Da li i Vas vaše dijete mrzi?

[labellina]

xanas kaže:

To je jedino što me tješi, ta nada da će ipak sazrijeti i da će proći. Moj prag tolerancije je ogroman, ali sad je polako prešla granicu podnošljivosti. Osjećam se glupo i jedno da me moje djete "dribla" kao zadnju.

Prevelike su to promjene u ponašanju da bi okrivili samo pubertet

Niste posumnjali na drogu ?
Porazgovaraj s mužem i uzmite joj mokraću na analizu
( NENADANO:dobrovoljno,ucjenom il silom ako treba)
Morate biti mirni po tom pitanju i isključiti vjerojatnost ili sumnju,
što prije to bolje..
Takva nagla drskost i neempatičnost je karakteristična za povremene konzumente

[cuca]

xanas kaže:

sve je to, dada već isprobano. Uredila sam joj instrukcije, na koje ide teškom mukom, jer " je to samo za glupe, a ona to nije". Na moju veliku žalost, nije samo jača diskusija. To traje već mjesecima i iz susreta u susret sve je gore. Evo, danas je zvala da joj treba jakna koja je ostala kod mene. Donijela sam joj jaknu, ali krivu jer nije rekla koju želi. Napravila je takvu scenu, kao da sam joj pola obitelji pobila. Jednostavno joj idem na živce, ne može me podnijeti, što mi je vrlo otvoreno i rekla i to ne jednom, ne trpi me. Kako to prevladati? Ja jedino što u ovom trenu vidim je to da se odmaknem i da je pustim da dođe sebi, pa koliko trajalo , trajalo.

E draga moja tvoja slutnja da se oglusis na njezine pozive i prepusti ju ocu i nek radi sto hoce je valjda najbolji "ljek". da je to, sto je danas sa tobom napravila meni napravila, ja bi joj sve stvari lijepo spakirala postavila pred njen novi dom. tak da "jadnica" ima sve pri ruci sto joj je za zivot potrebno
Ona je prema tebi kruta pa nek osjeti malo i okrutnosti s tvoje strane. Mozda ju to malo potakne da ukljuci mozak i uvidi situaciju. Trajat ce neko vrijeme ali vjeruj mi, pomaze!
Mojem je isto pomoglo.

I jos nesto, nema savrsenih roditelja na svijetu, kao sto ne postoje savrsena djeca. ti si napravila sve najbolje po tvom misljenju i nemoras si nista predbacivati. Znam da boli, ali vrijeme nam pomaze.

[ja_sanja]

xanas kaže:

Dakle...

probaj zaboraviti šta si sve učinila za nju.
Možda tada krene na bolje.

zašto misliš da te mrzi "zločesto"? Kakva je to "zločesta" mržnja?
Misliš li da nije normalno da se deca odsele od roditelja?

Ajd probaj rekonstruisati taj razgovor dok te gledala u oči (zločesta je mržnja po meni podmukla, nikada ne gleda u oči), i to što preciznije.

kako je uopšte došlo do tog razgovora?

(hajd, probaj se setiti, pa da vidimo)

[outoftheblue]

xanas kaže:

Dakle...

Ja nisam voljela svoju mamu ali koliko se sjećam nije ni ona mene.
Umrla je kad mi je bilo 7 godina.

[HappyWorm]

Trebas svojoj kceri očitati bukvicu i zaljepit par šamarčina. Previše je objesna. Ja sam ih dobila kad sam trebala i sad sa 20 godina jako poštujem roditelje. Oni se ne mogu mrzit. Ne kažem da je sve u fizičkom nekom napastovanju ali da ti je bar rekla koji je konkretan razlog zašto ne želi živjet s tobom nego ništa...mislim da si joj previše toga dala. Možda je problem taj da ste vi pričale satima i da si je shvatila ali ne možda onako kako je ona htjela. Mislim da ovo nije stvar razvoda nego baš te objesnosti i sebičnosti tvoje kćeri, uopće se ne pita kako je tebi, a sa 15 godina već malo moraš shvaćat. Spominjes i to da si joj sve dala kao vrlinu, problem je baš taj što si joj sve dala. hoću reć jedan, a ona ti mora reć razlog zbog čega. Al znaj ona te ne mrzi. Očito joj je trebala promjena u životu. Kada shvati di je pogriješila vratit će se. Toliko od mene. Sretno

[Cpatain Rbubish]

(((xanas)))

Pubertet je orkanska oluja - što čovjek napravi do tad napravio je, kad pubertet dođe treba se čvrsto uhvatiti za nešto i čekati da prođe. Bez obzira na to koliko si dobar roditelj, gotovo je nemoguće izbjeći osjećaj bespomoćnosti kad pubertet lupi. Da stvar bude gora, što imaš prisniji odnos s djetetom prije puberteta to je veća vjerojatnost da će se on za vrijeme puberteta privremeno (a nekad i trajno) gotovo potpuno razoriti.

Ja ne bih rekao da te tvoja kćer mrzi makar ti to tako osjećaš. Djeca u tom periodu ne mrze roditelje, ali često strastveno mrze ideju koju roditelj predstavlja - za tinejdžera je ponekad sama činjenica da institucija roditelja postoji dovoljna da ga teško deprimira (a prema tvom opisu ti si daleko sadržajno bliža opisu te institucije od njenog oca pa je zato "mržnja" veća).

To je sve ipak dio njihovog prirodnog bunta kojim se bore za poštovanje i da ih se ne uzima zdravo za gotovo. Incident s jaknom je pravi primjer: ona više ne želi da pretpostavljaš za nju koju jaknu želi nego da ju pitaš, kao što bi pitala prijateljicu kojoj bi trebala donijeti jaknu, a u ormaru ih je nekoliko. Njena reakcija je iz perspektive odraslog čovjeka pretjerana, ali u njenom svijetu ona je itekako opravdana jer se zapravo ne radi o jakni - radi se o njoj kao osobi.

Ovo što se događa sa tvojom kćeri meni izgleda kao borba za moć u kojoj ona testira samu sebe (makar tebi izgleda kao da testira tebe, tvoju toleranciju i ljubav). Za nju je to zapravo eksperiment vlastite moći koji ne može provesti na prijateljima jer zna da će ju oni odbaciti, a ti nikad nećeš. Zato je tebi u stanju izreći svakojake gadosti koje se nikad ne bi usudila reći svojim vršnjacima.

Zvuči teško i gotovo nemoguće ali nemoj njen bijes shvaćati osobno. Nemoj ni kriviti sebe jer nema ništa pretjerano konstruktivno u preispitivanju prošlih postupaka kako bi se objasnili neizmjerno složeni procesi kroz koje tvoja kćer prolazi trenutno.

Povlačenje i zatvaranje vrata nisu rješenje, makar mogu biti sredstvo smirivanja strasti koje omogućava rješenje. Imaj na umu da jedan od najjačih utjecaja koji roditelj ima na dijete je upravo to što nikada ne odustaje.

Moj savjet je da o svemu ovome umjesto s anonimnim i ne baš kvalificiranim forumašima (od kojih neki vidim savjetuju "par šamarčina" ) popričaš sa stručnom osobom koja će ti dati konkretne savjete i objasniti detaljne strategije koje će ti pomoći da ne odustaneš i uspješno navigiraš dijete (i sebe) kroz oluju.

Na Plavom telefonu u Školi za uspješnije roditelje ili Obiteljskom savjetovalištu bi možda mogli dati ili savjet ili preporučiti gdje savjet pronaći.

Sretno.

[oona]

Nekako se priklanjam misljenju da je ovo period njenog odrastanja i borbe sa tobom i samom sobom.
Iako sam pristalica razgovora, razgovora, razgovora, ne moraju oni uvijek uroditi plodom!
Kod tvojeg ex-supruga, u krugu nove porodice ima priliku vidjeti kako bi porodica trebala funkcionirati, sto su joj i prava i obveze, a kod tebe je bila princeza na zrnu graska.
E pa sada je GOTOVO! Kraljevstvo je ukinuto!
Dakle, najmudrije bi bilo odvojiti se (fizicki!) iz njenog zivota na neko vrijeme, kada te pozove, NE trcati na prvi mig, izgovoriti se svojim novim obvezama, ukratko receno: prestati biti princezi na raspolaganju.
Izdrzi, znam da to puno kosta, ali se bojim da nemas izbora.
Zelim ti reci da se pozabavis svojim samopostovanjem, ugodi samoj sebi, nju ljubi i voli do neba, ali joj za neko vrijeme to ne pokazuj.
Izdrzi, nece biti lako, ali ce taj nje period mrznje i proci i splasnuti....jer mora shvatiti sto je majka, barem u onom trenu kada joj nije dostupna!

[xanas]

Jučer sam odlučila da je dosta. Nakon incidenta sa jaknom, spakirala sam joj stvari i odnijela ih njenom ocu,( kojemu je pozlilo kad je vidio što nosim!). Usput nije propustio mi nabit na nos da je nisam dobro odgojila i da sad on mora puno raditi sa njom. Povuči se moram radi svojeg i njenog zdravlja. Dovela me je na rub živaca, nakon njenih scena moram piti tablete za smirenje jer me tahikardija hoće ugušiti. Moram se odmaknuti i privesti sebi jer ovo nikamo ne vodi, emocije su prejake, a dok je čovjek pod emocijama ne može trezveno razmišljati. I ja mislim da moje greške nisu takve za ovakve njene reakcije. Što se tiče stručne pomoći, i to smo probali. Išla je najprije par mjeseci jednoj psihologici, ali ta nije baš uspijela doći do nje.Dapače, mislim da je i nju lagano veslala. Nakon toga odbila je svaki kontakt sa njom i više nije htjela odlaziti. Nakon jedne scene u kojoj je odglumila pokušaj samoubojstva, povela sam je jednoj renomiranoj pedo-psihijatrici jer sam se strašno prepala da to uistinu i ne pokuša. Nakon razgovora sa njom, rekla mi je da ona nije ni depresivna ni suicidalna, već samo " voli da mamu boli". Objasnila je to potrebom tinajdžera da nanose bol svojoj okolini i da šta je veća bol koju oni nanose roditeljima to manju bol oni sami osjećaju. Ukratko, kaže da mi se kćer "osvećuje" za neke prošle boli, da li razvod ili što, to nije ni ona znala. Pristala bi na to da sam ja uzrok njene boli, kad bi ona sada , kad više ne živi sa mnom, promjenila to loše u svom ponašanju i vratila se u normalu. Međutim, ni sada kad je kod oca i kad me ne vidi i ne čuje, ona ne mijenja svoje ponašanje. Lijena , neuredna, bezobrazna je i dalje, ocjene su joj i dalje katastrofa. Pitala sam njenog oca u čemu je sad problem, kad mene nema? Nije mi znao odgovoriti. Moj sadašnji muž kaže da mu ona sliči na svemirski brod koji je izgubio kontakt sa svojom matičnom bazom zbog nekakvog kratkog spoja, i sad bezglavo luta svemirom, ne znajući ni gdje ide, ni što hoće, a ni kako se vratiti.
Razmišljala sam i o drogi.Ono koliko znam o toj temi, pokazivala je sve simptome mladog ovisnika. No, njezin otac odbija i mogućnost na to, a ja nemam prilike provjeriti.
Sklona sam tvrdnji da sam je ipak previše razmazila i da je postala objesna. U prevelikoj želji da joj osiguram djetinjstvo kakvo ja nisam imala, otišla sam u drugu krajnost.

[putnica]

pricekaj neko vrijeme da se slegnu emocije i napisi joj sve to, sve propuste koje si uocila kod sebe, svu ljubav koju osjecas. papir traje i omogucava da neke stvari vise puta "cujemo" dok nam ne sjednu.

zelim vam svu srecu, da jednoga dana uspijete krenuti iznova

[oona]

PONAVLJAM PONAVLJAM PONAVLJAM PONAVLJAM


Dakle, najmudrije bi bilo odvojiti se (fizicki!) iz njenog zivota na neko vrijeme, kada te pozove, NE trcati na prvi mig, izgovoriti se svojim novim obvezama, ukratko receno: prestati biti princezi na raspolaganju.
Izdrzi, znam da to puno kosta, ali se bojim da nemas izbora.

Zelim ti reci da se pozabavis svojim samopostovanjem, ugodi samoj sebi, nju ljubi i voli do neba, ali joj za neko vrijeme to ne pokazuj.

Izdrzi, nece biti lako, ali ce taj nje period mrznje i proci i splasnuti....jer mora shvatiti sto je majka, barem u onom trenu kada joj nije dostupna§

Da ne pisem dva puta isto.

[xanas]

Hvala Vam svima, puno mi znači da mogu sa nekim razgovarati o tome. Mom mužu je već dotužila sva ta gungula u kući i to što sam već mjesecima u komi, ili se živciram, ili se ljutimo ili plačem. On je inače velika duša i predobar čovjek, ali šta je previše nije ni sa medom slatko. Njega više nemam srca maltretirati sa tim, a moram sa nekim razgovarati. Hvala Vam!!!

[Zmijica]

xanas, samo ti pisi
sve od cega ti je lakse je dobro.

Pristala bi na to da sam ja uzrok njene boli, kad bi ona sada , kad više ne živi sa mnom, promjenila to loše u svom ponašanju i vratila se u normalu.
ne ide to tako. ti si jos (i bit ces zauvijek) u njenoj glavi.
i dobro su ti rekli, pa necu ponavljati.
izdrzi.

[ja_sanja]

sad je neuredna?
A kako je bilo kod tebe u kući?
To sve što si činila za nju - to je velika stvar?
jesi li se žrtvovala za nju?

[FFE]

xanas kaže:

I da završim, moje se djete odselilo ocu, zaboravilo da ima majku, ne zove, ne dolazi i ne javlja se. Moje pitanje je : šta se desilo? Gdje je greška? Kako netko od 15 godina može mrziti majku i to tako žestoko? Razumijem pubertet, pobunu protiv autoriteta i slične gluposti, ali ovako žestoko, hladnokrvno, zločesto mrziti jedinog roditelja koji se o životu brinuo o njoj???? Imate li vi sličnih iskustva i ako da kako su ona završila? Šta mi je raditi?

nemam slicnih iskustava, ali kada sam ja bila u pubertetu isto mi je svasta padalo na pamet. doduse, moji staci nisu bili razvedeni i imala sam pristojan i normalan zivot, ali svejedno se tu morao probuditi kakav bunt. uglavnom, "vratiti" ce ti se, bez brige. kada joj dodje iz dupeta u glavu. a jednom ce doci. bez brige. ah, pubertet. sada jos moram prezivjeti pubertet svojega sina, ali do toga ima jos. drzi se, prezivjeti ces, jednoga dana se budete samo smijale na tu epizodu.

[ja_sanja]

A, stvarno, jel to neki običaj da deca silno i bespogovorno vole mame uvek i po svaku cenu? I onda se grdno iznenadimo u pubertetu?
ja mislim da sam fino pripremljena za to: Mom detetu (9 godina)s vremena na vreme dodje da se naduri (iz raznoraznih razloga) pa mi tada zalepi na vrata svoje sobe papirče na kome piše:

" Zabranjen ulaz za mamu. Danas te ne volim."


I ja je ništa ne pitam. Ako moramo nešto da pričamo - onda strogo službeno. Bez upada na njenu teritoriju.
O tome zašto sam bila sankcionisana, pitam tek kad skine papir s vrata.
(a razlozi su recimo: nisam joj dala novac za neki ram(???) odmah kad je tražila, pa se rasprodao...ili, zato što sam je kaznila da ne ide kod Martine ((nakon što je dva puta prešišala vreme koje smo dogovorile))
..i tako.

nekad ona ima potrebu da dodje do mene i da se ljudski izviče.
Ja je saslušam, klimnem glavom u smislu:"Da, razumem da ti je naišla žuta minuta.", ona ode, zalupi vrata, i posle pola sata-sat, kad se izduva u svojoj sob- eto nje, kao da ničeg nije bilo.

tako da...navikla sam ja na te stvari. Nije strašno.

[cuca]

ja_sanja kaže:

nekad ona ima potrebu da dodje do mene i da se ljudski izviče.
Ja je saslušam, klimnem glavom u smislu:"Da, razumem da ti je naišla žuta minuta.", ona ode, zalupi vrata, i posle pola sata-sat, kad se izduva u svojoj sob- eto nje, kao da ničeg nije bilo.

tako da...navikla sam ja na te stvari. Nije strašno.

aha...
sto su njoj vrata kriva?
cekaj malo, "najbolja" dob je jos pred vama..
sa cime i o cemu ce lupati za par godina?

[+Ivan]

xanas kaže:

Dakle, imam kćer od 15,5 godina.....
Šta mi je raditi?

neznam kaj se uopće čudiš pogledaj svoj život i kak su te odgojili, ona je
sigurno zahvalna što si je rodila, ali su je neki postupci njezinih
roditelja povrijedili. Badava ti je materijalno ako prije toga nije duhovno.
Kad gledam to je tak(i ne samo to nego i ostala zla koja se događaju) u obiteljima gdje se zaboravilo na Boga, znam iz vlastitog iskustva.

[ja_sanja]

cuca kaže:

aha...
sto su njoj vrata kriva?
cekaj malo, "najbolja" dob je jos pred vama..
sa cime i o cemu ce lupati za par godina?

a) demonstracija ljutnje (šta je loše u tome?)
b) u najboljoj dobi neće biti većih odstupanja (čak će se smiriti sa sazrevanjem)
c) najveća razočaranja roditeljima upravo priređuju ona deca koja u detinjstvu nemaju šansu da
-pokažu kada su ljuta
-smeju uvek i jedino da pokazuju kako vole i poštuju roditelje (bez šanse za zdrav bunt)
-se oslone na same sebe umesto uvek na roditelje


Normalno je da podivljaju kada odu u drugu sredinu, i, pogotovo u internat.
( meni, inače strašno ide na živce jedna stvar na ovom topicu: imate priliku da čujete samo jednu stranu, i uzimate stvar zdravo za gotovo? Majka je bila idealna a ćerka je tek tako flipnula? Jes, malo sutra. Kao prvo, ne postoji idealan roditelj. Svako ko se upire da bude takav, verovatno će se zajebati. kao drugo, niko ne beži odande gde mu je dobro. kao treće, merilo toga kakvi smo roditelji su naša deca - jedino oni imaju pravo na procenu. To što mi mislimo da smo bili sjajni potpuno je irelevantno. A još više gubi na značaju ako, pri prvom problemu s detetom, tražimo od okoline da nas tapše po ramenu i govori nam kako krivica nije u nama. Jes, nije malo sutra. Neki pominju narkomaniju. Pa narkomana uvek stvaraju roditelji. Tačka.)

[xanas]

Draga moja Sanja, da si malo pažljivije čitala, vidila bi da sam napisala da sam bila samo jedna obična mama kao i sve druge. Neke dane bolje, neke lošije. Radila sam što sam najbolje mogla i znala. Ona je isto bila samo jedno obično dijete. Vrlo pametno i bistro, živo, vrlo neposlušno. Svoj karakter je pokazivala od najranije dobi, jednostavno je sve moralo biti po njenom . Nije se nikad bojala izreći i do kraja isfurati svoj stav, i za to sam je cijenila jer je znala stati iza svojih postupaka šta je koštalo, koštalo. Nikad nije slagala do 13 godine.A kad ju je krenulo.... Neurednost je nešto s čime sam se borila otpočetka, ponekad bi bitka bila moja, a ponekad njena. Sve u svemu, niti sam ja bila idealna, niti je ona bila idealna, niti sam ja to tražila od nje da bude.
Ne slažem se sa tvojom tvrdnjom da je sve na roditeljima. To sam iskusila na vlastitoj koži i na koži mojih vrlo bliskih. Na svojoj u negativnom smislu, a na koži meni bliskog djeteta u pozitivnom smislu. Imamo u obitelji dečka od 15 godina čija majka ne mari za njega koliko je crnog pod noktom. Ona je u nekom vjerskom fanatizmu i nema ni želje ni vremena ni volje da se bavi svojom djecom. Dva su već odrasla, ali ovaj malac je takoreći sam od 10 godine, susjede se brinu za njega i mi koliko možemo i stignemo. Nisam još vidjela tako pametno, zrelo , odgovorno djete.Pristojan, pažljiv prema njoj, dobar u školi. A vidi je jednom mjesečno, tu i tamo. Puno je na roditeljima, ali je puno i na društvu u kojem se djeca kreću, kao i u urođenom karakteru.
Kad sam započinjala ovu temu, htjela sam iskustva roditelja koji su nešto slično prolazili, odnosno koji imaju iskustva sa svojim ili pubertetom svog djeteta. Tvom djetetu je tek 9 godina, i kao što neko reče " najbolje tek dolazi". Ako sada lupa vratima, strah me je i pomisliti šta će biti kasnije, a iluzija je misliti da će se kasnije smiriti. Daj Bože da Ti bude tako da se smiri.

[oona]

Cuj xanas nisam shvatila da imas i muza....jos jedan dobar pokazatelj da se mozes dovesti u situaciju da ga izgubis ako se previse prebacis na krivi kolosjek.
Okreni se njemu i sebi ponovno, okreni se vama kao paru!
Ne znam koliko ste u braku, ali moze biti da ti kcerka ne moze oprostiti novi brak s nekim tko nije "njen" otac!
To je strasna izdaja u njihovim glavama, pubertet to jos vise potencira!

Vrijeme ce i njoj donijeti dozu otreznjenja...
Budi strpljiva, svoja i opstani. Sretno!