"Pregristi jezik" i autentičnost

[Hazen]

Nekako mi se tema čini najpodobnija za ovaj pdf, nadam se da se modovi slažu.


Dakle - koliko često prešutite nešto što uistinu mislite a kosi se s mišljenjem većine u tolikoj mjeri da bi pri vašem izgovaranju svog mišljenja mogao nastati sukob? Kako se osjećate pritom? Kako hendlate poriv da to mišljenje izbacite iz sebe? Imate li uopće takav poriv? Rađa li se u vama dišpet prema onima s kojima se ne slažete, ako mislite da su npr zločesti, nepravedni, neugodni?

Što kad se radi o npr poslovnom okruženju u kojem ste stekli ugled/status/poštovanje, a vi vidite nešto što uglavnom nitko drugi ne vidi, ili ako vidi i to naglas kaže, onda je šikaniran? Što da ste na vodećoj poziciji a izgovaranjem onog o čemu šutite postali biste nepopularni? I još - u vama sve kuha jer se npr radi o (suptilnoj ali potpunoj) nepravdi?
Koliko puta mislite da je pametnije nešto odšutjeti, jer, iako imate užasan poriv progovoriti, istovremeno mislite da nije vrijedno rata za koji znate da će uslijediti? I da vam se taj rat jednostavno ne isplati. Može li se uopće biti autentičan i sebi dosljedan a istovremeno znati kad treba biti mudar i odšutjeti? Kako plivati uopće među ajkulama a znaš i osjećaš da nisi jedan od njih? U kojem trenutku se diplomacija pretvara u beskičmenjaštvo? Kada biti križar, a kada mudar i praktičan?

Postoji li uopće neka zlatna sredina ili je čitav život potraga za istom?

[positiveshit]

Hazen kaže:

Nekako mi se tema čini najpodobnija za ovaj pdf, nadam se da se modovi slažu.


Dakle - koliko često prešutite nešto što uistinu mislite a kosi se s mišljenjem većine u tolikoj mjeri da bi pri vašem izgovaranju svog mišljenja mogao nastati sukob? Kako se osjećate pritom? Kako hendlate poriv da to mišljenje izbacite iz sebe? Imate li uopće takav poriv? Rađa li se u vama dišpet prema onima s kojima se ne slažete, ako mislite da su npr zločesti, nepravedni, neugodni?

Što kad se radi o npr poslovnom okruženju u kojem ste stekli ugled/status/poštovanje, a vi vidite nešto što uglavnom nitko drugi ne vidi, ili ako vidi i to naglas kaže, onda je šikaniran? Što da ste na vodećoj poziciji a izgovaranjem onog o čemu šutite postali biste nepopularni? I još - u vama sve kuha jer se npr radi o (suptilnoj ali potpunoj) nepravdi?
Koliko puta mislite da je pametnije nešto odšutjeti, jer, iako imate užasan poriv progovoriti, istovremeno mislite da nije vrijedno rata za koji znate da će uslijediti? I da vam se taj rat jednostavno ne isplati. Može li se uopće biti autentičan i sebi dosljedan a istovremeno znati kad treba biti mudar i odšutjeti? Kako plivati uopće među ajkulama a znaš i osjećaš da nisi jedan od njih? U kojem trenutku se diplomacija pretvara u beskičmenjaštvo? Kada biti križar, a kada mudar i praktičan?

Postoji li uopće neka zlatna sredina ili je čitav život potraga za istom?

Ja u privatnim odnosima uvijek kažem što mislim i ljudi s kojima sam bliska ne shvaćaju to zlonamjerno niti se naljute.
Na poslu već ne, u biti se trudim biti dalje od nekakvih tračeva, olajavanja, ogovaranja. Ljudi su subjektivni, postoje klanovi, možeš reći stopostotnu istinu, a kako će je netko shvatiti i prihvatiti ovisi o tome komu je ta osoba naklonjena i takve stvari.
Prije nekoliko godina mi se s vremena na vrijeme znalo dogoditi da se posvađam s nekim s posla i kad dođe do šefova i ispadnem u pravu, opet skužim da je neki normalan, čisto kolegijalan odnos narušen i dosta teško se ponovo gradi.
Onda se držim svojih "frendica" s posla, a sve su takve da su pouzdane i ne šire okolo, a ostalo je na onom na čemu mora biti, suradnja, poslovan odnos itd.
U biti mije žao vremena koje bih provela stresirajući se zbog ljudi s kojima nemam ništa osim toga što smo zajedno, ne zato što želimo, nego zato što nam treba kruh svagdašnji.

[Ertrinken]

Čini mi se da je ipak potraga za zlatnom sredinom. Meni lično je teško ne izraziti svoje mišljenje, mada vremenom učim kada je pravi trenutak ili prava osoba. Naravno, još uvijek znam da promašim 😊
Trenutno nisam u poziciji da mogu nešto posebno mjenjati, ali sam na prošlom poslu imala relativno O.K. foru. Dešavalo mi se kada iznesem svoje mišljenje u vezi poboljšanja u projektu, načinu rada i sl. Da me jednostavno prečuju. I onda sam počela da iznosim ideje koleginici koja tu radi dugo, te ako smatra da bi to upalilo onda bi zajedno iznijele ideju. I tada bi je uglavnom prihvatili. Prije svega što je šef imao veliko povjerenje u nju. Inače, privatno, učim da biram bitke, mada ako se ne slažem, a ne iznesem svoje mišljenje, nekad znam postati ironična. .. naravno, to ovisi koliko mi je tema bitna.

[Orlandia]

Međuljudski odnosi na poslu su slojeviti i složeni. Ljudi imaju po dve, tri maske na licu, reagiraju različito, lukavo, jedno misle, drugo govore, treće rade, četvrto planiraju. Mene sama ta atmosfera stresira.
Postavljam se na način da i sama gradim oko sebe zid i ne dozvoljavam da uđe u mene atmosfera drugih ljudi koliko god to mogu. Naravno, nisam u tome uvijek uspješna. Često razmišljam, da moram birati vjerojatno nikad ne bih izabrala te ljude za prijatelje, ali tu smo, radimo zajedno. Moj neki princip je takav da pazim gdje i kada ću izletiti s osobnim stavovima. Tim više što se doista moj sustav vrijednosti ne poklapa s sustavima većine i onda kad bih krenula u verbalni okršaj s jednom osobom, pridružile bi joj se još tri, četiri protiv mene, a ja nisam pri volji da ratujem na toliko frontova.
Nemam na poslu prebliskih odnosa, a uočavam neprofesionalno ponašanje. Evo, upravo razmišljam o ponašanju kolega koje traje duže vrijeme i smeta mi. Radi se o prenapadnom flertu na poslu između dvoje zauzetih ljudi. Svo to njonjanje, njakanje, izoliranje i šaputanje mi je too much, neprikladno i neprofesionalno. Da li reagirati?
Općenito o temi, osoba koja je nepravedna i loša, no ukoliko je podobna i čini savršen kotačić mehanizma biti će dobro prihvaćena od strane šefa. Lajati na tu osobu značilo bi kopati jamu pod sobom.

[Azz]

puno pitanja Hazen ali konktetno ovo sto navodis za poslovnu situaciju se meni bas jucer dogodilo. jako dugo radim i na poslovima sam od strane kolega, ali i nadredjenih, dobro prihvacena. no nekad, kao jucer, sam "udarila" drito u glavu. i to se nekim kolegama (s "druge strane") nije svidjelo. nisam konfliktna, ali ne sutim kad smatram da su bitne stvari u pitanju. a s ovoliko godina vec znam kad treba riskirati konflikt, a kad presutjeti.
plus sve to (a to u principu i je razlog zasto inzistiram na, nazovimo to, "ispravnosti") je zbog toga sto radim na takvim mjestima odakle treba biti primjer, uciti tolerantnosti i njegovati one osobine koje su za civilizirano drustvo, a ne poticati na mrznju, devastaciju (doslovnu i prenesenu).

svi mi biramo svoje bitke u zivotu, treba ocijeniti kad je vrijeme za borbu, kad je to vazno, znacajno, jer ostavlja odredjene posljedice.

svjesna koliko nam je drustvo unakazeno i povlacim se kad su u pitanju neke stvari koje treba promovirati u to jadno drustvo, da bi makar koliko-toliko "ozdravilo".

ok, tlak mi je bio na 1000...al ponavljam, treba birati bitke, iako neke imaju nezeljne posljedice. no passaran!

[Goc-369]

Ako je stvar koja mi je bitna, dio mog karaktera, koja me definira ili me je izgradila-ne prešućujem i ne okrećem glavu tko god da je s druge strane i kakve god bile posljedice, a što je druga strana uvjerenija-budem žešći. Srećom, malo ih je i biram društvo
Ako mi je nebitna, mogu reći što god želiš čuti, uz smiješak

[Kymatica]

Hazen kaže:

Nekako mi se tema čini najpodobnija za ovaj pdf, nadam se da se modovi slažu.


Dakle - koliko često prešutite nešto što uistinu mislite a kosi se s mišljenjem većine u tolikoj mjeri da bi pri vašem izgovaranju svog mišljenja mogao nastati sukob? Kako se osjećate pritom? Kako hendlate poriv da to mišljenje izbacite iz sebe? Imate li uopće takav poriv? Rađa li se u vama dišpet prema onima s kojima se ne slažete, ako mislite da su npr zločesti, nepravedni, neugodni?

Što kad se radi o npr poslovnom okruženju u kojem ste stekli ugled/status/poštovanje, a vi vidite nešto što uglavnom nitko drugi ne vidi, ili ako vidi i to naglas kaže, onda je šikaniran? Što da ste na vodećoj poziciji a izgovaranjem onog o čemu šutite postali biste nepopularni? I još - u vama sve kuha jer se npr radi o (suptilnoj ali potpunoj) nepravdi?
Koliko puta mislite da je pametnije nešto odšutjeti, jer, iako imate užasan poriv progovoriti, istovremeno mislite da nije vrijedno rata za koji znate da će uslijediti? I da vam se taj rat jednostavno ne isplati. Može li se uopće biti autentičan i sebi dosljedan a istovremeno znati kad treba biti mudar i odšutjeti? Kako plivati uopće među ajkulama a znaš i osjećaš da nisi jedan od njih? U kojem trenutku se diplomacija pretvara u beskičmenjaštvo? Kada biti križar, a kada mudar i praktičan?

Postoji li uopće neka zlatna sredina ili je čitav život potraga za istom?

ja sam pokušala šutjeti, jer vidim da neki mogu. meni nije uspjelo. osječam se lošije, i ne snalazim se u tome. jednostavno počinjem govoriti al vidim da je to loše za mene(na poslu) ali mislim si ako mi takvoj nije mjesto u takvom okruženju, život će me odnjeti tamo gdje je. ili ću završiti pod mostom.
jbg. nisam tip koji može šutjeti na duge staze, čini mi loše. nekima je to oke. i uvjek su mi se ti ljudi činili odrasli, zreliji, a ja nezrela. počinjem mrvicu prihvaćati da možda jednostavno nisam takve sredine, gdje je bolje šutjeti.

[Piggy]

Vec je, i sto sad? Ja im pomoci ne mogu...prospem i idem dalje! sto cu

[Happyning]

Svaki čin vodi do sebe pa i fejk sebe jer sebe vidi sebe.

[EmiliaK]

Interesanta tema...

Kako plivati medju ajkulama? Tako sto ces postati/ nauciti biti jedna od njih. Da ti odmah priznam nisam bas neka ajkula. Jako suosjecam sa ljudima i mogu ti reci da me je to kostalo.

Ne znam ko moze opstati u kolektivu gdje osjecas da ti niko ne cuva ledja i da su nepravedni prema tebi. Bila sam i u takvima, radila bez motivacije, razboljela se i na kraju sam i odpustena kao visak.
Treba paziti kakva se radna mjesta prihvataju da li smo dovoljno educirani da kvalitetno obavimo posao. Ja se stalno usavrsavam i nikad se ne dopustam da se previse opustim na poslu. Ostanem cak i duze da nesto naucim i da ne moram traziti pomoc od drugih oko sebe. Kad vidim da nekome ne mogu vjerovati ili da neko zeli moje radno mjesto tada se prije svega pazim.. ali toliko dugo to idem pa sam razvila svoje radare I odmah me upozore na opasnost. Sve sto cuva moje dupe dobro stitim..
Trece, nikad ali bas nikad ne tracati suradnike to je najvaznije.. Ponasaj se prema njima kao da su ti prijatelji. Zaboravljaj sitne nepravde ali se cuvaj.
Pomozi im u poslu.. I oni ce tebi kad zatreba.
Od svega mislim da je najvaznije koju poziciju imas I koliko te postuje glavni sef/director.
Javi ako sam nesto zaboravila. Nadam se da nisam promasila temu.

Ps. Da jos nesto dodam.... Prigovoriti nekome mozes ako imas poziciju iznad njega.. ali ni tada ne koristim prigovaranja nego usmjeravam.
Drugo, povjeriti se mozes samo sefu ili direktoru koji dijeli tvoje stavove I to da niko ne zna.

[F.A.Q]

Hazen kaže:

Postoji li uopće neka zlatna sredina ili je čitav život potraga za istom?

to ces sam/a saznat ako prozivis zivot onako kako ti mislis/zelis/hoces .. najbolje sto mozes

sretno

EmiliaK kaže:

Interesanta tema...

Kako plivati medju ajkulama? Tako sto ces postati/ nauciti biti jedna od njih.

pf .. kako nemastovito

ja sam isplivao na pusti otok i strpljivo cekam brodolomce i sretnike koje su izbjegli jata gladnih bestija

dakle definitivno one koji plivaju protiv struje i mozda u suprotnom smjeru od mog plivanja .. nije bitno .. bitno je da nemaju potrebu prilagoditi se jatu i pustiti da ih struja nosi .. naravno samo neka biraju sto zele .. nedam svoje (pravo) ne pada mi napamet oduzeti tudje (pravo)

[wild rider7]

Hazen kaže:

Nekako mi se tema čini najpodobnija za ovaj pdf, nadam se da se modovi slažu.


Dakle - koliko često prešutite nešto što uistinu mislite a kosi se s mišljenjem većine u tolikoj mjeri da bi pri vašem izgovaranju svog mišljenja mogao nastati sukob? Kako se osjećate pritom? Kako hendlate poriv da to mišljenje izbacite iz sebe? Imate li uopće takav poriv? Rađa li se u vama dišpet prema onima s kojima se ne slažete, ako mislite da su npr zločesti, nepravedni, neugodni?

Što kad se radi o npr poslovnom okruženju u kojem ste stekli ugled/status/poštovanje, a vi vidite nešto što uglavnom nitko drugi ne vidi, ili ako vidi i to naglas kaže, onda je šikaniran? Što da ste na vodećoj poziciji a izgovaranjem onog o čemu šutite postali biste nepopularni? I još - u vama sve kuha jer se npr radi o (suptilnoj ali potpunoj) nepravdi?
Koliko puta mislite da je pametnije nešto odšutjeti, jer, iako imate užasan poriv progovoriti, istovremeno mislite da nije vrijedno rata za koji znate da će uslijediti? I da vam se taj rat jednostavno ne isplati. Može li se uopće biti autentičan i sebi dosljedan a istovremeno znati kad treba biti mudar i odšutjeti? Kako plivati uopće među ajkulama a znaš i osjećaš da nisi jedan od njih? U kojem trenutku se diplomacija pretvara u beskičmenjaštvo? Kada biti križar, a kada mudar i praktičan?

Postoji li uopće neka zlatna sredina ili je čitav život potraga za istom?

zanimljiva tema.

radila sam dosta na sebi po tom pitanju što se poslovnog okruženja tiče, u smislu da sam našla kompromisan način izražavanja vlastitog mišljenja i kada je totalno 'controcorrente', 'ajmo reći. to ukratko znači naći taktiku krojenu prema osobi kojoj oponiraš za izreći na uljuđeniji način ono što misliš, a da opet ne pogaziš svoje principe.
ono što sam naučila je da s nekima moraš više agresivno s nekima manje, s nekima totalno nezainteresirano, a nekome prije treba pogladiti ego, pa prodrijet svojom idejom. bitno je ipak; ispeci pa reci. ohladi emocije prije. i većinom to vodi do toga da te ljudi puno više poštuju. bar kod mene tako funkcionira
te kerefeke međutim radim, jer mi egzistencija ovisi o tome, pa ipak moram kalkulirati.

što se privatnog okruženja tiče, tu ne kalkuliram, niti ikada grizem jezik, već više puštam da me emocije vode. jedino što su godine doprinijele, pa i trening na poslu i rad s velikom brojem ljudi, da sam puno više balansirana što se emocija tiče. privatno u neke 'bitke' uopće više ne ulazim i jako brzo gubim volju za raspravom. kada mi nešto ne paše jednostavno se okrećem i odlazim. ne mislim da se time gubi na autentičnosti. čak mislim da se dobiva.

[brzi gonzales]

Hazen kaže:

Dakle - koliko često prešutite nešto što uistinu mislite a kosi se s mišljenjem većine u tolikoj mjeri da bi pri vašem izgovaranju svog mišljenja mogao nastati sukob? Kako se osjećate pritom? Kako hendlate poriv da to mišljenje izbacite iz sebe? Imate li uopće takav poriv? Rađa li se u vama dišpet prema onima s kojima se ne slažete, ako mislite da su npr zločesti, nepravedni, neugodni?

Ovisi o situaciji i s čijem se mišljenjem kosi.
Treba birati kada i kome reći. Ako me baš jako grize čekat ću povoljniju priliku ili u međuvremenu zaboravit na to, ali nadoknadit drugom prilikom.

Koliko puta mislite da je pametnije nešto odšutjeti, jer, iako imate užasan poriv progovoriti, istovremeno mislite da nije vrijedno rata za koji znate da će uslijediti? I da vam se taj rat jednostavno ne isplati. Može li se uopće biti autentičan i sebi dosljedan a istovremeno znati kad treba biti mudar i odšutjeti? Kako plivati uopće među ajkulama a znaš i osjećaš da nisi jedan od njih? U kojem trenutku se diplomacija pretvara u beskičmenjaštvo? Kada biti križar, a kada mudar i praktičan?

Postoji li uopće neka zlatna sredina ili je čitav život potraga za istom?

Za mene posao je posao. Nešto što moram odraditi da si zaradim za život. Nije mi bitna popularnost ili nepopularnost. Bitno mi je da mogu koliko toliko u nekoj normalnoj suradnji obaviti svoj dio posla i otići kući manje opterećena napetostima s posla.

Ljudi na poslu su osobe s kojima moram surađivati određen broj sati dnevno odgovarale mi na bilo koji način ili ne. Može se biti istovremeno autentičan i dosljedan, ali zato treba imati uvijek neku distancu, paziti što se priča i kome, ako se i izražava neko radikalnije mišljenje stati iza njega, ali ne svađati se, pokušati isključiti emocije i smireno reći. Naravno, dogodi mi se i da reagiram burnije, ali nikoga pri tome ne vrijeđam pa to ljudi ne zamjere.

Izrazim svoje mišljenje, ako vidim da je potrebno, ali ne vidim smisla da radi njega "ginem". Niti smatram da je posao vrijedan toga. U životu su mi bitnije druge stvari i tamo ću "ginuti" ako treba. Previše je tu raznih maski kod ljudi, kako je netko napisao. Ne želim noževe u leđa jer mi je onda teško raditi, a na mom radnom mjestu ljudi su skloni promijeniti stranu kako im više odgovara taj dan, tjedan i sl.
Najveći rat koji vodim jest kad se trudim odraditi svoj dio posla kvalitetno uz nekoga tko to baš i ne želi.

[Joshua]

Hazen kaže:

Nekako mi se tema čini najpodobnija za ovaj pdf, nadam se da se modovi slažu.


Dakle - koliko često prešutite nešto što uistinu mislite a kosi se s mišljenjem većine u tolikoj mjeri da bi pri vašem izgovaranju svog mišljenja mogao nastati sukob? Kako se osjećate pritom? Kako hendlate poriv da to mišljenje izbacite iz sebe? Imate li uopće takav poriv? Rađa li se u vama dišpet prema onima s kojima se ne slažete, ako mislite da su npr zločesti, nepravedni, neugodni?

Što kad se radi o npr poslovnom okruženju u kojem ste stekli ugled/status/poštovanje, a vi vidite nešto što uglavnom nitko drugi ne vidi, ili ako vidi i to naglas kaže, onda je šikaniran? Što da ste na vodećoj poziciji a izgovaranjem onog o čemu šutite postali biste nepopularni? I još - u vama sve kuha jer se npr radi o (suptilnoj ali potpunoj) nepravdi?
Koliko puta mislite da je pametnije nešto odšutjeti, jer, iako imate užasan poriv progovoriti, istovremeno mislite da nije vrijedno rata za koji znate da će uslijediti? I da vam se taj rat jednostavno ne isplati. Može li se uopće biti autentičan i sebi dosljedan a istovremeno znati kad treba biti mudar i odšutjeti? Kako plivati uopće među ajkulama a znaš i osjećaš da nisi jedan od njih? U kojem trenutku se diplomacija pretvara u beskičmenjaštvo? Kada biti križar, a kada mudar i praktičan?

Postoji li uopće neka zlatna sredina ili je čitav život potraga za istom?

Ovisi o stupnju nepravde koji doživljava ta zaposlena osoba i količini moje osobne odgovornosti za tu nepravdu uzrokovane mojoj šutnjom. AKo ja mogu nešto poduzeti po tom pitanju da se ta nepravda prema toj osobi zaustavi i jedina posljedica za mene je da ću ući u konflikt ali da ne mogu imati nikakvih poslovnih problema u vidu snižavanja plače,degradacije šutnju bi doživio kao osobni poraz.Nepopularnost mi se čini presmješna kazna za borbu protiv nepravde. Instantno bi odreagirao i ukazao na nepravdu. Nažalost pošto se radi o poslovnom okruženju i ako bi sa ukazivanjem na nepravdu oštetio sebi onda bi morao to nekako pregristi ali to je zaista grozan i odvratan osječaj. No isto tako ovisi o tom stupnju nepravde. AKo se baš nekoga opako mobingira i ja svojom šutnjom to podupirem morao bi onda odragirati pa i po cijenu nekih sankcija. Ne bih mogao tolerirati veliku količinu nepravde bez obzira na poslovno okruženje ako ja imam mogućnost ju zaustavit.

[Kymatica]

EmiliaK kaže:

Interesanta tema...

Kako plivati medju ajkulama? Tako sto ces postati/ nauciti biti jedna od njih. Da ti odmah priznam nisam bas neka ajkula. Jako suosjecam sa ljudima i mogu ti reci da me je to kostalo.

Ne znam ko moze opstati u kolektivu gdje osjecas da ti niko ne cuva ledja i da su nepravedni prema tebi. Bila sam i u takvima, radila bez motivacije, razboljela se i na kraju sam i odpustena kao visak.
Treba paziti kakva se radna mjesta prihvataju da li smo dovoljno educirani da kvalitetno obavimo posao. Ja se stalno usavrsavam i nikad se ne dopustam da se previse opustim na poslu. Ostanem cak i duze da nesto naucim i da ne moram traziti pomoc od drugih oko sebe. Kad vidim da nekome ne mogu vjerovati ili da neko zeli moje radno mjesto tada se prije svega pazim.. ali toliko dugo to idem pa sam razvila svoje radare I odmah me upozore na opasnost. Sve sto cuva moje dupe dobro stitim..
Trece, nikad ali bas nikad ne tracati suradnike to je najvaznije.. Ponasaj se prema njima kao da su ti prijatelji. Zaboravljaj sitne nepravde ali se cuvaj.
Pomozi im u poslu.. I oni ce tebi kad zatreba.
Od svega mislim da je najvaznije koju poziciju imas I koliko te postuje glavni sef/director.
Javi ako sam nesto zaboravila. Nadam se da nisam promasila temu.

Ps. Da jos nesto dodam.... Prigovoriti nekome mozes ako imas poziciju iznad njega.. ali ni tada ne koristim prigovaranja nego usmjeravam.
Drugo, povjeriti se mozes samo sefu ili direktoru koji dijeli tvoje stavove I to da niko ne zna.

ajme meni, ti ujutro kad ideš na posao, kao da trebaš pancirku. na frontu a ne na uredski posao
meni se tako neda pretvoriti se u vojnika...

[DreamShadow]

Dobra tema, pitanje ima legitimitet, ali rješenja kako bi si pomogli nažalost nema. Zašto nema? Zbog ''društva'' i zakona. Svaki pojedini zakon je donijela samo jedna osoba koji je onda većina podržala, a manjina mora prihvatiti, htjeli ili ne. Rješenje situacije koči zakon koji zabranjuje vlastitu reakciju. Uvijek se mora ići preko ''treće strane'', odnosno provoditelja zakona koji misle da su ''moralne vertikale'' iako uopće nisu.

Držanje svega u sebi nije dobro za zdravlje, a to moramo trpjeti zbog ''pametnjakovića'' koji su dopustili da postoje zakoni zbog kojih sami ne možemo reagirati bez uplitanja treće strane koja nema veze s našim problemom i to je najveći problem današnjice. Uzmimo za primjer susjeda koji te nervira do te mjere da ti direktno utječe na rad srca. Ti ga ne možeš maknuti s lica Zemlje jer bi se u tom slučaju milijuni policajaca i ostalih provoditelja zakona upleli u taj slučaj bez ikakvog prava.

Provoditelje zakona se ne bi trebalo ticati ako osoba A ima problem s osobom B. To je između te dvije osobe, ali zahvaljujući tome što ljudi podupiru te lažne ''moralne vertikale'' koje provoditelji zakona izigravaju, pojedinac ne može reagirati samostalno bez uplitanja onih kojih se to ne tiče. Uzmimo za primjer da osoba A izvrijeđa osobu B i uvrijedi ju te samim time uništi psihu osobe B. Osoba B po zakonu nema pravo ubiti osobu A jer bi se upleli provoditelji zakona koji veze nemaju sa sukobom osobe A i osobe B. Većina svijeta mrzi SAD jer se miješaju u poslove drugih zemalja, ali istovremeno ta ista većina ne mrzi provoditelje zakona koji se isto tako miješaju u apsolutno sve privatne stvari pojedinaca.

Ako osoba A i osoba B imaju razmjerice koje dovedu do smrtnog sukoba, taj sukob bi trebao biti razriješen tog trenutka, a ne nakon toga uplitati lažne ''moralne vertikale'' poput krim detektiva i ostalih provoditelja zakona. Zašto? Nema razloga za to, nema tog prava da te lažne moralne vertikale provode ''zakon'' i ideologiju jednog čovjeka - zapamtite, jedan čovjek je donio zakon da se zabrani ubiti drugu osobu, svi ostali su ju samo podržali, nisu dvije osobe istovremeno došle na istu ideju. No, svi kao ovce to podržavamo, a šteti nam istovremeno jer nas onemogućuje reagirati samostalno bez kasnijeg uplitanja treće strane kojoj tamo nije mjesto. Da svatko može reagirati samostalno pri čemu jedine posljedice njegove/njezine reakcije koje bi mu/joj se mogle vratiti su od strane one osobe kojoj se zamjerio/la, onda bi svakom čovjeku na ovom svijetu psiha bila čista jer se ne bi trebali skučavati i držati sve frustracije u sebi koje nam štete zdravlju.

Uzmimo još jedan apsurdan primjer - u današnjem društvu, osoba A koja živi u SAD-u može tamo ubiti osobu B koja ga je maltretirala godinama i pobjeći u Englesku i započeti novi, miran život. Međutim, postoji ekstradicijski zakon kojim se Engleska vlast obvezuje uhititi SAD-ovog osuđenika u Engleskoj i poslati ga natrag u SAD da mu se sudi za zločin iz prošlosti iako živi u Engleskoj mirno. Apsurd. Treća strana se ponovno upliće bez ikakvog prava. Zakoni i provoditelji tog zakona u većini slučajeva uopće ne gledaju okolnosti, to je još jedan vezan problem. Sve ovo se nikad nažalost neće riješiti i ljudi će uvijek psihološki biti uništavani.

[JPK]

Hazen kaže:

Nekako mi se tema čini najpodobnija za ovaj pdf, nadam se da se modovi slažu.


Dakle - koliko često prešutite nešto što uistinu mislite a kosi se s mišljenjem većine u tolikoj mjeri da bi pri vašem izgovaranju svog mišljenja mogao nastati sukob?

Samo ako nemam volje pobliže argumentirati svoj stav.
Ali ne bih ništa prešutio zbog obzira prema većinskom mišljenju, društvenim normama, nečijoj mogućoj uvrijeđenosti i slično.

Dobro je i korisno biti “contrarian”, među ostalim i zato što je većina ljudi najčešće u krivu i ostaje jako dugo u krivu samo zbog konformizma, tvrdoglavosti, iracionalnosti i toga što je puno lakše imati pogrešno čvrsto uvjerenje, nego ne biti siguran i prihvatiti neizvjesnost i neodređenost.

[F.A.Q]

JPK kaže:

Samo ako nemam volje pobliže argumentirati svoj stav.
Ali ne bih ništa prešutio zbog obzira prema većinskom mišljenju, društvenim normama, nečijoj mogućoj uvrijeđenosti i slično.

pametno sa takvim stavom ..svaka cast nemoj me krivo shvatiti .. no postoje ekstremne situacije i .. ne kazem nista lose niti zelim .. samo hrabro i pametno! (sto ocito jesi (i pametan i hrabar) po izjavi da nebi bilo da tu nesto seruckam prepotentno)

Dobro je i korisno biti “contrarian”, među ostalim i zato što je većina ljudi najčešće u krivu i ostaje jako dugo u krivu samo zbog konformizma, tvrdoglavosti, iracionalnosti i toga što je puno lakše imati pogrešno čvrsto uvjerenje, nego ne biti siguran i prihvatiti neizvjesnost i neodređenost.

respect!