to koliko god mogu, iako mi se čini da su to instinktivne reakcije.

Depeche E. kaže:

Nemoj to gledati ovoliko panično iako mi je sasvim jasno kako se osjećaš Mislim, u takvim trenucima shvatiš što i koliko ti netko znači i kako bi se osjećala da više nikada ne vidiš tu osobu Možda je ovo idealna prilika da osnažite odnos upravo zato što ste zajedno bili u tako stresnom trenutku. Ako tada niste shvatili kako je gadno uzimati svakodnevne sitnice zdravo za gotovo, onda nikada i nećete

Definitivno. Imali smo mi dosta situacija koje su učinile ovo što si opisala, tako da je ova doista bila nepotrebna. Ali u redu, prihvatili smo to, preživjeli, sad se samo treba naviknuti...

-

Razmišljala sam o posjetu psihologu/psihijatru. Zajedničkom, a kasnije, ako će biti potrebno, odvojenima. Što mislite o tome?

[radical change]

MrsWallace kaže:

Stalno mi je pred očima prizor kako polusvjestan leži na krevetu, blijed kao krpa i pokušava me smiriti. I onda me strah. Kad krene hodati, strah me da ne padne i ne razbije glavu. I tako, u pitanju je dosta scenarija.

Prije manje od godine dana mi je poginuo brat koji mi je bio najvažnija osoba u životu, tri godine prije toga mi je umro otac. S ostatkom obitelji nisam baš u dobrim odnosima. On je sve što imam. Ako mu se nešto dogodi, bojim se da ni ja neću preživjeti.

Ljuta sam i uplašena i zabrinuta i... Ne mogu se pomiriti s mišlju da ga jednog dana neće biti. I da je četvrtak umalo postao taj dan. Iako je to sasvim realno, gledano kroz prizmu godina. Ali stvarno ne mogu.


Razmišljala sam o posjetu psihologu/psihijatru. Zajedničkom, a kasnije, ako će biti potrebno, odvojenima. Što mislite o tome?

Na žalost morat ćeš prihvatiti činjenicu da se u životu rađamo sami, umiremo sami i sami proživljavamo svoj život, druge osobe su tu da nam donesu vedrinu u život i to je sve.
Tvoj strah zbog smrti bliskih članova obitelji je normalan. No pretjerani strah za život supruga i strah od samoće jer nisi kadra sebi reći, da ja mogu živjeti sama bez obzira kako teško bilo snaći ću se, život zna biti gorak, će te dovesti do ozbilnih psihikih problema ukoliko ne nađeš načina da prekineš taj strah i pronaćeš snagu u sebi da budeš samostalna. Čak što više tvoj suprug može oboljeti od teške bolesti, biti biljka a ti ćeš se morati brinuti o sebi i njemu, hoću reći život zna biti jako okrutan nikad ne znaš..

Savjetujem pomoć psihijatra, bar kroz razgovor i neke tablete da ti malo spuste strahove. Ako to ne obuzdaš za vrlo kratko vrijeme (pošto si već slaba i nagrižena) ići ćeš u psihijatra hoćeš-nećeš.

Ljudi imau jako različite poglede an život, o detaljima ne bih, ali snaga i samostalnost nas kao pojedinca koji ne ovisimo o drugima je jedna od bitnih pretpostavki za psihički zdrav život. Ukoliko ne misliš da možeš sama kroz zivot podhitno počni raditi na sebi, svom samopouzdanju, vjeri u sebe i pozitivnom pogledu na svoju budućnost. Bez obzira što da se desi, da sve izgubiš u životu ti moraš biti dovoljno jaka da bez obzira na godine prihvatiš tu činjenicu i kreneš ispočetka od nule ako treba. Nitko nije rekao da je to lagano, ali svaka zdrava osoba to treba biti u stanju moći...

[sucess2016]

Složila bih se s prethodnikom i rekla da je naša kultura postala takva da se smrt ignorira kao da ne postoji, dok je prije bila prihavćena kao dio života i mislim da bi se svi trebali vratiti tome. LJudi svi ćemo umrijeti i svi će umrijeti! Starost, bolest i smrt su normalne pojave! Počnite ih prihvaćati kao neminovne!

Što se tiče tebe i tvog muža, mislim da ste imali sreće!!! Živ je!!! A ta je epizoda ukazala na zdravstvene probleme koji će se riješiti! Čak i ako su problemi sa srcem, ljudi s bypassom i kojekakvim operacijama žive godinama sasvim ok. Moj stari je jedan od primjera, a bio je na rubu smrti već 2 puta.

Ja bih to vaše iskustvo gledala ustvari kao sretan pokazatelj - jer nije umro, a moglo se desiti! Uspjeli ste ga spasiti i sad ćete operacijama uspjeti riješiti problem i dobiti bar još 2 desetljeća skupa, ako ne i duže. U početku je uvijek teško, oporavak traje, ali da vidiš mog starog vratila bi ti se nada, ko da ništa nije bilo skoro. Jest da pije šaku ljekova svaki dan, ali ono, ide to, živi se :-)

Što se tiče psihijatra, može, zašto ne, ali iskreno ja bih se više fokusirala na kardiloge i kirurge da to riješite, a poslije će biti vremena za psihijatre.

Ne boj se, dana vam je druga šansa!

[Depeche E.]

MrsWallace kaže:

Razmišljala sam o posjetu psihologu/psihijatru. Zajedničkom, a kasnije, ako će biti potrebno, odvojenima. Što mislite o tome?

Podržavam! Apsolutno Bi li se dvoumila otići doktoru ako te boli noga ili bi se pak dala u ruke, ne znam ...seoskom travaru?


U ovom slučaju je psiholog ono što ti treba, a svi ljudi s kojima ovako razgovaraš seoski travarusi makar imali najbolju namjeru Psihijatar ti po mom mišljenju nije potreban, no on ni ne spada u domenu problema koji tebe muče

I ne sviđa mi se ovaj savjet o tome da odgađaš posjet psihologu i držiš sve u sebi. Nemoj to.

[F.A.Q]

MrsWallace kaže:

Da, svi možemo svaki čas umrijeti, nekako je prirodno, s obzirom na to da smo se i rodili, ali kada bude toliko blizu da skoro možeš opipati, onda je to nešto sasvim drugo.

paaa ... o tom drugom i pricam .. iz iskustva kad ti netko zdrobi lubanju i stisne mozak ko mokru spuzvu .. a doktori malo znaju o zdravom mozgu a jos manje o ostecenom onda zivis to svaki dan .. evo jos jedan dan jeeeee

Razumijem, volim vjerovati da je ovo nekako prirodno. Trebalo bi biti. Kontroliram to koliko god mogu, iako mi se čini da su to instinktivne reakcije.

samo si covjek .. dopusti si ekstremne reakcije u ekstremnim uvijetima ... da nebi bilo, nisam rekao da se prepustas .. samo da razumijes!

[MrsWallace]

sucess2016 kaže:

Složila bih se s prethodnikom i rekla da je naša kultura postala takva da se smrt ignorira kao da ne postoji, dok je prije bila prihavćena kao dio života i mislim da bi se svi trebali vratiti tome. LJudi svi ćemo umrijeti i svi će umrijeti! Starost, bolest i smrt su normalne pojave! Počnite ih prihvaćati kao neminovne!

Što se tiče tebe i tvog muža, mislim da ste imali sreće!!! Živ je!!! A ta je epizoda ukazala na zdravstvene probleme koji će se riješiti! Čak i ako su problemi sa srcem, ljudi s bypassom i kojekakvim operacijama žive godinama sasvim ok. Moj stari je jedan od primjera, a bio je na rubu smrti već 2 puta.

Ja bih to vaše iskustvo gledala ustvari kao sretan pokazatelj - jer nije umro, a moglo se desiti! Uspjeli ste ga spasiti i sad ćete operacijama uspjeti riješiti problem i dobiti bar još 2 desetljeća skupa, ako ne i duže. U početku je uvijek teško, oporavak traje, ali da vidiš mog starog vratila bi ti se nada, ko da ništa nije bilo skoro. Jest da pije šaku ljekova svaki dan, ali ono, ide to, živi se :-)

Što se tiče psihijatra, može, zašto ne, ali iskreno ja bih se više fokusirala na kardiloge i kirurge da to riješite, a poslije će biti vremena za psihijatre.

Ne boj se, dana vam je druga šansa!

Da, sa smrću se prije lakše nosilo. Zašto? Jer su ljudi bili religiozniji. Nažalost, ja nisam; ne vjerujem da ću se sresti s osobama koje volim na nekom drugom svijetu. Možda je, između ostalog, i u tome kvaka. Ali slažem se s tobom. Normalno je.

Apropos doktora, plan je prvo otići na pregled, tražiti novu terapiju, pretrage, bla, bla, a nakon toga otići do psihića. Ako će jednom od nas psihički biti lošije nego što je bilo prethodnih dana (ili oboma), onda i prijevremeno umiješati shrinka. Za sada se svakim novim buđenjem osjećamo bolje, što je odlično.

Depeche E. kaže:

Podržavam! Apsolutno Bi li se dvoumila otići doktoru ako te boli noga ili bi se pak dala u ruke, ne znam ...seoskom travaru?


U ovom slučaju je psiholog ono što ti treba, a svi ljudi s kojima ovako razgovaraš seoski travarusi makar imali najbolju namjeru Psihijatar ti po mom mišljenju nije potreban, no on ni ne spada u domenu problema koji tebe muče

I ne sviđa mi se ovaj savjet o tome da odgađaš posjet psihologu i držiš sve u sebi. Nemoj to.

Neću odgovarati na retoričko pitanje.

I tu se slažem, ali u onoj situaciji nije bilo moguće otići do psihologa, ne mogu ni sad, pošto on mora mirovati, no ovo sam morala podijeliti s nekim, a s ljudima iz RL-a, po želji njegovog veličanstva (), nisam smjela. Pomoglo je jako u onom trenutku izbaciti iz sebe barem dio negative, koliko sam god nesuvisla ispala.

Hvala vam na podršci.