Psihoterapija - opća tema

[Tox]

Pringles kaže:

Ukratko - moraš jednostavno početi pričati o svemu ovome. To i jest terapija i tome služi. Sve drugo je sviranje penisu i neće ti biti bolje dok god to budeš zadržavala u sebi. To je jednostavno tako. Tako je svima, nisi nikakav izuzetak i ne muči te ništa što ne muči većinu onih (da se ogradim ipak pa da ne kažem 'sve one') koji su se susreli s terapijom. Da je jednostavno i ugodno - uglavnom nije, ali može se. Sve je to za ljude.

Da li je onda psihoterapeutski proces u načelu sustav "jadanja" nekome u lice ili što? Meni recimo uopće nije jasno što bi taj proces trebao biti. A smiješno mi je kada me šrinkoterapeut pitao kako ja zamišljam terapiju. Kažem, pa ne znam kad nikad prije nisam bio na terapiji. A od nekakvih nagađanja i očekivanja koristi nema.

[Pringles]

Hm, a što podrazumijevaš pod 'jadanje'?

[Tox]

Pringles kaže:

Hm, a što podrazumijevaš pod 'jadanje'?

Pričanje o tome što osobu muči, što ju u životu smeta, pričanje o osjećajima...

[Pringles]

To je dio terapije. Da. Barem kod ovih psihoanalitički orijentiranih.

[Tox]

Hm, meni nikad nije bio jasan taj koncept tlačenja drugog ljudskog bića sa svojim problemima. Ne vidim "ljekovitost" toga. Mislim da ću zbog toga i prestati sa psihoterapijom. Nisam taj tip čovjeka kojemu bi takvo što pomagalo. Ajd, ako baš moram odgovoriti što sam očekivao, bilo bi to možda dobivanje nekih savjeta o razrješavanju svojih konflikata i sl., razumjevanju uzroka svoje dijagnoze. Hebaj ga, ako se terapije svode na: "Jeste li pokušali gledati stvari na drugi način ..." Do toga mogu doći i sam pomoću vlastite inteligencije. Nisam do sada osjetio ništa što bi mi u tom procesu imalo pomoglo. U startu sam se nakon nekoliko seansi osjećao ko g*vno, sad ništa... Neučinkovito.

[up and away]

Ok, bio sam samo par puta, ali mi je pomogla kod upoznavanja svojih osjećaja.

Inače sam jako zakočen i kad sam prvi put došao imao sam strašnih problema uopće verbalizirati svoje misli i emocije i često bi se zapleo, stao na pola rečenice, a terapeut bi onda dovršio rečenicu i to točno ono što sam htio reći ali nisam našao načina i to me dosta iznenadilo jer sam shvatio da moje emocije uopće nisu tako tajnovite i nedokučive kako sam mislio do tad, odnosno da su one takve samo meni dok ih drugi vrlo lako čitaju.

Tih prvih par puta mi je bilo dosta teško, cijeli sam se preznojio i izgrčio dok bi nešto rekao, a zadnji put već lakše, mada sam primijetio da sam nakon tih prvih seansi bio bolje raspoložen prema ljudima, a nakon ove zadnje sam opet pao u neko crnilo, opet sam počeo izbjegavati druge, pa me zanima da li to tako ide, taj jo-jo efekt, jer ako ide onda ok, mogu to izdržati nadajući se samo da će te amplitude biti sve manje dok se ne uravnotežim.

Druga stvar, imate li i vi osjećaj da ste dosadni na terapiji, nekako imam dojam da su mi problemi banalni i da sve to glupo zvuči, kako je vama bilo ?

[Pringles]

Tox kaže:

Hm, meni nikad nije bio jasan taj koncept tlačenja drugog ljudskog bića sa svojim problemima. Ne vidim "ljekovitost" toga.

Pa ne radi se uopće da je to koncept. I kad dođeš kod interniste zbog bolova u prsima moraš opisati što, kako, kada, gdje, koliko... dakle 'tlačiti' ga svojim problemima da bi on mogao pomoći, a ne se držati kao uvela tratinčica. Ako želiš pomoć.

Hebaj ga, ako se terapije svode na: "Jeste li pokušali gledati stvari na drugi način ..."

Ne svode se. Ne bi se trebale.

Nisam do sada osjetio ništa što bi mi u tom procesu imalo pomoglo. U startu sam se nakon nekoliko seansi osjećao ko g*vno, sad ništa... Neučinkovito.

Ok.

[tisi]

Tox kaže:

Hm, meni nikad nije bio jasan taj koncept tlačenja drugog ljudskog bića sa svojim problemima. Ne vidim "ljekovitost" toga. Mislim da ću zbog toga i prestati sa psihoterapijom. Nisam taj tip čovjeka kojemu bi takvo što pomagalo. Ajd, ako baš moram odgovoriti što sam očekivao, bilo bi to možda dobivanje nekih savjeta o razrješavanju svojih konflikata i sl., razumjevanju uzroka svoje dijagnoze. Hebaj ga, ako se terapije svode na: "Jeste li pokušali gledati stvari na drugi način ..." Do toga mogu doći i sam pomoću vlastite inteligencije. Nisam do sada osjetio ništa što bi mi u tom procesu imalo pomoglo. U startu sam se nakon nekoliko seansi osjećao ko g*vno, sad ništa... Neučinkovito.

nakon nekoliko seansi se niti ne očekuje spektakl.
psihoterapija je dugotrajan proces.

i da, psihoterapija nije savjetovanje.

Pringles kaže:

Pa ne radi se uopće da je to koncept. I kad dođeš kod interniste zbog bolova u prsima moraš opisati što, kako, kada, gdje, koliko... dakle 'tlačiti' ga svojim problemima da bi on mogao pomoći, a ne se držati kao uvela tratinčica. Ako želiš pomoć.

nemam dojam da se tox drži kao uvela tratinčica, više kao antiprotivna sve mi je bezveze i ništa mi ne valja tratinčica

[prilika]

Ja mislim da samo razgovor može pomoći, pogotovo nakon velikih životnih tragedija. Ali radi se o tome i s kime se razgovara. Smatram da treba postojati otvorenost i razumijevanje sa obje strane. Jer ako jedna i to navodno stručna strana nešto prešuti i samo ošine osobu sa pogledom pri spomenu neke zajedničke teme. To onda ne liči na ništa po meni. Mogu ja razgovarati i sa prijateljicama, ali one su ipak ograničenog razmišljanja i prije svega gledaju svoje interese koji su nekada i sebični. Nisu se jednostavno našle u situaciji u kojoj sam se ja našla. Ja neke stvari njima nikada ne bi rekla na taj način, kao one meni. Ali ne ljutim se. Svatko ima pravo na svoje mišljenje.

Poslano sa mog HUAWEI Y300-0100 koristeći Tapatalk 4

[prilika]

I mi kao laici možemo neke stvari primijetiti ako smo imalo inteligenti. Zato treba postojati uzajamno povjerenje. Ako ja očito vidim da druga osoba nešto krije, onda to nije u redu po meni. Ako on mene pita neke stvari, pa može i ona nešto meni reći, ako se radi o uzajmnom povjerenju. Ne mislim na neke tajne. Ali ošinuti osobu s pogledom po meni ne liči na ništa radi jedne posve obične stvari. Po tome sam vidjela da nešto krije. Nije državna tajna. U svakom slučaju užasan čovjek. Meni je posjet njemu samo naškodio, a dobro da on meni nije nešto nažao napravio. Ja inače mogu dobro ljude procijeniti. Mislim da je to i sposobnost snalaženja u svakodnevnim situacijama.

Poslano sa mog HUAWEI Y300-0100 koristeći Tapatalk 4

[Tox]

Pringles kaže:

Pa ne radi se uopće da je to koncept. I kad dođeš kod interniste zbog bolova u prsima moraš opisati što, kako, kada, gdje, koliko... dakle 'tlačiti' ga svojim problemima da bi on mogao pomoći, a ne se držati kao uvela tratinčica. Ako želiš pomoć.

Ne svode se. Ne bi se trebale.

Ok.

Ok, tlačiti nekoga svojim emocionalnim problemima. Na to sam mislio.

tihonsee kaže:

nakon nekoliko seansi se niti ne očekuje spektakl.
psihoterapija je dugotrajan proces.

i da, psihoterapija nije savjetovanje.

Svjestan sam ti ja toga. I dugotrajnosti i to da se ne dobivaju tamo upute za život. To si jedino sami možemo dati. No ....

tihonsee kaže:

nemam dojam da se tox drži kao uvela tratinčica, više kao antiprotivna sve mi je bezveze i ništa mi ne valja tratinčica

Nije mi generalno psihoterapija bezveze niti se kod mene stvara otpor koji ću sam sebi racionalizirati bezveznošću cjelokupnog procesa. Vjerujem da određenom broju ljudi pomaže. Stvar je u tome da pokušavam shvatiti do kraja što bi taj proces trebao biti. No koliko vidim, a i napisao sam gore da mi se čini da nisam tip osobe kojoj bi to pomoglo. Gle, psihoterapija mi je bila zadnja opcija i pokušao sam. Mislim da ništa od toga. Ljubazno ću se zahvaliti šrinkoterapeutu i objasnit mu svoje stajalište tako da se stvar pravilno zaključi.

[toby5]

svi govore da psihoterapija puno traje, a ja pitam kad ustvari završava, kad se čovjek počne bolje osjećati, pa sam odlući da je gotovo ili kad to psihoterapeut kaže. idem skoro tri mjeseca na terapiju što je ustvari ništa i iskreno ne znam koliko ću još moći ići s obzirom da na to ide dosta novca. imam osjećaj da bih mogla ići cijeli život, dođem tamo i pričam o onome što me mući, a mnogima bi moji problemi bili banalni i nikad ne bi ni pomišljali na psihoterapiju.

[prilika]

Pa mislim da je cilj da ti razgovor olakša situaciju. Da se osjećaš ugodnije. Da te netko razumije, pa i da ti da koji razumni savjet. Mislim da nije cilj postići ne znam što. Imam ja i prijateljice, pa i razgovor sa njima mi je koristio, znale su biti i dobronamjerne. Ali bilo je i ne baš primjerenih komentara koji ja ne bi rekla niti jednoj od nje da izgubi majku na način koji sam ja izgubila. Radije ne bi ništa rekla, nego da kažem nešto krivo i povrijedim prijateljicu.

Poslano sa mog HUAWEI Y300-0100 koristeći Tapatalk 4

[Victora]

rejoflajt kaže:

to ti je normalno na početku i svakako o tome porazgovaraj s dr, ništa nemoj prešućivati

E nije normalno.

Ako se tako netko osjeća, vrijeme je za promjenu terapeuta, pa kad naiđe na pravog, vidjeti će kak nije normalno niti u početku niti ikad osjećati se nakon terapije - gore.

Imam pitanje...na jednoj stranici sam našla da se terapija radi i u HZJZ-u? Zna netko nešto o tome? Išla sam na stranice njihove i vidim da psihijatar ili psiholog, sad se ne sjećam koji - postoji, pa...

[Pringles]

Victora kaže:

E nije normalno.

Ako se tako netko osjeća, vrijeme je za promjenu terapeuta, pa kad naiđe na pravog, vidjeti će kak nije normalno niti u početku niti ikad osjećati se nakon terapije - gore.

Sasvim je normalno i dešava se nimalo rijetko.

[Victora]

Pringles kaže:

Sasvim je normalno i dešava se nimalo rijetko.

Sa boldanim se slažem - jer nije dobar psihoterapeut. Da je uobičajeno (izbjegavam riječ "normalno" općenito), ne bi se složila. Može se čovjek osjećati smušenim, i ne znam kakvim, u početku, ali loše - ne. Ako se ne varam, pisalo je čak - grozno.

[tisi]

Tox kaže:

Nije mi generalno psihoterapija bezveze niti se kod mene stvara otpor koji ću sam sebi racionalizirati bezveznošću cjelokupnog procesa. Vjerujem da određenom broju ljudi pomaže. Stvar je u tome da pokušavam shvatiti do kraja što bi taj proces trebao biti. No koliko vidim, a i napisao sam gore da mi se čini da nisam tip osobe kojoj bi to pomoglo. Gle, psihoterapija mi je bila zadnja opcija i pokušao sam. Mislim da ništa od toga. Ljubazno ću se zahvaliti šrinkoterapeutu i objasnit mu svoje stajalište tako da se stvar pravilno zaključi.

dojam koji sam stekla iz tvojih postova tu na pdf-u jest da si jako u otporu i prema lijekovima i psihoterapiji i psihijatriji.
veliš, dao si šansu psihoterapiji i misliš da nije za tebe.
ja ti mogu reći da joj ni blizu nisi dao šansu, jer nekoliko seansi je ništa, jedno veliko ništa.
psihoterapija je dugotrajan proces i 4-5 sati nisu dovoljni da stekneš dojam je li to za tebe ili ne i pomaže ti ili ne.
to je jedino dovoljno da stekneš dojam o terapeutu, možeš li s njim raditi ili među vama postoje nepremostive razlike koje vam to ne dozvoljavaju.
obzirom na dijagnozu koju si na nekoj drugoj temi napisao da imaš, psihoterapija je terapija izbora za tebe.

najlakše je dići ruke od svega i kukati kako ništa ne valja.
puno je teže prihvatiti problem i preuzeti odgovornost za njegovo rješavanje.

"Ako nisi dio rješenja, dio si problema" (E. Cleaver)

Victora kaže:

E nije normalno.

Ako se tako netko osjeća, vrijeme je za promjenu terapeuta, pa kad naiđe na pravog, vidjeti će kak nije normalno niti u početku niti ikad osjećati se nakon terapije - gore.

normalno je.
psihoterapija je bolan proces, jer bol i patnja su neminovne ako želimo postići osobni rast i razvoj.

u gestalt teoriji se koristi pojam impass - to je pozicija osobe u kojoj podrška okoline i zastarjela unutarnja podrška više ne funkcioniraju, a autentična samopodrška osobe još nije postignuta.
stanje impassa je mjesto na kojem osoba ima osjećaj da je "zaglavila", to je mjesto konfuznosti i vrlo često u osobi izaziva anksioznost.
to je teška pozicija i klijentu i terapeutu, ali je put ka autentičnosti osobe.

[Tox]

tihonsee kaže:

dojam koji sam stekla iz tvojih postova tu na pdf-u jest da si jako u otporu i prema lijekovima i psihoterapiji i psihijatriji.
veliš, dao si šansu psihoterapiji i misliš da nije za tebe.

Imaš krivi dojam, moram ti to reći. Ako mi od neke sorte lijekova nije dobro, da li je iracionalan i patološki otpor odbiti uzimati te lijekove? Možemo isprobavati dalje. Svjestan sam da stvari kod farmakoterapije tako stoje, i to i radim. Isprobavam AD-ove prema preporuci šrinka. A za anskioznost po potrebi (jako rijetko nasreću) uzimam anksiolitik.

tihonsee kaže:

ja ti mogu reći da joj ni blizu nisi dao šansu, jer nekoliko seansi je ništa, jedno veliko ništa.
psihoterapija je dugotrajan proces i 4-5 sati nisu dovoljni da stekneš dojam je li to za tebe ili ne i pomaže ti ili ne.
to je jedino dovoljno da stekneš dojam o terapeutu, možeš li s njim raditi ili među vama postoje nepremostive razlike koje vam to ne dozvoljavaju.
obzirom na dijagnozu koju si na nekoj drugoj temi napisao da imaš, psihoterapija je terapija izbora za tebe.

Ne znam od kuda vadiš podatke o trajanju moje psihoterapije? Što se dojma o šrinkoterapeutu tiče, sjeo mi je isprve onako kao osoba. Dakle, tu problema nema. Sve što želim reći je da iz dosadašnjeg iskustva da vidim da meni sjedenje i čavrljanje o svemu i svačemu neće pomoći sa mojim stanjem. Ostaje mi upotrijebit vlastite snage i borit se.

tihonsee kaže:

najlakše je dići ruke od svega i kukati kako ništa ne valja.
puno je teže prihvatiti problem i preuzeti odgovornost za njegovo rješavanje.

"Ako nisi dio rješenja, dio si problema" (E. Cleaver)

Joj, joj. Ne želim zvučat zlonamjerno (štoviše, stvarno cijenim tvoj trud u ovoj raspravi), ali vadiš konačne zaključke iz premalo informacija. Ako sam išta u životu, onda sam uporan i ne dižem sam tak ruke od svega. I prosim lepo, jesam li negdje eksplicitno kukao? A svoj problem prihvaćam, i moram preuzet odgovornost za njega kako god. Ako ne ide psihoterapijom onda već nekim drugim legalnim sredstvima.
Na kraju krajeva, ja mislim sve lijepo iznest pred terapeutom da si on ne misli kako je nešto krivo napravio. Treba se razić u miru.
A što se tiče mojih osobnih razloga i stavova zašto ne mislim da će mi terapija pomoći, mogao bih se raspisati na dvije forumske stranice, tako da ako ikoga zanima -> PM.

PS: Vjerujem da unatoč svemu napisanom izgledam kao običan čangrizavac koji je svejedno u nekom otporu prema stvarima, nažalost ne mogu vam prenijeti svoje stanje uma tako da djelomično shvatite što hoću reći. Svejedno hvala Vam na kratkoj diskusiji.

[ray of light]

"Sjedenje i cavrljanje" - ovisi najvise o tebi o cemu ces IZABRATI pricati. Ako zbog nelagode, straha, cega vec, ne zelis pricati, da, tad ce to biti smalltalk zbog kojeg ces TI biti na gubitku. Ali ako kazes, npr., sad karikiram, najradije bi zadavio svoju majku koja me emocionalno zanemarivala cijeli moj zivot, tu si onda iznio "the problem" na kojemu cete poceti raditi. O tebi najvise ovisi uspjeh psihoterapijskog procesa.

[Victora]

tihonsee kaže:

normalno je.
psihoterapija je bolan proces, jer bol i patnja su neminovne ako želimo postići osobni rast i razvoj.

u gestalt teoriji se koristi pojam impass - to je pozicija osobe u kojoj podrška okoline i zastarjela unutarnja podrška više ne funkcioniraju, a autentična samopodrška osobe još nije postignuta.
stanje impassa je mjesto na kojem osoba ima osjećaj da je "zaglavila", to je mjesto konfuznosti i vrlo često u osobi izaziva anksioznost.
to je teška pozicija i klijentu i terapeutu, ali je put ka autentičnosti osobe.

Onda ćemo se složiti da se ne slažemo.

Ja mislim kako sam napisala, i sva objašnjenja koja možda i sam psihoterpeut da zašto je nekome nakon terapije lošije, mislim da su mambo-đambo.

Nije da govorim napamet, bez isksutva. Bez više njih. I upraov zbog toga nikad ne bi više imala povjerenja u nekog nakon čijeg "sata" se osjećam grozno.