lebows dnevnik

[walter]

Jebote led, ta čovjek sam. Nijesam od čelika. Počeše mi žensko nešto pričat o tome, a mene utušilo u grlu! Ona priča, a ja ne mogu do zraka?!
"Ja cu sad kad završim faks za godinu dana..." - a ja si mislim pa dobro u pičku materinu kad si prije stigla dotle, jebote odlikaši... Prvo sam bio sa curom kojoj nije išao faks, pa me mučilo što se ja živciram kad ona padne ispit. Sad imam curu koja sve polaže sa najboljim ocjenama, pa zajedno dijelimo sreću nakon ispita, ali jebem ti sve kad će ta protrčat kroz faks ko ne znam, lopov kroz kukuruze.
Ode sve u pičku materinu, cijeli život proleti ispred mene - ja pijan na autobusnom kolodvoru, ja pijan na željezničkom kolodvoru, ja pijan u tramvaju, ja pijan na krovoima kuća, ja pijan u nekoj pripizdini u krevetu neke drolje, ja pijan spavam u kombiju....
Zar je to to?!
Kad je otišla, kleknuo sam na koljena, stisnuo šake prema nebu i rekao: "Zašto?! O zašto mi to radiš?! Zašto me primjećuješ kad ne treba? Jesam ja tebe zajebavo? Nisam. Pa šta ti mene onda imaš zajebavat?! Zajebavaj svoje, ja sam ateist budist! Ja s tobom imam čist račun!"
Onda sam izašao iz kuće i počeo trčati. Trčao sam dugo, mnogo više nego ikad u životu. Pretrčao sam dobrih dvadeset metara. Skanjen!
Dijagnosticiran mi je rak u vidu žene. Imam još godinu dana života. Možda dvije. Najviše dvije. I zbogom. A cijelo vrijeme si mislim da ću uspjeti pobijediti tu bolest. Mislim si kako sam vjeran, kako sam dobar, kako je ona dobra, kako ju volim, kako volimo iste serije i filmove i hranu, i kako nije ljuborna, i pušta me slobodnog...
Onda pokušam diplomatski:
"Dragaaaaa... Znaš, jebiga, možda je prerano, jebote, ti imaš (onda brojim u sebi) 23 godine (napravim pauzu da vidim jesam pogodio - jesam), ne bih ja sad da tako mlada kreneš u zajednički život sa mnom pa da me kasnije optužiš da kurca od života nisi vidjela...."
"Znam dušo, ali ionako ću morati živjeti s nekim, pa zašto ne bih s tobom."
"Ali draga, zar baš s prvom budalom na koju si naletila?"
"Nisi mi ti prvi, ti si mi treći."
"Da, znam, svakoj sam."
A jebiga, u pravu je. Dolazi taj neminovni čas kad ću se sam živ sahraniti. Kakva drama! Svjesno koračati u smrt.
Upravo počinje moja zelena milja. Pa ako i umrem, neka umrem od njene ruke.

[flint]

e da mi je tu svadbu vidjet'

[T@nja]

Waso se zeni!!!

[Silajn]

[lucija]

Pravom umjetniku inspiracija je svuda oko nas, reče Waso, i sjede pod papuču ambiciozne 23-godišnjakinje.

[walter]

Uz tihu kletvu jurim kroz grad...

Dođavola, otkad to ja kupujem?! Zašto mislim da ja kupujem?! Pa zar nisam ja taj kupuje jebiga. Ne daje se miraz za muškarca, nego za ženu. Dobro sam i eskivirao ovih godinu i pol. Majstor zna znanje, da parafraziram onaj stari pornić.
Pa ja ne volim ići sa svojom obitelji na ručak, a kamoli tek s drugom.
Cijelo vrijeme ona scena sa Stalloneom u Bijegu u pobjedu, kad si slomi ruku da ne može igrat. Sjetim se kako sam u vojsci brijao da ću jednog dana istrčati gol pred smotru, i glumiti da sam pilot aviona, samo da me više puste ili daju odgodu. Ali nisam. A pustili bi me jamačno. Naučio sam jednu stvar u vojsci - da moraš biti lud da bi te proglasili ludim.
Mogao bih otići na premijeru opere obučen u dres, i ne bi me to jebalo. A sad smišljam šta ću obući za restoran. Da restoran, jebena picerija!
Dobro, njen ćaća plaća. Ali skupa je to pica. Cijelo vrijeme si mislim da će doći taj trenutak kad će me izjebati s pitanjima i kad ću baciti salvetu na stol, poput ručnika u boksu i reći: Gospodine, pica je ukusna, ali previše košta, i otići.
Moram se tješiti da sam pisac i da moram tamo otići kao promatrač, tko zna, možda ispadne neka novela iz svega toga, ili barem kratka priča. O tome kako me love ko životinju cijelo ovo vrijeme. Ili o tome kako bježim ko životinja cijelo vrijeme, kajgod.
Zašto nisam te stvari riješio prije?! Zašto nisam ponekad ušao, kad sam dolazio po nju?! Zašto ne perem zube nakon svakog objeda kad se toliko bojim zubara?!
Godinu i po ode u vjetar. Ko vjetrom pokošeno.
Dobro dan, jeste dobro? I ja sam, ne obazirite se na drhtanje ruku, to mi je od rata. Previše sam ga gledao na televiziji.
Kosa mi je kažete, malo uzjebana? Ma to je zato što sam išao na kemijsko čišćenje zajedno sa kaputom, ne bi li bio što čišći pred vama. Jel da ju zaprosim sad ili nakon što pojedemo picu? Ne, nije trudna i ne bi se još udavala, ali ono, nešto mora stajati iza ovog poziva. Tko stoji iza vas, tko vas šalje, šta je u pici, treking divajs?! Zašto me jebete sa tom picom, ne ševim okolo, ne trebate me pratit da to saznate, pitajte me i reći ću vam istinu, bestraga!
Ne trebam to vaše ispitivanje i gud kap bed kap sranje, ko da nisam odmah skužio, mama je gud kap, tata je bed kap, a kćerca je zločin.
Trebalo mi je pola godine da nju osvojim, nemam više snage da osvajam vas.

[flint]

...najgori je onaj prvi kontakt. pogotovo ako se odvija istovremeno sa oba njena neposredna pretka. susret sa stereo uzasom koji te motri, onako ispitivacki.
ja sam, to uspjesno izbjegao, naprimjer. njenog oca sam upoznao tako sto je nenajavljeno upao u stan i zatekao nas gole. i dan danas mi nije jasno kako je taj tlakas to prezivio. jos je meni najmanje neugodno u tom trenutku bilo. nakon toga, sve je lako. vrlo jednostavno i bezbolno. no problemmo.

zato, preporucam doci u restoran potpuno gol, eventualno samo s kravatom i buketom cvijeca za gospodu majku...prigrlit ce te kao vlastito dijete zacas.


Kaput na ramenu, normalna stvar...

[Sudden Sid]

Danas nam je pod engleskim teacherica uvalila test. Ne onaj test za koji sklapas prepisivacke paktove s razno raznim ljudima s kojima vas povezuje samo pohlepa za peticom nego neki fotokopirani test iz nekog casopisa. I ja reko - dobro, daj da vidim ja to, volim rjesavati testove i onda se smijati rjesenjima. Citam ja taj test i sve neka pitanja tipa "Ako imate prist na nosu, hocete li izaci van iz kuce?" Dignem ruku i kazem teacherici da mi je zabunom dala zenski test.
- Ma ne, to sam pokupila iz casopisa za mlade.
Odgovorno joj tupim da je to zenski test. Muski se ne opterecuju tim sranjima! Muski se brinu jel imaju dovoljno alkohola u krvi, jel danas nogomet na televiziji, jel dobra zenska u koju bulje, a ne neka "sramim se prista" sranja! Ali dobro, ja sam solidaran i suradujem s profesorima. Kompromisi koje sklapam s njima su mnogobrojni i mozda beskorisni jer je zdravo biti buntovan, ali ipak rjesavam test. Ocekujem najmanji broj bodova koji ce me supirati u kategoriju "Uopce vas nije briga za izgled" kad na iznenadenje ispravno zbrojim (2 put sam provjeravao!) da imam 15 bodova sto me stavlja u srednju rubriku koja glasi nesto tipa "Vi se brinete o svom izgledu, zelite izgledati dobro, jako vam je stalo do izgleda..." a malim slovima pise "Ali hocete pokazati da imate i mozga" What the fuck?! Da su me bar stavili u najvisu kategoriju "Vi ste kokosi kojima je stalo samo do izgleda", pa znao bih da je test sranje!
I onda nek netko kaze da su ti testovi iz Cosmo-a (jos sam uvjeren da je teacherica to uzela tocno iz tog sotonskog magazina!) korisni! Nabijaju komplekse mladim djecacima u razvoju koji ne mazu pristeve korektorom! Ma jebemu sve

[Parasociolog]

Bilo je sunčano jutro. Moja mala je meni rekla: “Mama, ajmo se iglati da sam ja Pepeljuga a ti klaljica.”
- Ma ne znam ti se ja to igrati, zahihotala sam se unutrasnjim cerekom.
- NE, MAMA, ajmo se iglati da sam ja Pepeljuga a ti zločesta klaljica.
- Al kad ja ne znam bit zločesta kraljica.
- ALI MAMA!!!!
- Dobro, dobro. Khm.

Sjela sam na krevet, skupila svu snagu i najstrožim glasom koji sam uspjela izvući, izgovorila: “Pepeljugo, odmah pospremi sve ovo s poda. Kakav je to nered?! Ajmo brzo, na posao!!! Spremaj to!!!”

Uplašeno me pogledala i bez riječi počela skupljati igračke i odnositi ih u ladicu. Moje je dijete prvi put u svom životiću spremalo svoju sobu.
- I još one kocke tamo! I onu frulicu!
Pospremila je.
- I gle, sad pometi ovo!! Da da, s tim, nema veze što je strgano!! Ajde, ajde, brže to!!

Dohvatila je metlicu. U sobu je uletio moj najdraži Zlatokosi s upitnikom iznad glave, da koji mi je kua.
- Vidi, ona je Pepeljuga, ja sam zločesta kraljica i ona mora pospremit sobu. Ide joj. A tiš bit princ na balu sad kad završi. Ajd tamo i puštaj neku muziku.
- A da??
- Ajde ajde, idemo, brže to. A ti, Pepeljugo, spremi si još i ove cipele.

Mala je spremila cipele i uzela par prastarih i premalih balerinki. “Mama, ovo su cipele za ples.” Kako je moje dijete malo, a načitano, pomislih.
- Neće te žuljati?
- Neće.

Obukla sam joj balerinke, pidžamu mi joj se nije dalo presvlačiti. Moj Zlatokosi je još uvijek prtljao oko muzike.
- Gdje je ona srednjevjekovna muzika, kak se to zvalo?
- Eee, dobra ideja, Dead Can Dance, čekaj, saću ja to naći.

Dok sam ja tražila Dead Can Dance po hardu, njih dvoje su zaključili da Pepeljuga, tatina princeza, mora na pidžamu i balerinke dobiti i onu krunu koja se vuče po sobi još od maškara. Stanom se zaorio Saltarello. Plinc i Pepeljuga su zaplesali, toliko ju je vrtio i bili su tako smiješni da sam ih morala snimiti kamerom.

Nešto kasnije, dok sam rezala mrkvice, dragi me napao s leđa plastičnim mačem.
- Eeej, šta sad opet.
- Sad si ti zmaj. Ja sam ubio zmaja. Mrtva si!

Mala je uplašeno dotrčala do mene i zagrlila me za lijevu nogu. Pomazila sam je po glavi.
- Ajde sad gle, sad ti njega ubij, čuješ?
Otrčala je prema njemu mašući kuhačom. On ju je uhvatio, podignuo u zrak i zavrtio:
- Ali ne, ne može to tako, ona je sad moja žena!!

He, he. Nakon toga, više nije imao mira. Nije se cijeli dan mogao maknuti od nje bez da ona krene: “Pliiiiinc! Pliiiiinc! Klaaaaljeviiiic! Dođi! Pliiiinc! Dođi u moj dvooolac!” Ja sam bila zmaj, ubili bi me čim bih im se približila.

[Wall]

Jednoga sam dana šetao Hyde parkom, kad začuh šapat iza uha: "A dime for a mime!" Dakle, novčić za predstavu pantomime!

Pomislih, zar pantomimičari ne šute? Al qrac, bili su dvojica: Talent i njegov Menadžer, a ovaj potonji žicaše lovu. I nije mislio bukvalno, jer su u šeširu pred klupom gdje je Talent nastupao, imali krupnije apoene.

Zar umjetnosti reći NE?, pomislih i već sam bio u prvom redu, pred Talentom. Odmah sam znao da se radi o Talentu, jer su imali samostojeću tablu, s kratkim opisom onoga što Talent predstavlja.

Njegov je agilni menadžer brižljivo okupljenima na tu činjenicu skretao pažnju: 'Look, fellows, this mime act will be about today's scandal at the Foreign office..... blabla'

Gledam i fakat: da nije bilo objašnjenja, nikad ne bih pogodio o čemu se radi. Menadžer daje uvodne napomene prije svake pantomime i figure. Neke su otrcane, neke su dječje, a nad nekima se stvarno možeš zamislit.

Evo, pantomimičar sad glumi pisca. Pisac velevažno šara po zraku, nepostojeće riječi samo se slažu jedna na drugu, okreću se brojne stranice netom napisane knjige. 'Pisac' je završio, radi lekturu, izbacuje zareze viška (to sam skužio jer je nešto izbacivao s dva prsta, uz gadljivi izraz preko ramena).

Zatim se u čudu okreće oko sebe, škilji, gleda u nebo, trlja oči (mrak se spušta, on slabo vidi-prevodim u sebi) i gle! Ispod kaputa vadi starinsku, samostojeću lampu, pali je, namješta progorjeli abažur (opat genijalno kužim: gura prst kroz nevidljivu rupu, zbunjeno se češka po glavi).

Ponovno čita svoj napisani tekst, ovaj put pod dobrim osvjetljenjem svoje priručne lampe. Nije baš zadovoljan, mršti se, otpuhuje, gadljivo lista naprijed-nazad.....

Gledatelji u parku napeto promatraju. Dvije turistkinje iz Kine (kose oči, dedukcija, moj Watsone!) nešto komentiraju, prigušeno se smiju i gurkaju laktom. Svi iščekujemo rasplet događaja, veliki sudar Pisca i njegovog Djela.

Odjednom, pisac bezglasno psuje, usta mu fino i čitko oblikuju riječi kao sranje, otpad, nije ni za qrac.......

Odjednom se lupi po čelu: heureka!

Uzima nevidljive listove papira, svoje umjetničko Djelo, i omata ga oko lampe s poderanim abažurom. Genijalno! Shvatio je, da ako već sadržaj ne vrijedi ni pišljiva boba, barem će papiri poslužiti za novi abažur.

Pljesak pred klupom! Svi zadiovoljno bacamo krupne novčanice u šešir, neki ne mogu suspregnuti oduševljenje, jer su prisustvovali umjetničkom hapenningu- Pisac i njegovo Djelo. Neki starčeki bacaju cijele novčanike, a dvije Kineskinje grudnjake.

Eh, što ti je Umjetnost!

Ava, I Adore you!

[walter]

Danas sam otpratio svoju ženu u bolnicu. Nije joj dobro, konstantno se žali na bolove u trbuhu. Odveo sam ju kod doktora da ju pregleda. Nakon pregleda, doktor me je odveo malo sa strane, i rekao ozbiljnim glasom: "Waltere, vaša je žena stvarno bolesna. Morat ćemo ju hospitalizirati na neko vrijeme, otprilike na mjesec dana."
"Čujte," - odgovorio sam - "učinite kako mislite da je najbolje."
Suosjećajno me potapšao me po ramenu, i dao mi papirić. Na njemu je pisalo 534. Rekao je:
"Evo vam ovaj papirić, nemojte ga izgubiti, to će vas zatražiti kad se vratite da preuzmete ženu."
Spremio sam papirić u novčanik. Pozdravio sam se sa ženom, i rekao da ću joj prvom prilikom donijeti naranče i časopise. Jedva se suzdržala da ne zaplače. Inače ne voli bolnice, a ni u doktore nema previše povjerenja.
Kad sam izašao izvan kruga bolnice, otvorio sam novčanik i bacio papirić u koš za smeće.
Pomislio sam : " Kako dobar doktor, nisam ni znao sam bolestan, a on me izlječio."

[walter]

Zadnjih petnaest godina radim u građevinskom poduzeću Cigla d.o.o. Kada sam tek došao tamo, obnašao sam slabije vrednovane poslove poput donošenja konjaka, vina i hašea. S vremenom sam napredovao i počeo nositi majstorima razne alate poput špahtle i vaservage. U zadnjih godinu dana radio sam i odgovornije poslove poput miješanja maltera.
Ostali radnici su me prihvatili kao svoga, na čemu sam i zahvalan. Budimo se u ranu zoru, u tamiću putujemo i upoznajemo našu zemlju i zemljane kojima radimo kuće, vikendice, štale i bazene. Upoznao sam i dobrih i loših ljudi. One loše s vremenom zaboravim, a s onim boljima mi je uvijek zadovoljstvo razgovarati. Čuo sam na poslu puno mudrosti, posebice o ženama. Kažu da ženu ne valja tući ukoliko nemaš dobar razlog, jer ona to zapamti i upotrijebi protiv tebe.
Svakih dva mjeseca firma plaća socijalne radnike koji dolaze i daju nam da ispunimo neke testove o tome jesmo li alkosi. Testovi se sastoje od par pitanja. Nakon rezultata, dio nas odlazi na liječenje, a dio ne. Uvijek me je strah da mi ne odu Đuro i Ivica, s kojima sam se najviše sprijateljio.
Jučer su bili ponovo po svoj harač u ljudstvu. I ja sam skoro otišao. Jedno od postavljenih pitanja je glasilo: Osjećate li da su vam ambicije niže otkako ste počeli konzumirati alkohol? Bilo je to da-ne pitanje, pa sam odgovorio ne. Iako nisam primjetio da imam bilo kakvih ambicija otkad sam počeo piti. Ali, sjetio sam se da ih nisam imao ni prije nego što sam počeo piti, pa sam odgovorio ne. Što je i istina. Mislim da su opasniji oni radnici koji imaju ambicije. Jer recimo, Joco je oduvijek htio postati gazda gradilišta, iako nije imao dovoljan broj karakteristika koje bi mu to omogućile. Prije svega, nije dovoljno pametan i nema motiva. On bi htio postati šef da fascinira Đurđu, ženu kojoj radimo novu kupaonicu. Ali Đurđa ne bi pošla za njega ni da je vlasnik ove naše građevinske firme.
Zato Joco svakog jutra dolazi na posao sve tužniji i tužniji. Vene kao nezaljevana biljka. Joco nije alkoholičar, ali ima puno veće probleme.

[walter]

Dobar dan. Zovem se Jerko Čulina i ispričao bih vam priču o svojoj ženi, a i o sebi.
Plovio sam jako dugo silnim morima i oceanima, pod raznim zastavama. Vidio sam na Madagaskaru ženu s bradom, a u Mađarskoj tigra sa dvije noge. Obično smo vozili teret do jednog mjesta, gdje smo ga mijenjali za drugi. Ponekad smo dolazili ujutro, a ponekad u mrklo doba noći. U lukama je uvijek bilo puno ljudi.
Mnogo sam, kažem, proputovao. Jednog sam dana vidio u nekom selu na jugu afrike, ženu koja je snijela jaje ustima, a iz jajeta je izašao odrastao čovjek, za kojeg se kasnije ispostavilo da je bio njen brat. Ostali su pljeskali, a meni to nije bilo ništa čudno. Tad sam shvatio da sam vidio sve najudnije stvari koje će ikad postojati na svijetu, pa sam se povukao u mirovinu. Sve što sam tražio bila je žena s kojom ću provesti ostatak svog života u sreći i miru.
I našao sam ju. Zove se Milica. Visoka je meni do nosa, ugodno miriše i ima vatru u očima. Ima i plavu kosu i dijete iz prošlog braka.
Milica je prihvatila da bude moja žena. Smatra da su moje priče zanimljive za ispričati, a i njen klinac me zavolio.
Živimo već pet godina zajedno, i mogu reći da ni za čim ne žalim. Još uvijek u globalu držim stvari pod kontrolom.
Ali primjetio sam da u zadnje vrijeme zaspem čim Milica zine. Prije nisam tako brzo zaspao kad bi otvorila usta. Ali sada, situacija je drugačija.
Njen sin (u međuvremenu je postao naš sin), Damir, također zaspi čim Milica zine. Odveli smo ju kod doktora, da vidimo što nije u redu, međutim, i doktor je zaspao.
Nije mi bilo druge, nego da ju odveme na policiju.
Toga dana lijepo smo se obukli. Imamo poštovanja prema poslu koji policajci obavljaju, iako bi ga ponekad mogli obavljati i bolje.
I tako, došli smo u toaleti, rukom pod rukom, u našu policijsku postaju. Policijac-informacija uputio nas je do šaltera gdje se registrira oružje. Tamo je radila gospođa u srednjim godinama.
-Dobar dan, rekao sam, ja se zovem Jerko Čulina i došao sam registrirati svoju ženu.
- Mislite, došli ste izvaditi joj putovnicu?
- Ne, rekoh, došao sam ju registrirati kao psihološko oružje.
- Morat ću pogledati u priručnik, jer moram priznati da je ovo prvi takav slučaj. - odgovorila je službenica.
- U redu, uzmite svoje vrijeme.
Milica je krenula da nešto kaže, ali sam joj gestom poručio da šuti.
Nakon nekog vremena, službenica je digla glavu iz bilježaka koje je pregledavala i poručila kako odista ne postoji legalna procedura kojom netko može svoju ženu registrirati kao psihološko oružje.
Tražio sam potom službenicu potvrdu o tome da sam barem bio u policiji, i pokušao to učiniti.
Napisala ju je a komad papira, platio sam još 75 kuna biljega, i stavio potvrdu u džep.
Nakon toga, vratio sam se sa svojom ženom kući.

[sabatier]

Dobila sam novi posao. Radit ću u potkrovlju Svetog Duha. Ekipa i ja još ne znamo što, ali što god bilo, bit će prilicno besmisleno, kako god okreneš, i trebat ću mnogo vježbati kako bih mogla svoje znanje prenijeti korisnicima.

Kad hoću zapaliti pljugu, moram se spustiti pred ulaz bolnice, četiri kata bez lifta, to mi je odlično. A tek tripovi! Pušim ja tako vani, uživam malo u samoći, kad ulijeće meni jedan smežurani ofucani mršavi klošarski starac, da gospfodična, opfrostite, jel imate pfvatre? I vadi zgužvanu mekanu kutiju cigareta iz balonera. Ja kimnem, nisam znala što je gore, da mu zapalim sama, ili da mi slučajno dodirne ruku svojim kvrgavim prljavim prstima s plavim noktima? Donijela sam odluku, izvadila svoj hard pack, i pružila mu upaljač. A, pfine pfcigarete su te faše, kaže on i smije se. Uzima upaljač, dotakne mi ruku usput, zapali usprkos vjetru, vraća upaljač i smišlja novi line. Gospon, kažem ja, molim vas, ja bih htjela malo biti sama. Dobro, dobro, u redu, hvala, kaže, odlazi.
Za minutu, evo sljedećeg. Ovaj ima crnu kožnu jaknu i pepeljare na očima, nije se oprao tko zna od kada.
- Gospodična?
- Molim.
- Oprostite, jel znate vi na mobitel?
- Molim?
- Jel znate vi na mobitel.
- A šta jel znam? pitam ja svog drugog korisnika.
- Pa evo, netko mi je uzeo mobitel i nešto je stisnuo i sad me stalno netko zove a ja ne znam tko, stalno zvoni i
budi me po noći, jel znate vi to isključiti?, protumači mi on i vadi Siemensa koji je vidio svijeta.
- Hm, znate, ovaj, ja vam imam drugačiji... bolje da ne napikavam, pokvarit cu vam ga još... nađite bolje nekog drugog.
Tip se ispričava, zahvaljuje, odlazi.

Za minutu, evo kolege. Došao čovjek na cigaretu. Ništa od moje samoće. Priča mi o svojoj sestri koja hoda s umjetnikom. On je lud, njega je njegova sestra tukla kad je bio mali. Popnemo se natrag u potkrovlje, ja nastavim učiti, ali ne ide mi, oko mene deset ljudi, lete rečenice tipa "A što ako ovdje sad ubacimo komad bubrega, a tam nam izleti komad crijeva, kaj bumo onda?" Dobivam mail od frendice, znaš, kaže ona, jako te volim. I ja tebe, bejbe, kažem. I moj dečko misli da si ti najbolja na svijetu, veli. I ja tebe volim, ponavljam, smijući se histerično. Mi smo se kozmički pronašle, nas dvije. Mi možemo sve, tješim je ja, ali ja sad moram seliti s potkrovlja Svetog Duha na ginekologiju, jerbo ovdje više nema slobodnih računala, dolaze neki važni ljudi. Moćniji od mene, koja mogu sve. Što više vježbam, imat cu i ja veću moć. Ili ipak manju, ako sad kad ne vježbam mogu sve? Ma nemam ja sad vremena za te posljednje krugove, trebam učiti. A što kad imaš Ogromnu Moc? Moraš li biti i Ogromna Žrtva? Majka Tereza u điru izmedu ginekologije i potkrovlja na Svetom Duhu? Kako trošiti moć koja ti je dana? Na otvaranje zatvorenih krugova? Oksimoroni se tuku s pleonazmima.

Na ginekologiji, u prostorijama Kluba trudnica Svetog Duha, ima puno kompjutera, ali nema neta. Prolazim na brzinu kroz program koji je današnje gradivo za korisnike, ako stignemo do toga. Opet idem na cigaretu, izgubim se u hodnicima bolnice. Pitam medicinsku sestru za pravi put, ona mi objašnjava, a jedna plavuša se umiješa, pa gospođo, piše vam IZLAZ. Ne piše, stvarno ne piše.

Kasnije ćakulam sa Jeanne i Mireille. Jeanne priča o jednom slučaju kada treba birati. Jedna žena ima tumor hipofize, našli su joj ga tako što je htjela dijete, a nije imala menstruacije, pa je došla priupitati u čemu je njen problem. Opcije su, navodno, da je operiraju tako da joj odstrane nos, izvade tumor i nekako vrate nos, u tko zna kojem stanju, nakon čega pije tablete cijeli život, nema menstruaciju, i jako se udeblja. Ili pak bez operacije, samo kemoterapija i tablete, bez menstruacije. Ali s nosom. Ne znam za debljanje. Jeanne je najgore to što ne zna što da joj kaže. Reci joj da pije one gljive, to sam ja joj rekla, navodno su efikasnije od kemoterapije. Mireille se pak naljutila. Da jebo doktore. I niš im nemreš vjerovat! Tu nema smisla ići po second opinion, dal da ode na operaciju ili ne. Uostalom kaj, ti si samo još jedan pacijent, operiraće te samo tako, bez da te prvo pitaju. Onda ja branim doktore. Čuj stara moja, velim ja, nama je stres kad nema papira u printeru, njima je stres kad barataju ljudskim životima, koliko dugo bi ti to mogla shvaćati ozbiljno prije nego što pukneš? Kužiš koju moć oni imaju? Tko nije osjetio tu ogromnu moć, ne zna koji je to trip, o tome ja pričam. Kad imaš moć baratanja životima, mozgovima, hipofizama, kako ćeš je trošiti i kada ćeš puknuti? I od čega, od stresa, od straha, od odgovornosti? A trošiti je moraš, imaš je zato da je trošiš, htjela sam dodati, ali onda je počela prezentacija.

Jeanne, koja nikad u životu nije predavala, podučava medicinske sestre kako se ulogirava u sustav, a nas dvije pomažemo u praktičnim radovima. Sestre pak pokušavaju upaliti kompjuter pritišćući gumb na monitoru. Jeanne im kaže, nemojte još, zasad gledajte u zid. Na zidu je show njezinog klikanja mišem po gumbićima. Dobro, kaže jedna sestra, imate pravo, ženu ne porađaš dok se ne otvori. Potpisuju se na papir prisutnih, jedna je nova, došla je s ultrazvuka, jesam li ja slijepa ili me nema? Pitala je.

Ubrzo ipak treba upaliti kompjutere i naučiti se ulogirati. Treba ih naučiti umijeću korištenja poslovnog softvera za administriranje bolnice; počinjemo od objašnjavanja funkcija poput Back i Cancel. Njihovi unezvjereni pogledi i guranje prsta u uho. “Miša držiš kao da igraš ping-pong”, savjetuje ona žena koja ne porađa žene prije nego što se otvore svojoj kolegici na računalu. Ja se smijem; međutoa, one doista nemaju motoriku potrebnu guranje miša po stolu, a kamoli za dvoklik. Ja skanjena. Ulogiravati se učimo 45 minuta. Ni do kraja nisu baš najbolje naučile voziti miša, a trebalo ih je i podsjećati gdje je Enter. Otvoram im i dio programa kojim će kasnije, jednog dana, primati pacijente; mislim, meni je to komplicirano, strah me i zamislit kako je njima. One će igrati ping-pong s miševima i primati jednog pacijenta oko dva sata. Zamišljam kako će to izgledati na vađenju krvi od 7 do 9 ujutro? A sve to zato, kažu one, što se nije njih, obične sestre, pitalo kako to treba izgledati, nego se pitalo donositelje odluka, glavne sestre. Da, da, reality check.

Onda dolazi druga grupa sestara na učenje ulogiravanja. Tu je jedna crvenokosa s leopardastom maramom oko vrata; već je prekasno za kute, valjda. Crvena kaže: “Meni je moje dijete reklo, niš ti ne brini, mama, sve ću ja to tebe naučiti za jednu kuglicu sladoleda.” I learnt all I know by the age of nine. Jeanne ovaj put počinje predavanje s lajnom: “Jednog dana, kad se kompjuterski povežu sve bolnice... khm... imat ćete više vremena koje ćete moći provoditi s pacijentima. Danas ćemo učiti kako ćete ući u sustav. Vidite, dvaput brzo kliknete ovdje, ovako, taptap...”

Kasnije se vodi razgovor o tome što i ako.
- A gledajte, što ako meni dođe pacijent s nevažećom uputnicom i ja ga ne mogu unijeti? I kaže da će donijeti uputnicu za dva dana?, veli jedna pametnica.
- Pa, morat će doći za dva dana, nažalost, jer ga nećete moći unijeti u sustav, dakle niti pregledati. Uputnica je obavezan unos, kaže Jeanne.
- Da, ali vidite, nama dolaze ljudi iz cijele Hrvatske, na primjer, iz Dubrovnika, i to ne odrasli, dolaze djeca s tumorima na magnetnu rezonancu, i sad ako imaju nevažeću uputnicu, a čujte, znate kako je, nemate mu srca reć da dođe za 2 dana, uostalom termin je već ionako propao, jer to se naručuje po mjesec dana unaprijed, i šta, mi onda svejedno napravimo taj pregled jer ih nemamo srca vraćati, ali mi to ponekad ni ne fakturiramo! Ili onda recimo, na primjer, dođe netko s vrha bolnice, hoće pretragu bez uputnice, čujte, pa ne mogu ja njemu reć, znate, ne može, nemate uputnicu, jer on će meni onda sutra reći, draga moja, evo vama vaša radna knjižica! Ne može to tako, čujte, to s tim kompjuterima, ne znam ja!
- Tako je, tako je, gdje su tu mito i korupcija?, smije se moja Crvenokosa.
- Ma cijeli sustav je kriv tu kod nas. Ljudi su navikli na...
- Cure moje, sašiva se jedna s naočalama, mlade ste. Imat ćete vi još puno posla ovdje.
- Da, još barem godinu-dvije, tako su rekli da će ih držati ovdje.
- Cure, divne ste! Divne ste! Još niste posijedile, znači, situacija kod vas je normalna. Predivne ste cure, vidimo se! Bok!

Eto, i aplauz smo pobrale, kažem ja. Da, žalosnom varalici, kaže Jeanne. A čuješ, kad ovi stariji imaju strah od miša, kritizira, kao i uvijek, Mireille.

[TzU]

Ajme munjena li vremena, taman sam otkravio stare kosti i po 5. puti spakirao zimsku jaknu kadli ova nepogoda! I jebiga, linija manjeg otpora sve je primamljivija sto smo mator.., ovaj, mudriji pa sad rekoh zasto da idem vani gacat po lokvama i sutirat zabe po ulici kad mogu natociti par deca izvirne mudrosti u ovaj elektronski zdenac zivota.

Sjetim se tako srednjoskolskih dana, kad sam se od vrsnjaka izdvajao po tome sto nisam pisao pjesme. Cak, mrzio sam pjesme te sam smatrao one koji ih pisu jadnim budalama. Zahvaljujuci intelektualnom looku i kratkotrajnoj zaludjenosti hipi pokretom nekako me se primio image samozatajnoga liricara. Tako sam se cesto nasao u nemiloj situaciji, da su mi umjetnicke duse na koje bih naletio pokazivale svoje pjesme. Uglavnom sam pokazivao veliku uvidjavnost te im nisam govorio sto mislim o njihovim pjesmama. No vjerojatno se dosta moglo zakljuciti iz gadljivog grca koje bi moje lice nehotice poprimilo. Danas, zahvaljujuci dugogodisnjoj predanoj vjezbi, naucio sam izraz "kameno lice" tako da mi se tesko moze procitati. Ali tada bijah jos mlad i nadobudan, kao sto cu vise puta ponoviti.
Tako sam na trazenja svojih vrsnjaka, koji su me proglasili pjesnikom bez moje zelje, kao sto ljudi obicno cine, odgovorao sam da pjesme ne pisem. Ali nisu mi htjeli povjerovati! Utuvili su si u glavu da ja pisem pjesme, samo ih ne zelim s njima podijeliti jer sam poput svakog tankocutnog pjesnika osjetljiv na kritiku! I dan danas, kad prolazim ispod mostova na Savi, bitnici me pozdravljaju "O, Pjesnice!". Reputacija, to je gadna stvar.
No na koncu sam se nekako pomirio s tim. Bolje da vicu za mnom pjesnice nego pederu, mislio sam. I, taman kad sam se nekako utjesio, desila mi se najgora stvar: prohodao sam sa curom. Ma ne, nije to najgore, nego je najgore sto je ona bila Pjesnikinja, cak je imala crno-na-bijelo potvrdu, dvije pjesme objavljenje u glasilu studenata Zagorsko-Krapinske zupanije, i napisala mi je pjesmu! Sad sam se naravno nasao na sto muka, jer sam pjesmu morao komentirati. Posto mi je ipak bilo vise stalo do cure, nego do samopostovanja i zeluca, ta bijah, kako cu vise puta ponoviti, mlad i nadobudan, ja sam pjesmu pohvalio. Cak sam posebice istakao jednu stilsku figuru, za koju sam izjavio da je vrlo originalna.
I sad se tresem od jeze kad se toga sjetim. Poslije toga, posto sam tim sramnim cinom lazi ucinio nepopravljivu stetu nasoj ljubavi,ona je zavrsila u ludnici a ja u bolnici ili obratno, ne sjecam se vise svih detalja.

Ali malo sam odlutao reminiscirajuci, htjedoh napisati dnevnik.
Dragi dnevnice,

pada

kisa.