Socijalna inhibicija

[brendonlee]

Socijalna inhibicija je koliko sam shvatio vrsta graničnog poremećaja ličnosti. Odnosi se na izbjegavanje interakcije sa okolinom. Takve osobe često imaju doživljaj samog sebe kao ne adekvatnog u očima drugih. Imaju ogroman strah od odbijanja što ih koči u socijalnim interakcijama. Uzrok je naravno usamljenost koja uzrokuje frustracije i depresiju te anksioznost. U cijelokupnoj populaciji nalazi se oko 2% ljudi s takvim poremećajem. Zanimaju me vaša iskustva s tim. A ono najvažnije kako se nositi s tim poremećajem odnosno može li se uopće lječiti.

[The Maystor]

Promatrajuci sebe od prije nekoliko godina, vidim da sam imao dosta tih situacija {a tragovi se povremeno javljaju i dan danas}.

Naime, sto, u nastojanju da se odmorim od relativno loseg srednjoskolskog okruzenja, zadubio sam se u preceste navike odugovlacenja i odgadjanja {sto me povremeno cinilo veoma nesretnim, a da sam to tek kasnije osvijestio}.

Prevelikim suzdrzavanjem od izrazenja vlastitog misljenja, povremeno sam ucvrstio neke mehanizme koji mw jos uvijek povremeno koce, ali ipak dosta manje nego prije.
Ipak, ponekad se osjecam losije jer ne uspijevam povremeno doprijeti do ljudi na onaj nacin kakav bih htio.

[brendonlee]

The Maystor kaže:

Promatrajuci sebe od prije nekoliko godina, vidim da sam imao dosta tih situacija {a tragovi se povremeno javljaju i dan danas}.

Naime, sto, u nastojanju da se odmorim od relativno loseg srednjoskolskog okruzenja, zadubio sam se u preceste navike odugovlacenja i odgadjanja {sto me povremeno cinilo veoma nesretnim, a da sam to tek kasnije osvijestio}.

Prevelikim suzdrzavanjem od izrazenja vlastitog misljenja, povremeno sam ucvrstio neke mehanizme koji mw jos uvijek povremeno koce, ali ipak dosta manje nego prije.
Ipak, ponekad se osjecam losije jer ne uspijevam povremeno doprijeti do ljudi na onaj nacin kakav bih htio.

Na koji način se nosiš s tim?? tek nedavno sam postao svjestan da to postoji kao poremećaj

[The Maystor]

Na taj nacin da postepenim koracima nastojim gledati na neke dogadjaje iz vise perspektiva, dakle, dati i vise prilika onim ljudima koji zaista pokazuju da imaju volju za to da budu uz mene, a ne iznad mene.

Povremeno mi se cini da se ponekad previse zrtvujem, i da dosta toga paralelno radim, ali ipak i vise manjih promjena koje radim u zivotu, kroz vremenski odmak, postepeno se i prepoznaju.

[Svjetlosni]

Neznam, moguce da sam ja takav mozda ne toliko vise koliko sam bio kad sam bio mladji.
Ja sam vise imao neki strah od interakcije sa lijepsim spolom.
Mislim da imam jos ali u manjem obliku.

[katarina32]

Gdje si našao da je to podvrsta graničnog poremećaja? misliš na tihi granični ili?....ja sam recimo super socijalizirana, imam dosta prijatelja i imam BPD....mislim da socijalna fobija (ako na to misliš) nema puno veze s graničnim...to je dijagnoza sama za sebe...

[Marica Carica]

Mislis avoidant?

[brendonlee]

Marica Carica kaže:

Mislis avoidant?

izbjegavajući poremećaj ličnosti..nisam psiholog

[katarina32]

brendonlee kaže:

izbjegavajući poremećaj ličnosti..nisam psiholog

Nema frke, samo mi je spominjanje graničnog bilo čudno...

[katarina32]

O socijalnoj fobiji ima posebna tema, ali mislim da nema velika o izbjegavajućem koliko znam samo ova tema koja ne vjer.nije korisna puno:

https://www.forum.hr/showthread.php?t=448988


...p.s. šaljem ti pp

[madam octa]

Vidim nema baš puno iskustava s ovim, a čini mi se da i ja to imam. Dugo vremena sam sumnjala na socijalnu anksioznost, koja mi je u blažem obliku i potvrđena od strane psihijatra, ali rekao je da nije ništa strašno. Mene najviše muči što želim odnose s ljudima, ali "bojim" im se prići, jer imam osjećaj da im neću biti zanimljiva, tj. da nisam dovoljno dobra za razgovor s njima. Znam da zvuči dosta banalno kad je ovako napisano i često mi se čini da previše razmišljam o svemu tome. Trudim se podići si samopuzdanje, ne izbjegavam kontakte s ljudima, ali često mi se u ključnom trenutku javi taj grč, kao da dođem pred zid, pa ne priđem i popričam s osobom koja mi se baš čini zanimljivom. Jako bih rado otišla psihoterapeutu, ali ne znam kojem, voljela bih nekom tko ima iskustva sa sličnim problemima, pa ako slučajno znate, molim vas napišite tu ili na pm. U svakom slučaju mi je drago da sam našla ovu temu, barem znam da nisam jedna jedina s tim problemom.

[Daphne Doo]

Malim koracima. Najbitnije ti je prebroditi taj prvotni strah i nelagodu. Zapocni razgovor s nekim random ljudima dok cekas u redu u banci/trgovini/stogod, bilo vezano uz neku konkretnu situaciju oko vas ili vremenskoj prognozi, po mogucnosti da sve skupa bude u nekom pozitivnom tonu.
Poanta je da "uletis" ljudima koji i da pomisle nesto negativno-do sutra te se vise nece sjecati. A onda s vremenom brusis vjestinu

[katarina32]

Moj savjet je svima s ovim problemom (i ja sam bila) uključit se u neku crkvenjačku skupinu (manje su osuđujući od običnih "visim po kafićima mladih ljudi") i tamo vježbat, njima ne smetaju ni smotani, ni ovakvi ni onakvi jer moraju prihvaćat sve i svakoga...ja sam se tako rješila socijalne....

[descender]

katarina32 kaže:

Moj savjet je svima s ovim problemom (i ja sam bila) uključit se u neku crkvenjačku skupinu (manje su osuđujući od običnih "visim po kafićima mladih ljudi") i tamo vježbat, njima ne smetaju ni smotani, ni ovakvi ni onakvi jer moraju prihvaćat sve i svakoga...ja sam se tako rješila socijalne....

Zašto moraju?
To je po nekom ne/pisanom (?) pravilu/defaultu, osnovni preduvjet za "crkvenjačku skupinu"? Nesposobne zu isto ne (osuđuju) primaju u "svoje redove"? Ako netko boluje od kinofobije.. terapija konfrontacijom.. "s" insektom.. "mantodea-om".. nije baš nešto smislena/produktivna?

[katarina32]

descender kaže:

Zašto moraju?
To je po nekom ne/pisanom (?) pravilu/defaultu, osnovni preduvjet za "crkvenjačku skupinu"? Nesposobne zu isto ne (osuđuju) primaju u "svoje redove"? Ako netko boluje od kinofobije.. terapija konfrontacijom.. "s" insektom.. "mantodea-om".. nije baš nešto smislena/produktivna?

Ne gnjavi

[madam octa]

daphne149 kaže:

Malim koracima. Najbitnije ti je prebroditi taj prvotni strah i nelagodu. Zapocni razgovor s nekim random ljudima dok cekas u redu u banci/trgovini/stogod, bilo vezano uz neku konkretnu situaciju oko vas ili vremenskoj prognozi, po mogucnosti da sve skupa bude u nekom pozitivnom tonu.
Poanta je da "uletis" ljudima koji i da pomisle nesto negativno-do sutra te se vise nece sjecati. A onda s vremenom brusis vjestinu

Super savjet, nemam problema u takvim razgovorima, samo da ih druga osoba započne. Morat ću vježbati da ih ja započinjem, pa to prenijeti među poznanike. Hvala ti

katarina32 kaže:

Moj savjet je svima s ovim problemom (i ja sam bila) uključit se u neku crkvenjačku skupinu (manje su osuđujući od običnih "visim po kafićima mladih ljudi") i tamo vježbat, njima ne smetaju ni smotani, ni ovakvi ni onakvi jer moraju prihvaćat sve i svakoga...ja sam se tako rješila socijalne....

Ateist sam, tako da mi crkvenjačka skupina ne bi puno pomogla. Voljela bih se uključiti u neku sličnu aktivnost, tako da razmišljam i o volontiranju, samo šteta što kod nas baš nema previše aktivnosti za mlade ( a da nisu višenje u kafićima ili crkvi).

[Daphne Doo]

madam octa kaže:

Super savjet, nemam problema u takvim razgovorima, samo da ih druga osoba započne. Morat ću vježbati da ih ja započinjem, pa to prenijeti među poznanike. Hvala ti

Drago mi je ako sam pomogla Sto te briga, zapocni ti, to je poanta. I ne brini, vjerojatno ces nekome uljepsati dan Ljudi su stvarno postali prokleto otudeni da je vecini ipak ikakva interakcija dobrodosla...

To sto si ateist, ne znaci da ne bi mogla naci neku svoju nisu u vidu azila za napustene zivotinje i slicno.... Ima toga sve vise kod nas; klubovi mladih, socijalne samoposluge itd.


Samo nemoj da sedis na 'ladnom betonu!

[katarina32]

madam octa kaže:

Super savjet, nemam problema u takvim razgovorima, samo da ih druga osoba započne. Morat ću vježbati da ih ja započinjem, pa to prenijeti među poznanike. Hvala ti



Ateist sam, tako da mi crkvenjačka skupina ne bi puno pomogla. Voljela bih se uključiti u neku sličnu aktivnost, tako da razmišljam i o volontiranju, samo šteta što kod nas baš nema previše aktivnosti za mlade ( a da nisu višenje u kafićima ili crkvi).

Da volontiranje je super stvar npr. azil za životinje ili pomoć djeci kod učenja il nešto sl. bi recimo meni bilo interesantno... vjer. bi ti učenje jezika ili plesa ili planinarsko društvo bi bilo malo too much za početak..

[Mudskipper]

Bok evo i ja sam isto recimo tako socijalno inhibiran, sad zašto je tome tako ne bi bio baš previše siguran. Znam da nije zbog nekog velikog straha od odbijanja, na to sam oguglao odnosno prerastao još davno, ne dira me baš nešto jako tuđe mišljenje. Više je riječ da mi je nelagodno, neprirodno i sasvim nepotrebno pričati sa nepoznatim ljudima, pogotovo u grupama većim od 3 kad se interakcija ne nameće iz običaja ili trenutne vrste situacije.

Gotovo nikad nemam intrinzičnu potrebu za verbalnom dvosmjernom osobnom komunikaijom, emocije u pravilu u komunikaciji s drugima osim nekih reda radi odrađenih ne uključujem, kad je potrebno uglavnom se čudno lažno osjećam, ali ispoštujem potrebne naučene norme/običaje. Meni istina treba neko vrijeme da razvežem jezik i da se naviknem na druge, ali niti onda ne dopuštam ni želim preveliko približavanje već bezveze svakodnevno trkeljanje da se popuni vrijeme. Meni osobno ne smeta tišina, ali radi drugih imam potrebu odraditi taj dio. U smislu poslovnog okruženja to je ok, ali "problem" je što nekog privatnog niti nemam. Najgore nemam potrebu osobno, bar ne jaku niti čestu, više je problem što drugi to vide kao neobično. Često izbjegavam interakciju kada bi i bila primjerena i napravim se glup/gluh i sl.

Prijatelje koje sam stekao uglavnom je bilo silom prilika ili radi neke objektivne uzajamne koristi odnosno izvanjske potrebe za uspostavom odnosa, ali nikad/rijetko u smislu osobne emocionalne i društvene potrebe, a nikad u smislu da sam aktivno to tražio. Naravno kada situacija nestane tako i prijateljstvo/poznanstvo nestaje, i iskreno nemam nekih velikih žaljenja za tim, niti potrebe za obnavljanjem istih ni istinske potrebe za tim ljudima, već kako bude ne angažiram se uopće oko istih iako u principu reda radi odgovaram na poticaje s druge strane. Na tuđe emocije usmjerene prema meni uglavnom ne reagiram, već odignoriram odnosno bježim bez obzira od koga su pa čak iako osobu vidim skroz pozitivno. Plaši me cijelo iskustvo ma ne znam, sjeban sam sav po tom pitanju.

Opet recimo trebaju mi neke male doze ljudske interakcije, nedovoljne normalnim ljudskim bićima što je pogotovo izraženo u periodu kad nisam u onoj nužnoj interakciji kroz dnevne obveze više od 2-3 tjedna. Recimo kad nisam radio par mjeseci nisam niti kontaktirao s ljudima van uže porodice i traženja posla A neke skroz beznačajne razmjene ljudskih znakova sa potpunim strancima kroz najobičnije odnose su me emocionalno i na moje iznenađenje dosta podigle odnosno značile su mi nešto. Najgore svjestan sam svega toga skupa - mogu pričati o tome, izanalizirati, dijagnosticirati izracionalizirati, ali iako mi i nije mi baš svejedno što sam takav jednostavno nemam dovoljno volje ni želje za promjenom statusa quo.

[madam octa]

Mudskipper kaže:

Bok evo i ja sam isto recimo tako socijalno inhibiran, sad zašto je tome tako ne bi bio baš previše siguran. Znam da nije zbog nekog velikog straha od odbijanja, na to sam oguglao odnosno prerastao još davno, ne dira me baš nešto jako tuđe mišljenje. Više je riječ da mi je nelagodno, neprirodno i sasvim nepotrebno pričati sa nepoznatim ljudima, pogotovo u grupama većim od 3 kad se interakcija ne nameće iz običaja ili trenutne vrste situacije.

Gotovo nikad nemam intrinzičnu potrebu za verbalnom dvosmjernom osobnom komunikaijom, emocije u pravilu u komunikaciji s drugima osim nekih reda radi odrađenih ne uključujem, kad je potrebno uglavnom se čudno lažno osjećam, ali ispoštujem potrebne naučene norme/običaje. Meni istina treba neko vrijeme da razvežem jezik i da se naviknem na druge, ali niti onda ne dopuštam ni želim preveliko približavanje već bezveze svakodnevno trkeljanje da se popuni vrijeme. Meni osobno ne smeta tišina, ali radi drugih imam potrebu odraditi taj dio. U smislu poslovnog okruženja to je ok, ali "problem" je što nekog privatnog niti nemam. Najgore nemam potrebu osobno, bar ne jaku niti čestu, više je problem što drugi to vide kao neobično. Često izbjegavam interakciju kada bi i bila primjerena i napravim se glup/gluh i sl.

Prijatelje koje sam stekao uglavnom je bilo silom prilika ili radi neke objektivne uzajamne koristi odnosno izvanjske potrebe za uspostavom odnosa, ali nikad/rijetko u smislu osobne emocionalne i društvene potrebe, a nikad u smislu da sam aktivno to tražio. Naravno kada situacija nestane tako i prijateljstvo/poznanstvo nestaje, i iskreno nemam nekih velikih žaljenja za tim, niti potrebe za obnavljanjem istih ni istinske potrebe za tim ljudima, već kako bude ne angažiram se uopće oko istih iako u principu reda radi odgovaram na poticaje s druge strane. Na tuđe emocije usmjerene prema meni uglavnom ne reagiram, već odignoriram odnosno bježim bez obzira od koga su pa čak iako osobu vidim skroz pozitivno. Plaši me cijelo iskustvo ma ne znam, sjeban sam sav po tom pitanju.

Opet recimo trebaju mi neke male doze ljudske interakcije, nedovoljne normalnim ljudskim bićima što je pogotovo izraženo u periodu kad nisam u onoj nužnoj interakciji kroz dnevne obveze više od 2-3 tjedna. Recimo kad nisam radio par mjeseci nisam niti kontaktirao s ljudima van uže porodice i traženja posla A neke skroz beznačajne razmjene ljudskih znakova sa potpunim strancima kroz najobičnije odnose su me emocionalno i na moje iznenađenje dosta podigle odnosno značile su mi nešto. Najgore svjestan sam svega toga skupa - mogu pričati o tome, izanalizirati, dijagnosticirati izracionalizirati, ali iako mi i nije mi baš svejedno što sam takav jednostavno nemam dovoljno volje ni želje za promjenom statusa quo.

Prepoznala sam se u dosta stvari u ovom tekstu. Osobno mislim da je kod mene pridonijelo moje djetinjstvo, tj. socijalna izolacija tijekom tog perioda života. Zbog obiteljske situacije nisam mogla pozivati drugu djecu kod sebe na druženja, tako da sam se družila samo u vrtiću/školi i kad bi eventualno netko drugi pozvao kod sebe. Sjećam se da mi je to na početku malo smetalo, ali sam se kasnije navikla biti sama, tako da su mi sada interakcije s ljudima samo tijekom radnog vremena/faksa sasvim dovoljne. Problem nastane kad iz nekog razloga te interakcije nema, onda mi ipak fale ljudi. Zato sad radim na stjecanju nekih kontakata koji nisu isključivo vezani za faks/posao, što je dosta veliki izazov jer primjećujem da puno ljudi baš nema interesa za tim. Većina ima neku svoju grupicu ljudi iz srednje/faksa, tako da ono malo slobodnog vremena što imaju troše na njih, a ne nužno na razvitak odnosa s nekim novim. Korisno je zapitati se zašto ti nije svejedno što si takav? Jel ti stalo samo zato da bi bio "normalan" ili stvarno imaš potrebu za promjenom?