Koliko se živcirate zbog drugih ljudi?

[Jollman]

Slabo, ali zato sam sebe uspijem lako iživcirati.

[manita_zg]

Nazalost previse. Najgore kad ne mogu zaspati zbog drugih ljudi (ne nuzno bliskih).

[sweetkiss]

problem je u tebi, slab si mentalno i emocionalno. kad dodjes do odredjene razine svijesti nece ti biti bitno sto se dogadja oko tebe, i odgovorit ces svojim tempom kada i na nacin kako ti budes htio i bit ce ti ok. nema te sta zivcirat drugi ljudi, samo samog sebe mos zivcirat pa onda i promjenit i sve je ok

[The_End]

Ne zivciram se, ali mi ne daju mira. Ne izbacuju me iz takta, ali opet daju mi misliti.
Moralista sam kao covjek i time osjetljiv na svako misljenje koje koci drustveni razvoj ili stav osobe koji moze ugrozavati druge osobe.
Ne mogu postupati na nacin, ako nije prema meni usmjereno, nemas se sto mjesati niti zivcirati.
Taj put nije usmjereno prema meni, no mozda ce biti iduci put...

[nela2910]

mene živciraju!
dok sam radila u ugostiteljstvu, shvatila sam koliko ljudi zapravo nema ni najuobičajenu kulturu pozdrava na početku razgovora: možda bi mi njih 20% reklo dobar dan, ostatak se odma baca na zapovijedanja: daj mi ovo, daj mi ono.
slažem se da neki ljudi zaista nisu svjesni sebe u prostoru. kada netko neobjašnjivo počne piljit u mene i ne prestaje sve dok se ja na pol minute ne zapiljim u njega govoreći u sebi "još 5 sekundi ovoga i idem pitat tu osobu kaj hoće samnom, kaj joj nije u redu".
onda kad mi se ljudi koje prvi put u životu vidim nađu pametovat o mojim tetovažama i o tom kak nakaradno izgledam i "kaj sam to napravila od sebe, kak će to izgledat u starosti, tako lijepa sam mogla bit a gle sad". ne dira me njihovo mišljenje, već mi je neobjašnjivo KAKO zaboga mi može past na pamet obraćat se nekom kog ne poznam i govorit mu zakaj radi to kaj radi i zakaj je obučen kak je obučen i zakaj ima takvu frizuru kakvu ima, zakaj hoda bez šminke, zakaj si ne ščupa tu naušnicu iz nosa. neznam, al još mi evo nije palo na pamet nekog zaskočit. jesam li normalna?
proguravanja preko reda u bilo kojoj javnoj ustanovi u kojoj uzalud postoji red.. mi svi drugi imamo vremena. taj netko nema. i onda njih dvadeset takvih koji nemaju. mi ostali smo nebitni, nama se nikam ne žuri, apsolutno smo bez privatnog života i drugih planova za taj dan.
zašto vitalna baba traži da joj se dignem u tramvaju da bi izišla na idućoj stanici?
............ to be continued, sad nesmem više, da se ne naživciram, jer ovo je samo od danas.

[positiveshit]

Živciraju mene sve nabrojene situacije.
Prva zbog toga što ja kao introvertirana osoba moram imati svoje vrijeme šutnje i tišine, a netko ne prestaje pričati. Kad nešto radim na poslu i osjetljivo je i treba mi koncentracija, a netko me ne pušta na miru i priča li priča. Saslušam uvijek do kraja, ali me boli glava do kraja dana.
Druga situacija zapravo i ne toliko, ako se nekom ne priča, i to svaki put ne priča, neću više ni viđati osobu ukoliko mi tišina s njom nije ugodna. Nekad frendica ostane prespavati kod mene i ujutro ona zna da ja ne pričam dok ne popijem kavu i njoj je ok, ona se bavi svojim stvarima, ja svojim. To je ugodna tišina.
Treća me živcira posebno, kad netko zauzme cijeli prostor pa ga moram ne zaobići nego nekako preletjeti inače će me pokupit auto. Ili kad sjedim u vlaku i netko dođe i sjedne mi gotovo pa u krilo, a prekoputa su 2 slobodna sjedala. Kad netko otvori taj prozor pa fasujem prehladu ili me zabole leđa. bubrezi, šta god.

Ali živciram i ja druge Jednom me neka nepoznata teta u tramvaju molila da stišam mjuzu jer sam pojačala do kraja (imala sam slušalice, ali je ipak čula), rekla mi je da ju je zabolila glava od toga šta ja slušam

[NextG]

Jack Van Ras kaže:

Situacija 1) Umoran sam kao pas, i treba mi tišina i mir da si vratim malo energije. I onda se uvijek nađe netko tko me krene jednostavno ubijati pitanjima - zašto si tužan (a nisam!), što se dogodilo itd. I tako me maltretira dok ne dreknem da me ostavi na miru. Zašto je ljudima tako teško shvatiti da si ostao bez energije i da ti treba vremena da dođeš k sebi? Koliko vam smeta kad vas tako netko davi? Mene jednostavno ubije to jer ionako nemam snage i onda moram na ho-ruk skupiti snage da otjeram tu osobu od sebe jer mi je strašno naporna.

Situacija 2) Nađete se s ljudima koji su po prirodi šutljivi. I sad pokušavate uspostaviti neki kontakt da ne prosjedite sat vremena šuteći i zureći u pod. I sad, pokušaš pokrenuti prvu temu, dobijete odgovor od jedne riječi. Okej, pokušate pokrenuti drugu temu - ta druga osoba je naočigled duhom odsutna i kroz jedno uho uđe ono što ste joj rekli i izađe van kroz drugo i opet neki kratki odgovor. Gah, mene to opet uništi jer se trudim nešto pokrenuti ali ne ide i ne ide. Kako se nosite s takvim osobama? Jer mene to ubija i trenutno sam u stvarnom životu milimetar od toga da tu osobu zauvijek prekrižim za druženja jer se svaki put osjetim izmožden nakon upornih pokušaja da barem nešto pričamo. Koliko vas smeta takvo ponašanje, jer mene to osobito jako nervira i crpi moju energiju.

a jel moguce da se ljudi iz tocke 2. osjecaju kao ti u tocki 1. i obrnuto? nekako citam da ti u tocki 1. radis upravo to sto te kod drugih zivcira u tocki 2.

... i mene sve tri tocke ubijaju ...

[muflonka]

Mene najviše živcira kad su ljudi bučni, kad žvaču, gutaju, stišću boce od vode, i
kad me stalno ispituju nepotrebna pitanja. I kad se iritantno smiju. Uglavnom, buka koju proizvode.
I živcira me kad netko stalno očekuje da ga zabavljam kad želim šutjeti i gledati svoja posla.
Neprestano očekivanje da se moram družiti i pričati. Npr. na radnom mjestu. I brbljanje.
Ne znam jel to tema, ali eto.

[kocelot]

drumforce kaže:

Situacija 3 me naživcira.
I ljudi koji glasaju za desničare pa moram trpjeti posljedice njihove politike.
I općenito nepolitične situacije u kojima preglasaju tvoj stav samo zbog demokracije a čiji učinci toliko smetaju tvojem normalnom funkcioniranju u životu da ti ne možeš ništa drugo pametno napraviti osim odseliti negdje drugdje

koliko ja znam desničari nisu nikad bili na vlasti, što te to ima toliko smetati, nekakve marginalne stranke

[ladybug24]

positiveshit kaže:

Treća me živcira posebno, kad netko zauzme cijeli prostor pa ga moram ne zaobići nego nekako preletjeti inače će me pokupit auto. Ili kad sjedim u vlaku i netko dođe i sjedne mi gotovo pa u krilo, a prekoputa su 2 slobodna sjedala. Kad netko otvori taj prozor pa fasujem prehladu ili me zabole leđa. bubrezi, šta god.

ovo mi je neshvatljivo. što je tim ljudima u glavi

ali najviše mi idu na živce oni koji opušteno hodaju ulicom, posebno ekipa od više ljudi, obitelj s djecom i slično, i nesvjesni bilo čega oko sebe zauzmu ulicu kao da je njihova.

[kocelot]

živcira me kad netko jede u javnosti, žvače, srka, mulja hranu u ustima, i još ima blaženi izraz lica

[muflonka]

positiveshit kaže:

moram imati svoje vrijeme šutnje i tišine, a netko ne prestaje pričati. Kad nešto radim na poslu i osjetljivo je i treba mi koncentracija, a netko me ne pušta na miru i priča li priča. Saslušam uvijek do kraja, ali me boli glava do kraja dana.
Nekad frendica ostane prespavati kod mene i ujutro ona zna da ja ne pričam dok ne popijem kavu i njoj je ok, ona se bavi svojim stvarima, ja svojim. To je ugodna tišina.


Ali živciram i ja druge Jednom me neka nepoznata teta u tramvaju molila da stišam mjuzu jer sam pojačala do kraja (imala sam slušalice, ali je ipak čula), rekla mi je da ju je zabolila glava od toga šta ja slušam

E vidiš, razumijem ovo s tišinom. Samo ne znam kako možeš, kao osoba koja cijeni tišinu, slušati tako glasnu luđačku muziku

Što se tiče teme, nešto što me izbaci maksimalo iz takta je vrisak i vrištanje. Ima nešto u vrisku što me može izluditi više od ičega na svijetu.

[NiktaX]

Jack Van Ras kaže:

Jednostavno pitanje: koliko vas psihofizički unište ljudi oko vas? Mene dosta. Postavljam ovu temu da vidim koliko odstupam od prosjeka. Dakle, glavno je pitanje - je li do mene ili i vas iscrpljuju ponekad do besvijesti drugi ljudi (većina njih)? Ima li to veze sa introvertiranošću / ekstrovertiranošću?

Sada ću dati par primjera iz stvarnog života kada me jednostavno ljudi unište psihofizički i zanima me pritom imate li sličnih problema ili vam to ne predstavlja toliki problem:

Situacija 1) Umoran sam kao pas, i treba mi tišina i mir da si vratim malo energije. I onda se uvijek nađe netko tko me krene jednostavno ubijati pitanjima - zašto si tužan (a nisam!), što se dogodilo itd. I tako me maltretira dok ne dreknem da me ostavi na miru. Zašto je ljudima tako teško shvatiti da si ostao bez energije i da ti treba vremena da dođeš k sebi? Koliko vam smeta kad vas tako netko davi? Mene jednostavno ubije to jer ionako nemam snage i onda moram na ho-ruk skupiti snage da otjeram tu osobu od sebe jer mi je strašno naporna.

Situacija 2) Nađete se s ljudima koji su po prirodi šutljivi. I sad pokušavate uspostaviti neki kontakt da ne prosjedite sat vremena šuteći i zureći u pod. I sad, pokušaš pokrenuti prvu temu, dobijete odgovor od jedne riječi. Okej, pokušate pokrenuti drugu temu - ta druga osoba je naočigled duhom odsutna i kroz jedno uho uđe ono što ste joj rekli i izađe van kroz drugo i opet neki kratki odgovor. Gah, mene to opet uništi jer se trudim nešto pokrenuti ali ne ide i ne ide. Kako se nosite s takvim osobama? Jer mene to ubija i trenutno sam u stvarnom životu milimetar od toga da tu osobu zauvijek prekrižim za druženja jer se svaki put osjetim izmožden nakon upornih pokušaja da barem nešto pričamo. Koliko vas smeta takvo ponašanje, jer mene to osobito jako nervira i crpi moju energiju.

Situacija 3) Ljudi koji nisu svjesni okoline. Znate kad netko stane nasred nekog prolaza i ne mrda a vi morate proći tuda? Znate li kad neka bakica ide ispred vas točno po sredini da ju ne možete zaobići a spora je kao puž? Kad netko u tramvaju otvori prozor naprijed i onda svima puše po glavi iza? Mene to osobito iznervira do te mjere da bih na mjestu počeo urlati najrađe. Onda se toliko iznerviram i razmišljam da koji je vrag ljudima. Toliko se jako ražestim na takve stvari da to nije normalno (sva sreća uvijek to skrijem, ali iznutra kuham kao parnjača). Koliko vas smetaju takve situacije kad netko nije svjestan ničega oko sebe, jako, malo, srednje? Jer mene takve situacije ubiju i psihički i fizički.

Ako se sjetim još situacija, dopišem. Slobodno i vi dodajte. Samo me zanima jesam li lud što poludim recimo na ove situacije gore toliko da bih najrađe iskočio iz kože ili bih trebao malo smanjiti doživljaj i to prihvatiti malo opuštenije. Kako vi hendlate to? Nadam se da sam bio jasan.

situacija 2ti pobija situaciju 1 ili obratno u svakom slučaju drugima zamjeraš ono što i sam radiš.

[mondeo99]

Vitalina kaže:

Probaj se uskladiti sam sa sobom. Molitvom ili svjesnim opažanjem oko sebe, smiriti se i podići svoju energiju na jednu razinu koja neće biti "oštećena" od energija i ponašanja drugih osoba.

Može li pojasniti ovo sa molitvom ili svjesnim opažanjem oko sebe....

Kako se o postiže da se možeš smiriti i podići svoju energiju na jednu razinu koja neće biti "oštećena" od energija i ponašanja drugih osoba?

Thnx unaprijed na odgovoru.

[mondeo99]

..

[mondeo99]

muflonka kaže:

Mene najviše živcira kad su ljudi bučni, kad žvaču, gutaju, stišću boce od vode, i
kad me stalno ispituju nepotrebna pitanja. I kad se iritantno smiju. Uglavnom, buka koju proizvode.
I živcira me kad netko stalno očekuje da ga zabavljam kad želim šutjeti i gledati svoja posla.
Neprestano očekivanje da se moram družiti i pričati. Npr. na radnom mjestu. I brbljanje.
Ne znam jel to tema, ali eto.

Nekako mi se čini da te sve smeta i živcira,

Ima li nešto u čemu uživaš i što te opušta, relaksira ili sl?

[warai]

Koliko vidim ovdje, drugi ljudi nas zivciraju ako krse nasa ocekivanja ili im fali "socialne" inteligencije (*). Evo da prokomentiram autorove 3 situacije:

* Osoba ne postuje autorov osobni prostor/potrebe. Yep to definitvno zivcira
* Osoba ne zadovoljava autorova ocekivanja o socialnim normana...Zasto se uopce druziti s nekim tko ti ne pase? Ili bolje, pricati kamenu u nadi da ce propjevati.
* Trece je najzanimljvije...zivciranje oko stvari koje ne mozemo kontrolirati

Hmmm mene sve to isto zivcira. No opet to je kao da se zivciram kada padne kisa, a nemam kisobran --> Isto toliko mogu kontrolirati druge ljude koliko i vrijeme. Ok, ljude s kojima smo cesce mozemo donekle sugerirati sto na vise pase/manje, tako da kompromisi su moguci, no neke stvari su navike. Ako osoba ima naviku sutjeti i kratko odgovarati na recenice, nece preko noci tu naviku prekinuti, isto kako nece preko noci nauciti trcati ako cijeli zivot samo hoda.


(*): Koliko znam, nakon faktora inteligencije i the big 5, ne postoje socialna/emotivna/itd. inteligencije, koliko god neki to htjeli progurati. Pod postoji, znaci da ne mozemo postaviti pitanja/test u upitniku koja bi to mogla kozistentno izmjeriti, a ne mozemo predvidjeti s inteligecijom i the big five. Ako netko ima znanstveni paper/meta studiju/zna bolje neka me ispravi.

[ladybug24]

kako ne postoji socijalna inteligencija, kad se svi ti oblici pristojnog ophođenja s drugima, mogu zapravo definirati kao bonton.

ako se u nekom testu postavi pitanje, je li pristojno zauzeti ulicu da drugi ne mogu prolaziti, zna se koji je odgovor.

pa tako postoje ljudi koji imaju urođeni osjećaj za ponašanje u društvu (to su socijalno inteligentni) i oni koji taj osjećaj nemaju. oni eventualno mogu naučiti djelomično, ali prirodno nemaju taj vid inteligencije.

[enthos]

sweetkiss kaže:

problem je u tebi, slab si mentalno i emocionalno. kad dodjes do odredjene razine svijesti nece ti biti bitno sto se dogadja oko tebe, i odgovorit ces svojim tempom kada i na nacin kako ti budes htio i bit ce ti ok. nema te sta zivcirat drugi ljudi, samo samog sebe mos zivcirat pa onda i promjenit i sve je ok

Slažem se s ovim. Moje iskustvo je takvo da sam dugo vremena također bio iživciran radi ovoga ili onoga. Na kraju sam došao do zaključka da je ljudski svijet takav kakav je i da jedini način da se nosim s ljudima je da priznam samom sebi da sam nesavršen i da ja također živciram druge. Osuđivati druge jer vidimo u njima grešku, a ne vidimo grešku u sebi je totalno krivo.

S vremenom se pokazalo da se s nekima mogu družiti i osjećati dobro, a s nekima ne mogu. S vremenom sam naučio da osjećaj zadovoljstva i prihvaćanja ja mogu razviti u sebi i za sebe. Nebitno mi je tko me prihvaća, tko me voli ili tko me ne voli. Najprije volim sebe i kad se osjećam dobro sa sobom i kad sam iskren prema sebi onda najjasnije mogu vidjeti odraz u drugima. I mogu točno znati kakav je tko. Svatko ima svoje vrijednosti i načine na koji se učio živjeti život. Neki su imali mogućnost razviti maksimalni potencijal i iskoristiti ga, neki ne.

Najveći problem mi je bio suočiti se sa sobom i uvidjeti da se svijet mijenja po svojim zakonima i pravilima i da sam ja u ovaj svijet ubačen i nemam moć mijenjati svijet. To je kriva ideja da možemo mijenjati svijet, mi svijetu samo možemo pokazati kakav on može biti za pojedinca - nekome sjajan, nekome ne baš sjajan. I jednom kad prihvatiš zakone tog svijeta u kojem se nalaziš, da ti biraš i da si ti glavni sam za sebe onda te možda više neće sve tako lako živcirati. Uostalom ako te nešto živcira, makni se i stvori svoj svijet. Izvana će stvari ostati iste, ali tvoja percepcija se može mijenjati i to je jedina stvar koju možeš promijeniti. Sve ostalo je utkano u prostoru i vremenu i zakonima na koje mi nemamo utjecaja.

[positiveshit]

muflonka kaže:

E vidiš, razumijem ovo s tišinom. Samo ne znam kako možeš, kao osoba koja cijeni tišinu, slušati tako glasnu luđačku muziku

Što se tiče teme, nešto što me izbaci maksimalo iz takta je vrisak i vrištanje. Ima nešto u vrisku što me može izluditi više od ičega na svijetu.

Postoji vrijeme šutnje i vrijeme govorenja.
Postoji vrijeme tišine i vrijeme slušanja "glasne luđačke glazbe"
A to slušam najčešće u javnom prijevozu kad svi oko mene pričaju, kašlju, žvaču itd. Uz to slušanje "glasne luđačke glazbe" obično čitam i knjigu