Samoostvarenje - nova moralnost i stari sustav zasnovan na krscanskim vrijednostima

[Nepoznati]

Templarski red kaže:

Pitanje glasi... Može li čovjek biti ponizan bez priznavanja većeg autoriteta (Boga), odnosno da li je nužno priznavanje istog kako bi se poniznost potaknula u nama samima? Ukoliko nije, što to čovjeka može natjerati da bude ponizan? Hvala.

Evo opet ove prožvakane teze da "ateist ne može zapravo biti moralan čovjek, jer je tako kako mi kršćani kažemo. Egoist je i sebičan bez ikakve podloge za moral i dobro."

Kao da je jedina "podloga za dobrotu" vjerovanje da će te Bog nagraditi za to ili kazniti paklom ako si zločest.

infra red kaže:

Mislim da, kao sto je rekla Nemruth Dagi, teske zivotne okolnosti mogu u nekim slucajevima rezultirati istinskom poniznoscu kod covjeka. Ali ne uvijek, nekad takve okolnosti mogu covjeka uciniti ogorcenim i zavidnim, te sklonim sebicnoj borbi za sebe, ili kao sto sam gori navela "laznom" poniznoscu, koja je samo odraz njihove nesigurnosti itd.

Mislim da se poniznost javlja kod onih osoba koje iskustvom dugotrajno izazovnih zivotnih situacija razviju osjecaj dubokog suosjecanja i samilosti za druge. One takodjer uvide da u zivotu nema garancija, te su svjesne Gunduliceve "tko bi gori, eto je doli, a tko doli gori ustaje". Ta spoznaja ih "izlijeci" od arogantne vjere u svoju nadmoc i posebnost...

"Poniznost" iliti smanjenje prevlasti ega nad ljudskim bićem.

Koliko pridonosi tome svjesnost da si smrtno biće, a ne da će te Bog učiniti besmrtnom superženom u raju? Nije li ta klimava priča zapravo projekcija ega na onaj svijet? Održavanje ega pod krinkom duhovnosti? Lažna poniznost... onih koji znaju što Bog misli i što govori i planira (brzi dolazak Isusa Krista koji će sve promijeniti i drznike kazniti..).

[infra red]

Nepoznati kaže:

Zapravo nije uopće rekao to što sugeriraš, nego su to novinari krivo prenijeli.

Citat iz Independent-a “You ask me if the God of the Christians forgives those who don’t believe and who don’t seek the faith. I start by saying – and this is the fundamental thing – that God’s mercy has no limits if you go to him with a sincere and contrite heart. The issue for those who do not believe in God is to obey their conscience."

[infra red]

Nepoznati kaže:

Kao da je jedina "podloga za dobrotu" vjerovanje da će te Bog nagraditi za to ili kazniti paklom ako si zločest.

Ne, to nije jedina podloga za dobrotu. Dobrota je podloga za dobrotu. Kod vjernika je dobrota i moralno djelovanje ucvrsceno i poticano njegovom vjerom, a ne nagradom i slicnim.

Gle, ja pokusavam ostvariti dijalog i razumijevanje, kao i nekakve zajednicke polazne tocke izmedju ova dva svjetonazora, a ti si u lovu na "vjernike". Tako da, ne znam koja je svrha razgovora s tobom. Ti napadas, ja objasnjavam.

[EliEliLama]

Poniznost koja je uvjetovana priznavanjem imaginarna entiteta je prazna poniznost koja se poslije ispunjava ideologijom kao substitutom.
Vjernik ne moze biti ponizan to je obmanjivanje moze samo pretendirati ponavljati imitirati ...

Poniznost dolazi van vjere to je vezano za iskustvo otvorenost novim ucenjima .U Talmudu pise da covjek koji uci od svakoga je ponizan covjek,uopce nema govora o religiji.Zato Talmud je na udaru raznih ideoloskih religijskih sekti.

[Nemruth Dagi]

infra red kaže:

Ali nisam sigurna da je to ista vrsta poniznosti kao u vjerskom kontekstu.
Dakle kao posljedica dugotrajnih teskih zivotnih okolnosti covjek moze postati skrusen, nesiguran, niskog samopostovanja itd. On/ona moze izgubiti povjerenje u sebe i svoje sposobnosti i vlastitu vrijednost, pa kao takav/takva moze se ponasati skruseno/ponizno u odnosu na druge, cisto na temelju osjecaja nize vrijednosti ili zbog slomljenog duha.

Poniznost u vjerskom kontekstu znaci i da kada osobi "ide" u zivotu, ona razumije/osjeca da to nuzno nije samo posljedica njezinih vlastitih sposobnosti itd., vec uzima u obzir siri kontekst - ljudsku nesavrsenost u odnosu na Boga i koncept Bozje volje. Dakle nema arogancije, vec je osoba ponizna i zahvalna.

Kad ti je dobro, ne treba ti bog ali kad zagusti ....
da ti dobro ide i da si ponizan bogu to mogu samo rijetki.


Ono što je istina je da ljudi kad dugo pate stvaraju oko sebe aureolu patnje, postaju neobazrivi za sve osim za sebe i zapravo frustrirani vlastitim stanjem.

No, odi u bolnicu i temo nećeš naći na oholog bolesnika, svi su nekako skrušeni svojom bolešću.

[Leteća]

Templarski red kaže:

Pitanje glasi... Može li čovjek biti ponizan bez priznavanja većeg autoriteta (Boga), odnosno da li je nužno priznavanje istog kako bi se poniznost potaknula u nama samima? Ukoliko nije, što to čovjeka može natjerati da bude ponizan? Hvala.

Prijetnja vatrenim oružjem u pravilu funkcionira odlično. U nedostatku istog, ljudi su izmislili pakao, lomače, kamatni račun i još koješta.

[infra red]

Nemruth Dagi kaže:

Kad ti je dobro, ne treba ti bog ali kad zagusti ....
da ti dobro ide i da si ponizan bogu to mogu samo rijetki.

Slazem se. Zato ja vidim vrijednost izazova/patnje u ljudskom zivotu.

Nemruth Dagi kaže:

Ono što je istina je da ljudi kad dugo pate stvaraju oko sebe aureolu patnje, postaju neobazrivi za sve osim za sebe i zapravo frustrirani vlastitim stanjem.

Osim ako, i tu je vrijednost samospoznaje i razmisljanja o sebi i svojim postupcima, shvatis sebe i te obrasce, pa umjesto frustracije i ogorcenosti, postanes suosjecajan i ponizan.

[cestar]

Leteća kaže:

Prijetnja vatrenim oružjem u pravilu funkcionira odlično. U nedostatku istog, ljudi su izmislili pakao, lomače, kamatni račun i još koješta.

Tu se radi o poslušnosti pred ovom ili onom otvorenom silom ili je manipulacija u pitanju ili izraz moralnog zakona.

Nije isto.

[Nepoznati]

infra red kaže:

Citat iz Independent-a “You ask me if the God of the Christians forgives those who don’t believe and who don’t seek the faith. I start by saying – and this is the fundamental thing – that God’s mercy has no limits if you go to him with a sincere and contrite heart. The issue for those who do not believe in God is to obey their conscience."

Ali to je nemoguće i bila bi sablazan za vjernike da ateist (nevjernik) može u raj. Teolozi (pape) mute i prave akrobacije, ali na kraju priznaju da i "ateist se mora pokajati i prihvatiti Krista, kao i veliki zločinci", ako ne prije onda na neki magični način u trenutku smrti. Samim time, više nisu ateisti.

Bog ne nagrađuje dobrotu, nego vjernost ideji Isusa Krista. Ne prihvaćaš priču o Isusovoj otkupiteljskoj žrtvi, nemaš ulaznicu za raj. Sveta Tereza je jasno rekla da one nisu socijalne radnice, nego propagatori kršćanske vjere (ideologije). One spašavaju ljudske duše, a ne da se brinu za ova prolazna tijela, koja će ionako umrijeti. Bitno je brinuti se za vječni spas duša a ne ovu materijalnu egzistenciju, o kojoj brinu "dobrice".


Na ovom forumu to su nam dobro objasnili dežurni poznavatelji crkvenog nauka, da je u javnosti krivo interpretirana ta papina izjava. Ateist ne ide u raj, ma koliko dobar bio. To je oduvijek crkveni nauk. Danas muljaju s idejom da "oni koji nikad nisu čuli za Isusov nauk (Amazonska prašuma?), njima će biti oproštena sva krivoboštva, ako su bili dobri. Valjda i za njih, nakon smrti vrijedi da će im pristupiti Isus i ponuditi im "My way or highway (to hell)". Ostali su čuli za Isuseka, i nemaju nikakva razloga ostati u odbacivanju Kristove žrtve Spasenja od paklenih muka.

I ja sam se, prije obracenja, cesto znala naci u situaciji, (cut)

Izgleda da ti imaš nekakve romantične ideje o "kršćanstvima". Pitam se na što točno si se "obratila" .

[Nepoznati]

infra red kaže:

Ne, to nije jedina podloga za dobrotu. Dobrota je podloga za dobrotu.

Hoćeš reći da je dobrota: činjenje dobra radi dobra samoga?

Tu se slažemo. Ali to nema veze sa kršćanstvom. To je opće ljudska značajka. Činiš dobro radi dobra samoga. Sva nadgradnja toga, a znamo kako to kršćanstva "nadograđuju i osmišljavaju", skretanje je s onog jednostavnog načela: činjenje dobra radi dobra samoga. Bez Boga i njegovih priča, kakve god one bile. Kao smrtna bića smrtnim bićima činimo dobro radi dobra samoga.

Kod vjernika je dobrota i moralno djelovanje ucvrsceno i poticano njegovom vjerom, a ne nagradom i slicnim.

Ah, "kršćanstva" nemaju ama baš ništa s pojmovima raj & pakao?

Kako to vjera "učvršćuje i potiče" dobrotu? Kako izlazi van okvira: "činjenja dobra radi dobra samoga"?
Kojim to načinima ako ne obećanjima i božanskim pričama?

Gle, ja pokusavam ostvariti dijalog i razumijevanje, kao i nekakve zajednicke polazne tocke izmedju ova dva svjetonazora, a ti si u lovu na "vjernike". Tako da, ne znam koja je svrha razgovora s tobom. Ti napadas, ja objasnjavam.

"Napadaš" i ti. Vidi što si napisala za new age duhovnosti....

[infra red]

Nepoznati kaže:

Kako to vjera "učvršćuje i potiče" dobrotu? Kako izlazi van okvira: "činjenja dobra radi dobra samoga"?
Kojim to načinima ako ne obećanjima i božanskim pričama?

Kad ti Bog prebiva u srcu, taj te osjecaj tjera da cinis dobro.

Nepoznati kaže:

"Napadaš" i ti. Vidi što si napisala za new age duhovnosti....

Stvarno napadam...Dala sam svoje misljenje o new age-u, ali ne idem u potragu za new ageovcima na forumu da ih prosvijetlim i nametnem im svoje misljenje, kao sto ti radis s vjernicima. I nisam znala da si ti pobornik new age-a. Ja sam mislila da si ti ateist.

[Nepoznati]

infra red kaže:

Kad ti Bog prebiva u srcu, taj te osjecaj tjera da cinis dobro.

Što bi te tjerao Bog (Isus?) na nešto što je dobro samo po sebi?

Stvarno napadam...Dala sam svoje misljenje o new age-u,

Drugim riječima, popljuvala si ih, ali kad se tebe kritizira, onda se buniš.

ali ne idem u potragu za new ageovcima na forumu da ih prosvijetlim i nametnem im svoje misljenje, kao sto ti radis s vjernicima.

Izmišljaš da i mene popljuješ.
Što bih ja ikome nametao? Forum je slobodna razmjena mišljenja, koja se dogmaticima baš ne sviđa, pa tu vide napade i prisiljavanja.

I nisam znala da si ti pobornik new age-a.

Što fali psihološkim metodama rada na sebi da se bude bolja osoba, manje pod dominacijom sebičnog, umišljenog Ega, koji misli da ga je Bog osobno posadio na Zemlju.

Ja sam mislila da si ti ateist.

A ja mislio da si ti nanovorođena katolkinja.

[Leteća]

cestar kaže:

Tu se radi o poslušnosti pred ovom ili onom otvorenom silom ili je manipulacija u pitanju ili izraz moralnog zakona.

Nije isto.

Aha, ako nije u pitanju otvorena sila nego imaginarni frend, onda sve pet.

infra red kaže:

Kad ti Bog prebiva u srcu, taj te osjecaj tjera da cinis dobro.

Ako te netko ili nešto mora tjerati na to da budeš okej, to baš i nije nešto. Mislim, trebalo bi stići do trećeg levela, ne?

[infra red]

Nepoznati kaže:

Što fali psihološkim metodama rada na sebi da se bude bolja osoba, manje pod dominacijom sebičnog, umišljenog Ega, koji misli da ga je Bog osobno posadio na Zemlju.

Psiholoske metode, to je self-help. New age je puno vise od toga. Sto je sa spirit guides, ascended masters itd.

[Nepoznati]

infra red kaže:

Psiholoske metode, to je self-help. New age je puno vise od toga. Sto je sa spirit guides, ascended masters itd.

To su sve sotonske podvale i zavođenja na zlo protiv kršćanstava, a koja potajno financiraju masoni.

[infra red]

Nepoznati kaže:

To su sve sotonske podvale i zavođenja na zlo protiv kršćanstava, a koja potajno financiraju masoni.

Well, zasigurno je vise od psiholoskih metoda, kako si ih okarakterizirao. A na sto navodi o tome se da raspravljati. Anyway, ovo postaje dosadno...

[Templarski red]

Templarski red kaže:

Pitanje glasi... Može li čovjek biti ponizan bez priznavanja većeg autoriteta (Boga), odnosno da li je nužno priznavanje istog kako bi se poniznost potaknula u nama samima? Ukoliko nije, što to čovjeka može natjerati da bude ponizan? Hvala.

Nepoznati kaže:

Evo opet ove prožvakane teze da "ateist ne može zapravo biti moralan čovjek, jer je tako kako mi kršćani kažemo. Egoist je i sebičan bez ikakve podloge za moral i dobro."

Postavio sam pitanje, ali ne vidim poveznicu sa ovim tvojim odgovorom? Ja o ateistima ovo što mi imputiraš, zbilja ne mislim. Ako ti sebe smatraš egoistom i sebičnim bez ikakve podloge za dobro, ja ti samo mogu reći da si pokušaš oprostiti ukoliko te nešto grize, i nastoj sebe gledati boljim očima, jer si čovjek, a kao takav možeš biti dobar i sebi i drugima.

Nemruth Dagi kaže:

Ljubav je voljeti i kad za to nisu ispunjeni svi uvjeti; da se slažemo i kad nismo
spremni da se složimo.

Ovo mi je "fakin bjutifl!"

Nemruth Dagi kaže:

Sranje...da prostiš.

To ga može učiniti poniznim.

Znači život.

Da, najteže je učiti na vlastitoj koži.

cestar kaže:

Neka referentna točka koja nadilazi čovjekove snage i sposobnosti je nužna, rekao bih, za razvijanje osjećaja poniznosti (ne puzanja i servilnosti !).

@Infra red je već dosta rekla, spomenuo bih još samo C.S.Lewisa sa wiki (koju si spomenuo)...

I ja je smatram nužnom, ali zanima me postoji li još nešto i ako postoji što je to?

[Templarski red]

infra red kaže:

Mislim da, kao sto je rekla Nemruth Dagi, teske zivotne okolnosti mogu u nekim slucajevima rezultirati istinskom poniznoscu kod covjeka. Ali ne uvijek, nekad takve okolnosti mogu covjeka uciniti ogorcenim i zavidnim, te sklonim sebicnoj borbi za sebe, ili kao sto sam gori navela "laznom" poniznoscu, koja je samo odraz njihove nesigurnosti itd.

Mislim da se poniznost javlja kod onih osoba koje iskustvom dugotrajno izazovnih zivotnih situacija razviju osjecaj dubokog suosjecanja i samilosti za druge. One takodjer uvide da u zivotu nema garancija, te su svjesne Gunduliceve "tko bi gori, eto je doli, a tko doli gori ustaje". Ta spoznaja ih "izlijeci" od arogantne vjere u svoju nadmoc i posebnost...

Vrlo lijepa misao... baš mi je ono što se kaže sjela.

Smatram kako je poniznost od svih ljudskih vrlina, najteže dostižna. To je možda što traži od čovjeka da posjeduje i vlada još nekim vrlinama kao što su poštovanje, skromnost, odanost, zahvalnost, povjerenje, empatija, kako bi mogao dosegnuti i poniznost.

Izgleda da nam zbilja trebaju, gorka iskustva da bismo ojačali svoje vrline.

[Templarski red]

Još par rečenica o pojmu dobra i moralu, jer sam rekao prije kako ću se vratiti na to. Za to ću se poslužiti tekstom iz prvog poglavlja Hildebrandovog djela "Temeljni moralni stavovi" (Fundamental Moral Attitudes)

Moralne vrijednosti su najviše među svim naravnim vrijednostima. Čovjekova dobrota, čistoća, istinoljubivost i skromnost vrijede više od genijalnosti, briljantnosti i bujne životne snage, više od prirodne ili umjetničke ljepote, više od stabilnosti i moći države. Ono što se ostvaruje i što sjaji u činu zbiljskog opraštanja, u plemenitom i velikodušnom odricanju, u žarkoj i nesebičnoj ljubavi, značajnije je i plemenitije, važnije i trajnije nego li sve kulturne vrijednosti. Pozitivne moralne vrijednosti su žarište svijeta, a negativne moralne vrijednosti su najveće zlo, gore od patnje, bolesti, smrti ili raspada cvatuće kulture.
Ovu činjenicu su priznavali svi veliki umovi, kao Sokrat ili Platon, koji su stalno ponavljali da je bolje trpjeti nepravdu nego li je činiti. Ovo isticanje moralne sfere je, iznad svega, temeljni stav kršćanskog ethosa.

Moralne vrijednosti su uvijek osobne vrijednosti. One su prisutne jedino u čovjeku i jedino čovjek ih može ostvarivati. Materijalna stvar, kao kamen ili kuća, ne može biti moralno dobra ili zla, kao što moralna dobrota nije dostupna stablu ili psu. Slično, ni za djela ljudskog uma (otkrića, znanstvene knjige, umjetnička djela) ne može se u pravom smislu reći da su nositelji moralnih vrijednosti, ona ne mogu biti vjerna, skromna i puna ljubavi. Ona mogu u najboljem slučaju indirektno odražavati ove vrijednosti, budući da nose otisak ljudskog uma. Samo čovjek, kao slobodno biće koje je odgovorno za svoja djela i svoje stavove, za svoja htjenja i nastojanja, za svoju ljubav i svoju mržnju, svoju radost i svoju tugu, te za svoje trajno temeljno držanje, može biti moralno dobar ili zao. Naime, daleko iznad njegovih kulturnih postignuća izdiže se važnost čovjekova vlastitog bića: osobnost koja zrači moralne vrijednosti, čovjek koji je skroman, čist, istinoljubiv, častan i pun ljubavi.

Ali kako čovjek može sudjelovati u ovim moralnim vrijednostima? Je li ih dobio po naravi, isto kao i ljepotu svog lica, svoju inteligenciju ili živ temperament? Ne, one mogu izrasti jedino iz svjesnih, slobodnih stavova, sam čovjek mora bitno surađivati u njihovom ostvarivanju. One se mogu razviti jedino kroz njegovo svjesno i slobodno predanje samoga sebe istinskim vrijednostima. Razmjerno svojoj sposobnosti shvaćanja vrijednosti, koliko on vidi puninu svijeta vrijednosti jasnim i svježim pogledom, koliko je njegovo predanje tom svijetu čisto i bezuvjetno, toliko će čovjek biti bogat u moralnim vrijednostima.

Dok se čovjek slijepo ne obazire na moralne vrijednosti drugih osoba, dok on ne razlikuje pozitivnu vrijednost koja je prisutna u istini od negativne vrijednosti koja je svojstvena zabludi, dok on ne razumije vrijednost koja je sadržana u ljudskom životu i negativnu vrijednost koja je povezana s nepravdom, on će biti nesposoban za moralnu dobrotu. Dok njega zanima jedino pitanje zadovoljava li njega nešto ili ne, odgovara li to njemu ili ne, umjesto da se pita je li to nešto važno, je to nešto u sebi lijepo i dobro, jednom riječju, je li to nešto što ima vrijednost, on ne može biti moralno dobar.

Srž svakog moralno dobrog stava je predanje onome što je objektivno važno, to je zanimanje za neku stvar zato što ona ima vrijednost. Na primjer, dva čovjeka su svjedoci nepravde koja je nanesena trećoj osobi. Onaj koji se u svakoj situaciji pita jedino odgovara li nešto njemu ili ne odgovara, neće se brinuti zbog toga, jer on računa da njemu osobno ne može proizaći nikakva šteta iz nepravde nanesene nekome drugome. Drugi čovjek, naprotiv, spreman je radije nešto sam prepatiti, nego li ostati nezainteresiran za nepravdu koja se čini trećoj osobi. Za ovog drugog čovjeka nije glavno pitanje odgovara li nešto njemu ili ne odgovara, nego je li to nešto važno po sebi. Jedan se ponaša moralno dobro, a drugi moralno zlo jer on indiferentno mimoilazi pitanje vrijednosti.

Prihvaća li netko ili odbacuje nešto što mu odgovara, ali je indiferentno s vrijednosne točke gledišta, ovisi jedino o njegovoj volji. Jede li netko ili ne jede odlično meso, to ovisi o njemu. Ali pozitivna vrijednost od nas traži prihvaćanje, a negativna vrijednost traži odbacivanje. Način na koji bi se netko suočen s njima trebao ponašati nije prepušten njegovoj proizvoljnoj odluci. To bi naprotiv trebalo biti predmet glavne zaokupljenosti i pravi odgovor treba dati, jer dužni smo zanimati se za vrijednosti i odgovoriti im na pravi način. Pomaže li netko ili ne pomaže drugoj osobi koja je u potrebi ne ovisi o njegovoj proizvoljnoj odluci, on je kriv ako zanemaruje ovu objektivnu vrijednost.
Samo onaj tko razumije da postoje stvari "važne u sebi", da ima stvari koje su krasne i dobre u sebi, samo onaj čovjek koji shvaća uzvišeni zahtjev vrijednosti, njihov poziv i dužnost okrenuti se njima i biti formiran njihovim zakonom, samo taj je sposoban za osobno ostvarivanje moralnih vrijednosti. Samo čovjek koji može gledati izvan svog subjektivnog horizonta i koji, slobodan od taštine i požude, ne pita uvijek "zadovoljava li to mene?", nego onaj tko se ostavljajući svaku uskogrudnost prepušta onome što je važno po sebi - krasno, dobro - i podlaže se tome, samo takav može postati nositelj moralne vrijednosti.

Sposobnost shvatiti vrijednosti, prihvatiti ih i odgovoriti im je temelj za ostvarenje moralnih vrijednosti čovjeka.
Ove osobine mogu se naći jedino u čovjeku koji ima poštovanje. Poštovanje je stav koji se može nazvati majkom svega moralnog života, jer najprije u njemu čovjek zauzima stav prema svijetu koji otvara njegove duhovne oči i omogućuje mu shvatiti vrijednosti. [...]

Čovjek bez poštovanja je čovjek nesposoban za ikakvo odricanje ili podlaganje samoga sebe. On je ili rob svoje taštine, onog sputavajućeg egoizma koji ga čini sužnjem samoga sebe i slijepim za vrijednosti, te ga navodi da se uvijek iznova pita: "Hoće li moj ugled porasti, hoće li se moja slava uvećati?" Ili je on rob svoje požude, onaj za koga sve na svijetu postaje jedino prilika da služi svojoj strasti. Čovjek bez poštovanja ne može nikad ostati u nutarnjoj tišini. On situacijama, stvarima i osobama nikad ne daje mogućnost da otkriju svoj pravi karakter i svoju vrijednost. On svemu pristupa na jedan tako nametljiv i netaktičan način da se obazire samo na sebe, sluša jedino sebe i ignorira sva ostala bića. [...]


Tekst je nešto duži, ali pročitajte, ne žalite vremena.

[vannia]

Templarski red kaže:

Još par rečenica o pojmu dobra i moralu, jer sam rekao prije kako ću se vratiti na to. Za to ću se poslužiti tekstom iz prvog poglavlja Hildebrandovog djela "Temeljni moralni stavovi" (Fundamental Moral Attitudes)

Moralne vrijednosti su najviše među svim naravnim vrijednostima. Čovjekova dobrota, čistoća, istinoljubivost i skromnost vrijede više od genijalnosti, briljantnosti i bujne životne snage, više od prirodne ili umjetničke ljepote, više od stabilnosti i moći države. Ono što se ostvaruje i što sjaji u činu zbiljskog opraštanja, u plemenitom i velikodušnom odricanju, u žarkoj i nesebičnoj ljubavi, značajnije je i plemenitije, važnije i trajnije nego li sve kulturne vrijednosti. Pozitivne moralne vrijednosti su žarište svijeta, a negativne moralne vrijednosti su najveće zlo, gore od patnje, bolesti, smrti ili raspada cvatuće kulture.
Ovu činjenicu su priznavali svi veliki umovi, kao Sokrat ili Platon, koji su stalno ponavljali da je bolje trpjeti nepravdu nego li je činiti. Ovo isticanje moralne sfere je, iznad svega, temeljni stav kršćanskog ethosa.

Moralne vrijednosti su uvijek osobne vrijednosti. One su prisutne jedino u čovjeku i jedino čovjek ih može ostvarivati. Materijalna stvar, kao kamen ili kuća, ne može biti moralno dobra ili zla, kao što moralna dobrota nije dostupna stablu ili psu. Slično, ni za djela ljudskog uma (otkrića, znanstvene knjige, umjetnička djela) ne može se u pravom smislu reći da su nositelji moralnih vrijednosti, ona ne mogu biti vjerna, skromna i puna ljubavi. Ona mogu u najboljem slučaju indirektno odražavati ove vrijednosti, budući da nose otisak ljudskog uma. Samo čovjek, kao slobodno biće koje je odgovorno za svoja djela i svoje stavove, za svoja htjenja i nastojanja, za svoju ljubav i svoju mržnju, svoju radost i svoju tugu, te za svoje trajno temeljno držanje, može biti moralno dobar ili zao. Naime, daleko iznad njegovih kulturnih postignuća izdiže se važnost čovjekova vlastitog bića: osobnost koja zrači moralne vrijednosti, čovjek koji je skroman, čist, istinoljubiv, častan i pun ljubavi.

Ali kako čovjek može sudjelovati u ovim moralnim vrijednostima? Je li ih dobio po naravi, isto kao i ljepotu svog lica, svoju inteligenciju ili živ temperament? Ne, one mogu izrasti jedino iz svjesnih, slobodnih stavova, sam čovjek mora bitno surađivati u njihovom ostvarivanju. One se mogu razviti jedino kroz njegovo svjesno i slobodno predanje samoga sebe istinskim vrijednostima. Razmjerno svojoj sposobnosti shvaćanja vrijednosti, koliko on vidi puninu svijeta vrijednosti jasnim i svježim pogledom, koliko je njegovo predanje tom svijetu čisto i bezuvjetno, toliko će čovjek biti bogat u moralnim vrijednostima.

Dok se čovjek slijepo ne obazire na moralne vrijednosti drugih osoba, dok on ne razlikuje pozitivnu vrijednost koja je prisutna u istini od negativne vrijednosti koja je svojstvena zabludi, dok on ne razumije vrijednost koja je sadržana u ljudskom životu i negativnu vrijednost koja je povezana s nepravdom, on će biti nesposoban za moralnu dobrotu. Dok njega zanima jedino pitanje zadovoljava li njega nešto ili ne, odgovara li to njemu ili ne, umjesto da se pita je li to nešto važno, je to nešto u sebi lijepo i dobro, jednom riječju, je li to nešto što ima vrijednost, on ne može biti moralno dobar.

Srž svakog moralno dobrog stava je predanje onome što je objektivno važno, to je zanimanje za neku stvar zato što ona ima vrijednost. Na primjer, dva čovjeka su svjedoci nepravde koja je nanesena trećoj osobi. Onaj koji se u svakoj situaciji pita jedino odgovara li nešto njemu ili ne odgovara, neće se brinuti zbog toga, jer on računa da njemu osobno ne može proizaći nikakva šteta iz nepravde nanesene nekome drugome. Drugi čovjek, naprotiv, spreman je radije nešto sam prepatiti, nego li ostati nezainteresiran za nepravdu koja se čini trećoj osobi. Za ovog drugog čovjeka nije glavno pitanje odgovara li nešto njemu ili ne odgovara, nego je li to nešto važno po sebi. Jedan se ponaša moralno dobro, a drugi moralno zlo jer on indiferentno mimoilazi pitanje vrijednosti.

Prihvaća li netko ili odbacuje nešto što mu odgovara, ali je indiferentno s vrijednosne točke gledišta, ovisi jedino o njegovoj volji. Jede li netko ili ne jede odlično meso, to ovisi o njemu. Ali pozitivna vrijednost od nas traži prihvaćanje, a negativna vrijednost traži odbacivanje. Način na koji bi se netko suočen s njima trebao ponašati nije prepušten njegovoj proizvoljnoj odluci. To bi naprotiv trebalo biti predmet glavne zaokupljenosti i pravi odgovor treba dati, jer dužni smo zanimati se za vrijednosti i odgovoriti im na pravi način. Pomaže li netko ili ne pomaže drugoj osobi koja je u potrebi ne ovisi o njegovoj proizvoljnoj odluci, on je kriv ako zanemaruje ovu objektivnu vrijednost.
Samo onaj tko razumije da postoje stvari "važne u sebi", da ima stvari koje su krasne i dobre u sebi, samo onaj čovjek koji shvaća uzvišeni zahtjev vrijednosti, njihov poziv i dužnost okrenuti se njima i biti formiran njihovim zakonom, samo taj je sposoban za osobno ostvarivanje moralnih vrijednosti. Samo čovjek koji može gledati izvan svog subjektivnog horizonta i koji, slobodan od taštine i požude, ne pita uvijek "zadovoljava li to mene?", nego onaj tko se ostavljajući svaku uskogrudnost prepušta onome što je važno po sebi - krasno, dobro - i podlaže se tome, samo takav može postati nositelj moralne vrijednosti.

Sposobnost shvatiti vrijednosti, prihvatiti ih i odgovoriti im je temelj za ostvarenje moralnih vrijednosti čovjeka.
Ove osobine mogu se naći jedino u čovjeku koji ima poštovanje. Poštovanje je stav koji se može nazvati majkom svega moralnog života, jer najprije u njemu čovjek zauzima stav prema svijetu koji otvara njegove duhovne oči i omogućuje mu shvatiti vrijednosti. [...]

Čovjek bez poštovanja je čovjek nesposoban za ikakvo odricanje ili podlaganje samoga sebe. On je ili rob svoje taštine, onog sputavajućeg egoizma koji ga čini sužnjem samoga sebe i slijepim za vrijednosti, te ga navodi da se uvijek iznova pita: "Hoće li moj ugled porasti, hoće li se moja slava uvećati?" Ili je on rob svoje požude, onaj za koga sve na svijetu postaje jedino prilika da služi svojoj strasti. Čovjek bez poštovanja ne može nikad ostati u nutarnjoj tišini. On situacijama, stvarima i osobama nikad ne daje mogućnost da otkriju svoj pravi karakter i svoju vrijednost. On svemu pristupa na jedan tako nametljiv i netaktičan način da se obazire samo na sebe, sluša jedino sebe i ignorira sva ostala bića. [...]


Tekst je nešto duži, ali pročitajte, ne žalite vremena.

Voljela bih kad bi ovo na neki način bilo mjerilo jel netko više ili manje na dobrome putu i usmjeren ka Istini, a ne jel netko religijski vjernik ili je više okrenut new age duhovnosti ili nekim svojim načinima pronalaska mira i čistoće u svojoj nutrini.