Socijalna fobija - opća tema

[oblačna]

Pozdrav fellow sf-ovci ! Ima li među vama studenata ? Velika mi je želja upisati faks, ali zbog ogromnog straha od izlaganja seminara već se godinama ne mogu odlučiti na taj korak. Kako stojite s tim javim izlaganjima, roknete par persena ili nešto ? Ozbiljno pitam. Jednom sam imala nekakvu prezentaciju i popila tri normabela. Ništa. Nula. Nada. Srce mi je lupalo ko ludo, ruke se tresle i glas podrhtavao, a čak sam na momente i mucala. Zemljo...
Tu je naravno i onaj strah od novih ljudi, vječna pitanja poput što ako se ne uklopim, s kim ću provoditi pauze između predavnja, hoću li biti etiketirana kao čudakinja...

Trenutno čitam Oslobodite se stida koji vas sputava, a sljedeća na redu je The Psychology of Shame : Theory and Treatment of Shame-Based Syndromes. Netko čitao možda ? Imate neku preporuku za literaturu koja obrađuje emociju srama ( može i nešto drugo vezano uz SA ) ?
Trenutno se fokusiram na prihvaćanje sebe takve kakve jesam, ipak me borba s vjetrenjačama počela umarati ( a i pametniji popušta ) pa je vrijeme za nove taktike. Teško je, ali po prvi put doista radim na sebi i, bez obzira što ne želim biti previše optimistična, nadam se nekim pomacima. Baby steps

Inače, životni san mi je biti novinarka.

[Tourniquet_]

Ja sam studentica...prije par tjedana završila preddiplomski i ipak se natjerala i upisala diplomski, a najviše me bilo strah baš tih seminara i izlaganja. Srećom, na prve 3god nisu nam predavanja bila obavezna tako da nisam ni imala te seminare i hvala Bogu na tome. Al bilo mi je baš teško ići na predavanja..al evo ponosna sam na sebe baš zato jer mi je to toliko teško, puno teže nego drugima koji nemaju ovo "stanje", a ipak imam tu svoju neku diplomu i trud se isplatio.
Sada sam zbog xy okolnosti upisala izvanredno i strah me seminara jako, doslovno dobijem napad panike kad moram nekaj reć pred drugim studentima, a kamoli cijelo izlaganje. Ne znam kako će to ići, zbilja se nadam da ću dobiti barem jedan seminar kojeg neću morati izlagati, nego samo napisati. Mislim da ću se jako dobro pripremiti i sigurno roknuti Xanax ili 2. I znam da će biti grozno ali ako ću morati, morat ću, kaj mogu drugo. Evo, ja tek upisala tu 1. god diplomskog i već se (znači mjesecima unaprijed) brinem kako će to ići, osjećam da ću poludit.

Grozno je kad nas taj strah tj. SF sputava od stvari koje bi htjeli napraviti i mene to non stop sputava. Ali ipak mi smo puno više od tog našeg poremećaja i tako to treba gledati. Nadam se da ćeš ipak jednog dana upisati faks i ostvariti (jedan dio) snova

[oblačna]

Tourniquet_ kaže:

Ja sam studentica...prije par tjedana završila preddiplomski i ipak se natjerala i upisala diplomski, a najviše me bilo strah baš tih seminara i izlaganja. Srećom, na prve 3god nisu nam predavanja bila obavezna tako da nisam ni imala te seminare i hvala Bogu na tome. Al bilo mi je baš teško ići na predavanja..al evo ponosna sam na sebe baš zato jer mi je to toliko teško, puno teže nego drugima koji nemaju ovo "stanje", a ipak imam tu svoju neku diplomu i trud se isplatio.
Sada sam zbog xy okolnosti upisala izvanredno i strah me seminara jako, doslovno dobijem napad panike kad moram nekaj reć pred drugim studentima, a kamoli cijelo izlaganje. Ne znam kako će to ići, zbilja se nadam da ću dobiti barem jedan seminar kojeg neću morati izlagati, nego samo napisati. Mislim da ću se jako dobro pripremiti i sigurno roknuti Xanax ili 2. I znam da će biti grozno ali ako ću morati, morat ću, kaj mogu drugo. Evo, ja tek upisala tu 1. god diplomskog i već se (znači mjesecima unaprijed) brinem kako će to ići, osjećam da ću poludit.

Grozno je kad nas taj strah tj. SF sputava od stvari koje bi htjeli napraviti i mene to non stop sputava. Ali ipak mi smo puno više od tog našeg poremećaja i tako to treba gledati. Nadam se da ćeš ipak jednog dana upisati faks i ostvariti (jedan dio) snova

Hvala ti što si podijelila svoje iskustvo.

Čestitke na diplomi ! Razveselim se kad vidim da netko uz socijalnu fobiju uspije u svojem naumu, odnosno ne dopusti da sf preuzme glavnu riječ. Drago mi je da si i sama svjesna koliko je to bio veliki pothvat i koliko moraš biti ponosna na sebe. Voljela bih ti reći neku pametnu oko izlaganja, ali jedino što mogu jest pružiti podršku i držati fige da sve prođe u redu. Hoće li vas biti puno na seminarima ? Postavljaju li profesori potpitanja ili samo obaviš svoju prezentaciju i mirna Bosna ? Ako ti bude potrebno, slažem se da je dobra ideja da uzmeš nešto prije, ionako je to svega par puta godišnje. Odradila si veliki posao do sada, ovo su još samo male prepreke na putu do cilja. Imaj to na umu. I hvala ti na lijepim željama.
Ako želiš, možeš mi se slobodno javiti u pp, u vezi seminara ili bilo čega, uvijek ću rado saslušati.

[Calm Being]

Ja isto studiram i na četvrtoj sam godini. Više ne mogu izdržati zbog soc.fobije, a najgore je kaj sam si za izborne predmete uzela 2 jezika i tamo stalno moram govorit pred drugima. To me tolko iscrpi da sam nakon nastave za niš i imam glavobolje od tog. Prošle godine iz engleskog nisam prezentirala i zbog tog mi profa nije htjela upisat ocjenu, i nakon tog sam poludila. Sad moram ponovo slušat isti predmet. 3 puta sam na faxu prezentirala iz raznih kolegija i to je bilo dosta jadno, jednom sam se tolko prepala da me profa pitala nakon prezentacije jel mi dobro. Ne znam više kako dalje, nemam opće frendica na faxu, pa mi je zbog toga još gore. Imala sam prije 3 godine 2 kolegice s kojima sam se družila i bilo mi je dosta lakše, ali one su odustale od faxa i sad sam opet sama. Nekim čudom sam se malo uspjela skompat s jednom curom, ali pitanje je jel će to potrajat. Razmišljam o odustanku od faksa samo da više prestane to mučenje. Čak sam jedno vrijeme vježbala one seanse za soc.fobiju i malo sam napredovala, al sad sam se opet vratila na isto. Više mi se opće ništa neda radit, skroz sam se uljenila. Ako netko ima neki dobar savjet kako se izvući iz toga, dobrodošao je.

[oblačna]

Calm Being kaže:

Ja isto studiram i na četvrtoj sam godini. Više ne mogu izdržati zbog soc.fobije, a najgore je kaj sam si za izborne predmete uzela 2 jezika i tamo stalno moram govorit pred drugima. To me tolko iscrpi da sam nakon nastave za niš i imam glavobolje od tog. Prošle godine iz engleskog nisam prezentirala i zbog tog mi profa nije htjela upisat ocjenu, i nakon tog sam poludila. Sad moram ponovo slušat isti predmet. 3 puta sam na faxu prezentirala iz raznih kolegija i to je bilo dosta jadno, jednom sam se tolko prepala da me profa pitala nakon prezentacije jel mi dobro. Ne znam više kako dalje, nemam opće frendica na faxu, pa mi je zbog toga još gore. Imala sam prije 3 godine 2 kolegice s kojima sam se družila i bilo mi je dosta lakše, ali one su odustale od faxa i sad sam opet sama. Nekim čudom sam se malo uspjela skompat s jednom curom, ali pitanje je jel će to potrajat. Razmišljam o odustanku od faksa samo da više prestane to mučenje. Čak sam jedno vrijeme vježbala one seanse za soc.fobiju i malo sam napredovala, al sad sam se opet vratila na isto. Više mi se opće ništa neda radit, skroz sam se uljenila. Ako netko ima neki dobar savjet kako se izvući iz toga, dobrodošao je.

Ovo mi je baš žao čuti. Ovakvog scenarija se i sama najviše plašim pa uporno odgađam upis faksa.
Ali gle, došla si do 4. godine što je samo po sebi ogroman uspjeh i ne bi trebala biti tako stroga prema sebi. Ionako si ubrzo gotova sa svime. Ne znam gdje živiš, ali ako si u Zagrebu, možda bi mogla potražiti neku grupnu terapiju za socijalnu fobiju...kad sam krećeš s nečim, dosta je lako izgubiti motivaciju i odustati, stoga bi u grupi mogla biti produktivnija.

[Mr Igor]

Ja mislim da se snagom volje i željom može pobijediti, to nije bolest to su misli, ja se par godina borim sa tim, počeo sam se namjerno izlagati situacijama od kojih sam bježao i protiv svog straha, dakle neke sam stvari realizirao sam sa sobom, bez terapija, počeo sam stajati iza svog mišljenja, postao sa otvoreniji sa ljudima, rekao sam sebi ja mogu, ja hoću pa muško si pobogu, sam primjer su mi drugi ljudi, zašto on može ja ne, nisam još siguran 100 % u sebe ali sam shvatio da drugi ljudi nisu i ne moraju biti bolji od mene i da taj pristup ljudima nije tako težak koliko sam ja umislio. Ako su drugi ljudi ne srame svojih postupaka, zašto bi ja bježao od svojih, ako drugi ljudi brane svoju čast i drže do sebe, zašto bi ja bio ta kukavica, ako ljudi sa manjim kvalitetama imaju kakav takav život, zašto bi ja imao neke kriterije k sebi, nisam savršen hvala bogu nisu ni drugi, počeo sam razmišljati hrabro i dao sam si časnu riječ da ću podržavati sam sebe i da ću biti novi ja. Mlad sam imam 20 godina, istina nisam propustio puno ali i tih par godina je puno, jer drugi moji vršnjaci su daleko ispred mene samo zato jer se nisu borili sa socijal fobijom. Malo sam razmislio i rekao od sad sam i ja kao i drugi, radim, imam prijatelje, tražiti ću curu, raditi na tijelu, samoću i negativne misli ignorirati, PC smanjiti minimalno i dokazati sebi da ja mogu i da nisam nesposoban.

[kosjenka-]

Pa zar su ti seminari obavezni na svakom faksu?
Nisu svi za sve i ne znam zasto bi nevezano uz soc. fobiju to bilo obvezno na svim fakultetima, naravno osim ako se ne radi o nekom zanimanju gdje su komunikacija i prezentacijske vjestine jako bitne.

I ja namjeravam upisati faks i to me plasi, sjecam se jos mature i moje zbunjenosti, sva sam se izblamirala, iako sam ucila i trudila se skroz sam se zbunila.

Ajde ok je zavrsilo, ali osjecala sam se svejedno jadno kad sam kasnije cula da su neki koji nisu nista ucili prosli bolje od mene.

[oblačna]

Slažem se, nismo svi za sve.
Mislim da su obavezni na više-manje svim fakultetima, čak i na tehničkim se može naći neki seminar.
Meni bi odgovarao sustav u kojem bi prezentacija bila opcionalna. Dakle, predaja seminara obavezna, a tko želi dodatne bodove može izlagati.

[fandango]

oblačna kaže:

Slažem se, nismo svi za sve.
Mislim da su obavezni na više-manje svim fakultetima, čak i na tehničkim se može naći neki seminar.
Meni bi odgovarao sustav u kojem bi prezentacija bila opcionalna. Dakle, predaja seminara obavezna, a tko želi dodatne bodove može izlagati.

A nije vam pala na pamet zabrinutost oko održavanja prezentacije na diplomskom. Ja sam zbog toga odugovlačio godinama.

[Tourniquet_]

fandango kaže:

A nije vam pala na pamet zabrinutost oko održavanja prezentacije na diplomskom. Ja sam zbog toga odugovlačio godinama.

Mene recimo toga nije toliko strah, ono znaš da si gotov i da je sve riješeno i imala bi taj neki optimizam u sebi i kolilo god da bi me bilo strah učinila bi to jer to je ionako samo formalnost. To mi nije usporediv strah sa seminarima jer su samo prof tu, nema dr studenata, a i kažem sve je gotovo.

[fandango]

Tourniquet_ kaže:

Mene recimo toga nije toliko strah, ono znaš da si gotov i da je sve riješeno i imala bi taj neki optimizam u sebi i kolilo god da bi me bilo strah učinila bi to jer to je ionako samo formalnost. To mi nije usporediv strah sa seminarima jer su samo prof tu, nema dr studenata, a i kažem sve je gotovo.

Kod nas je diplomski otvoren za javnost, pa se zna skupiti dosta ljudi. Osobno prije obrane nisam tjedan dana pio kavu i uzimao sam onu ashwagandhu da budem što opušteniji.

Možda i je formalnost, no prezentacija utječe na ocjenu diplomskog.

[krmelj8]

mislim da je najbolja stvar za borbu s tim strahom - dobra priprema. dakle što vjernije se pripremiti prije seminara, održati probu pred publikom (bliskim ljudima pred kojima nemaš tremu, voljan pomoći..) meni je to užasno puno pomoglo..može biti netko iz srednje tko isto studira, samo nek se pravi da te sluša i nek zuri u tebe a ti izlaži seminar
i prep talk ispred ogledala možda?

nevezano, od svih priča i onog što sam gledala po tvu, mislila sam da će faks biti ono..dođeš, slušaš, pišeš bilješke, polažeš ispite..tadaa..
međutim, došla sam na faks gdje te dijele u male grupice, pa te poredaju u krug u prostoriji ko u vrtiću, moraš se zalagati, svi znaju kako se zoveš, moraš biti aktivan i onda ti seminari..pred toliko ljudi samo se tvoj glas čuje...brrr, jez...ne znam postoji li uopće netko da to VOLI i preferira..znam samo da se neki bolje nose s tim i prihvate to..

[Tourniquet_]

fandango kaže:

Kod nas je diplomski otvoren za javnost, pa se zna skupiti dosta ljudi. Osobno prije obrane nisam tjedan dana pio kavu i uzimao sam onu ashwagandhu da budem što opušteniji.

Možda i je formalnost, no prezentacija utječe na ocjenu diplomskog.

Ufff pa to je grozno kad je diplomski otvoren za javnost, u tom slučaju bi me bilo jako strah i pizdila bi da zakaj netko želi doć slušat Srećom pa si diplomirao

Da, kaj se tiče seminara meni je to skroz bezveze da su baš svugdje obavezni kao da je najbitnije odradit tu prezentaciju i pričat pred masom ljudi, kao da to nešto dokazuje. Ionako je najbitniji dio napisat seminar tj. to natipkat, istražit neku temu, odradit neki samostalan rad i za to bi se trebala dobiti ocjena, a ne da onda još to moraš pred svima pričati i prezentirati. To ima apsplutno smisla na faksevima gdje se zna da će ti posao biti pričati pred drugima (npr. za profesore). Ali negdje gdje ti to uopće neće trebati zašto toliko inzistirati na tome je meni posve nedokučivo. Baš kao što je oblačna rekla, trebala bi bit mogućnost da seminar izlažu samo oni koji žele i da to recimo nosi višu ocjenu ili tako nešto. To bi bilo skroz korektno.

Nedavno mi je pričala mama da kod nje na poslu je bio jedan čovjek koji ujedno radi i kao prof na nekom faksu. I on je pričao kako mu je došla studentica na konzultacije sva u panici i molila ga da ne mora izlagat pred studentima, da ju je jako strah i da ima problema. I čovjek joj je izašao u susret i dao joj da mu isprezentira seminar tamo u uredu samo pred njim i odma joj dao ocjenu i sve. Mislim da i to može bit rješenje, naravno nisu svi prof takvi ali treba probat ako se može. Ja bi rađe napisala i 3 seminara samo da ga ne moram izlagat.
Najgore je kad ljudi kažu ma jednostavno stisni zube i napravi to, nije to tako strašno. E pa meni je. Meni sa SF je to najgori i najveći strah koji postoji i zar ja moram radi jednog seminara proživljavat napade panike i svoj organizam dovodit u stanje stresa. A pomoći si ne mogu. Znam da to u životu neću morat radit i da mi to kaj ću to odradit neće donijet ništa dobroga osim kaj ću dobit ocjenu i riješit se toga. Zato bi pod svaku cijenu htjela izbjeći. Čak se i sama dvoumim da odem kod prof kad dobijem seminar i donesem mu dijagnozu pod nos i zamolim da ne moram prezentirat. A ne znam. Teško je to.

[madam octa]

Tourniquet_ kaže:

A pomoći si ne mogu. Znam da to u životu neću morat radit i da mi to kaj ću to odradit neće donijet ništa dobroga osim kaj ću dobit ocjenu i riješit se toga. Zato bi pod svaku cijenu htjela izbjeći. Čak se i sama dvoumim da odem kod prof kad dobijem seminar i donesem mu dijagnozu pod nos i zamolim da ne moram prezentirat. A ne znam. Teško je to.

Tourniquet možeš si pomoći, ne odustaj. Ja sam oduvijek imala problema s javnim govorenjem, crvena sam strašno, ali nije me to previše mučilo. Sve dok me u srednjoj jedan profesor nije doslovce izmrcvario dok sam prezentirala, ismijavao me itd. Tek tad mi je to postalo problem. No nisam dala da ta fobija pobijedi, da me spriječi da studiram i radim ono što volim. Radila sam na sebi, sama, čitala savjete na webu i izlagala se prezentiranju. Ovo zadnje je ključno, treba se izložiti i vidjeti da se može. Malo po malo. Još uvijek sam crvena i redovito vidim nekog da se smijulji dok prezentiram. Ali stisnem zube i nastavim dalje, da tih pola sata prođe. Na kraju budem tako ponosna na sebe što sam uspjela da bih najradije opet prezentirala. Srećom, brzo me to prođe.

Za ovaj dio da to nikad u životu nećeš morati raditi, nije uvijek točno. Iznenadila bi se na kakvim radnim mjestima se mora održati neko malo predavanje, ili se imaju kolegiji na kojima nešto moraš reći pred svima. Tako da mislim da je fakultet jedno jako dobro mjesto na kojem se može ispraksirati i malo olakšati ta fobija. Jer zapravo nema nikakvih posljedica ako loše napraviš i zapravo te nitko ni ne sluša.

Imaš li možda savjetovalište za studente u sklopu faksa? Možda da probaš otići tamo po podršku?

[Tourniquet_]

Hvala na savjetima ali ovo nije običan strah kod prezentriranja ili tako nešto, to je doslovno paralizirajući strah popraćen napadima panike. Evo za primjer jednom smo morali svaki student pročitat jednu rečenicu nekog teksta i ja sam dok sam čekala imala pravi pravcati napad panike. Od tada sam bolje ali ipak. Tako da...mogu ja se jako dobro pripremit i sve ali taj strah je i dalje tu tj. ta nemogućnost.
Naravno da postoji mogućnost da ću jednom u životu morat nekaj prezentirat ali to je ipak malo drukčije nego na faksu, a i ne bi me bilo toliko strah prozborit par rečenica.
Na faksu imamo neko savjetovanje ali ja sam već išla na KBT i tamo smo radili na tome, tako da sve znam teoretski ali eto, nikako da to moj mozak upamti.

[mimixa]

evo da se i ja izjadam moja situacija je malo čudna, cijela sam nekako naopako, kontradoktorna sama sebi. kad sam bila dijete, uvijek sam bila povučena, nije mi instiktivna bila neka društvenost, ali uvijek sam željela biti suprotno. kroz srednju školu sam promatrala društvene i vesele ljude, i onda pokušala oponašat njih. ne samo u stilu klasičnog ponašanja, nego i onoga u čemu oni uživaju...npr. sama sam sebi govorila - lijepo ti je bit ovdje s ovim ljudima, lijep ti je osjećaj sjest na cugu... uz sve to, tek sad shvaćam da sam imala mini panične napade kada bi išla na neko druženje. i tako sam se borila sama sa sobom, postala poznata i po tome što stalno otkazujem dogovore. problem je u tome što jedan izlazak i druzenje od mene iziskuju toliko snage da ne pokažem tu svoju nesigurnost. danas mogu reći da sam uznapredovala do tu da mi nije teško biti u centru pozornosti, nije me strah pričat pred cijelom državom ako treba, nemam problema sa držanjem prezentacija, na poslu me spominju kao društvenu osobu. ali, kada završim s poslom, ja se jedva čekam dovuć doma i bit cijelo vrijeme sama. vikendom također nigdje ne izlazim već dugo. nazvat prijatelje i obitelj mi je tolika tlaka i ne da mi se. ko da mi jednostavno ljudi ne predstavljaju nikakvo zadovoljstvo. a opet mi nekako nedostaju. moj naj naj najveći problem je što me uhvati neka fobija ili anksioznost ili šta već kada se nađem s ljudima. u meni se stvori jedan veliki nemir, kojeg i fizički osjećam, krajnje neugodan kad moram pričati s nekim. taj strah da nastane tišina i da ću bit dosadna ljudima mi je jednostavno nepredvladiv. uložim toliko energije da nešto pričan, da izmišljam teme, samo da ne nastane tišina,a to mi je jako teško, jer mi je nekako mozak prazan i imam osjećaj da nemam s nikim ništa za pričati i da ja djelujem na ljude tako da i njima nestane tema. ta moja introvertiranost me često dovodi do depresivnih epizoda. ljubomorna sam na ljude koji mogu normalno funkcionirat u prisustvu druge osobe a da nemaju tu paniku i pomutnju koju ja osjećam. mislila sam da će s vremenom i trudom to nestati, ali, život mi je spao na izbjegavanje ljudi. nekako ne mislim da će se to promijeniti. htjela bih znati, kakav je vaš pogled na ovo...tolika unutarnja želja da budem nekakav društvenjak i ekstrovert,a to u biti nisam. koji vam je dojam kad ovo pročitate...ima li netko tko se može poistovjetiti s ovim, nekako ne znam što sam tko sam, i kako se riješiti te pomutnje i panike u bilo kakvom prisustvu drugog bića

[oblačna]

mimixa, ja ti mogu potpisati sve što si napisala, osim onog dijela o održavanju prezentacija, pričanja u društvu i to.
Ja se isto nakon svakog druženja osjećam iscijeđeno, ostanem bez energije. Dobro se osjećam samo nakon druženja s osobama koje mi u potpunosti pašu, ali to su jako rijetke situacije. Također moram stalno naprezati mozak i u grču sam jer nikad ne znam što bih rekla, a od neugodne tišine mi nastaje panični pa se stvari samo još dodatno kompliciraju. Bojim se da će me sugovornik smatrati dosadnom pa zbog tog pritiska još dodatno zablokiram.
Nažalost, još nisam došla do nikakvog rješenja za ovu situaciju. Radim na sebi u smislu prihvaćanja svog stanja, uvjeravam se kako sam dobra ovakva kakva jesam i da je sasvim u redu što nisam poput drugih...ali da, teško je. Iskreno, mislim da će ta borba, iako možda u slabijem intenzitetu, trajati cijeli život.

[Calm Being]

oblačna kaže:

Ovo mi je baš žao čuti. Ovakvog scenarija se i sama najviše plašim pa uporno odgađam upis faksa.
Ali gle, došla si do 4. godine što je samo po sebi ogroman uspjeh i ne bi trebala biti tako stroga prema sebi. Ionako si ubrzo gotova sa svime. Ne znam gdje živiš, ali ako si u Zagrebu, možda bi mogla potražiti neku grupnu terapiju za socijalnu fobiju...kad sam krećeš s nečim, dosta je lako izgubiti motivaciju i odustati, stoga bi u grupi mogla biti produktivnija.

Imaš pravo oblačna hvala ti na podršci i savjetu.

[Calm Being]

Jel netko zna možda gdje se u zg-u može ić na neku grupnu terapiju za sf, a da nije privatno?

[Altec777]

Calm Being kaže:

Jel netko zna možda gdje se u zg-u može ić na neku grupnu terapiju za sf, a da nije privatno?

Znam ti ja ima jedna na Vrapču al nemoj zavlačit previše ljude tamo
nego samo iskreno i biti će ok. pošaljem ti pp.