Gubitak majke

[dunjaranka]

angel777 kaže:

Draga sudoku, i ja se baš sada tako osjećam, tako umorno, strašno umorno.. vapim i čeznem za onim blagim, dragim glasom, pogledom, zagrljajem... tako je strašno sve ovo... i ja mislim da ćemo se jedino utješiti kad se ponovno sretnemo... da mi je barem opet sanjati kao prije, da barem snovi malo popune ovu strašnu prazninu...
Draga dunja, nek je tvojoj mami sretan rođendan na nebu, s anđelima... grlim te..

hvala ti mila moja... :-*

[wolf983]

evo da se i ja ukljucim i podjelim s vama svoju pricu. Nova sam ovdje i nisam citala bas svaku stranicu ali napisat cu i ja svoje iskustvo. 30 mi je godina i napisat cu sto sam i kako podnijela sto mi se dogodilo. Krenut cu iz pocetka nekako. Prije 2,5 godine moja majka, najsvetije bice na ovoj planeti, tesko se razboljela. Da pisem o bolesti ne zelim, jer suvise je tesko prihvatit to i nakon dvije i pol godine i razmisljat o tome. Bila sam zarucena godinu dana tada, i planovi za svatove vec su bili u velikom tijeku. Te godine pred zimu nazalost dogodilo se ono najgore, ta prokleta bolest za koju smo saznali. Taj dan, sve se promjenilo, moj zivot je stao. Sve je bilo i postalo nebitno. A dan danas ja jos uvijek ne vjerujem u sve to sto je bilo i da je stvarnost daleko drugacija. Svega nekoliko mjeseci me djelilo od svatova. Sve obaveze, planiranja i sl. sve je bilo na meni jer sam zeljela da taj poseban dan bude nekako kako sam si sama zeljela i sanjala. Kako su dani odmicali majci se stanje pogorsavalo, strasno tesko razdoblje moga zivota pred dan koji bi trebao biti najsretniji. Svega 2 mj pred svatove majka je odputovala u Zg na lijecenje i nisam je vidjela svega tri puta do svatova. Posjetila sam ju koliko sam mogla, jer zbog svog posla, planiranja svatova, obaveza kod kuce i sl. nisam imala vremena ni jest. Cak sam htjela i odustat od svatova ali majcina zelja je bila da to ne dolazi u obzir i da je njena zelja da me vidi u bijelom pred oltarom i da svi budemo sretni. Naravno, kako odbiti. Bio je to petak, dan pred same svatove. Sve sam uspjela pripremit, sve je bilo onako kako sam zamislila. Predivno. Moja majka, bila je predivna. Cak smo preko interneta dogovarali koju haljinu ce nosit, kakve cipele ce imat, kakav sal ce nosit da prekriju oznake od markera za zracenje (Bože moj, place mi se sada). Ali moja majka, bila je tako ponosna, tako predivna, i najjača osoba na svijetu taj moj dan, da nitko nije mogao rec da boluje od zlocudne bolesti. Ja se jos uvijek dana danas pitam, odakle joj toliko snage, toliko moci da izdrzi sve sto je izdrzala taj dan, sve do zadnjeg trena i atoma snage svoje. Ja ni tada nisam prihvatila cinjenicu da moja mila majka umire (ne mogu jos uvijek vjerovati u to da je nema). Taj dan i cijeli svatovi bili su predivni. Ja sam cak i dogovorila pjesmu iznenadjenja za nju i nas ples (Tom Jones, green green grass of home), jedna od njenih omiljenih i nikada necu zaboraviti tih 3 minute dok smo zagrljene plesale same na podiju a svi gledali nas i ronili krokodilske suze. Nije mi bila namjera nikoga rasplakati, pogotovo ne za taj veseli dan, ali moja majka je bitnija bila od svega i to sto sam ucinila nikada necu zaboraviti. Pjevac je samo rekao, a sada jedna pjesma od nase mlade za njenu majku i izgovorio "Mama, ovo je Vaš ples", a ja sam potrcala prema njoj i rekla ovo je moja pjesma za tebe. Svi smo plakali... Neka smo. Ali taj njen zagrljaj, njene tople ruke oko moga struka je nesto za cime cu zauvijek zaliti. Moji dodiri su bili suvise njezni, nisam smjela jace jer je bila ponosno na nogama iako skroz u bolovima. U tri ujutro, vise nije mogla. Moj ocuh ju je odveo kuci, ali bilo je pretesko pa je zavrsila i na hitnoj. Nisam znala to sve do sutrasnjeg rucka dok me nisu nazvali i rekli da oni nece doci jer mami nije dobro. Moj svijet se polako poceo kidat i rusit. Onda kada sam krenula u novi zivot i kada mi je majka jos jednom trebala biti najbolja uciteljica ja sam ju gubila. U zagreb vise nije isla, nije imalo smisla. Dosla je nazad kuci i bila sa nama. iskreno receno, postoji dosta rupa nekako u mome sjecanju i nemogu tocno reci neke stvari, ali bilo je pretesko. Postajalo je jos teze i teze. Mjesec i pol dana nakon svatova bio je zadnji nedjeljni rucak koji je moja majka pripremila, svi smo bili na okupu, divili se tome kako izgleda bolje i sto se mozemo malo nakon dugo vremena i nasmijati.... I to je bilo vrlo kratko. Od te nedjelje pocinje pakao, a pakao je raj naspram onoga sto se dogodilo. Moji dani bili su odlasci psihijatru koji mi je bez imalo srama da to kazem, jako pomogao. Da njega nije bilo, i da ga nisam upoznala i nasla osim psihijatra jos jednog divnog prijatelja neznam kako bi podnijela sve to. Moji odlasci na posao zavrsavali su pozivom da necu doci jer idem u bolnicu, i da je pitanje samo vremena kada ce.... Moje vrijeme u bolnici bilo je nekoliko trenutaka kod mame, pa nekoliko trenutaka vani da isplacem dusu. Trpila je neizdrzive bolove, ni morfij u ogromnim kolicinama nije pomogao. Patnja je bilo gledati ju, a nemogu ni zamisli kako je njoj. Ponekad sam bila preslaba i istog trena nazvala ,a on je uvijek rekao, dodji kod mene odmah. I kada bi dosla, nisam cak ni nista pricala, nije bilo potrebe, trazila sam samo zagrljaj. Trazila sam to da mogu nekome na taj nacin prenijet teret sa ramena koji sam osjecala. A on ga je objerucke prihvatio. Dan danas mi je on jako dobar prijatelji i uvijek je tu za mene. Da njega nije bilo, mozda ni mene danas nebi bilo...Bio je tu za mene u bilo koje doba dana i noci.
Jedan dan mi je ostao urezan u sjecanje, i ne postoji nista da to izbijem iz svoje glave. Voljela bi da mogu jer je strasno tezak. Radi se o tome da jedan dan dok sam bila sa ocuhom u bolnici, majka je bila "malo bolje" (prividno) i u sobi je bila jos jedna stara baka, i dosao je svecenik da joj da posljednju pomast (ako se to tako kaze) jer je i ona bila jako bolesna. Kad je bio gotov s molitvom, svecenik je upitao, ima li jos netko za posljednju pomast. A moja majka je dignula ruku i rekla "ja". Taj tren je potono sav moj svijet, taj tren sam ju stisnula za ruku kao nikad do sada, taj tren sam plakala pred njom kao nikad do sada, taj tren sam jecala kao nikada u zivotu, i taj tren je ostavio najdeblji oziljak u mome sjecanju. Ona je do tog trena bila uvijek snazna, ali plakala je i ona skupa sa nama. Trazila nas je obecanje da joj damo. Ocuha da pazi na mene i brata, mene da pomazem bratu jer imamo samo jedno drugo, i rekla je jos samo za mene i muza moga, volite se i postujte i budite sretni. Samo sam klimala glavom dok sam suze ronila. Lice mi je bilo mokro, suze su tekle u potocima a bol mi je kidala dušu i srce na beskonacno mnogo djelova... Kad je dosao svecenik, zaplakao je i on. I kamen bi proplakao da je dozivio sve to, a ja, taj tren se u meni nesto prelomilo i shvatila sam da je ona popustila i da vise ne moze. Izasla sam u hodnik bolnice kleknula svom snagom na hladan mramor i prekrila lice i plakala. Nisam disat mogla... Ljudi su prolazili kraj mene a ja nikoga nisam dozivjela. Ne znam kako sam se ustala i izasla van na zrak inace bi se onesvjestila i ugusila u svojim suzama. Tesko je bilo... Drugi dan mama je htjela ici kuci i da bude sa nama, a doktori su je pustili jer ionako nista nisu mogli vise uciniti. Taj drugi dan, ja sam prelezala uz nju i kraj nje i mazila je po ledjima kao sto je ona mene uvijek mazila i milovala kad je mene nesto boljelo. Zamisljala sam cak da imam neku moc i da mogu svu bol i bolest odagnat sa nje i da ce biti dobro, ali... taj dan vise nije mogla. Opet je zavrsila u bolnici jer smo vidjeli da bolest cini svoje, pocela je oticat, skupljala se voda i to je bio znak. Nije mogla vise stajat na nogama, jedva je disala. Udisala je u dugim razmacima, a mi smo ju nakon toga nekako posjeli na stolicu i odveli do auta. U bolnici nismo smjeli duze ostati, tako su nam rekli, pa sam ja dosla do nje i poljubila ju lagano u obraz i rekla " Vidimo se sutra" i otisla. O Boze moj da sam znala da to sutra vise nikad nece doci, nemogu ni opisat sto bi sad napravila da mogu vratit vrijeme i ostat s njom. Ujutro u pola sedam, zvoni mobitel. Zove ocuh, hvata me grč u zelucu i nevjerica, znala sam nekako sto je, imala sam osjecaj, ali moje nadanje nije vejrovalo u to pa sam se javila. Ocuh je plakao, ta stijena od muskarca i samo izgovorio "Mama je umrla" dodji. Ja sam samo izustila "joooj" a muz me s ledja zagrlio i rekao bit ce sve ok. Bila sam u šoku, ja taj tren nisam mogla suzu ispustit. Ustala sam se i isla presvuc kao da idem na posao. Strah, panika, ocaj, tuga, jad i nemoc uhvatili su me tek na putu prema kuci, sto sam bila blize to je bilo jace. Usla sam unutra i slomila se vidjevsi brata i ocuha krvavih ociju i suza na licu. Zagrlila sam ih samo i plakala. Bratu, koji je stariji od mene godinu dana, nisam znala sto da kazem, bez rijeci sam bila. Morali smo ici sve obavljat po gradu, papiri, dogovor za sprovod itd. Taj dan sprovoda, bio je jedostavno neopisiv i tezak. Ocuh je imao zelju da lijes bude otvoren. Ja to nisam podrzavala jer nisam mogla to podnijet. Trebalo mi je 20 min da skupim hrabrosti uc u kapelicu i vidim njeno lice. Kad god bi krenula, vratila bi se nazad i onda kada sam usla i vidjela ju kako tamo mirno lezi, jednostavno me pokosilo sve. Tuga, bol, ocaj, ljutnja, sve. Dosla sam pred nju a ocuh je izgovorio "vidi ju kako je lijepa" a moje suze su nastavile padati po njenim rukama. Nisam imala hrabrosti uhvatiti ju za ruku, bojala sam se. Samo sam se odmaknula i jednostavno se izgubila u nicemu.

[wolf983]

nastavak.....
Kao da ne postojim. Moja majka je bila hrvatski vojnik, i imala je pocasnu gardu i predaju zastave na sprovodu. Bilo je tesko po drugi puta prolaziti isto. Jednom kada sam bila mala kad mi je tata poginuo u ratu i sada s majkom... Brat je dostojanstveno primio njenu sliku i zastavu i bio je jak, ali kad se truba oglasila i pocasna garda ispalila hice, i nebo je plakalo taj dan. U svome zivotu nikada necu zaboravit to. Ponekad pozelim jer je pretesko ali znam da ce zvucat grozno, ali bilo je na neki nacin dirljivo i lijepo. Od toga dana, sve me podsjeca na nju, u svima ju trazim, kuda hodam, nadam se da cu ju sresti, jos uvijek imam njen broj mobitela umemoriran u svoj i cekam da me nazove. Kada se vidim u ogledalo vidim nju, kada kuham, pitam se da li je na njen nacin, kada se smijem, da li se smijem kao ona, sve sto znam znam zahvaljuci njoj ali ponekad sam i na neki nacin ljuta jer je nema. Znam da ne smijem biti, ali krenula sam u neki novi zivot i ona mi je sada najpotrebnija, ona je trebala i dalje biti moja uciteljica i pokazati mi sve. Prerano je otisla. Imala je samo 47 godina. Mlada je bila....Ponekad sjednem u auto i vozim se onim putem kojim je nekad i ona prosla i ispruzim ruku kroz prozor nebi li ju negdje u dasku vremena i povjetarca osjetila. Udisem punim plucima nebi li osjetila njen miris. Hodam svuda i sve me podsjeca na nju. I dalje ju, nakon skoro dvije godine trazim, ocekujem, nadam se, i dalje nakon skoro dvije godine ne vjerujm da je nema ali stvarnost me dosta grubo udari u lice pa si sama kazem, sto bi dala za djelic sekunda njenog zagrljaja i da ju mogu jos jednom osjetit. Puno je toga tu ostalo nedoreceno, ali nikad nitko nece biti kao MAJKA. Jedna jedina i nezamjenjiva. Volim ju beskrajno i neopisivo jako. Samo sekunda vremena da mi je... i onda bi ju zamrzla i ostala u njoj.

[zorica1985]

Wolf,prekrasno napisano,tri puta sam prekidala čitanje da ne
zaplacem na glas,da me muz ne čuje.necu pisati puno jer nema smisla.samo cu kratko,samo da napisem ovdje gdje svi to razumijete možda će mi biti mrvicu lakše.fali mi moja mama,sve bi dala sa ju vidim samo jednu sekund.nikada u životu nisam zbog ničeg osjećala tu vrstu tuge,taj bol i tu nemoc i jad jer ne mogu dobiti svoju mamu ni jednu sekundu,samo da ju malo vidim ili čujem jer mi fali,fali,fali...zelim samo jednu sekundu!!!!umrla je prije 4 i pol mj. mozdanog udara.bila je 4 mj. nepokretna u krevetu,ODUZET GOVOR. To mi je bio najgori period u životu,beba mi je bila stara dva mjeseca,ja nisam mogla jesti,smrsavila sam 8kg,a dojila sam bebu,nisam mogla s nikim pošteno porazgovarati jer nisam mogla pratiti sta mi ko govori,sto bi mi neko rekao,odmah bi zaboravila,nisam mogla,nisam mogla tv gledati,citati,nista nista.sad se malo koncentracija popravila,ali u meni je velika tuga i bol.jedino sto imam su razgovori s bratom o mami,njemu je to isto teško palo i na taj si nacin olaksamo jer nam je lijepo bar se prisjecati se kroz razgovor. Eto,samo sam se htjela pojadati i s vama "porazgovarati" o njoj. O mojoj jedinoj majci,o osobi za koju sam jedinu znala da me voli najviše,da bi sve napravila za mene...fali mi moja sigurnost,fali mi moja mama.

[wolf983]

Zorica1985 hvala ti puno na komentaru i moram takodjer reci kako mi je jako i iskreno zao sto ti se to sve dogodilo. Tezak je zivot kad ostanes bez jednog dijela koji ti je i pruzio taj zivot a to su rodjitelji. Ja sam uvijek svima koji su mi govorili da me razumiju rekla, ne, ne rezumijete me jer niste prosli isto sto i ja. Mozete shvatiti nekako i suosjecati ali razumijeti nikako jer ako se nisi nasao u takvoj poziciji onda nezas. I to je uvijek bila moja tocka na "i". Ja sam se na kraju svega pronasla u tisini i svojim mislima. Nitko mi nece pomoci ako si u najmanju ruku ne pomognem nekako sama, a to je najbitnije. Ni psihijatar ni neznam ni ja tko ako ne pocnem od sebe. Ponekad je i bol i tuga veca i od nasilnije zelje da bude bolje, ali naucimo se nosit sa svime sto nam svaki novi dan nosi. Ja i sad nakon dvije godine kazem da, ja ujutro kad se dignem, stavim svoju "masku" na lice i nabacim lazni osmjeh, i ponekad me to ubija ali drugacije ne ide. I ta maska ce jednom sama od sebe pasti. Bit ce boljih dana i bit ce gorih dana uvijek, i bit ce one neopisive zelje za tom jednom sekundom koju silno trebamo, ali nekako, barem mene tjesi cinjenica da se moja majka vise ne pati i da je na boljem mjestu. Ono sto je ona prosla nikome nikad pozeljela nebi. Muka Isusova. Godinu dana biti svjestan i muciti se i trpiti silne i neopisive bolove, ne spavati mjesecima, doslovno, e to je nesto sto je mene boljelo gledati. Slusati majcine jecaje nocima i jauke suvise je tesko. Cak je znala i ona sama govoriti "Mamice moja, boli me, ne mogu vise, zasto?" E takvi trenuci srce kidaju na milion djelova. Ja jos uvijek nisam dobro ali trudim se, jer ako padnem, vise me nitko podici nece. Jako puno tuznih prica je ovdje na forumu i iskreno zao mi je svakoga, tesko je to.

[zorica1985]

I moja mama je trpila velike bolove.pripremala se za operaciju lijevog kuka,tako da ju je ta lijeva strana jako boljela,a desna ju je od udara boljela tako da se nu nije moglo nigdje dodirnuti da ju ne boli.joj,samo kad se sjetim....okretala sam glavu da ne gledam njene bolne grimase,i nastojala da sto prije zavrsimo sta smo radili,ili smo ju kupali ili
mjenjali položaje,samo da ju sto prije prestane boliti.moja mama je imala cijelo vrijeme kateter,stolicu je jedva obavljala,u početku je kao malo dijete jela i pila vodu na zlicicu,nije mogla apsolutno nista govoriti.po cijele dane je lezala u sobi i gledala kroz prozor,nije se mogla pojadati.klimala je glavom,da i ne.ali ipak je bila tolike pozitivac,smijala
se našim salama,unuke je grlila i ljubila...mi bi joj donijeli voće ili kolač ,ona je meni nudila i mrstila se sto necu uzet jer se
inače na mene ljutila sto ne jedem,posebno sto ne doruckujem.plakala
je kad mi je cula glas(jer nisam živjela s njom,ja sam u zg,a ona je u daruvaru),plakala je kad sam odlazila.ma
mama moja,ja sam joj najmladja i brat i sestre dvije kazu da je mene najviše voljela. Hehehe.toliko mi navire
sjećanja,premalo je vremena proslo,nadam se da cu s vremenom moći prihvatiti da je nema,sada jos ne,sada jos uvijek niti ne vjerujem.jos uvijek me prodje misao"eh,sad idem malo mamu nazvat",i nakon toga kao da me neko pljusne,sjetim se da ne mogu.plus sto
mi je tata umro kad sam imala 4god,mama mi je bila sve..ma užas.

[prilika]

Danas je 5. mjeseci od kada nema moje mame. Jako mi nedostaje i stalno mislim na mamu. Ovo je najgorih 5. mjeseci moga za života. Mama je imala 68 godina. Mogla je je još živjeti, ali umrla je od septičkog šoka u bolnici u vrijeme štrajka. Malignu bolest nije imala. Čak su nas informirali na web stranici ministarstva zdravlja da se očekuje povećana smrtnost zbog štrajka.

Poslano sa mog HUAWEI Y300-0100 koristeći Tapatalk 4

[dunjaranka]

ovih dana stalno gledam slike na kojima je mama...uvijek je bila nasmijana, spremna za šalu. nedostaju mi te šale, te njezine fore koje je izbacivala samo tako a svi mi oko nje smo se valjali od smijeha. ah, najdraža moja, opet proljeće dolazi, opet ću saditi vrt i cvieće bez tebe, to mi je najteže. to si najviše voljela raditi i to smo uvijek skupa radile. sunce moje nježno. volim te mamice...javi mi se, ako možeš.

[sudoku22]

Fališ..čuvaj me danas

[NeverMoore]

Uvijek me rastuže vaše sudbine

Držite se! :*

[angel777]

dunjaranka kaže:

ovih dana stalno gledam slike na kojima je mama...uvijek je bila nasmijana, spremna za šalu. nedostaju mi te šale, te njezine fore koje je izbacivala samo tako a svi mi oko nje smo se valjali od smijeha. ah, najdraža moja, opet proljeće dolazi, opet ću saditi vrt i cvieće bez tebe, to mi je najteže. to si najviše voljela raditi i to smo uvijek skupa radile. sunce moje nježno. volim te mamice...javi mi se, ako možeš.

I mene boli ovo proljeće, koje više nije i nikada neće biti moje! I ja sam sadila cvijeće i srce me bolilo, sve je tako pusto i prazno...Više mi ni u snove ne dolaze kao nekada i to me tako plaši, zar ću sada izgubiti i to jedino utočište!?
Ovih dana kao da se sve u meni smrznulo, ni suza nemam, a lakše bih da se mogu isplakati...

[OsicA965]

Prolaze sati,dani,mjeseci,godišnja doba i sve više nedostaješ!
Uskoro dolazi još jedan lijep blagdan,nedostaju mi naša svakodnevna druženja,tvoj smijeh,glas,oči...
Ima dana kad se osjećam tako sama....

[dunjaranka]

angel777 kaže:

I mene boli ovo proljeće, koje više nije i nikada neće biti moje! I ja sam sadila cvijeće i srce me bolilo, sve je tako pusto i prazno...Više mi ni u snove ne dolaze kao nekada i to me tako plaši, zar ću sada izgubiti i to jedino utočište!?
Ovih dana kao da se sve u meni smrznulo, ni suza nemam, a lakše bih da se mogu isplakati...

ja sanjam mamu ali se poslije nikako ne mogu sjetiti što sam sanjala... tako mi fali, imam osjećaj da sve ide dalje i da je sve stalo. istovremeno. samo da mi je čuti glas, nasloniti glavu na najmilije mamino rame..

[Senorita555]

Grozan je osjećaj to, al tiješi me to da ću i ja jednog dana postati majka i još nešto da ćemo svi mi umrijet( znam da zvuči ludo ) ali eto.. tiješi me i to što mi se mlađa seka dobro drži koja je postala punoljetna prije nekoliko dana moja mama je imala 36 godina kad je umrla dvije godine su prošle kako je nema... eto ja sam listala članke i normalno more svakakvih osjećaja su mi prolazile kroz glavu i na kraju zaplakala, nisam mogla spavat ni gledat filmove a obožavam trilere, sad jedino ne mogu gledat horore hvala Bogu pa sam upoznala svoju ljubav i moram priznat da ona bol kad se posvađaš sa svojim dečkom/curom kao da ti svijet tone i da ti nestaješ,ali kad se pomirite bude sve ok.. nije lako ali eto na kraju takav je život move on together and stay positive Vrijeme liječi sve

[klaa]

Moja depresija, žalovanje... je krenula majčinom bolešću pa smrću...i dan danas nisam to do kraja prihvatila. a tri duge godine su prošle. Fali mi njen glas i dodir najviše. Sanjam ju u zadnje vrijeme često i sada mi je to postalo lijepo volim ju vidjeti pa makar u snovima.

[dunjaranka]

fališ, lijepo moje, fališ jako... u svemu si bila u pravu, znala si da mi neće biti lako mama moja. ali borit ću se mama,ja sam ipak tvoja kći. volim te,jedina moja...dok opet ne budemo skupa. moje srce je uvijek s tobom.

[Tanica]

Draga moja mama, prošlo je dvije i pol godine. Nije da plačem, nije da ne živim, nije da se ne smijem, ali nikada, baš nikada te neću preboljeti. Pokušavam prizvati tvoj miris, voljela sam te grliti, pa malo njuškati po tvom vratiću Ponekad sam ljuta na tebe, kako si nas mogla ostaviti. Znaš, sve se raspalo, baš sve tvojim odlaskom. Prežalosna bi bila da vidiš sve ovo. Rekla bih da neki puno lakše prelaze preko takvog gubitka, prihvaćaju to kao normalan tijek života i iako sam na van ok, moje srce je slomljeno. Imam samo jednu priju s kojom mogu razgovarati o svemu i evo ove virtualne prije koje prolaze sve što i ja. Nekako sam i dalje opsjednuta tom bolešću i pratim je u stopu.
Volim te radnice moja, gospođo, kuharice, vrtlarice, prijateljice.
Ne znam da li ćemo se ikad više sresti, mirno mi spavaj s poljupcem koji sam ti posljednji utisnula.

[Nevera]

meni je majka umrla kad sam imala samo 4 mjeseca i cijeli život osjećam ogromnu prazninu,a još nemam ni braće ni sestara.na neki način ja uopće neman neki osjećaj što je uopće majčina ljubav i zbog toga sam prilično hladna kao osoba i ne znam pokazivat osjećaje .premda su se uvijek svi trudili oko mene vjerujem da ništa ne može nadoknaditi tu količinu ljubavi i nadam se da ću biti majka i saznati kako je to

[Tanica]

Ne znam Vera što bih ti rekla. Moja draga prijateljica je odrasla bez mame isto i ne mogu reći da je hladna i zatvorena osoba, možda nije to presudno bilo za to kakova si osoba. Da li je tu bilo još nekih ženica uz tebe - tete, bake, bilo tko? Ja vjerovatno neću biti majka, malo me godine stisle , a nemam ni vezu. Imam srećom mlađeg brata s kojim sam jako povezana, eto sreće u nesreći. Držite mi se svi. Puse.

[zoki89]

Tanica kaže:

Ne znam Vera što bih ti rekla. Moja draga prijateljica je odrasla bez mame isto i ne mogu reći da je hladna i zatvorena osoba, možda nije to presudno bilo za to kakova si osoba. Da li je tu bilo još nekih ženica uz tebe - tete, bake, bilo tko? Ja vjerovatno neću biti majka, malo me godine stisle , a nemam ni vezu. Imam srećom mlađeg brata s kojim sam jako povezana, eto sreće u nesreći. Držite mi se svi. Puse.

Ako težiš tome, uvijek ti preostane mogućnost da pokušaš posvojiti dijete. Znam da je proces kompliciran i vjerojatno bi bilo lakše kad bi imala partnera. Al razmisli.