Quote:
Davor000 kaže:
Razumijevanje je pojam za koji je nužno razumijevanje. Drugim riječima, da bi shvatio koncept razumijevanja, moraš moći razumjeti. Dakle, čovjek razumije i postoje brojni načini kako dokazati da razumije nešto. Isto, jasna stvar, vrijedi i za stroj samo što strojevi nisu na toj razini razvoja premda ništa ne iskuljučuje da bi mogli jednog dana razumjeti.
|
Ima istine u ovom tvom čitavome postu, pa ću ga pokušati razložiti, i komentirati dio po dio, koliko uspijem stići...
Argument je krivo postavljen, jer je čovjek napravio računar: što ne znači da nekada računar neće možda napraviti čovjeka, pa će se onda možda zaboraviti da je nekada čovjek napravio računar
a onda se u toj dalekoj budućnosti može umetnuti i ono da to je li kokoš ili jaje prije, uopće nije bitno.
No, sada ipak moramo priznati da se čovjek i računar bitno razlikuju, da bismo mogli pojam razumijevanja postaviti ravnopravno, kod živoga i neživoga.
Prvo čovjek je živ, a to ga veže za život, računar je neživ; u smislu tranzitivnosti prostorne, računar može odmah biti uništen, i to od strane života tj. živoga bića tj. čovjeka, pa da onda nikako nema pojam razumijevanja.
Ovo ne mora biti adekvatno u raspravi, ali se može potegnuti i ono da svako razmišljanje, nosi određene misli, a one opet ideje, i da kao takve moraju ili barem trebaju imati početak i kraj: barem kada se radi o opipljivoj realizaciji, a to je u ovom slučaju rezultat, koji želimo postići našom kineskom sobom.
Ovdje treba isključiti biopjutere, koji će se sve više pojavljivati, jer oni će također nositi dio životnosti, pa se na njih tek neće moći primjenjivati ovaj argument; pomislimo kako bi bilo smiješno usporediti biopjuter i računar, ili biopjuter i čovjeka; onda bi čovjek došao na zadnje mjesto.
No odgovor čovjekov i na ovo postoji, a postavljen je u davnom koanu da kako se može čuti zvuk stabla u praznoj šumi, u kojoj pada samo jedno stablo: ko će čuti taj zvuk.
Odgovori satorički mogu biti različiti, a tiču se ne informacije, nego iskustva: npr.: a) nije bitno, ako nije bitno stablu i ako stablo nema sposobnost da se čuje sámo, zašto bi to univerzumu bilo bitno: ako neko slučajno čuje, i dobro je, ako ne čuje i nije dobro; b) zvuk je i vibracija tj. makar je frekvencija: ako jedno drvo negdje padne, u beskonačnom univerzumu, barem postoji još jedno drvo, koju će tu vibraciju, makar iskustveno, kad-tad primiti; c) drvo pada samo jednom: jedno je i pada samo jednom, pa i svako drvo, pada samo jednom, makar se nalazilo i u šumi u kojoj je tih drva mnogo: ako sva simultano ili konsekutivno padaju, jedna druge neće čuti: jedino ih može čuti referentni sistem, koji ne pripada njihovoj vrsti, ali ima potrebu, slučajnost, ili sposobnost, da ih baš u tom trenutku čuje: to može biti čovjek, ptice, itd.; d) zvuk je zvuk, on mora prepoznati samoga sebe: nije bitno da li ga neko drugi prepozna ili ne, čak i ako se odvija u potpuno nereferentnom ili zatvorenom sustavu; e) u univerzumu sve ima svoj uzrok i posljedicu, tj. razlog i ishodište, ili je sve haotično: i u jednom i u drugom slučaju, sve se ili potpuno prepoznaje ili se potpuno ne prepoznaje: znači sve pred sobom jeste: pa ako je zvuk zvuk čut će se uvijek, a ako zvuk nije zvuk, onda se čak i ako ga ima ko čuti: sigurno neće čuti; f) radnja je učinjenja: sve je kako treba: guska je već van boce, ako želimo čuti zvuk čut ćemo ga, a ako ne nećemo: pogledajmo samo naše Zemljane
tj. razne psihičke bolesnike, ubice, samoubice, koje nekad imaju i vizualne i auditivne kvazisenzacije, koje nemaju veze sa vanjskim svijetom, a ponekad se pokaže da itekako mogu imati: npr. kad se čuju frekvencije ispod granice normale; šta li te mačke traže u praznom prostoru.
Znači, problem je s ovim argumentom što nije referentan: računar ima svoj matriksovski svijet, kao što potpuno drugačiji matriksovski svijet ima čovjek.
Quote:
Davor000 kaže:
Chinese room argument je uvijek bio primjer lošeg argumenta. Ljudski mozak je stroj pa razumije, a taj argument bi to trebao opovrgnuti. Po Searlu čovjek očito ima neki "magic goo" u glavi koji ga ne čini strojem. Moš' misliti.
|
To je ono o čemu već pišem: ili će biti da čovjek razumije, jer uostalom ovim argumentom procjenjuje računar, ili će biti obratno, a pošto obratno još uvijek nije, bit će da je čovjek u prednosti: manjak ove
sobe je što se otkriva da se ne može primijeniti da ni čovjek ni mašina ne razumiju, ili da i čovjek i mašina razumija; jer, razumiju se ili ne razumiju samo zasebni univerzumi: koji imaju vlastitu i neovisnu kreatorsku genezu: znači, prije će biti da ćemo opovrgnuti Searla pa reći
da čovjek razumije da računar ne razumije: e to je već pravilno.
Quote:
Davor000 kaže:
Mislim, to je klasičan problem semantike i sintakse kakvim ga Searle shvaća. Možeš gledati mozak i nigdje nećeš naći značenje nečega, bol, ljubav i sl. Naravno, mislim da je to čista besmislica jer bol, ljubav itd. nisu intrinzična svojstva nečega, nego relacijska. Ako nešto čini tebe da voliš nešto, to nije zato što to ima intrinzično svojstvo koje tako djeluje, nego upravo zato što se tako ponašaš prema danom objektu.
Kada bi netko gledao u mozak i dešifrirao Fodorov Language of thought trebao bi nekako moći znati što subjekt čiji mozak promatra misli. Međutim, svaki dio koji interpretiraš kao recimo "modul za pamćenje telefonskih brojeva" u mozgu, interpretiraš ga ne po tome što je to tako zapisano u mozgu, nego po tome koju ulogu ima u životu subjekta. Dakle, nije u mozgu zapisana reprezentacija nečega, nego je to reprezentacija nečega po vrlini toga koju bihevioralnu ulogu ima u nečijem životu.
Usput, ovaj argument (Chinese room) je zapravo dao Leibniz o vjetrenjači nekoliko stotina godina prije.
|
A šta je Leibniz: matematičar, znači, teoretičar.
Ta relacija o kojoj govoriš postoji u čovjeku: može li računar poludjeti, biti kreativan, ubiti se, voljeti i kad nije voljen (bilo kojom vrstom ljubavi), biti svjestan, imati samospoznaju...
Donekle može: postoje programi divni za pisanje knjige umjetničke, proznoga djela: sačinjeni na bazi
kreativnih djela, isto je i sa šahom: i da ne duljim, jer se ne mogu ovdje baš duže zadržavati: kada ubaciš tim programima neku nesuvislu tj. nealgoritamsku komponentu, možeš da im srušiš čitav sustav: znači ova naš argumet sobe može biti donekle tačan: čovjek može učiti šahovske partije ili čitati knjige, ali odigrati
novu vrhunsku partiju ili napisati
novu kreativnu knjigu beskonačno je teško: tačnije, matematički ili računarski gledano, šanse su minimalne, a taj algoritam, neće vjerovati ne stoji na receptivnosti tj. prijemčivosti informacije, nego na sposobnosti čitavoga sustava da održava na novi način samoga sebe: tome je dokaz i što ako tom novonastalom sustavu, opet dodaš još neki nesuvisliji tj. kreativniji algoritam, on se ili oštećuje, ili staje, ili se ruši.
Otklon...
Linearni mod
