Natrag   Forum.hr > Društvo > Usamljena srca

Usamljena srca Lonely Hearts Club Band
Podforumi: Druženje forumaša

Zatvorena tema
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 26.02.2012., 02:49   #481
Pasji život

Bilo je to jednog od onih lijenih popodneva kada zrak gust poput vode usporava bilo kakvo kretanje. Trebao sam izaći na dvorište, ali sam umjesto toga drijemao na kauču i jednim poluotvorenim okom promatrao kišu koja je upravo počinjala. Gazdarica je sjedila na fotelji s knjigom na ruci i pomalo komičnim izrazom lica, kakav već imaju ljudi kada nose naočale. Danas sam bio prelijen da bih se nasmijao, ali mozak mi je sasvim pristojno radio. Baš kad sam ga htio pokrenuti iz prve u drugu brzinu prekinuo me telefon. Htio sam započeti o simbolici stavljanja i skidanja maski, ali ne mogu razmišljati u ovakvoj buci. Zašto me ometaju?

Bilo je zanimljivo vidjeti kako se gazdaričin izraz lica promijenio kada je čula glas iz slušalice. Dijalog je bio nezanimljiv pa ću, kao dobar pripovjedač, samo prenijeti temu u dvije, tri rečenice. Ukratko, susjed, čiji me poziv omeo u filozofiranju, dugovao nam je neke novce. Nisam baš dobar sa brojevima niti sa mjerenjem vremenskih udaljenosti pa ću samo reći da nam je dugovao već prilično dugo i prilično puno. Kroz razgovor sam shvatio da će se "prilično dugo" još malo produžiti i da se gazdarica zbog toga prilično uzrujala, iako je to uspješno skrivala sve dok nije poklopila slušalicu. Pola sata kasnije, sve se opet vratilo u normalu: njeno čitanje uz smiješan izraz lica i moje dubokoumno razmišljanje.

Upravo ovaj primjer telefonskog razgovora potaknuo me da primijetim kako ljudi često vole sakrivati svoje osjećaje i praviti se da je sve u redu. Ta potreba za maskiranjem kao da postaje sve jača kada nešto zaista - nije u redu. Takve lijepo obojane fasade često u unutrašnjosti skrivaju... Pa, skrivaju svašta. Pitam se ne bi li joj bilo bolje da se lijepo izvikala na svog dužnika umjesto da je nakon pristojnog "u redu, doviđenja" živčano hodala po sobi i vikala stvari koje ne smijem prenijeti. Ja bih mu na njenom mjestu ruku odgrizao.

Opet! Sada me omelo zvono na vratima. Kako da mislim u ovakvim uvjetima? Iz gazdaričinog uzvika

- Proklete maškare!

shvatio sam da mi se pruža prilika da iskesim zube i režanjem pokažem uljezima tko je ovdje glavni. Inače sam volio takve povremene demonstracije moći, ali danas je deka na kauču bila posebno topla i meka. Čuo sam otvaranje ulaznih vrata, dječje povike, sve jače lupanje kiše (a trebao bih van), gazdaričino lažno divljenje maskama, šuškanje papirića bombona koje su grabile pohlepne dječje ručice, zatvaranje vrata i

- Poludit ću više ovdje!

Eto, još jedna maska je bila skinuta prekasno i kakvo joj je to dobro donijelo? Još nepotrebnog uzrujavanja. Njeni koraci su užurbano odlazili prema kuhinji, a moje misli su žurile prema zaključku. Ljudi su glupi. Čitav život glume i trpe. Prave se da je sve pod kontrolom dok u njihovoj unutrašnjosti bjesne osjećaji koji nikada neće ugledati svjetlo dana. I tada sam shvatio. Naučit ću ih da je život više od toga! Naučit ću ih da su slobodni i da se ne moraju pretvarati! Naučit ću ih da skinu svoje maske! Naučit ću ih da pokažu ono što zaista jesu! Kada bih samo mogao govoriti. Srećom, ljudi ponekad pokazuju iznenađujuću inteligenciju pa će razumjeti moja djela. Prvo će to biti gazdarica, a ona će poruku, kada ju shvati, proširiti dalje. Moja djela će biti moje riječi! S tom mišlju sišao sam sa kauča, napravio dva koraka i dignuo stražnju lijevu nogu. Smrt maskama i pretvaranju!

Minutu kasnije, stojeći pokraj lokve i mašući repom, sa smiješkom sam dočekao gazdaricu.

- Šugavo pseto!

Lice joj se preobrazilo kao nakon razgovora sa onim dužnikom, a munja je, kao da je htjela naglasiti dramatičnost trenutka, obasjala čitavu sobu. Prije nego što je grom udario, već sam bio istjeran van na kišu. Nažalost, ljudi ponekad pokazuju iznenađujući nedostatak inteligencije.

Ali nema veze. Iduće maškare koje uđu u dvorište vidjet će tko je ovdje gazda!
Vodenbuba is offline  
Old 26.02.2012., 16:08   #482
Sjećam se onog dana kada smo se upoznali. Kada su riječi dobile lice.
Kada sam gledala tvoj veliki nos i razmišljala kako je jednostavno prekrasan.
I uživala u pogledu na to kako ti se nosnice šire kad me zezaš. To je bilo toliko seksi da sam te svaki put poželjela poljubiti.
I sjećam se tvojih plavih očiju koje su bile još plavije no inače dok se jesenje sunčano nebo ogledalo u njima. Iako sam uvijek više voljela zelene i smeđe, tvoje plave su bile predivne.
Kosa ti je dok je sunce padalo na nju izgledala još svjetlija no što jest. Meni je tada to bila najljepša kosa koju sam ikad vidjela i samo sam razmišljala kako bih voljela kroz nju provući svoje prste. A uvijek su mi svjetlokosi muškarci bili bezveze.
I sjećam se tvojih ruku. One su jednostavno bile prelijepe. I tako ugodne i tople kad bi me njima dirnuo.

Svega se toga sjećam danas dok te gledam ovdje pred sobom. U trenu kad je tvoja maska pala. Tvoje lice je i dalje isto kao i onoga dana. Vjerujem da je to jedno od onih lica na kojima godine neće ostaviti previše traga. I dok se polako okrećem i odlazim od tebe razmišljam samo o tome kako izgledaš isto kao i onoga prvoga dana, ali mi više jednostavno nisi lijep.
__________________
Those who dance are considered insane by those who cannot hear the music. (G.C.)
Velia is offline  
Old 26.02.2012., 19:24   #483
Maska

Imati masku.
Biti self-perpetuated zrtva usuda
Regurgitirati svaki udarac hude sudbe
Poput prezivara na livadama oko Trnova
Biti razdiran vriskom od kojeg pucaju stakla
Dok zakljucavajuci vrata tamnih prostorija
U kojima redovito obitava
Izmedju usana polusvjesno ispusta nesto
Tanko poput cijuka.

Imati masku.
Biti muskarcina
S imidzem bandita i gada
Proci slavodobitno puput Cezara
Kroz sto veci broj zenskih medjunozja
Svijesti omamljene hemijskim stakama
Uz koje se lakse potisne panicni strah
Od trenutka za koji zna da ce neumitno stici
Kada se njegov jedini adut vise nece podici.
A muskarcina ce odlucno krenuti
U rat do istrebljenja protiv potentnih.

Imati masku.
U njoj igrati romanticnog sanjara
Koji nonsalantno zavaljen gricka vlati trave
Ispod sesira od slame
Strateski pozicioniranog malo ljevlje.
Nikad ne priznati koliko se jako plasio
Dana kada je mama bila bijesna.
I praznine koja ga godinama ispunjava.

Imati masku.
Onu zvanu Porodicni covjek
Koji sjedeci u sirokoj fotelji mekih rubova
Iza velikih suskavih novina
I pozlacenih rubova naocara
Mrko gleda nasljednike svoje
Mini I-mperije.
Istovremeno u prefrontalnom korteksu
Prevrcuci posljednju vrckavu tajnicu
U Victoria Secret rublju
Preko ruba mahagonijskog deska.

Imati masku.
Hladne i nedodirlljive kucke.
Uspjesne u manevriranju enciklopedijskih tomova
I elegantnog hoda na 12-centimetarskim stiklama
U hlacama i prstavo bijeloj kosulji svrsenog kroja
Uspjesno kamuflirajuci izgrizene usnice u sterilnim toaletima
Dvije minute prije zakljucivanja slijedeceg business deala.

Imati masku.
Imati muza, vjeru i djecu.
Ne priznavati razocaranost njihovom sebicnoscu
I vlastitom nesposobnoscu da zaustavi progresivni rast
Bedara u neumitne sirine Panona
Ni po cijenu dugogodisnje tamnicke kazne.
Refleksno zaustavljati sve cesce mehanicke pokrete
Prema njihovim jedrim obrazima
U toku redovne samoterapije mijesenja domaceg. Kruha.

Imat masku.
Igrati na kartu obima i seksipila
Prodati bistre oci i gipke udove
Za italijanske garniture
Savrsene kopije francuskih impresionista
I koncertni klavir u lijevom kutu.
Nehajno uparkirati novi model BMW-a u garazu u backyardu.
Mrziti sve i jednu od navedenih etiketa
Za koje je prodala dusu tako jeftino.
Rafinirano podizati casu sa pjenusavim otrovom
A kada se zavjesa spusti ridati u ogromnom bracnom krevetu.

Imati masku.
Nazvati je ostvarenjem snova.
Prodati sve i svja za perpetualnu vladavinu
Mediokritetstva i stereotipa.

Zivjela gospodarica ljudi
Stara, dobra Sujeta.

Zadnje uređivanje Monica B. : 26.02.2012. at 20:05.
Monica B. is offline  
Old 27.02.2012., 01:25   #484
- Možemo li proći sve još jednom?
- Kako mislite još jednom?

Čovjekovo nakrivljeno lice smrknuto se odupiralo piskutavom buntu. Gledam u isto lice već nekoliko sati i tako bi ga rado probio šakom, nogom...bilo čim samo da ga više ne moram gledati. Samo ja i on i stol i svjetlost prigušena, nekakvi papiri i slike. Još uvijek nisam vjerovao da mi se ovo događa.

-Ponovo?
-Da.
-Dobro, preskočit ću objašnjenje tko je to, to i sami već znate.
-U redu.
-Dakle u petak negdje oko 20:30 stižemo u malu vikendicu na Moslavačkoj gori. Dva auta, šestoro ljudi. Ivan i Maja, Mate i Sunčica, Anita i ja, daleko od grada, bezbrižan vikend je pred nama.
-Vikendica glasi na gospodina Lj...
-Matin tata!, prekidam ga. Hvatam dah i nastavljam.
-Vikendica ima dvije prostorije, jedva su stale i naše stvari koje smo ponijeli.

Pogledao me čudno pa sam mu objasnio da je većina prtljage bila hrana.
-Otišli smo što dalje od grada, kako bi više vremena provodili na otvorenom, dalje od televizije i računala, kad nas unutra dočeka televizor i dvd player. Naravno da su odmah stali pregledavati dvd-e koje možemo gledati navečer. Dakle, nisam mogao očekivati večernje razgovore.
-Spomenuli ste dvd u crvenoj kutiji?
-Da, dolazim do toga. Trebalo je pripremiti roštilj, naravno, priprema oduzima vremena, a roštilj uvijek kasni, tako da sam ih ostavio sve u dvorištu i otišao prebirati po dvd-ima žvačući koricu kruha.
-Vaša djevojka, Anita, spomenuli ste svađu.
-Ma ne, nisam se sa njom svađao. Nego sa Matom i njegovom rošpijom. Nju se uvijek mora čekati. Zato jer mora biti uređena pa makar išli kopati u rudnik. Zato smo i kasnili, zato je i roštilj kasnio. Prekrasan je osjećaj gladovati uz hrpu sirovog mesa.

-Da li ste im se požalili?
-Jesam. Ali tek kasnije. Tijekom vožnje sam bio fin i pristojan, iako sam znao da ćemo debelo zakasniti. Bijesnio sam iznutra ali nisam htio pokazati drugima kako se osjećam.
-Dobro, ušli ste u kuću, pretraživali dvd-e i pronašli jedan u crvenoj kutiji bez imena. Stavili ste ga u dvd, i pronašli snimku ubojstva mladog čovjeka...

-Ne, ne, ne slušate me, po petstoti put, to sam bio ja. Znam da zvuči fantastično, ali na snimci sam bio ja. Ubili su me. Oni, oni su me...ubili.
-Da li shvaćate koliko je apsurdno spominjati takvu...
-Mate i Ivan su me držali za ruke, cure su me tukle sa nekakvom cijevi. One , smijale su se. Ležao sam na stolu, bez svijesti ili se jednostavno nisam mogao micati, onda je došla Anita, sa nožem za meso, i izbola me. Izbola me dok su svi gledali. Kad je završila, okrenula se prema kameri, bila je tako sretna.

-Kako ste se osjećali kad ste to vidjeli?
-Prestravljen, omamljen, nisam osjećao ruke i noge. Vidjeti takvo nešto, prvo što sam pomislio jest da sam skroz poludio. Ali snimka se nastavila, moji najbolji prijatelji, moja cura. Pokraj mene, pokraj mene mrtvog i krvavog. U jednom trenutku dok sam gledao snimku, Sunčica je došla po vilicu i nestala, nisam stigao ni reagirati, nisam mogao. Srećom nije vidjela što sam gledao, nikad me nije previše ozbiljno shvaćala. Ja sam bio samo obaveza za druženje, frend njenog dečka.

-Dakle tvrdite da ste na snimci vidjeli svoju smrt, ubili su vas prijatelji, i tada je vaša cura imala seksualni odnos sa vašim prijateljima i onda...
-...su se svi izgrlili kao da si nešto čestitaju. Njihovi osmijesi, ta lica, takva sreća to nikad nisam vidio. Kao da su uvijek nosili nekakve tmurne maske.
-Što ste dalje napravili?
-Izgasio sam snimku i promatrao ih neko vrijeme kako se zabavljaju oko roštilja. Kad sam konačno došao sebi pridružio sam im se, uvijek pazeći da mi netko od njih ne stoji iza leđa.

-Onda ste večerali i tada ste se suočili sa njima. Kako su prihvatili vaše tvrdnje?
-Smijali su mi se. Anita je bila strašno ljuta. Ali onda sam im pustio snimku.
-Kako su reagirali na snimku?
-Anita je otišla na pola snimke u kupatilo. Ostali su to podnijeli nevjerojatno mirno. Znate već kakva sve objašnjenja se nude: slični ljudi, nevjerojatna slučajnost, photoshop, netko se stvarno loše našalio, ili dobro, itd..

-Kad je došlo do pravog sukoba?
-Kasnije, nakon večere. Anita me tješila dok sam promatrao ostale kako sjede i kritiziraju moj „pokušaj upropaštavanja lijepog odmora“. Ivan me optužio da sam uvijek nervozan i paranoičan. Rekao sam im svima tu večer što me je smetalo kod njih. Razotkrio sam one osobe koje leže ispod tih prijateljskih maski. Bili su ljuti. Anita mi je opalila šamar. A zatim je rekla nešto što me iznenadilo.
Rekla je: „Pogledaj što se krije iza ovog lica.“ I rukom si počela razvlačiti kožu lica. Taj pokušaj nasmijavanja me čak i malo razvedrio a onda sam primjetio u staklu vitrine kraj koje smo stajali kako mi se ostali prikradaju. Odgurno sam Anitu, pretrčao sobu do vanjskih vrata, bila su zaključana. U tišini su me okružili, nisam ništa rekao, znao sam što me čeka.
-Tada ste našli cijev kraj vrata?
-Tako je, morao sam se braniti. Zaprijetio sam im, ali oni su svejedno napadali, skakali. Ja, udario sam jednom, pa dvaput i nisam mogao stati, izmlatio sam ih sve. Morate shvatiti, bio sam u strahu za vlastiti život, nisam ih htio ubiti.

-Kako objašnjavate da nismo pronašli dvd u crvenoj kutiji sa snimkom koju ste svi gledali.
-Ne znam, netko ju je uzeo, ipak je to dokaz protiv njih.

-A možda ste ih sve ubili. I sami ste rekli da su imali maske koje su skrivale njihovo pravo ja. Kakvo je to pravo ja ispod tih maski?
-Ne znam, nešto strašno. Nešto...ajme..
-Nešto nije u redu?
-Vaše lice.
-Što je sa mojim licem?

Pružam ruku tom nakrivljenom čudnom licu. Nije se opirao. Prstima sam razvlačio njegovu kožu, baš kao što je i Anita prije nego su me napali. Osjećaj strave mi je prošao kroz svaku stanicu tijela. Lice mu se skidalo. Poput maske. Nisam mogao izdržati, jauknuo sam i strgnuo masku jednim porketom.

To lice, nepoznato iscereno lice, kao i ispod svih onih maski ubijenih ljudi, moje lice.
-Pogledaj što se krije iza vlastitog lica., glas je bio poznat i topao, pun strpljenja i ljubavi.

Okrenuo sam se i ugledao ih kako me čekaju. Ruke su mi bile krvave, moja krv, moja maska. Unatoč svemu, oni su me čekali, skinutih maski, nasmiješenih lica. Prišao sam im, pomalo nesiguran. Ushit i nevjerica su rezultirali blagim nesigurnim smiješkom. Odgovor je uslijedio odmah, raširili su ruke. Zagrlio sam ih sve, kako i ne bih, ipak su mi pomogli otkriti tko se skriva iza moje maske. Negdje iza njih, čovjek čudna lica sa kojim sam pričao je cijeli događaj snimao kamerom.
ljudoliki is offline  
Old 28.02.2012., 15:43   #485
Zadaćnice - pedeset i sedmi tjedan - Limbo

Temu je odabrao J'etaisÉCRIVAIN.

Quote:
J'etaisÉCRIVAIN kaže: Pogledaj post


Limbo

Neki ga smatraju čistilištem, neki mjestom kamo odlaze nerođena djeca... a čime god ga vi smatrali, mene zanima kakvim ga zamišljate. Taj jaz između raja i pakla, to mjesto koje nije ni ovdje ni ondje, a mora biti negdje... Postoje li tamo emocije? Imamo li tamo i dalje svoju osobnost? Osjećamo li se uhvaćeni ili oslobođeni, izgubljeni ili pronađeni? Limbo, što je to?
__________________
Those who dance are considered insane by those who cannot hear the music. (G.C.)
Velia is offline  
Old 03.03.2012., 00:25   #486
Limbo u limbu forumaša. Negdje, u zemlji smiješnih ljudi i crvenih autobusa limb je ekstremitet. Moja učiteljica vjeronauka, sestra Lucija, kojoj su razredni delikventi jednom prilikom dosjetljivo prišili prefiks „po“, imala je običaj govoriti da ljubimo bližnjega, ali ipak ne idemo u ekstreme. Dvije klupe ispred sjedila je djevojčica tamnosmeđe kose zapetljane u ogromnu pletenicu. Bilo je to najljepše stvorenje koje sam u dotadašnjem životu vidio. U svojem fondu odjevnih predmeta imala je haljinu sa ogromnom crvenom mašnom u kojoj sam ju obožavao vidjeti.

Nekoliko godina kasnije imala je glupog dečka koji je tada bio strašna faca jer je završni razred srednje škole drage nam zabiti. Nikada nisam bio pretjerano šutljiv mladić, ali u njenom društvu bih crvenio kao semafor. Jednom sam došao u priliku razgovarati sa njom na jednoj čajanki. Prišla je i pozdravila, a ja sam joj poklonio pijani smiješak. Nekako smo završili iza školske zgrade, držala me za limb, a ja sam grizao njen vrat. Budući da se u malim mjestima vijesti brzo šire, njen orangutan priuštio mi je nekoliko simpatičnih podlijeva krvi i napuknuće jednog rebra. Ko mu jebe mater, imam ih dvanaest. Totalno se isplatilo.

Tjedan dana poslije, majka mi upada u sobu govoreći da u boravku imam gosta. Bila je to ona. Sa ulaznicom na tribute Azri i kompaktnim diskom koji je sadržavao kompilaciju pjesama mojeg omiljenog benda. Doista nije bilo teško pogoditi kojega, budući da mi je majica od nošenja skoro srasla sa kožom. Otišli smo u moju sobu i satima ležali na krevetu kreveljeći se i slušajući glazbu. Budući da nisam imao gips, morali smo improvizirati pa mi se potpisala na zavoj. Bile su to najljepše batine koje sam u životu dobio.

Sjećam se jedne večeri kada sam pola sata svirao gitaru pod prozorom njenih roditelja, pijan misleći da sam sa druge strane kuće. Nije to niti bila neka svirka. Tupo nabadanje akorda, iako je u mojoj glavi bilo savršeno smisleno i melodično. Njezin stari čovjek je gustih gargamelskih obrva i pogleda serijskog ubojice. Još uvijek protrnem kad se sjetim krvoločnog dlakavog pitbula u boksericama kako švarcenegerovski izlazi kroz vrata. Bacio sam gitaru i trčao kao nikad do tada. Nisam se zaustavljao dobrih deset minuta. Dan poslije isfurala mi je gitaru i sa smiješkom rekla da je moglo i gore. Barem nisam promašio kuću. Njezin stari, još uvijek me u maniri velikog komedijaša i zafrkanta pozdravlja sa: „gdje si svirac?“.

Jednoga dana došla je do mene ljepša nego ikad prije. Moramo razgovarati. Odlazi u Berlin na muzičku akademiju, ali dolaziti će praznicima i ljeti. Imamo internet, pisati ćemo jedno drugome svaki dan. Mnogo me voli. Tu večer grizli smo jedno drugo kao nikad do sada. Čvrsto me pritiskala uz sebe kao da me pokušava cijelog nagurati u limb tako da putujem sa njom. Trebali smo se vidjeti na kolodvoru noć prije njenog odlaska, ali nije se pojavila. Nismo se čuli idućih šest godina.

Danas je zaručena za nekog bogatog Finca. Vjenčanje je u sedmom mjesecu, a ja još uvijek okrećem pozivnicu razmišljajući koliko moraš biti sjeban da napraviš tako nešto? Ljudska bezobzirnost je fantastična. Mogla mi je slobodno ubiti psa, skuhati ga i pozvati me na večeru uz svijeće. Što se tiče limba, nije vrijedan toliko pažnje.
lycantrophy is offline  
Old 04.03.2012., 02:22   #487
ovo mi je prvi put da pišem na zadaćnicama, tako da, imajte milosti


Samoća odjekuje. Tišina para zidove.
Još jučer si bio tu, a sad te nema.
Nikada se nisi znao smiješiti. Smiješio bi se samo očima, usne ne bi pomicao. Da li si to radio slučajno, ili možda s namjerom?
Nikada to neću saznati. Toliko pitanja mi je strujilo mislima kad sam te posljednji put vidjela.
Toliko puno pitanja, a nimalo hrabrosti.
Nakon par sati od ispraćaja na aerodrom telefon je zazvonio i ja sam se stresla. Odmah sam znala da nešto nije u redu.
Oluja, turbulencija, rušenje. To su jedine riječi kojih se sjećam.
Prije nego što si ušao u avion snažno si prislonio svoje usne na moje.
Trajalo je samo nekoliko sekundi, ali to su bile sekunde koje ću zauvijek pamtiti.
Ja te sekunde nikada neću moći vratiti, ali volim misliti da ti možeš.
Volim misliti da si na mjestu u kojem si spokojan.
Tamo si pronašao sve što si ikada u životu tražio.
Nalaziš se u središtu svega, na mjestu koje dijeli sve loše i sve dobro.
Tamo nema loših uspomena, samo onih koje ti izmame osmijeh na lice, makar taj osmijeh bude samo sjaj u očima.
Tamo nema straha, tuge, izgubljenosti, samo radost, dobrota, zaigranost.
Često sanjam da padam u ponor bez dna. Kada se probudim u glavi zamislim kako me u snu hvataš. Ostaješ zauvijek uz mene i štitiš od svake opasnosti.
Ponekad, dok šetam ulicom, instinktivno pogledam u oblake, nadajući da ću vidjeti tračak mjesta na kojem se nalaziš, da ćeš mi pokazati put.
Jednog dana ću ti se pridružiti i sve ovo što smo na zemlji počeli graditi, završit ćemo tamo gdje si ti sad. Tada ću se prestati osjećati usamljeno, prazno, kao da jedan dio mene nedostaje. Od toga dana pa do kraja vječnosti osjećat ću se cijelo.
__________________
“They would dare one another to climb higher and higher, jumping off the cliff into the clear salty sea, the sun glinting off blue waves as they swam.”
shadowgirl is offline  
Old 04.03.2012., 22:21   #488
Plan B

Za mene je raj uvijek bio plan B, poput testa iz matematike u osnovnoj školi. Nedjelja je stvorena da se uživa, a ispit koji se piše u ponedjeljak će ionako imati ispravak. Očekivao sam, jednoga dana kada me ne bude među vama, kako će me neki duhovni profesor potapšati po ramenu i obratiti mi se blagim glasom:

- Slušaj, momak, nisi ti loš. Imaš potencijala, samo se trebaš malo više potruditi.

Namignut će mi lijevim okom i ispod glasa napomenuti:

- Znaš i sam zašto si ovdje. Hajde, dovedi se u red! Odradi ovih par mjeseci duhovno korisnog rada kako spada da te možemo poslati dalje - u raj!

Uz inteligentan izraz lica klimnuo bih glavom,

- Nema frke, stari,

zgrabio duhovnu metlu i primio se metenja. Onog duhovnog, naravno.

Odradio bih svoju zadaću najbolje što mogu, moj trud bi bio prepoznat i bio bih dvaput zaredom proglašen dušom mjeseca. S istom marljivošću nastavio bih dalje sve dok mi ne bi uručili zasluženu nagradu.

- Dobar si bio, majstore.

Moj duhovni učitelj, s ponosom u glasu i suzom u oku, pružio bi mi jednosmjernu kartu za raj, ključeve apartmana hotela sa pet zvjezdica i uokvirenu diplomu koju ću objesiti na zid iznad hladnjaka. Mahnuo bih manje sretnim dušama, rekao bih im nešto što bi ih trebalo motivirati, primjerice,

- Vjerujem u vas,

misleći pritom u sebi kako me uopće nije briga za te jadnike, i produžio u vječnost. Prvim razredom.

I sve je već bilo isplanirano kada sam shvatio da mi je jedna stvar promaknula. Tko je onaj moj duhovni učitelj iz čistilišta koji mi je trebao dati metlu i nadgledati moj duhovni rast? Hoće li on imati na lijevoj strani svoje polo majice ispod krokodila osobnu ili nekakvu drugu iskaznicu na kojoj će pisati njegova funkcija i titula? Kako ću ga prepoznati? Kako ću znati da sam uopće stigao tamo? Što ako on bude odjeven u klošara koji smrdi po jeftinom vinu? Što ako je maskiran u jugonostalgičara, zaštitnika životinja ili kontrolora u tramvaju? Što ako me moj dosadašnji način života natjera da pobjegnem od njega glavom bez obzira prije nego što mi stigne pružiti duhovnu metlu?

Čini se da je spašavanje duše ipak gadan posao. Da situacija bude još i gora, kad vozim auto nikad ne čitam natpise sela kroz koja prolazim. Možda sam već jednom i prošao pored znaka s velikim natpisom "Dobro došli u Čistilište". Možda ću već u idućem trenutku proći pokraj znaka s istim natpisom, ali ovaj put prekriženim. A možda sam već i prošao. Kao što nam je i prolazak kroz nekakva mala i dosadna mjesta uživanje kad znamo da nas na odredištu čeka neki lijepi otok na kojem ćemo ljetovati tri tjedna, tako bi nam i čistilište bilo kao petak popodne kad bismo znali da smo tamo i što nas sve čeka na kraju radnog vremena.

Sve u svemu, ovaj svemir je jedno jako zajebano mjesto i jednog dana, kada se svi mi sretnemo na čišćenju naše krhke dušice i oplakivanju naših grijeha iz prošlosti, vodim vas sve na jedan dobar ručak.

Osim ako nismo već tamo. U tom slučaju, drago mi je da ste i vi stigli i da ja nisam jedini zaglibio ovdje.

Zadnje uređivanje Vodenbuba : 04.03.2012. at 22:32.
Vodenbuba is offline  
Old 05.03.2012., 03:30   #489
Svako jutro probudim se sretan, sretan kao mali klinac na Božić. Ali ubrzo se sjetim tko sam, gdje sam i koga ću sve morati trpjeti taj dan. Nemoguće mi je izaći iz kreveta bez želje da udarim novorođenče u lice.
Svaki jebeni put me dočeka zapišana daska u kupaoni, britvice na rubovima umivaonika koji je ravnomjerno ispunjen dlakama s brade i hračcima. I mokar pod, prokleto ljepljiv, toliko da tjera na povračanje.
U kuhinji opet isto, mrvice kruha po radnoj površini i izlizani tragovi kečepa i majoneze po njoj. Posuda s mutnom vodom od kuhanih kobasica još se uvijek pari na šparetu, ima da ju je vrlo teško nagnuti nad sudoperom. Kosti s jučerašnjeg ručka čekaju mačke pokraj povećeg tanjurića; ipak nije svatko od nas košarkaš.
S vrućom crnom kavom se vračam u sobu, odlazim na internet, nitko ne dosađuje porukama, vjerojatno jedina dobra stvar danas. Ako se osjećam posebno mazohistično prolistam par tema na 'Religiji', ali češće masakriram neurone čitajući razna sranja na našim internetskim portalima. Vračam džezvu za kavu i primjećujem da je stara opet živčana zbog starog. Šopam se velafaxom.
Kupaona se više-manje posušila, očistim ono prije navedeno i odmah zatim se otuširam. Počistim za sobom, operem zube i sjedam za svoj stol pisati. Prilično se zabavljam iako posjedujem talent majmuna koji bezumno udara po pisaćoj mašini.
Ostajem sam u kući, osjećam se slobodnjie, bolje. Prigrizem nešto, bilo je i vrijeme. Ležim na krevetu i buljim u grbavi strop, promatram plijesan i razmišljam o relativno inteligentnim stvarima. To je ujedno i jadna isprika za lijenost i izbjegavanje obaveza.
Spremam se, na sebe stavljam prvo što nađem u ormaru i čekam zadnji čas prije nego što krenem. Mora da izbjegavam ostale, naporni su, a vjerujem da i ja njima nisam pretjerano zanimljiv. Putem obavezno imam slušalice, jer svi padaju na ispriku da ih nisam čuo kad su me zvali. Zadnje što mi treba je cerekanje osobe pored mene, njihove životne priče i ostale pizdarije.
Izbjegavam stajanje na kamenčiće i pukotine na asfaltu, tako je zanimljivije. Opet nailazim na glupave bakice na nogostupu koje se poravnavaju sa mnom, iako se krečemo jedno prema drugome. Njihov debilizam me duboko rastužuje. Žudim za danom kada će dobiti infarkt, tada svijet će postati bolje mjesto, iako gotovo nezamjetno. Takve grozne misli me zabrinjavaju.
Pri dolasku opet svi drkaju po mobitelima, to mi ide na živce, ponajviše jer se ne udostoje prestati dok komuniciraju sa ljudima oko sebe. Smijulje se u mali ekran poput idiota. "Uuuu dobila sam poruku, kako uzbudljivo! Hihihi, hehehe..."
I ja počinjem drkati po mobitelu u nadi da će me netko dobro zašamarati, da postoji takva osoba ona bi postala mojim vječnim prijateljem. Ženska populacija trača, a muška se bavi kladionicom ili sličnim. Dosadno je, sve je isto, svi eksperimenti na njima su već odavno provedeni. Željno čekam jesen i nove ljude oko sebe. Zasad se uklapam se i baljezgam gluposti, tek toliko da ubijem vrijeme. Prekomjerno dosađujem drugima, jer tako obično razviju tendenciju da me izbjegavaju, a to mi godi. Pod nastavom ili radim ili ne radim, tu nema pravila. Odmorima se opet drka po mobitelima u malim grupicama, svi se smiješe kao da su dobili na lutriji ili se napušili marihuane.
Po završetku odlazimo kući(no shit), ali ovaj put nije moguće izbjeći društvo. Komentiraju se događaji u tom danu i zbijaju interne šale. Infantilno i dosadno. Pokušavam ubrzati tempo hoda grupe da ju dostignem nakon što ih odbacim(živim najdalje). Čini se zabavnom, pomalo je prosta, ali nimalo maloumna. No vjerojatno ništa od toga.
Kod kuće se zatvaram, čitam, možda to napravi nešto pametno od mene. Visim po internetu, ponekad odigram nešto, a zatim odlazim u krevet. Prije sna pokušavam dokučiti što mi točno nedostaje, jer imam gotovo sve što čovjek može poželjeti, ali me ništa ne zadovoljava. Tonem u san pod dojmom da sam kakvo razmaženo derište, što vjerojatno i nije daleko od istine.
Tako je bilo danas, bilo je jučer i bit će sutra. Vječno mućenje svakog dana iznova, Limbo. Oh, kako li divno pretencioznog završetka...
freecursors is offline  
Old 05.03.2012., 04:19   #490
Kažu da najbolja književna djela nastaju u najtežim trenucima. Ako je to istina, onda će ovo biti jedno od tih djela…

Osjećaj boli me obuzima. Vidim sve zvijezde. Ne bih ih mogao prebrojati jer ih je previše. Bol me izjeda iznutra. Izvana osjećam samo znoj. Težak i hladan znoj što klizi niz moje lice. Osjećaj je neopisiv. Osjećaj užasa. Kao da se unutar mene nalazi sve što na svijetu postoji i da se ta svaštarija uzburkala na sve strane. Htio bih vikati na sav glas. Imam osjećaj da ću eksplodirati…

I jesam. Izbacio sam sve bombe na bojište. Ispustio sam to zlo iz sebe. To zlo što sam prije uzeo k sebi, ne znajući da će na ovaj način željeti van. Limbo je okončan. Koji osjećaj olakšanja…

No priča više ne drži vodu, voda je puštena. Prestao je osjećaj boli i težine. Stoga prestaje i ovo vrhunsko djelo…
otkaz is offline  
Old 06.03.2012., 22:23   #491
Zadaćnice - pedeset i osmi tjedan - Raskrižja

Novu temu je odabrala Vodenbuba.

Raspišite se.

Quote:
Vodenbuba kaže: Pogledaj post
Zahvaljujem svima na čitanju i glasovanju.

S obzirom da smo ipak na usamljenim srcima, predlažem jednu pomalo tužnu temu. Ladies and gentlemen, neka forum zaplače.

Naslov: Raskrižja

Objašnjenje: "Prijatelji koji nađoše se ovdje i zagrliše otišli su, svaki svojem promašaju." - W.H.Auden
__________________
Granice mogućeg možemo odrediti samo onda, ako ih prijeđemo odlaskom u nemoguće (Arthur C. Clarke)
Sves is offline  
Old 09.03.2012., 09:20   #492
Ah, u mladosti kratke puteve smo gazili, drzali se pravila desne strane, poput robota koji gaze utabani put onih prije nas koji prosli su i vidjeli isto. Vremena su prolazila, godine se nizale a putevi postali dugi, ponekad uz sav zivot koji me okruzivao i usamljen, neprohodan. Majke mi ako u nekoliko navrata mi nije doslo da sve porazbijam, glavom udaram u zid i urlam ko kakav klipan iz dzungle, al koji vrag... tko bi primjetio. Jos bi kazali oni gradski ljudi u guzvi sto mahnitaju danju i nocu na sastanke i ispunjavanje dogovora:"Vid ga, lud go šiba. Man'te ga sa ulice!" Kako godine su mahnito bjezale, sve teze je bilo uhvatiti "zeleni val". Taj surf zivotnim putevima, ecstasy, kada ti je pogled fokusiran naprijed i uzivas u voznji hvatajuci vjetar u kosi i srecu koju ti voz nosi, odrzavajuci njegovu postojanost, pa onaj dio kada se sve zahebe te sa glavne ceste moras poprecnom bez semafora i svjetala, na pipanje voziti. Pa em ne valja, pa em ni dobro, il je prebrzo il presporo il mracno il jos mracnije, pa neka baba u crnom pretrci i zivot ti proleti pred ocima... Ulica za ulicom i na kraju bomba. Zuto svjetlo, pokusavas ulovit zeleni al ne ide, i sto vise "silujes" po mjenjacu to vidis da kontrole su hebaona, znas da sljedece svjetlo past ce na crveno i mislis si:"Ak bude naglo sam cu proc nitko primjetiti ni nece, noc je, nikog nema!" Jednom su starci mi kazali:"Sine, pa kud bas glavom kroz zid, bog te hebo mutavog!"

Na tom mjestu ona i ja razisli smo se kao invalidi. Ona je posla ulicom ka trgu vjerojatno, bila je u losem stanju i definitivno je trebala naci nekog da joj da neko novo umjetno disanje, a ja ulicom prema drugom gradu, jer ja sam bio u gorem stanju i trebao sam dva nova umjetna disanja, mozda tri, na kraju je ispalo pet, jer jedno me ne bi spasilo. Mislim si, da sam stao kad crveno je blicnulo, vjerojatno bi me neka slicna budala udarila po gepeku, pa si mislim:"Dobro je i proslo, moglo je i gore!". Vise ne vozim, sada drkam.

S postovanjem,
Novi clan foruma
Chr0n05 is offline  
Old 09.03.2012., 20:03   #493
Uzalud smo se čekali na dogovorenom raskrižju jer naši putevi nisu vodili u tom smjeru.
Unatoč tome što smo bili posve sigurni da ćemo se tamo naći.
Baš sve je govorilo da će tako biti.
A nitko nam u startu nije rekao da su naši putevi od početka bili dva paralelna svijeta.
Mi smo se previše nadali radosti susreta na tom raskrižju da bi toga bili svjesni.
Gradili smo svoje snove i želje, poput zaigrane djece u plićaku čije je kule od pijeska pregazio nesmotreni prolaznik trčeći prema valovima, niti ne znajući da je uzrok dječjih suza.
Tko je kriv što su dječje kule srušene na putu prolaznika?
Zašto su naši snovi ostali samo snovi?
Koji su to jebeni putevi koji vode nigdje?
Što bi suncu da još sja poslije tebe?
Eh, djevojčice moja, čemu sva ta pitanja kada odgovori na njih nama baš ništa ne znače?
Danas sam ja u svom svijetu, na trnovitom putu, a ti si u svom, gdje ruže imaju poseban miris i sve boje imaju ljepši sjaj.
Pitaš li se što bi bilo da smo se zaista našli na dogovorenom raskrižju?
Kažu neki koji su uvjereni da znaju, onako sebi u bradu, dok napuštaju crkvu poslije nedjeljne mise, da ti već sve te odgovore znaš.
Ja ih ne znam, samo nagađam.
Uostalom reći ćeš mi, kada se jednom nađemo, na tom našem raskrižju.
Tamo, gdje me ti sada spokojno čekaš, nemirnih crnih kovrča i blistavog pogleda, u tamnoj haljini od tila, sa srebrnom ogrlicom na vratu i dvije biserne naušnice i onim... onim tvojim osmjehom, s kojim počinje svako moje jutro.

(Karlo, voljenoj)
K@rlo is offline  
Old 10.03.2012., 14:40   #494
Crescendo i ceste

Ponekad se odvezeš
Nikad do impregnacije cilja
Rukama virtuozno preko žica gitare
Smijeh ti se uvuče u tijelo
S novim oblutkom na toboganu
Crveno virne pod rukom
Pa čak i vukovi
Plašljivi kakvi već jesu
Mogu samo stati,
nakrivljene glave
Gledati koliko su lijepe
Crveno u žicama
Crveno u vratu
I prsti zakopani
Oko vrata
Ispod žica
Na otvorene ceste
Kraj je zime
Korača preko pustinje
I indoktrinirane nacionalnosti
Jedan umor za jedan ulog
Dolje preko Napoleonove
I osamljena konjica podiže svoje glave
Proljeće je
I krv je
Dok pališ cigaretu
Naivno bez riječi.

The most important thing
in life is to be yourself.
Unless you can be Batman.
Always be Batman.
__________________
Newman: Hello, Jerry!
Jerry: Hello, Newman!

Zadnje uređivanje Disticha : 10.03.2012. at 15:18.
Disticha is offline  
Old 14.03.2012., 23:47   #495
Zadaćnice - pedeset i deveti tjedan - Kad te nema, govorim svijeći

Tamu za ovaj tjedan je odabrala Disticha.

Naoštrite pera i krenite.

Quote:
Disticha kaže: Pogledaj post

Evo inspirirana predivnom pjesmom Beatrice Kurbel:

Kad te nema, govorim svijeći.

Kupiti ću si prsten s jantarom
od brušenih godina
Čuvanih na toplom,
nebu ispod jastuka,
suncu ispod podočnjaka.

Da naučim preusmjeravati vjetar,
puhala bih ti buru u potiljak,
Lakše koračaš.
Da bar znam svirati trubu.

Neka se nova tema zove Kad te nema, govorim svijeći, pišite o svemu na što vas inspirira ovakav naslov.Potražite pomoć muza. Sretno
__________________
Granice mogućeg možemo odrediti samo onda, ako ih prijeđemo odlaskom u nemoguće (Arthur C. Clarke)

Zadnje uređivanje Sves : 15.03.2012. at 00:30.
Sves is offline  
Old 16.03.2012., 11:24   #496
....Dani nas pozivaju u samoći,
da se pridruzimo stotinama drugih
što u polutami sobe
traze svoje snove razbacane
neke svoje ideale uslikane
u plamenu svjece zapaljene..
I ne žalim o što nismo drugdje
gdje nema zraka čista,
gdje je buka uvjek ista,
gdje zamor grada zarobljava zeljeni mir..
Grlimo nekog ispred sebe zamisljenog..
znamo da ga nema,
samo ga sjene svjece stvara..
o,kako moze da boli od sjene utvara..
I volimo u tami poskrivećki
krijemo se iza vrata hladnoće,
svjeca tinja tinja i zamisljeni netko
sa njom se gasi..
Ljubav koja je nepriznata
nemoze lako da se od covjeka spasi..
čovjek je skrojen da tinja polako
kao svjeca malen mu je plam,
da ljubav krije,gaji i skriva
samo tako ljubav da uvjek doziva...
__________________
Plavi Orkestar - Zauvijek
lavlje-srce is offline  
Old 17.03.2012., 05:36   #497
Ovo mi je prva, budite nježni

...
Otkad te nema
Govorim svijeći
Kako stvari sjaje jače
I kako su jagode slađe
I da mi se baš sviđa ovaj kričavi lak na mojim noktima.

I kako mrzim ići kod frizera
I kako sam si kupila tisuću sranja
I da mi pod hitno trebaju nove tenisice.

I da često imam noćne more
I da bih ih rado voljela snimiti
Jer su tako prokleto tarantino-burtonovsko-cronenbergski krvave.

A da nekad sanjam i tebe.
Bez tona...
Bez boje...

Pa mi se odvrti u glavi
Kako te pitam zašto ptice izgledaju kao da plove
I zašto neke ribe lete
i umirem od smijeha
dok se praviš da znaš odgovor.

Pa se pitam kako živiš
Da li ljubiš
Jesi sretan
I jesi li si se veselio snijegu?

I da sam tvoje postojanje
toliko
istinski
zanijekala.

Da kada pokušam sjetiti se tebe
Na pamet mi ne pada baš ništa...
Baš ništa.
Osim
Da ne voliš kečap.
Going Under is offline  
Old 18.03.2012., 16:57   #498
Svijeća...

...i kad je ugasla, dugo me još sjeća

na svoga bivstva plam...

Zamišljam ga smrznutog,

jer jako dobro znam

kako zaleđenost umije opeći...

Osobito kada je prinosimo usamljenome srcu...
__________________
Da sad se nadam životu blažem? Ili da mi mašta bude mana?
J'etaisÉCRIVAIN is offline  
Old 18.03.2012., 17:19   #499
Ne, kad te nema ne govorim svijeći
Jerbo ni nemam jebenu svijeću kod kuće.
A i što će mi pored ove blagodati zvane elektricitet?

Osim toga, kad te nema ne govorim s predmetima.
Zar misliš da sam ja neki sajko??
Radije ću lijepo, kao u dobra stara vremena,
popričati sam sa sobom.
Uvijek naučim nešto novo.
Ne sramim se to priznati, jer kako kažu
ponavljanje je majka znanja, ne?

Kad te nema, dragi moj oj kruše svagdašnji
pohodim u dućan i kupim te.
Samo, glupo je lamentirati o kupovini kruha
jer je to svakodnevna monotona radnja
koja nikom neće biti zanimljiva za čitanje.
Zato ćemo ovaj uradak začiniti
s malo lažne introspekcije.
tranquility is offline  
Old 18.03.2012., 18:10   #500
Kad te nema, šutim

večeras ćeš
svojim pravilnim bijelim zubima
odgriznuti komad mjeseca
i zadjenuti ga
u moju kosu

a onda ćeš zadnjim tramvajem
otići
i ostaviti me
da na hladnoći grizem usne
i stojim
u platnenim tenisicama
koje sam prošlog proljeća
zamrljala svibanjskom travom

s tobom nikad ne znam šutjeti
pa pričam gluposti
kako bih popunila te trenutke
koji nas zbližavaju tako neodoljivo
da smo udaljeniji no što smo bili
na početku

molim te,
zapakiraj moje čeznutljive poglede
i baci ih Savu prije ponoći,
a sutra se ujutro pretvaraj da se ne poznajemo.
Nuria Monfort is offline  
Zatvorena tema


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 00:51.