Samoubojstvo - *pročitati prvi post*

[Gedeon]

BlueMoon1 kaže:

možda će se činiti kao glup savjet, ali jesi li probala okupirati um nečim drugim kada ti dođu takve misli..Meni npr najviše pomaže vježbanje..Kad krenem sva sam depresivna, a kada završim ne mogu ni sama vjerovati s koliko me to energije ispuni, čak i ako trenutno puno toga drugog u mom životu ne štima...

Ovo i meni uvijek pomaže

Zato su mi ovi zimski mjeseci najgori, jer ne mogu samo izvaditi bicikl, doslovno ostaviti svoje probleme i fokusirati se 2-3 sata na što brže i ritmičnije okretanje pedala...

[dire Dawn]

Alexiss kaže:

Zadnji put dok sam rekla zatvorili su me na mjesec dana, taj film ne budu gledali. Tolki mazohist da budem tamo baš i nisam. Radije ću drugu opciju. I pijem antipsihotike i AD,da. Želim se sama izborit nekako protiv toga,u ludaru ne idem više nema šanse. 4 puta su bila sasvim dosta i previše.

a da probaš promjeniti antipsihotik? mislim, ja sam imala prisilne misli na istu foru kao što su i tvoje samo usmjerene ka drugima i nikad mi nitko hospitalizaciju nije spomenuo. baš sam pitala dali sam za bolnicu i rekli su mi da nisam.

Gedeon kaže:

Ovo i meni uvijek pomaže

Zato su mi ovi zimski mjeseci najgori, jer ne mogu samo izvaditi bicikl, doslovno ostaviti svoje probleme i fokusirati se 2-3 sata na što brže i ritmičnije okretanje pedala...

takve stvari pomažu na prvu, ali već par puta kasnije, kad misli budu jače, ne pomaže da se na glavu postaviš.

[randomcakezZ]

dire Dawn kaže:

a da probaš promjeniti antipsihotik? mislim, ja sam imala prisilne misli na istu foru kao što su i tvoje samo usmjerene ka drugima i nikad mi nitko hospitalizaciju nije spomenuo. baš sam pitala dali sam za bolnicu i rekli su mi da nisam.

A ne znam, možda spomenem psihijatrici, al strah me, stvarno ne želim opet bit tamo.Al ne mogu ništa prije polovice prvog mjeseca jer je na godišnjem. :\

[dire Dawn]

to što si ti opisala su po meni prisilne misli jer si i sama rekla da se trudiš otjerati ih, ali ne ide.
prije nego te doktorica ikud pošalje, nekad ti promjeni antipsihotik jer meni, toliko hvaljena, zyprexa nije kurca pomogla, dok mi je, never-heard-of-it, risset bio fantastičan

[Gedeon]

dire Dawn kaže:

a da probaš promjeniti antipsihotik? mislim, ja sam imala prisilne misli na istu foru kao što su i tvoje samo usmjerene ka drugima i nikad mi nitko hospitalizaciju nije spomenuo. baš sam pitala dali sam za bolnicu i rekli su mi da nisam.

Ja ne kužim to-kako mogu nekog protiv njegove volje zatvoriti samo na temelju misli?

Još kužim za stvari usmjerene prema drugima, ali vlastiti život je u isključivoj domeni odlučivanja osobe same, i tu psihijatri ne bi smjeli imati konačnu riječ.

takve stvari pomažu na prvu, ali već par puta kasnije, kad misli budu jače, ne pomaže da se na glavu postaviš.

Ok, al meni "gluposti" hodaju po glavi kad mi je dosadno i kad moram raditi nešto što mi se neda, a ovo mi potpuno pročisti mozak, uživam u vožnji i poslije toga se osjećam kao da sam nešto učinio, te sve odjednom izgleda vrlo jednostavno i lagano.

[BlueMoon1]

dire Dawn kaže:

takve stvari pomažu na prvu, ali već par puta kasnije, kad misli budu jače, ne pomaže da se na glavu postaviš.

na običnu depresiju, osim ako ona nije posljedica nekog dubljeg emocionalnog problema ovo zbilja djeluje...Tijekom vježbanja oslobađa se endorfin koji stvara osjećaj euforije,poleta..Ukoliko osoba ima neke probleme ozbiljnije prirode, ne razriješene odnose u životu, traume i sl, onda mora najprije na tome raditi, a ovo može poslužiti samo da malo olakša situaciju...

[randomcakezZ]

dire Dawn kaže:

to što si ti opisala su po meni prisilne misli jer si i sama rekla da se trudiš otjerati ih, ali ne ide.
prije nego te doktorica ikud pošalje, nekad ti promjeni antipsihotik jer meni, toliko hvaljena, zyprexa nije kurca pomogla, dok mi je, never-heard-of-it, risset bio fantastičan

Pila sam risset i primala injekciju Rispolepta, bilo je sve ok da mi prolaktin nije bio preko 100, a normala je oko 4 ako se ne varam, ne sjećam se više.

[BlueMoon1]

Gedeon kaže:

Ja ne kužim to-kako mogu nekog protiv njegove volje zatvoriti samo na temelju misli?

Još kužim za stvari usmjerene prema drugima, ali vlastiti život je u isključivoj domeni odlučivanja osobe same, i tu psihijatri ne bi smjeli imati konačnu riječ.

Slažem se s ovim 100%, ovo mi zvuči kao iz horor filma...baš mi je žao šta si prošla alexiss..

[dire Dawn]

Gedeon kaže:

Ja ne kužim to-kako mogu nekog protiv njegove volje zatvoriti samo na temelju misli?

Još kužim za stvari usmjerene prema drugima, ali vlastiti život je u isključivoj domeni odlučivanja osobe same, i tu psihijatri ne bi smjeli imati konačnu riječ

te misli nisu nikakav znak agresivnosti, ali ako je alexiss pokušala samoubojstvo onda je to druga stvar.
i ponavaljam, to nije znak agresije čak i ako su usmjerene prema drugih ljudima. one mogu biti i seksualne, ne samo nasilne.

BlueMoon1 kaže:

na običnu depresiju, osim ako ona nije posljedica nekog dubljeg emocionalnog problema ovo zbilja djeluje...Tijekom vježbanja oslobađa se endorfin koji stvara osjećaj euforije,poleta..Ukoliko osoba ima neke probleme ozbiljnije prirode, ne razriješene odnose u životu, traume i sl, onda mora najprije na tome raditi, a ovo može poslužiti samo da malo olakša situaciju...

kod obične depresije se ne javlja 'ubij se, ubij se, ubij se' dok ti frendice sjede oko tebe i ti ćaskaš s njima. i kod obične depresije se ne piju antipsihotici.

[BlueMoon1]

dire Dawn kaže:

kod obične depresije se ne javlja 'ubij se, ubij se, ubij se' dok ti frendice sjede oko tebe i ti ćaskaš s njima. i kod obične depresije se ne piju antipsihotici.

ma znam da, jasno mi je da joj to neće riješiti problem..ali može malo olakšati, kao i bilo što drugo što će je skrenuti od prisilnih misli...

[Gedeon]

dire Dawn kaže:

te misli nisu nikakav znak agresivnosti, ali ako je alexiss pokušala samoubojstvo onda je to druga stvar.
i ponavaljam, to nije znak agresije čak i ako su usmjerene prema drugih ljudima. one mogu biti i seksualne, ne samo nasilne.

Ma jasno mi je, samo ipak jedno je ako netko kaže "imam takve misli ali sumnjam da ću djelovati po njima" i stanja uma gdje se stvarno može posumnjati u realnu opasnost provođenja zamišljenog.

Ali što se samoubojstva tiče-čak ni pokušaj po meni ne bi smio uvjetovati prisilnu hospitalizaciju. Teški sam liberalist i smatram da se društvo (i država, odnosno njezin zdravstveni sustav kao konkretizacija moći istog) nema što petljati u slobodu pojedinca sve dok ne krši neki zakon, pa čak i kad si namjerava oduzeti vlastiti život. Naravno, društvo se neće nikad s tim složiti jer samoubojstvo predstavlja prije svega gubitak za društvo.

[Pringles]

Naravno da se društvo odn. zdravstveni sustav kao konkretizacija moći istog smije i treba petljati u takve odluke pojedinca s obzirom na to koliko ljudi iz bliske okoline osobe koja je počinila samoubojstvo bude zahvaćeno i snosi posljedice zbog tog čina (minimalno 6, prema procjenama). Pa onda to isto društvo treba sanirati sve one probleme koji nastaju zahvaljujući tome jer se većina ljudi nikad ne oporavi od takvog šoka, a što pak ide direktno iz džepova članova tog društva.

Druga stvar je da ako se radi o osobi koja boluje od nekog psihičkog poremećaja, pokušaj samoubojstva ili samoubojstvo teško da je izvedeno, kako bi se narodski reklo, 'pri zdravoj pameti' odn. potpunoj ubrojivosti već se radi o nečemu usko povezanim s tom bolesti. Tako da je pričanje o nečijoj slobodi u takvom stanju rastrojenosti jako upitno s obzirom da se postavlja pitanje koliko je on 'slobodan' uopće bio kada je donio tu odluku.

Treće je to da se nikoga ne hospitalizira tek tako jer se tako nekome htjelo. Bolnice su krcate, ide se za dnevnom bolnicom ili ambulantnim liječenjem gdje god se može, hospitalizacija se predlaže samo kada je zaista neophodno, a prisilna hospitalizacija je izrazito rijetka pojava i ne baš tako jednostavna kako većina zamišlja.

[Gedeon]

Mrs. Pringles kaže:

Naravno da se društvo odn. zdravstveni sustav kao konkretizacija moći istog smije i treba petljati u takve odluke pojedinca s obzirom na to koliko ljudi iz bliske okoline osobe koja je počinila samoubojstvo bude zahvaćeno i snosi posljedice zbog tog čina (minimalno 6, prema procjenama). Pa onda to isto društvo treba sanirati sve one probleme koji nastaju zahvaljujući tome jer se većina ljudi nikad ne oporavi od takvog šoka, a što pak ide direktno iz džepova članova tog društva.

Druga stvar je da ako se radi o osobi koja boluje od nekog psihičkog poremećaja, pokušaj samoubojstva ili samoubojstvo teško da je izvedeno, kako bi se narodski reklo, 'pri zdravoj pameti' odn. potpunoj ubrojivosti već se radi o nečemu usko povezanim s tom bolesti. Tako da je pričanje o nečijoj slobodi u takvom stanju rastrojenosti jako upitno s obzirom da se postavlja pitanje koliko je on 'slobodan' uopće bio kada je donio tu odluku.

Treće je to da se nikoga ne hospitalizira tek tako jer se tako nekome htjelo. Bolnice su krcate, ide se za dnevnom bolnicom ili ambulantnim liječenjem gdje god se može, hospitalizacija se predlaže samo kada je zaista neophodno, a prisilna hospitalizacija je izrazito rijetka pojava i ne baš tako jednostavna kako većina zamišlja.

Okej, ti nastupaš s jedne strane problema i to poštujem.

Za mene je "pravo na umiranje" sljedeća stepenica u etičkom razvoju određenog društva. Naravno, društvo ni na koji način ne bi trebalo poticati samoubojstvo, i ponuditi mu svu raspoloživu pomoć-ukoliko je on želi. Samoubojstvo je, na kraju krajeva, prirodan čin. Ono se događalo kroz povijest, čak i kad je bilo kriminalizirano i osuđivano od društva više nego danas. Neki ljudi su ubijali kako bi ih se osudilo i smaknulo, jer nisu željeli umrijeti bezbožnom smrću-ali ipak su postigli svoj cilj za samoubojstvom.

Ako je "psihički poremećaj" dovoljan uvjet za neslobodu, onda je u ropstvu cijeli ovaj svijet. Jer što je to potpuna ubrojivost? Ako se pri potpunoj ubrojivosti može ubiti drugoga (kao što sudske presude pokazuju), onda se potpuno ubrojivo može ubiti i sebe. Što to nečiju odluku o svršetku vlastitog života čini neubrojivom? Tko je kompetentan da donese sud? Što je to racionalno, a što iracionalno samoubojstvo i može li se uopće uspostaviti čvrsti kriterij razlikovanja?

Ovo su pitanja o kojima razmišljam u zadnje vrijeme i nude mi se zanimljivi pogledi. Nisam zagovornik samoubojstva, ali zagovornik sam slobode pojedinca-i smatram da odluka o vlastitom životu potpada u tu slobodu.


P.S. Statistika o minimalno 6 osoba je glupost, mojim hipotetičkim samoubojstvom bile bi značajnije zahvaćene samo 4 osobe. Postoje ljudi čije samoubojstvo nitko ne bi primjetio.

[dire Dawn]

Mrs. Pringles kaže:

Druga stvar je da ako se radi o osobi koja boluje od nekog psihičkog poremećaja, pokušaj samoubojstva ili samoubojstvo teško da je izvedeno, kako bi se narodski reklo, 'pri zdravoj pameti' odn. potpunoj ubrojivosti već se radi o nečemu usko povezanim s tom bolesti. Tako da je pričanje o nečijoj slobodi u takvom stanju rastrojenosti jako upitno s obzirom da se postavlja pitanje koliko je on 'slobodan' uopće bio kada je donio tu odluku.

upravo to.
treba razlučiti razliku između osobe koja je psihički zdrava, ali se odlučila na samoubojstvo zbog nekog problema (koji joj se ne čini premostivim) i osobe koje razmišljaju o samoubojstvu zbog psihičkih problema.

osoba kojoj se u glavi prisilno javljaju misli "ubij se, ubij se, ubij se" i koje ona ne može sama otjerati i čak vidi u njima problem - e tu treba djelovati pa makar i hospitalizacijom. jer ta osoba može pokleknuti pod pritiskom vlastitog poremećaja - da se želi stvarno ubiti, te misli joj nebi smetale, nebi ih nazivala prisilnima niti bi ih pokušala odgnati.

znam osobu koja je konstantno razmišljala o samoubojstvu, ali na način da je sama došla "realnim" putem do toga. nisu joj se misli javile prisilno, same od sebe.

što se statistike tiče, mislim da je 6 osoba manje više točan broj. evo kod mene je 11 ljudi koji bi bili direktno pogođeni time, a nemam baš niti veliku obitelj niti širok krug prijatelja. (za ovih 11 sam 100% sigurna da bi im bilo i više nego žao).
naravno da postoje ljudi koji nemaju nikoga, ali mislim da ipak većina ljudi ima obitelj, a i dobar dio onih koji nisu u kontaktu sa svojom obitelji bi istu ipak ostavili u šoku i tuzi. mnogi ljudi shvate prekasno da su se previše ljutili zbog nekih stvari i da su trebali biti svjesni da život nije vječan i da se nema vremena uvjek čekati da se problemi izglade.

[nikolinaviolina]

Život je neprocijenjeni dar.
Vjerujem da,smo svi više-manje prolazili kroz "teško" razdoblje,gdje su se rojile i krojile svakojake misli u tintari nam zbunjujučoj.
Opet zavisi kako se tko nosi s nesrećama,nedaćama,problemima i bolestima..
Ne dvojim,da niti meni nisu takove stvari, izlazile iz glave samo tako.No iza mene je to teško razdoblje,kojega se nerado kroz mučninu svijesti sjećam te svakodnevno bezbrižno nastojim ŽIVJETI u punome smislu riječi.
Živjeti znači aktivno i svrsishodno se truditi,te na neki način uživati,dakako da ne pretjerujemo sa visoko postavljenom ljestvicom realizacije.
Teška su vremena svima, ali pesimisti nastoje sve gledati negativno-crno,dok se ja konkretno prešaltah u optimiste na način da iz svake negative, mogu zamisliti kako je moglo ispasti i gore...što me,na nekaki svoj osebujan način i tješi.
Kada uvidim kakovu životnu volju imaju ,oduzeti,slijepi,paralitičari,paraplegičari isl.
u kratkoga maha ostajem bez daha.

[Icaros32]

Gedeon kaže:

Ovo i meni uvijek pomaže

Zato su mi ovi zimski mjeseci najgori, jer ne mogu samo izvaditi bicikl, doslovno ostaviti svoje probleme i fokusirati se 2-3 sata na što brže i ritmičnije okretanje pedala...

ak moj deda koji ima 92 g vozi bicikl po zimi onda mozesi ti.probaj si zamislit onda kakvu je snagu i energiju imao dok je bio mlad.tak treba zivjet.

[krafna]

Alexiss kaže:

Mene hvataju misli da se zapravo nemam više za koga borit, iako valjda nije tako. Misli mi same dolaze, nameću se, pokušavam promjenit nekako, mislit na nešto drugo, ali ne ide, kao da me progoni, kao da se cijeli svijet urotio protiv mene. U tako nekim trenucima jednostavno ne vidim izlaz. Ne znam više kud ovo sve vodi, godine i godine mučenja, bezupješnih pokušaja samoubojstva. Ne znam više što želim, što hoću, da bar sve može bit puno jednostavnije. Da bar mogu kliknut neki off i samo jednostavno nestati kao da me nikad nije ni bilo. Ne znam šta ću, mrzim ove šugave misli koje mi se stalno nameću. Da se bar nešto sruši na mene, da me zemlja proguta, da me pokupi auto. Nešto.

Alexiss, mogu ti samo reći da nisi jedina s takvim mislima, ja ih imam već 1,5 godinu i pijem 2 AD i 1 AP, to sam već i napisala negdje. Ja sam s vremenom prestala reagirati panično na takve misli..ono, dođu, ja ih registriram, ali boli me dupe za njih, mislim si - pa idem nešto raditim ilipišem dnevnik u kojemu istresem sve negativne emocije vezane za te misli ili jednostavno čekam da prodju jer nakon nekog vremena stvarno prođu. Ne znam da li ti možeš probati se isključiti nekako iz tog stanja uma i raditi nešto kad ti dođu misli.

[Icaros32]

nedavno me sokiralo kad sam gledao dokumentarac o jednom plemenu iz amazonije.zive u sumi, imaju slobodu,u skladu su s prirodom,nemaju posla,sefove ni stresa.pa ipak u plemenu rijetko tko dozivi 30g.jednostavno kad prodju 25-tu i djeca im malo porastu popiju otrov(svak slobodno odlucuje kad ce to bit).kazu da nemaju sta dugo radit na ovom svijetu i da zele bit zajedno sa svojim precima na drugom svijetu.i sad sta reci?dal je samoubojstvo bolest modernog svijeta?ocito ne.

[randomcakezZ]

krafna kaže:

Alexiss, mogu ti samo reći da nisi jedina s takvim mislima, ja ih imam već 1,5 godinu i pijem 2 AD i 1 AP, to sam već i napisala negdje. Ja sam s vremenom prestala reagirati panično na takve misli..ono, dođu, ja ih registriram, ali boli me dupe za njih, mislim si - pa idem nešto raditim ilipišem dnevnik u kojemu istresem sve negativne emocije vezane za te misli ili jednostavno čekam da prodju jer nakon nekog vremena stvarno prođu. Ne znam da li ti možeš probati se isključiti nekako iz tog stanja uma i raditi nešto kad ti dođu misli.

Uglavnom sam u takvim trenucima svirala ili pisala pjesme,priče, al više ni to ne pali. Ponekad nisam u stanju ništa radit u takvim trenucima, jednostavno me obuzme, kao da nisam svoja, kao da je nešto ušlo u mene.

[Opća opasnost]

Gedeon kaže:

Okej, ti nastupaš s jedne strane problema i to poštujem.

Za mene je "pravo na umiranje" sljedeća stepenica u etičkom razvoju određenog društva. Naravno, društvo ni na koji način ne bi trebalo poticati samoubojstvo, i ponuditi mu svu raspoloživu pomoć-ukoliko je on želi. Samoubojstvo je, na kraju krajeva, prirodan čin. Ono se događalo kroz povijest, čak i kad je bilo kriminalizirano i osuđivano od društva više nego danas. Neki ljudi su ubijali kako bi ih se osudilo i smaknulo, jer nisu željeli umrijeti bezbožnom smrću-ali ipak su postigli svoj cilj za samoubojstvom.

Ako je "psihički poremećaj" dovoljan uvjet za neslobodu, onda je u ropstvu cijeli ovaj svijet. Jer što je to potpuna ubrojivost? Ako se pri potpunoj ubrojivosti može ubiti drugoga (kao što sudske presude pokazuju), onda se potpuno ubrojivo može ubiti i sebe. Što to nečiju odluku o svršetku vlastitog života čini neubrojivom? Tko je kompetentan da donese sud? Što je to racionalno, a što iracionalno samoubojstvo i može li se uopće uspostaviti čvrsti kriterij razlikovanja?

Ovo su pitanja o kojima razmišljam u zadnje vrijeme i nude mi se zanimljivi pogledi. Nisam zagovornik samoubojstva, ali zagovornik sam slobode pojedinca-i smatram da odluka o vlastitom životu potpada u tu slobodu.


P.S. Statistika o minimalno 6 osoba je glupost, mojim hipotetičkim samoubojstvom bile bi značajnije zahvaćene samo 4 osobe. Postoje ljudi čije samoubojstvo nitko ne bi primjetio.

Gedeon, slazem se s tobom u potpunosti! Jedinim prihvatljivim razlogom za oduzimanje slobode smatram POCINJENJE kaznenog djela. Ovako kako je sada, psihijatrija definitivno ima prevelike ovlasti. Imaju pravo oduzeti slobodu svakome tko ozbiljno razmislja o tome da si oduzme SVOJ zivot jer im je ta namjera sama po sebi dovoljan "dokaz" da se radi o neubrojivoj osobi. Ja ne vidim nista iracionalno u toj namjeri.

Argument o ozaloscenoj okolini po meni nije nikakav argument. Ne mozemo pojedincu zabraniti (a sadasnja praksa jest svojevrsna zabrana) svaki cin koji bi pobudio negativne emocije u nekoj drugoj osobi. Te iste osobe bi vjerojatno bile zalosne (iako nararvno u manjoj mjeri) da se taj isti pojedinac preseli na drugi kontinent i bez razloga prekine sve kontakte s njima. Sprjecavamo li ga u tome tako sto ga hospitaliziramo? Osim toga, kao sto je Gedeon rekao, postoje slucajevi u kojima nitko nece pretjerano zaliti za osobom. Iz kojeg razloga onda nije ok da si bar oni oduzmu zivot?

"People say suicide is selfish and cowardly. That's bullshit. It's more selfish to expect someone to go through life feeling like shit, just so you can keep them around because they make you happy or some shit. It is not they're duty to keep you happy whilst they go through hell, you fucking morons."