Granični poremećaj ličnosti (tzv. borderline; BPD) - opća tema

[Bluzara stari]

jednokratni nik kaže:

ne razumijem, sto im ne moze objasniti?

ja nazalost znam nekoliko djece ciji su roditelji ostali u braku "zbog njih" i... bolje da nisu, zaista.

Pa eto npr.da je kćer na maminoj strani.
Kad čitamo autora to ne bi bilo objektivno.Ali je tako.
Kako će on sada(ili bilo kada)pokušati objasniti kćeri da nije sva krivica na njemu ?
Kako će sutra objasniti najmanjem sinu,''zašto ste se vas dvoje rastali ''?
Što će reći-mama luda ?! Ili što ?
Nekad je najbolje rješenje rastava baš zbog djece da ne prolaze silne traume i slušanje bezbrojnih svađa.Ali da li je najbolje odgajati djecu bez oba roditelja ?
Sumnjam.
I tu je taj bed..što napraviti da djeci bude bolje a i da meni bude bolje...?S tim povezano-i ženi.Nije lako odlučiti.

[nonborder]

jednokratni nik kaže:

aha, znaci, nista ti nije smetalo dok nije prestao seks. sto objasnjava i ovog najmanjeg sina. znaci njen odnos prema starijoj djeci ti nije bio problematican jer si bio redovito servisiran a sada su ti se otvorile oci. zanimljivo.

Nije bilo nikad kao prema malom sinu. Na sve viče jedino sam primijetio da na prvog sina ne viče.

[jednokratna nika]

i opet: sto ti ocekujes od ove teme i od nas?

[Linda Lu]

Kao prvo, pozdrav svima

Ja imam jedno relativno konkretno pitanje i zanimala bi me vaša mišljenja... Naime, koliko su prijetnje od strane borderline-a ozbiljne, tj. prijete li (onda kada vam prijete) samo iz bijesa/očaja/želje za pažnjom/reakcijom, ili su u stanju te prijetnje i ostvariti? Ili najjednostavnije rečeno - koliko su stvarno opasni? Koliko su stvarno u stanju biti zli i opaki? I jesu li stvarno spremni ići toliko daleko koliko tvrde da jesu? Trebam li se bojati kad mi prijeti?

Jer se bojim. Pa bih da mi netko kaže da se bezveze bojim
Ili, ako ne, da znam da odem na neki drugi podforum, na kojem pišu satnice zaštitarskih tvrtki.




Prije skoro 6 mjeseci sam prekinula vezu, ali on to nikako ne želi prihvatiti, i čini mi se već ponekad da NIKAD ni neće prihvatiti... i da ću zauvijek ostati zaglavljena u ovom nekom art-filmskom polumraku... I već sam prilično iscrpljena.. I počinjem se i sama osjećati ''nenormalnom''. Btw. može li ''ludilo'' biti zarazno? To je retoričko p. Znam da može.


Pa eto, moje pitanje je hoće li stvarno napraviti sve što je u njegovoj moći da mi potpuno uništi život, ili to ''samo'' kaže...?

A zapravo, samim time što to kaže.... Kuži li on što već samo time radi? Kuži li bar kasnije? Sutra ujutro, dok pere zube?

Do koje su/ste mjere borderlineri uopće svijesni svog ponašanja? I toga da je isto poremećeno? I da, ono... to fucking nije ok?


Osjećam se kao da mi je život završio u onoj prašnjavoj vrećici u usisivaču.

[splitter]

Bluzara stari kaže:

Pa tema je izuzetno osjetljiva.Nije lako nekome reći..''razvedi se i gotovo..'' i stajati iza takve izjave a nisi siguran da je to pravi uzrok svega ili postoji nešto u pozadini.Jednostavno ne znamo.
Kad pogledaš što sve gubi(family,djecu..mir(kakav je da je)neki ritam života) a što zauzvrat dobija...hmm,teško je odlučiti se za takav korak.Barem bi meni bio.

Ja stvarno ne vidim niti jedan jedini razlog zašto bi oni bili skupa.
Doslovno nijedan, osim "sramote pred selom ako se razvedu".
Također ne znam o kakvom jebenom miru ti pričaš, ako je to kuća u kojoj dvogodišnje dijete odrasta uz psihičko, verbalno i fizičko nasilje (selektivno sam izvukla samo par detalja iz uvodnog posta):

nonborder kaže:

Puno puta ona bi počela vikati, vikao bihja , ona bi počela vrijeđati, ja bih je nazivao ludom ona bi vrijeđala a ja bih za kraj razbijao tanjure.
...
Ja sam vikao, ona je vrijeđala. Nisam bio dovoljno tolerantan i lupio sam pljusku, možda i više.
Preselio sam se na kauč, prestao sam pričati, samo nužno.
...
Sa sinom od dvije godine u naručju vikala je bez povoda (ja sam otišao sam na neki skup) na mamu takve ružne riječi da je mali dobio temperaturu, psihički šok.

Da smo u iole normalnoj državi, ista bi im - oboma - oduzela dijete.

nonborder kaže:

Uvijek je bila nezahvalna a takva su sada i velika djeca.
...
Često su izbijale svađe jer je ona stalno htjela otići iz kuće. Ja nisam htio otići u stan u najam.
...
Stalno ima drugačije mišljenje od mene.
...
Stalno napada nezahvalnica moju mamu.

A zbog ovoga, na mjestu njegove žene, davno bih ga ostavila. Jebemti, zamisli, žena ima drugačije mišljenje, kako se samo usudi... Ne želi živjeti u plemenskoj zajednici, kako se samo usudi... Njega sirotog boli trbuh i on je tu nevina žrtvica. bemti, samo njeni grijesi se izvlače, stari i 10 godina, a on sebe predstavlja kao anđela kojem se eto nekad ruka omakne pa padne šamar a možda i više...

Da se razmemo, ne mislim da je nonborder ovdje nešto više kriv, krivi su oboje i u kurcu su oboje. Jadno to dijete s njima.

I da, super je to psihijatar koji (navodno) preporuči nekome da se dere na ženu, a imaju doma malo dijete.

[Zoom_zoom]

jednokratni nik kaže:

aha, znaci, nista ti nije smetalo dok nije prestao seks. sto objasnjava i ovog najmanjeg sina. znaci njen odnos prema starijoj djeci ti nije bio problematican jer si bio redovito servisiran a sada su ti se otvorile oci. zanimljivo.

Kako si zakljucila da mu nista nije smetalo dok nije prestao sex? Gdje je to rekao? A sto ako je prestanak sexa kap koja je prelila casu?

[jednokratna nika]

pa pise ti taman iznad mog posta kojeg kvotas. lol.

[Zoom_zoom]

jednokratni nik kaže:

pa pise ti taman iznad mog posta kojeg kvotas. lol.

Nigdje ne pise da mu nista nije smetalo, pise samo da se njegova situacija promjenila

[vilenjačica]

Linda Lu kaže:

Kao prvo, pozdrav svima

Ja imam jedno relativno konkretno pitanje i zanimala bi me vaša mišljenja... Naime, koliko su prijetnje od strane borderline-a ozbiljne, tj. prijete li (onda kada vam prijete) samo iz bijesa/očaja/želje za pažnjom/reakcijom, ili su u stanju te prijetnje i ostvariti? Ili najjednostavnije rečeno - koliko su stvarno opasni? Koliko su stvarno u stanju biti zli i opaki? I jesu li stvarno spremni ići toliko daleko koliko tvrde da jesu? Trebam li se bojati kad mi prijeti?

Jer se bojim. Pa bih da mi netko kaže da se bezveze bojim
Ili, ako ne, da znam da odem na neki drugi podforum, na kojem pišu satnice zaštitarskih tvrtki.

Ne znam za druge ni ne znam opcenito ali ti mogu reci za sebe.
da ovo sto cu napisati je ruzno i boli me kad i mislim ali sam svijesna toga pa cu i napisati.
ja sam prijetila iz ocaja...uzasnog ocaja straha i boli. kad vise nisam mogla svojim postupcim i rijecim objasniti koliko mi kako i zasto netko treba a zapravo samo sam zeljela nekog...nije to bio pravi pojam potrebe ali to border...ne vidi. cinilo mi se da cu umrijet...da cu prestat disat ako se on makne od mene ako ga ne cujem dva sata mislila sam da cu poludjet skroz...gutala ljekove za smirenje samo da ostanem imalo prisebna...pila antipsihotike jer sam bila u takvom stanju kaosa i ocaja....a sve samo zbog uzasne zelje koju sam ja dozivljavala kao potrebom za zivotom.
mozda ce ovo nekome biti smijesno...ali takav je mozak bordera...zato je to i poremecaj licnosti...imas osjecaj da ne mozes disat..zivjet...ja sam zbog te nase simbioze u kojoj smo bili imala cak i stvarnu fizicku bol u rukama...kao da mi netko cupa ruke iz ramena...kao da netko kida dio mene.
nakon bezbroj terapija....i ja sam isla na terapiju i pila psihofarmatike i on je isao na psihoterapiju....htjelu su da idemo zajedno da rijesimo to sto se nakupilo izmedju nas....ali sve bezuspjesno.
ja sam zavrsila na psihijatriji sa teskom depresijom uz bpd kad se on nije javio dva dana.
Od onda je proslo deset mjeseci...on se maknuo...boli me i sad jako....ali sam odlucila da mu moram pustit da zivi...i da moram naci pomoc da i ja prezivim.
sad sam ok...bolje zapravo...idem na terapije...imam jos ad i stabilizator....ali imam i svoj zivot i decka i posao...izlazim...putujem....nije mi skroz ok...i sinoc sam ga sanjala i plakala ali se probudim i kazem to je zivot tako je moralo biti....to je moja kusnja moj kriz koji nosim i odlucila sam borit se za sebe samu.
ja sam prijetila uzasno....sjedila na podu sa nozem u ruci....tresla se i plakla u njegovom zagrljaju on nije znao sto napravit....prijetila da cu ubit i njega....od bijesa i ocaja slala takve poruke da ne vjerujem da sam to ja...kontrolirala svaki njegov dio zivota....ali sve su kod mene bile samo prijetnje ja nisam imala snage napravit nista ni sebi i njemu...ja sam njega voljela toliko da ga nisam znala pustit kad mu je.postalo pretesko i on je mene volio jako ali nije znao zivjet sa situacijom u kojoj smo se nasli....nije bilo druge morali smo se maknut.
eto moje iskustvo...ne znam mozda nadjes nutra nesto sto ce ti koristiti

[Linda Lu]

vilenjačica kaže:

Ne znam za druge ni ne znam opcenito ali ti mogu reci za sebe.

Hvala ti puno na iskrenom (i jako hrabrom ) odgovoru. I da, svijesna sam potpuno činjenice da nikako svi ljudi s istom dijagnozom nisu i ne mogu biti isti, kao i toga da nešto što možda vrijedi za tebe, ne vrijedi i za nekog drugog, tako da je moje pitanje u tom smislu prilično blesavo... i znam da mi nitko ovdje ne može reći kako stoje stvari u mojoj konkretnoj situaciji... Ali nadala sam se upravo odgovorima poput ovog tvog, odnosno pojedinačnim iskustvima i mišljenjima, a iz kojih onda mogu bar pokušati izvući nekakvu relativnu sliku

da ovo sto cu napisati je ruzno i boli me kad i mislim ali sam svijesna toga pa cu i napisati.

To što si, kako kažeš svijesna toga, mislim da je jako, jako velika stvar i da čini značajnu razliku u cijeloj priči... Dala bih sve da je moj bivši na tom stupnju... ali iz svega što sam vidjela, bojim se da nije...

ja sam prijetila iz ocaja...uzasnog ocaja straha i boli. kad vise nisam mogla svojim postupcim i rijecim objasniti koliko mi kako i zasto netko treba a zapravo samo sam zeljela nekog...nije to bio pravi pojam potrebe ali to border...ne vidi. cinilo mi se da cu umrijet...da cu prestat disat ako se on makne od mene ako ga ne cujem dva sata mislila sam da cu poludjet skroz...

Da, tako nekako i on to objašnjava... nakon što mi pošalje 30 uzastopnih poruka na mobitel (iako smo prekinuli prije x mjeseci i mjesecima se nismo vidjeli, i iako sam inzistirala na prekidu svake komunikacije, odnosno i molila i preklinjala ga da me pusti, jer ne mogu neprekidno pretresati iste stvari, a bez ikakvog smisla ili pomaka (jer smo si sve to već tisuću puta i rekli i objasnili i pretresli), i jer tako nikako ne može ni jedno od nas krenuti dalje... Ali on se ponaša tako da kad njemu dođe da me mora taj čas čuti, onda će napraviti apsolutno sve da to i postigne... pa i pod cijenu toga da me potpuno psihički i emocionalno izmasakrira... Jer ako je to potrebno napraviti da postigne da me dobije na telefon, onda to njemu nije prevelika cijena... onda njemu ništa nije prevelika cijena... Onda će me i najgore zamislivo vrijeđati i povrijediti, onda će mi i najbrutalnije prijetiti... ma bilo što, samo da postigne da se javim.

I to je ono što me možda i najviše boli. Što kao da mu baš ništa nije sveto. I sve će zgaziti i na sve će pljunuti, i neće imati apsolutno nikakve granice, ako će tako postići to što u tom trenutku želi, ili što misli da mu tako užasno treba.

I znam da se on tada tako osjeća... i da ta, njemu nepodnošljiva, želja/potreba njime u tim trenucima upravlja... ali ja imam užasno velik problem pojmiti i shvatiti kako je moguće da nekog kog tvrdiš da toliko strašno jako voliš, kako je moguće da si ga u stanju do te mjere (z)gaziti... Meni to onda nije ljubav Onda su mi to samo riječi... brdo riječi, velikih i atomskih izjava o ljubavi... ali ono što iza njih stoji i što mi on pokazuje svojim ponašanjem i svojim takvim postupcima, to je toliko zapravo užasno oprečno i suprotno... samom pojmu ljubavi. I onome što ljubav jest...
I razumijem da on misli i da je uvjeren da me voli... ali kako je moguće da netko (i još k tome netko tko je inače zaista izrazito inteligentan) može ne vidjeti što radi? I ne vidjeti koliko je to nespojivo s ljubavlju...

To je ono što me užasno muči u cijeloj priči...

I možda nije u redu od mene da na takav način razmišljam, jer ipak se radi o bolesti... ali stvarno imam problem to ne doživljavati kao sebičnost I kao dozvoljavanje samome sebi da si ne postavi barem neke, k vragu - elementarne granice u odnošenju s drugim ljudskim bićem. I to bićem kojeg navodno voliš najviše na svijetu... (?!)

A stvari koje je on meni napravio i izgovorio, ne mogu si zamisliti da bih mogla i samom Hitleru napraviti... a kamoli nekome koga volim...

Zato sam i prekinula taj odnos... jer iako na racionalnoj razini shvaćam da njime upravlja ta njegova bolest, i da si možda i ne može pomoći i ponašati se drugačije.... ali ja jednostavno ne mogu tako živjeti. Tako mogu samo uvenuti... do kraja. A to onda ni njemu neće donijeti ništa dobro...

Možda sam ja preslaba osoba... i možda će (i to mu od srca unatoč svemu želim), pronaći ženu koja će se moći i znati nositi sa svime time, i koja će to sve moći hendlati bez da sebe izgubi po putu... ali ja ne mogu. Ja stvarno to ne mogu, i ne mogu to više...


Ovo što si napisala, kako si se osjećala u tim trenucima... kužim... Ali zanima me jesi li ikada, makar i dan kasnije, kad ti je intenzitet malo popustio, jesi li ikada bila svijesna, ili razmišljala kasnije o tome kako je drugoj osobi, tj. kakve posljedice, odnosno kakav učinak to ima na drugu osobu? I jesi li mogla osjetiti kako se ta osoba osjeća...?

Jer ja nekad imam osjećaj da on uopće ne doživljava i uopće ne shvaća što mi radi... i što to meni napravi.. kad tako 'poludi' i kad se tako ponaša...

I ja mu izgledam kao netko tko je ''olako digao ruke od svega'' i odustao... I to mu znači da ga nisam dovoljno voljela... A ne zna koliko zapravo jako moraš voljeti nekoga... a koga je tako teško i bolno voljeti... da se uopće nađeš u ovoj točci u kojoj sam ja sada...

gutala ljekove za smirenje samo da ostanem imalo prisebna...pila antipsihotike jer sam bila u takvom stanju kaosa i ocaja....a sve samo zbog uzasne zelje koju sam ja dozivljavala kao potrebom za zivotom.
mozda ce ovo nekome biti smijesno...ali takav je mozak bordera...zato je to i poremecaj licnosti...imas osjecaj da ne mozes disat..zivjet...ja sam zbog te nase simbioze u kojoj smo bili imala cak i stvarnu fizicku bol u rukama...kao da mi netko cupa ruke iz ramena...kao da netko kida dio mene.

Upravo tako sam se ja osjećala kad me vrijeđao, prijetio... I počelo mi se sve češće činiti da gubim razum i da ću na kraju postati 'neuravnoteženija' od njega... I da ću, umjesto da njemu pomognem da ispliva na površinu i uhvati malo zraka (što sam mu tako silno željela), i ja potonuti na dno i izgubiti svijest... skupa s njim... I da ćemo na kraju oboje na površinu isplivati kao mrtvaci...

ja sam prijetila uzasno....sjedila na podu sa nozem u ruci....tresla se i plakla u njegovom zagrljaju on nije znao sto napravit....prijetila da cu ubit i njega....od bijesa i ocaja slala takve poruke da ne vjerujem da sam to ja...kontrolirala svaki njegov dio zivota....ali sve su kod mene bile samo prijetnje ja nisam imala snage napravit nista ni sebi i njemu...ja sam njega voljela toliko da ga nisam znala pustit kad mu je.postalo pretesko i on je mene volio jako ali nije znao zivjet sa situacijom u kojoj smo se nasli....nije bilo druge morali smo se maknut.

Ovo boldano... to je jedino iz tvog posta što ne razumijem do kraja... I voljela bih da mi pokušaš razjasniti, ako imaš volje Zar nije kad nekog voliš, u suštini, da mu želiš dobro? I ako vidiš da vene, nije li ti onda bitnije da ga pustiš, nego da ga zadržiš uz sebe pod svaku cijenu? I ne bi li ti onda bilo draže da je sretniji bez tebe, nego da je nesretan uz tebe?

To me je isto jako bolilo... što on to ne doživljava tako... i što bi me radije ''vezao za radijator'' i ''imao'', nego me pustio, znajući koliko sam postala nesretna u tom našem odnosu... I to me je, možda i najviše od svega, uvjerilo da me zapravo ne voli....




p.s. Hvala ti puno na razgovoru

[No13 baby]

Evo nešto i iz mojega kuta.

Nažalost, nema načina da ustanoviš jesu li prijetnje stvarne ili nisu. Vjerojatno on to ni sam ne zna većinu vremena. Moguće je da manipulira, svjesno ili nesvjesno. Ja se doslovno znam uhvatiti u manipulaciji, kao da na trenutak dobijem uvid u neki tajni sloj vlastitih misli kojemu inače nemam pristup. Ponekad retrospektivno prepoznam manipulaciju kad uspijem objektivnije sagledati situaciju. S druge strane, često mi se čini da sam u afektu stvarno spremna svašta napraviti. Točnije, znam da jesam, samo se pitam koliko bih daleko mogla ići.

Što se tiče pokušaja da te vrati i slično, tu ti vrijedi ona: desperate times call for desperate measures. To je upravo ono što border osjeća. Očaj. Pokušaji da promijeniš očajničku situaciju mogu biti potpuno nelogični, čak i kontraproduktivni. Pada mi na pamet slikovita usporedba sa živim pijeskom. Racionalno shvaćaš da se ne smiješ micati ako upadneš u živi pijesak, ali kad ti se to stvarno dogodi, uspaničariš se da ćeš umrijeti, ne vidiš izlaza i instinktivno mlataraš rukama i nogama u pokušaju da se spasiš, a zapravo samo brže i dublje toneš.


Meni se iskreno bljuje od svih tih emocija koje osjećam. Pun mi je kufer i boli i očaja i srama i krivnje i beznađa i nedostatka smisla Prepametna sam za to. Sve vidim, sve mi je jasno, ali emocije su uvijek jače od razuma. Meni ništa ne fali. Recimo da mi ide u životu. Pa svejedno, dovoljna je minimalna greška, propust, poraz, nesretna okolnost ili kritika da padnem u depresiju. Dovoljan je jedan prekid ili veća svađa da SVE ostalo u mojoj glavi padne u vodu i postane totalno beznačajno i da ja postanem totalno bezvrijedna i da ne vidim izlaza. Kao da ništa drugo ne postoji. Kao da mi je netko odsjekao ruke i noge i eto, sad vegetiram, pa kaj se radije odma ne ubijem.

[vilenjačica]

Ovako...da odgovorim na pitanja....
prvo....da li sam kasnije ipak bila svijesna...odgovor je ne. razumjela sam da radim nesto sto drugom smeta i boli ga....ali da kolicina potrebe i zelje sa moje strane je bila puno vise iznad toga. sad to zvuci i je zapravo kao sebicnost. ali u tom trenutku to je kao zrak koji dises....ako toga nema umires. to nije ja sam sebicna pa zelim nesto za sebe....to je drugi osjecaj uzasne potrebe....ako toga...ili te osobe nema... to je kraj. ne znam to opisat. razumjela sam da to nije dobro i bas iz razloga sto sam shvacala da nanosim bol njemu krenula kod psihijatra. da ispocetka nisam kod psihijatra isla zbog sebe nego da se kao naucim ponasat drugacije da njega ne boli i da ga time zadrzim. naravno ne ide to tako.

drugo pitanje...da nekoga volis toliko i da ga ne mozes pustit...to je povezano sa osjecajem odbacenosti..u mom slucaju ponovno se manifestirala situacija sa razvodom roditelja i odlazak oca. ja to u zivotu ocito uzastopce izazivam u nekoj svojoj podsvijesnoj cudnoj madi da cu to rijesit. ne tako na taj nacin sigurno necu. to je jedan osjecaj zacahuren u emocijama koje poznajemo...izmjesan sa ljubavi i strahom od napustanja....tako ja to objasnjavam....meni je uvijek bilo ako me volis budi uz mene...ako ja nekog volim i on ce biti uz mene...taj osjecaj ostavljanja..stalno mi je kroz glavu isla recenica moje bake kad sam imala cetri godine....tata je otisao ali on tebe i dalje voli. mislim da sam tu recenicu okrenula na krivi nacin....i da ako netko i makne se od mene...a ja ga volim....da i on voli mene....i da to mora uspijet..jer ako se volimo...to mora uspijet....kao da je to nesto nadnaravno zacrtano u zvjezdama....tako sam ja dozivljavala nasu ljubav. jesmo voljeli smo se jako...ali ako ljudi ne ulazu u svoju vezu...ako se pocnu desavat stvari kao kod nas...treba biti racionalan.

sad cu ti napisat nesto opet meni bolno. ali smatram da trebas znati. ne dajem savjete na forumu nikad nikome....samo pricam iz svog iskustva....ali mislim da dok god si na neki nacin ukljucena u njegov zivot i dok god on i malo zna da utjece na tebe...on se nece maknut niti promjenit. mislim da je nju bitno izazvat bilo kakvu emociju u tebi pa makar strah jer mu je to dokaz da ti mislis na njega i on se time hrani.
pazi ovo je samo moje misljenje...tako sam ja radila....ne znam je li to slucaj....ni kako se maknut...to moras sama otkrit radeci na sebi....prestat hodat po ljuskama jajeta...

da da znam...svi koji ste procitali ovo o jajetu znate da spominjem knjigu...a nemaju ljudi bas pozitvne komentare na nju....moj stav je bio..okrenut se sebi i sacuvat sebe....jer cim ovdje pises o svojoj boli uzrokovanom drugom osobom....da...tebi treba pomoc...da li si mozes sama pomoc ili ces pomoc trazit od nekog drugog...to je na tebi....ali bitna si ti samoj sebi...ti si na vrhu piramide sama sebi ....nitko drugi.

[vilenjačica]

Baby....super napisano....super da to sve racionalno vidis.
sad ti samo preostaje vrlo mali korak...tebi se cini ogroman...ali mali je ja sam ga prosla....sad naravo uz pomoc psihijatra psihologa i sama...treba naucit kako i sto sa tim emocijama. ok emocije se ne mogu kontrolirati..istina. ja sam ovako slozila u svojoj glavi...emocije ne mogu kontrolirati..ali emocije su posljedica mojih misli...kad mislim na nesto postajem tuzna... postajem sretna.. .postajem bijesna...ok misli mogu kontrolirat. i tako sam krenula kad bi misli isle u nekom smjeru...proucavala sam samu sebe kamo to vodi....postajala sve vise svijesna kad mislim na ovo bit ce mi ovako....i pokusavala ucit sama sebe...skretat misli na nesto drugo. pronalazit stvari koji usrecuju samo mene i trudit se izazivat sto vise misli o tome.
imala sam tesku depresiju....bila na ad...antipsihoticima...stabilizatorima.. ne izlazila iz kreveta danima...ne budila se od lijekova danima...u deset mj nije bilo dana da nisam plakala bar tri cetri sata u komadu...sve zajedno je trajalo skoro cetri godine...ali sada...imam decka....sva sam u uredjenju stana i stalno nesto farbam i sredjujem...uzivam otici u bauhaus....sredjujem terasu izgleda kao iz luksuzog casopisa...svima je smjesno sto ja sve sama farbam...postavljam laminat sama....postavila sam na terasi drveni pod sama....ma ja uzivam...trazim si nove izazove i to mi je predivno.
ako sam ja uspijela naci nesto da me cini ovakvom....svi mogu. ja sam bila ispod svakog ruba...lezala na psihijatriji u ocajnom stanju...bar jednom tjedno odlazila na hitnu psihijatriju i lezala kod njih dok ne bih dosla u bar malo normalno stanje....znala sam po cijele.noci biti na hitnoj psihijatriji samo da ne odem doma u strahu....imala sam srecu sto je moja dr radila na odjelu iznad pa su svi znali ko sam i u kakvom sam stanju pa su me doslovno cuvali i pustali sa hitne.. jedno vrijeme sam nakon posla odlazila na hitnu spavala kod njih pod lijekovima i ujutro opet odlazila na posao.. morala sam radit da ne izgubim posao....bilo je uzasno....ja sam direktor u jednoj vecoj tvrtki i nisam si mogla dozvolit da i taj dio zivota izgubim....ne znam stvarno ne znam kako sam uspjela i odakle mi snage za sve....ali jesam....i znam da mogu i drugi....samo treba voljet sebe i stavit sebe na vrh....

[splitter]

@Linda Lu - razmišljaš o ponovnoj vezi s njim?
Jel' uspije postići da mu se na kraju javiš?
Jel' ti nabio osjećaj krivice?

[Beljki]

Bez obzira na razumijevanje njegove situacije ne mozes ju promijeniti (on donekle moze, ali ne zeli, inace bi sad prijetio psihicu, a ne tebi ). Makni se, prijetnje prijavi policiji (mozda bi se bilo dobro raspitati da li bi bilo korisno snimiti telefonski razgovor isl, poruke ili mailove svakako sacuvaj).

[BlueMoon1]

Da li je potreba za pisanjem kada vam dođe teško, isto simptom ove bolesti? Ima li tko s time iskustva? Ja na primjer imam tu potrebu, ne radi sebe same, više kada želim reći nešto svom partneru. Opet to je najviše zato što nemamo dobru komunikaciju i što se ne vidimo dovoljno.
Isto tako imam užasan strah od napuštanja. Radije bi da imam rak ili neku drugu tešku bolest, nego to. Onda je sve jasno xD. Ne znam znači li to samo po sebi da sam vjerojatno Borderline ili može biti da sam samo preosjetljiva?
Na primjer za fizičkim samoozljeđivanjem nikada nisam imala potrebu. Čak se i bojim vidjeti krv, a to je koliko čitam jedan od glavnih simptoma..
Što se tiče ponašanja, samokontrole tu isto nemam problema, veoma sam tolerantna, strpljiva, čak i više nego što bi to možda trebala biti. Ali kada skužim da me netko za*ebava, pravi glupom, onda sam u stanju biti jako drska. Reći ružne stvari koje čak ni ne mislim, pa mi poslije bude žao..

[vilenjačica]

BlueMoon1 kaže:

Da li je potreba za pisanjem kada vam dođe teško, isto simptom ove bolesti? Ima li tko s time iskustva? Ja na primjer imam tu potrebu, ne radi sebe same, više kada želim reći nešto svom partneru. Opet to je najviše zato što nemamo dobru komunikaciju i što se ne vidimo dovoljno.
Isto tako imam užasan strah od napuštanja. Radije bi da imam rak ili neku drugu tešku bolest, nego to. Onda je sve jasno xD. Ne znam znači li to samo po sebi da sam vjerojatno Borderline ili može biti da sam samo preosjetljiva?
Na primjer za fizičkim samoozljeđivanjem nikada nisam imala potrebu. Čak se i bojim vidjeti krv, a to je koliko čitam jedan od glavnih simptoma..
Što se tiče ponašanja, samokontrole tu isto nemam problema, veoma sam tolerantna, strpljiva, čak i više nego što bi to možda trebala biti. Ali kada skužim da me netko za*ebava, pravi glupom, onda sam u stanju biti jako drska. Reći ružne stvari koje čak ni ne mislim, pa mi poslije bude žao..

Nisam razumjela dobro ali cini mi se da ti pitas nas da li imas borderline? nitko od.nas ti ne.moze postaviti dijagnozu ako je i imas uopce.
jednostavno je...ako imas problema koji ti ometaju normalno funkcioniranje u zivotu treba traziti pomoc od drugih...otici kod psihijatra...jedino on ti moze reci

[BlueMoon1]

vilenjačica kaže:

Nisam razumjela dobro ali cini mi se da ti pitas nas da li imas borderline? nitko od.nas ti ne.moze postaviti dijagnozu ako je i imas uopce.
jednostavno je...ako imas problema koji ti ometaju normalno funkcioniranje u zivotu treba traziti pomoc od drugih...otici kod psihijatra...jedino on ti moze reci

Hvala na odgovoru. Ma ne ometaju me toliko u normalnom funkcioniranju, ja zapravo imam više onih "realnih" životnih problema a ovo sve ostalo s emocijama, psihom je samo posljedica toga..
Tu mi na žalost nikakav doktor ne može pomoći :/..
Nekada kao da sebe samu nastojim uvjeriti da mi je nešto, da dobijem nekakav odgovor, olakšanje.. A znam i sama, samo da imam posao, da sam više među ljudima i da mi veza funkcionira koliko toliko normalno da ne bi imala zapravo s ničime problema..
Imam taj strah od napuštanja koji sam spomenula, pa sam se zato malo zabrinula . Ipak da sam u nekom "normalnijem" odnosu, u kojem se ne ustručavam od xy stvari, sigurno ni toga ne bi bilo. Na neki način u mojoj situaciji bilo bi čudno da se ne osjećam loše..

[splitter]

BlueMoon1 kaže:

Isto tako imam užasan strah od napuštanja. Radije bi da imam rak ili neku drugu tešku bolest, nego to.

Toplo se nadam da neces u stvarnosti shvatiti koliko si u krivu i koliko to ustvari ne zelis.

BlueMoon1 kaže:

Ma ne ometaju me toliko u normalnom funkcioniranju, ja zapravo imam više onih "realnih" životnih problema a ovo sve ostalo s emocijama, psihom je samo posljedica toga..
Tu mi na žalost nikakav doktor ne može pomoći :/..

Nisi ni probala.

[BlueMoon1]

splitter kaže:

Toplo se nadam da neces u stvarnosti shvatiti koliko si u krivu i koliko to ustvari ne zelis.


Nisi ni probala.

U pravu si, znam.. Ne dao Bog.. Nisam nikada bila bolesna, pa ne mogu ni zamisliti kako je to. Nije da to zbilja mislim, ali u nekim momentima kada mi je teško, prođe mi kroz glavu :/..

Probala sam . AD-i mi nisu puno pomogli..
Psihoterapija bi mi sigurno dobrodošla, to se slažem.. Kome ne bi, ali to nisam uspjela dobiti.. Tako da jedino imam forum, da ovdje izbacim kada mi se skupi previše toga..