Društvo mrtvih pjesnika...literarni kutak za neprilagođene

khari · 06.01.2018., 21:45

Kazu psiholozi, pisanje isto oslobadja/otpusta stres, tjeskobu, strah...pa evo nesto za one koji imaju potrebu napisati rijec- dvije, kad ih inspirativni duh ponese...podjelite misli ovdje, kada nemate s kime uzivo...kod mene je to cesto slucaj...i molim bez kritiziranja i ocjenjivanja...onako sto dodje po srcu...pravila i etikete nisu pozeljne...slobodni stih, rimu, poeziju... bilo sto.
Ponekad suhe informacije, komentari, rasprave, diskusije i uvjeravanja ne mogu prodrijeti toliko u dubinu i oslikati stanje naseg bitka kao sto to mogu iskreno sroceni stihovi...
...pa evo, meni danas doslo...nakon jos jedne poduze epizode odsutnosti...
... nemam naslov...ili mozda imam...Odsutan, neka bude...

Odsutan

Zamisljen dok me drugi pitaju, moje misli lutaju.
Putuju. Moje srce slusaju. Nisam tu. Nema me. Nesto je jace od mene.
Daleko u tisinu, uz dubok udah nestajem. Cudan prizor postajem.
Odsutan.
Tjeraju me vratiti, glasnim pitanjima spustiti. Ovdje, sada.
U planove, pravila, radove, klanove, materijalne hvatove, prolazne ratove i mehanicke satove.
Nisam odavdje.
Bjezim.
Bolje mi je tonuti u iskrenoj tami nego plivati u laznome svjetlu.
Daleko je moj svijet.

khari · 06.01.2018., 22:41

Sve je laz, osim smrti.
U ovom cirkusu kica, lazi, barbika ,kenova, matematike.
Pa kad je tako, biti cu iskren. Zaigran i prozracan.
Zivjeti ovo malo prolaznog, onako kako me moj iskonski djecarac ponese. Bez imalo okrivljavanja. Bez imalo zalovanja. Zivjeti svoju umjetnost. Reflektirati to na van. Bez prestanka. Dok god disem, pulsiram, osjecam.
Ne opterecivati se mrtvacima koji eto prolaze i ne dozvoljavati tom sturom, plitkom prikazom da ubije dijete u meni. Tu jedinu svetinju. Moje jedino blago.
Povezivati se sa takvima i siriti energiju u smjeru onih koji ce to prepoznati. Radostan. Miran. Nasmijan. Necu se trositi na zivog mrtvaca. Necu ga registrirati. Cuvam snagu za zivot. Za zive.
Uci u novi dan, sa dubokom zahvalnoscu sto sam covjek. Propadljiv i ranjiv, ali sirokog horizonta i visokog pogleda koji puca u beskonacno. Raditi na sebi. Ulagati u sebe. Voljeti se. Prihvacati se...
Proci ce sve ovo...samo je pitanje sa kojim stavom sudjelujes, koliko iskreno dajes zivotu i svemu zivome.
U kojoj mjeri zivis i da li si uopce otkrio svoj pravi identitet u skladu sa univerzalnom Bozanskom energijom svemira koja uvijek povuce k sebi one koji joj se bez sustezanja otvore. Hrani srce. Daje odgovore.
... a onda, prestajes biti stranac. Imas svoje mjesto pod suncem.

khari · 07.01.2018., 07:48

Dok na svijet dolazim u plaču,
mnogi oko mene nasmijano skaču.
Slave što je muško, živo, zdravo i
planiraju sa mnom ono što je pravo.

Ne znam zašto sva ta kična predstava,
kome sva ta igra prolazna i nestalna?
Gdje su vaši osmjesi sad,
kad sam shvatio sav ovaj jad?

Tko se to igra sa mnom,
kada nisam sa svojim tatom?
Gdje je moja majka nestala,
sad kad više nije vesela?
Kad mi pomoć treba dati i
pronaći mir dok joj dijete pati...
........

...govore, pa nisi ti jedini,
koliko ima takvih nevinih!
Ti uvijek nešto izmišljaš,
knjige neke samo izlistavaš,
preduboko svijet analiziraš,
bolje ti je da manje komentiraš!
Previše k srcu baš sve primaš, umjesto
da s okolinom vel'ke stvari smišljaš!
Iskoristi život, koji evo prolazi,
školuj se, radi, san svoj ostvari.
Nemoj razmišljati o ovom ratu stalno,
kad je cijeli život nešto bajno....
..........

A ja im cijelo vrijeme objasniti hoću,
da ne spavam ni danju ni noću,
sto se u vlastitom tijelu gusim,
u licu i tijelu dan za danom susim.

Promatram kaos, ne razumijem vodju,
Ljudi nemaju hranu, priliku, vodu,
dok zapad iz objesti kreira modu.

Kakav paradoks na ovom planetu vlada,
kiša nepravde meteora pada!
Jedan pucanjem slavi Božić,
dok drugi žohara stavlja pod nožić.

Jedan slijepac blagdane proslavlja,
dok drugi očima bijedu promatra i
pustinjske kukce za hranu pribavlja.

Od takvog života boli me glava,
dragi moji roditelji puno vam HVALA!

khari · 07.01.2018., 08:10

Taj osjecaj je opet tu… naviru uspomene, neprestano... rastežu po postelji, uz navalu nemira čiji rob postajem. Ne dopuštaju san.
Opet sam samcat, u svojoj kozi. Ne znam gdje bih sa samim sobom. Najradije bi vrištao iz petnih žila, u ovoj sijecanjskoj noći, dvije tisuce i neke prolazne godine. Našeg računanja vremena. Kada prekineš svoju ispraznu, prokletu životnu monotoniju i jednoličnost, kricima svoje prošlosti. Tri je sata ali svejedno je. Nastavljam oživljavati prizore ratne stihije u svojoj izmaltretiranoj mozgovini, slušajući zvuke glazbe koja produbljuje bol i stvara prividno olakšanje izmučenom, oronulom i iscrpljenom tijelu. Mojoj duši koja se guši u notama te, toliko puta duboko proživljene pjesme. I ovog puta ne mogu biti samopromatrac. Nemam snage. Bolestan sam. Nabacana, unakažena, uneređena i rastrojena psiha neuravnoteženo se isprepliće sa nepovezanim razbuktalim emocijama i čini ovu hladnu noć drugačijom od drugih. Košmar u meni dok me tuče hladni znoj. Borim se. Sutra je novi dan. Moraš zaspit, govorim si, moraš odmorit, moraš zaboravit, prekrižit, preskočit, uništit, satrt…samoga sebe. Svoju proslost. Sutra je novi dan. Dan u kojem ne smije biti mjesta prepuštanju i odušku osobnih trauma. Lažnoga liječenja bolesne i ranjene psihe, nikada formirane. Deformirane. Opterećene bremenima burne i rastrgane prošlosti. Gromade kamenčina u prsima. Smijeh na lice radni je dan. Samokontrola, duboki udah, skrivam besanu noć, mudro smišljam plan za preživjeti još jedan naporan dan. Opet suočavanje sa stranim svijetom. Programirane face svud oko mene. Kao prikaz čobanskog kola koji kliče, pjeva, poskakuje i slavi. Svu bijedu i jad života…ogoljuje svoju sramotu… surovu zbilju, koja eto, mora bit takva kakva je. Nema pitanja ni potpitanja. Samo utrka sa najbržim trkačem – vremenom. Slijede svoj pravac. Ali bar su na svom. A ja, izbauljen, opijen, ispijen i zombatičan u toj se masi pojavljujem kao stranac. I to dupli stranac. Jer i u rodnom kraju sam stranac, a bit ću to i gdje god da dođem u ovom silovanom svijetu…pojavljujem se i tražim svoju slamku spasa. Samo da produžim svoju agoniju. Na posao. Jos bih trebao biti i sretan. Jer radim. Imam za prezivjeti. Paradoksalno. Nelogično. Besmisleno. Pogubljen, kao inače, ne uspjevam pratiti taj ritam, taj zaglušujući tempo…napuštam zbilju. Odlazim. Ali svejedno me svladava plač, emocije preplavljuju, vraćaju u prošlost… sve ispocetka.
Vraćam se nazad, pa krenem naprijed. Stanem, okrenem se oko sebe. I sve isto…ponavlja se…samo na drugi način. Nisam za ništa. Volje nemam. Dokrajčen. Ugušen. I boli me istina. I sve što znam.

Laku noć, dobro jutro, svejedno.

Crnobilistakor · 07.01.2018., 08:16

U slobodan sat daljinskim oživim aparat
Utonem u divan svijet događanja
Svaki dan je novi svijeta kraj
Um se zaplete u mrežu ponuđenog straha, gladi,rata

Jednom godišnje s osmjehom promatram u svih 24sata
Radost sipa sa visina, milina pjeni iz dubina
Zadnju vijest što pročitah srušila je kule
Uvodnik. Obavijest; Biram samo sretnu vijest

Tog davnog badnjeg dana kroz prozor gledah
Kafenišem pored zgužvanih stranica
I dok morski povjetarac rastjeruje dim pitam se glasno
Zar isplati se informiran biti. Pritisnut gnusnim jadom

Winston Smith · 07.01.2018., 11:01

Zar ne postoji poseban dio foruma za ovakvu vrstu teme?

khari · 07.01.2018., 11:27

Šta nisu ovdje depresivne, tjeskobne, nesane osobe, ali sa "stilom"?

khari · 08.01.2018., 10:24

Dobro jutro zazelim.
Da me nema pozelim.
Depresija. Moja prijeteljica. Jedino mi je ona vjerna. I ja njoj. Ne dam je nikome. Moja draga depresijica. Prati me u svaku stopu. I to je ok.
Sad kad ovo napisem, kada se olaksam, moram zvati jedan ured da im ukazem na pogresku.
Na stranom jeziku, naravno.
Pa ce mi ko zadnji put traziti jos neke podatke. Obozavam sisteme.
Krivo su mi napisali datum na jednom bitnom dokumentu.
Posto nisam odavdje, za to ce mi trebati dosta snage.
Onda se moram naruciti kod zubara i raspitati za cijene ugradnji zubnih kruna.
Moram ih napraviti da bih mogao dalje zvakati, bio ovdje na ovom planetu i pisati vam ovako inspirativne stihove u literarnom kutku za neprilagodjene. U slobodnom stilu. Haaa, haaa, ovako sta ludo se jos nitko nije dosjetio. Ponosan sam.
Zatim moram uciti za ispit i strucne izraze koje cu koristiti u primjeni nad mojim dragim pacijentima. Haaa, haaa, i opet paradoks. Tako je to kod vas ljudi. Pacijent lijeci pacijente. Do jaja vam je ta sema i model. I onda se neki cude sto covjek propuca.
Na stranom jeziku, naravno.
A ono ostalo vrijeme, pisat cu pjesme, tekstove, onako sto mi dodje i smisljati nacin da li se i kako urokati. Malo me hrabrost hebe.
Ali i dalje gubim lagano volju za ovakvim prezivaljavanjem.
Nije to za mene.
Previse sam bipolaran, depresivan, tjeskoban. Ne spavam. Zapravo ja vegetiram.
Pa nesto kao malo dodje da budem kurazan i odvazan, pa onda opet bezvoljnost. Budi normalan. Govorim si.. haaaa, budi normalan. Misli pozitivno. Koji klisej.
I tako unedogled.
Nikako da se pomirim s tim da sve to ima nekog smisla. Nema. Zato i zivim ovako ispunjenim zivotom.
I na ovoj temi, bas mi je cool biti sam.
To mi je sudjeno.
Ali, jedino mi to preostaje. Probao sam svasta.
Tu sam se pronasao.
Pisem...pa s vremena na vrijeme bacim pogled, da vidim koliko sam nazadovao.
Na forumu sam ne da razmjenjujem informacije. Toga imam na izvoz. Ni ne znam di bi vise s njima.
Tu sam da pisem...sasvim nebitno sto nikom nije stalo.
Tako mi je i u stvarnom zivotu.
Ako se to uopce moze nazvati stvarnim.
Ipak ima ovo za mene terapeutski ucinak. Psihoterapija na udobnom kaucu psihokauca. Obozavam forum Hr. Omogucuje mi lijecenje. Bez da se igdje moram spremati i putovati. To ja nazivam idealnom terapijom.
Evo mi je lakse sad kad zabiljezim ove beskrajno unikatne i autenticne misli.
Stanje mog bolesnog uma.
Sve onako kako zelim. Iskreno. Bez cenzure.
Tako je oduvijek trebalo biti.
A sad, telofon u ruke i u hebena komunikacija. Nadhebavanje tko ce koga uvjeriti u istinitost navodne istine. Po njihovim pravilima. Ko tu koga, pitam se?
Ovako sto bi moglo posluziti kao jedna dobra lektira za ucenike gimnazijskog programa u rubrici " cemu zapravo sluzi lektira u skoli"?
Odgojno -obrazovno zaglupljivanje i kontrola misli, rijeci i postupaka.
Smradovi. Svi su umrezeni. Lijepo su kreirali diplome na prestiznim univerzitetima i sad odredjuju sto je normalno a sto nije.
Cudi me kako sam im ja promaknuo. Sve te godine su me propustali.
Jos uvijek propitujem ima li to neki smisao i svrhu.
A mozda i trebam biti tu?
Ne znam. Necu se jos urokat. Idemo dalje.

8472 · 08.01.2018., 11:26

Balada o nesrećnoj glisti

Kiša pada, priroda je čista
nešto živo mrda se kroz travu
iz skrovišta izmilela glista
pa iz trave pomolila glavu.

Od ljubavi živahna je ona
jer je glista romantično biće
hrabro traži slobodnog glistona
da sa njime napravi glistiće.

Da hodnike svud po zemlji buše,
da uspešno vaspitaju mlade,
da zajedno strahuju od suše,
da se vole do kraja balade.

Dugo glista tražila glistona
kiša stala, priroda se prlja
dejstvom jednom neopreznog đona
nesta gliste, osta samo mrlja...

Andreasas · 08.01.2018., 12:26

Quote:

8472 kaže:

Balada o nesrećnoj glisti

Kiša pada, priroda je čista
nešto živo mrda se kroz travu
iz skrovišta izmilela glista
pa iz trave pomolila glavu.

Od ljubavi živahna je ona
jer je glista romantično biće
hrabro traži slobodnog glistona
da sa njime napravi glistiće.

Da hodnike svud po zemlji buše,
da uspešno vaspitaju mlade,
da zajedno strahuju od suše,
da se vole do kraja balade.

Dugo glista tražila glistona
kiša stala, priroda se prlja
dejstvom jednom neopreznog đona
nesta gliste, osta samo mrlja...

Buaaaaa

khari · 08.01.2018., 12:51

Radim za banane, jer one me hrane.
Bio ili nebio. Nije bitna cijena.
Samo da ne dobijem zaljepljena crijeva.
Majmunu ne smeta sto banane nisu bio,
poanta je svega da vozim KIA Rio.
Sto vise istrazujes porijeklo svega toga,
tim vise u mozgu ponestaje sloga.
Najbolje je stoga drzati se toga,
biti poput majmuna iz Republike Toga.

Ja sam kralj...ovo sam sasuo ko iz rukava...evo izadjoh iz depresije...

bijelatama · 08.01.2018., 13:07

svaka priča ima mnogo verzija
al
moja je najvaznija

khari · 08.01.2018., 13:13

...sve se vise budim...sve vise shvacam...sto je covjek gluplji duplo mu se vraca...i zaboli ga cuna tko ce sto reci...operiran od kritike uziva u sreci.
Kako je lepo biti glup.

bijelatama · 08.01.2018., 13:13

toliko sam ti vjerovala
da sam na sebe zaboravila

skocih sa konja svoje zablude
ovaj put neka
po mome bude

aako uopce znam bez
sanjanja
postojati

pokusaj!
pokusaj ispočetka!

baš sam sebe samu nasamarila
uz zdrave oči
bijah slijepa

Dosta je bilo ciniti
sto je tebi milo

Idem k sebi
da prije smrti
umrla ne bi!

khari · 10.01.2018., 20:37

Paradoks

Moj planet zove se Zemlja.

Tu pacijent lijeci pacijenta.

Farmacija je u sluzbi industrije smrti.

Iskompleksirani drze predavanja o slobodi.

Egoisticni isticu vaznost poniznosti.

Crkve i svecenici predstavljaju Boga.

Psihopati upravljaju drzavama svijeta.

Nepravedni postavljaju zakone i odredjuju norme ponasanja.

Religije mole za svjetski mir.

Svi me savjetuju da mislim pozitivno.

Neka bude tako.

Na mladima svijet ostaje.

Svi su dobrodosli. Ima jos vremena za napredak.

Raskosan program cete vidjeti kada dodjete na moj planet.

Moj planet zove se Zemlja.