Zadaćnice - spojeno

[Jack Daniel's]

Sredovječni seks

Čežnja u oku
Mlade guze po gradu
Jebem vam mater

[The Poet]

Uletavat il' ne uletavat? Pitanje je sad.
Dobro, ne baš pitanje, više je problem kome? i kad?

Ustvari "kome" nije problem, Kraljica je uvijek prava meta,
a kad bolje razmislim ni "kad" nije problem, jer ne uletavat bila bi šteta.

Jedino se brinem, može li ovoj rimi da to šteti,
jel' možda malo prevruće za ulijetavat po ljeti?

Ako odbacimo i taj problem i stavimo situaciju u pravu idilu,
pravo pitanje je "Na koji način?", da dojam ne ostane u sivilu.

Na to pitanje savjeti SPY-ja ne mogu ni malo da mi pomažu,
jer prošli put kad je bio moj učitelj, napravio sam od sebe blamažu.

Pa mora da se uzdam u svoje sposobnosti, u svoju kreativnost ludu,
pa možda Kraljica bude imala razumijevanja prema mome trudu.

Ako krenem Sun Tzu taktikom strpljivosti, ona će jednostavno da me ignorira,
ako joj krenem dosađivat Don Quijote taktikom, kazat će: "Daj mi malo mira".

Taktika stihoklepstva po principu Romea i Julie, možda i prođe njezinu sud strogu,
al' o čemu stihoklepat? Da Kraljicu oborim principom Tai Chi vještine sa nogu.

Ako pišem o leptirićima, letećim medvjedićima? Bit će da sam nerealan romantičar i utopista,
ako pišem o gastronomskoj tezi da ljubav ide kroz želudac, stavit će me na ignore listu smi'sta.

Znam, uletit ću joj erotskom poezijom, pa odmah i materijal za zadaćnicu adekvatan bude,
pa slijedi retardirano ulijetavanje erotskom poezijom u režiji Vašeg, pišem se sa štovanjem, dvorske lude.

* * *
Savski most. Ljeto 2012.. Ispod tog mosta radnja uletavanja, odnosno priče se odvija.
Znam, Shakespearovski bi bilo balkon i ispodbalkolnski prostor, i mjesto radnje ne bi mijenjat tako smi'ja.
Al' malo sam već pripit, jer u boci sam inspiraciju za uletavanje tražio,
i penjanje u takvom stanju na balkon ne dolazi u obzir, jer bi se na pod "posnažio".

Ispod mosta VELIA na autobus čeka, bi'će da se sa Jaruna vraća, sa nekog koncerta il' tuluma što upravo je bija,
i dolazi do nje THE POET, pijan k'o majka, jedva da stoji na nogama, sa bocom Wheskeya u ruci – prava komedija.
Ugleda svoju virtualnu ljubav VELIU i odmah k'o svaki pravi alfa-mužjak, mora da je stihom osvoji,
pa skloni onu bocu Wheskeya, i malen trenutak na uletavanje on uspije da odvoji.

THE POET: Recite milostivaaaa, bil' ti meni 'nakooooo bez ikakvog pritiska dala
dopuštenje da ti se obratim sa, hm, par stihova? Što ka'ešššš mala?

VELIA: Ajd' pijanče miči mi se s puta,
nemoj da budem sad na tebe ljuta.

THE POET: Ma, daj ... Evo, daj miiiii, bit ćuuuuu brz, a i ti seee mislim da budeššš usreći'ja,
to dopuštenje ... daaa te pitam gdje je tu kakva pivnica? Pa da odem, ne bi smetattt hti'ja.

VELIA: Nije više piva za tebe, sav si već prop'o,
bolje da više ne pričam s tobom, pomislit ćeš da si mi se dop'o.

THE POET: A gospodična ... Ak' primijetit biii smio, čim Vas vidim tu saaa pivom u ruci ... meni odmah se digne
kiselina u želucu, paaaaa ... moram i ja neku pivu popit prije jutra ... mislim dok se još stigne.

VELIA: O glavo luda, pa ni ne vidiš kako priliči,
to pivo nije, već to sok tebi tako na pivo sliči.

THE POET: Eeee mala, umjesto da sad naaaa stanici nazebemo,
ajd' kod mene ... da si malo .... hik .... pojedemo.

VELIA: Kakvo zebenje, kakvo jedenje? Što si utuvio u tu glavu svoju,
pa ljeto je ... nit' mi hladno, a nit' sam gladna, nit' ću u kuću tvoju.

THE POET: Vidim tu neeeema sreće ... Ako' ti kod meeene došla nebi,
onda se samo jeeeeeeednom javi za caffe ... Il' da seeee ja javim tebi?

VELIA: Evo mi busa, odoh, a tebi pijanče sa srećom neka bude,
uf, što mrzim uletavanja od ove dvorske lude.

[Starija Sestra]

Zombie apokalipsa

Kao hipnotizirana buljila je u TV zid, potpuno koncentrirana na smiješno odjevenog čovjeka koji ljudima prodaje Maglu. Ispustila je zdjelu sa lišćem koje je jela te posegla za telefonom, otipkala broj ispisan velikim, crvenim slovima i nadala se da nije zakasnila. Pomisao da ona jedina bude bez Magle bila joj je nepodnošljiva. Značilo bi to da odudara, da je drugačija a oni naročito zajedljivi bi je optužili da je počela razmišljati svojom glavom. Užasavala se svoje sklonosti razmišljanju. Čak i ova mala bojazan značila je da nije posve otupjela i da njene sive stanice nisu mrtve kao u drugih. Toliko je htjela onaj njhov tup, nezanteresiran pogled, život lišen dilema, spoznaja i bilo kakvih emocija. Jako se trudila ubiti svoj intelekt: svakodnevno je gledala zatupljujući i isprazan televizijski program, čitala zatupoljujuće i isprazne tekstove, slušala zavijanja žena i muškaraca umjesto glazbe, kupovala je stvari samo zato što su joj drugi rekli da to čini, vodila je besmislene razgovore a posao je obavljala mehanički i nezainteresirano. Svi ostali bili su tako slični, neki čak i jednaki a ona je samo htjela biti dio toga.

Ipak, pomalo se pribojavala svijeta kakav je sad. Stvari su nekoč bile drugačije i ni malo lošije. Prije je svima bilo dopušteno razmišljanje, smjeli su razgovarati i postavljati pitanja, biti selektivni i osjećati što god su htjeli. U doba njenih roditelja svijet je bio još neobičniji i romantičniji. Oni su preživljavali bez današnjih naprava, jedva da su imali kakav telefon, televizor ili automobil i to tek u onim najnazadnijim oblicima, družili su se s ostalim ljudima, dopuštali su svojem potomstvu da se zabavlja s ostalim mladuncima a nerijetko su pritom znali zaraditi čak i pokoju ogrebotinu. Danas je nezamislivo da mladunče izraste izvan Staklenog zvona, ogrebotine na prozirnoj, osjetljivoj koži mogu biti fatalne, hrana je strogo sterilizirana i bila bi ludost dopustiti prirodi da sudjeluje u njenom uzgoju, putuje se brže, živi lagodnije i o apsolutno ničemu se ne mora razmišljati. Moderan čovijek ima druge da misle umjesto njega a na njemu je samo da konzumira novi svijet.

Obavila je taj telefonski poziv a osjećaj zadovoljstva samo na čas zašivi u njoj prije nego ga je ugušila još jednim moranjem. Naime, svakoga dana prije posla morala je napraviti svoje lice i staviti par dodataka na tijelo. Nitko više nije izlazio među ljude onakav kakav je zaista bio. Prozirna, gruba i razrovana koža, u starijih već mjestimično podložna raspadanju, nikad se nije pokazivala ostalima već ju je svatko kod kuće popravljao i dotjerivao kako je htio. Obični ljudi su trebali biti lijepi, baš kao što je sve oko njih bilo lijepo. Nebo je bilo napravljeno modro, s pokojim bijelim i pufastim oblačićem, zrak je mirisao, ulice su blistale, hrana nije mogla biti šarenija, vode bistrije, nastambe toplije i udobnije, životinje interesantnije. Bilo je potrebno mnogo resursa da se prikriju trulež, smrad, otpad i apokalipsa koja se približavala odozgo, spremna da proguta ostatke ostataka ljudi i njihova svijeta. Iako nužnost, do ljepote ionako nikome nije stalo. Ona je tek jedan od zadataka koji se bespogovorno obavljao.

Nitko zapravo nije razmišljao o Kraju koji se približava. Čemu? Razmišljanje ionako neće spriječiti neizbježno. Iako, s vremena na vrijeme javile bi se glasine da se u Izvanzemlju grade postapokaliptični svijetovi gdje će se Vladari skloniti i sačekati Novo doba. To ni ne čudi jer su Vladari tu da misle i smišljaju rješenja koja će spasiti makar njih. Obični Ljudi ionako nisu vrijedni spašavanja, oni će im tek pomoći da si stvore novi dom a potom će biti uništeni i reciklirati. Njihovi će dijelovi poslužiti da se stvori nova vrsta poslušnika, manje prljavih i daleko praktičnijih. Vladari će biti jedini preživjeli od čovječanstva, superiorniji od ičega jer sve što ih okružuje sami su si stvorili. Obični Ljudi ni malo se ne zamaraju istinitošću takvih glasina. Njihovo je samo da potroše taj svoj ljudski vijek i pritom svijet čine ljepšim za nekoga drugoga.

[freecursors]

Isto staro Sunce je obasjalo križevačke ulice, nebo je bilo vedro i to bi bio običan vruć i dosadan ljetni dan da se prošle noći niotkuda nije pojavila horda nemrtvih koja je sada besciljno(sve dok nije naišla na nešto sa pulsom, naravno) hodala ulicama tog malog grada.

Znali su mnogo, znali su otvarati i zatvarati vrata, znali su mahati sjekirom, dvoje ih je čak naučilo voziti bicikl. Ali nisu znali kako proći kroz staklo do svježe hrane za kojom su strepili. Iza stakla je bilo najmanje dvadesetak mozgova svih godišta(zombijima, kao i ljudima, vrlo je bitna raznovrsna prehrana) i oni su žudili za time da ih se dočepaju. Nekoliko trupala je slučajno razbilo par izloga u gradu, ali iz nekog sretnog razloga nikako nisu mogli upamtiti kako ponoviti taj jednostavan slijed radnji. To je bilo jedino što je držalo privremene stanovnike 'Gradske Kavane' na životu.

Unutra, Štef, neugledan i ne previše bistar zidar(valja napomenuti da je bio intelektualac u svojem društvu jer je mogao čitati u sebi i razmišljati bez da pomiče usne), držeći pušku u rukama i škembu na nogama, sjedio je naslonjen na stolac i čekao uplakanu konobaricu da ga posluži još jednom pivom.

Moglo bi se reći da je bio jedan od sretnika, iako je tijekom bijega ostavio ženu i djecu u probavnom sustavu nekolicine zombija koji su napali njegovu kuću. No njegov maleni um se i nije previše zabavljao time. Naime on je zapazio jednu mladu djevojku koja je sjedila pored samog ulaza i gledala kroz stakleni zid prolazeće leševe.

Svi preživjeli u prostoriji su bili žene, izuzev njega, jednog žgoljavog momka i prastarog djeda kojeg bi sa udaljenosti veće od pedeset metara lako zamjenili za zombija. Iz tog razloga(a možda i zbog alkohola), Štef se osjećao prilično samouvjerenim i bio je sasvim siguran da će svi slušati što im kaže.

Ustao je iz stolca kojeg je umalo svojom masom povukao za sobom i držeći svoju vjernu pušku u desnom ruci krenuo koračati u smjeru djevojke. Kroz pijane oči mogao je razabrati njenu dugu smeđu kosu, dvije crne rupe tamo gdje bi trebale biti oči i njene prosječne, ali vrlo lijepo pozicionirane grudi koje su ga dozivale poput sirena.

“Što?”, upitala je.

“Mala, jel' ti znaš 'ko sam ja?”

“Moli-”

“Šta moliš?”, prekinuo ju je i primio ljevicom u zrak, silovito ju prislonivši na staklo.

Uzvici poput “Prestani!”, “O dragi Bože!” i “Spusti ju ti gade!” su ga iznenadili jer je na tren zaboravio da on djevojka nisu sami u prostoriji. No nije zaboravio da ima pušku čiji je kraj prislonio uz vrat mlade djevojke i na lice navukao grozan smiješak.

“Ona je moja, jel' razmete vi to?!”, viknuo je prema grupi.

“Mirno, mol-” Započela je konobarica, no žgoljavi mladić, ne razmišljajući previše, odlučio se zaletjeti na debelog zidara i spasiti damu u nevolji vrišteći “Jebeni smrade!”

Uslijedio je hitac koji je promašio mladića i pogodio ženu pokraj WC-a u nogu. Mladić je zgrabio ruku sa puškom čvrsto koliko se može očekivati od nekog od pedeset kila i 180 centimetara i počeo gurati u nadi da će baciti pijanca na pod. Štefu se zavrtjelo od svega toga te se nekoliko puta okrenuo sam oko sebe sa djevojkom i mladićem na svojim rukama pokušavajući smiriti vrtoglavicu. Pritom je ispalio iz puške ono što je ostalo od metaka i pogodio žarulju, stol i staklo (kroz glavu mladića) koje ih je sve dijelilo od sigurne smrti.

Staklo je ostalo stajati.

Zombiji, međutim, nisu.

Rupa, veličine šake novorođenčeta, pustila je divnu aromu u zrak, aromu baruta, znoja i straha. Sive figure su se poput muha zarobljenih u kući počele zalijetati u staklo, naravno mnogo jačom silinom.

U kavani je nastala silna panika. Žene su počele vrištati i trčati po prostoriji, uopće ne primjećujući da je djed ima moždani udar. Štef se od silne halabuke i vrtoglavice onesvijestio bacivši mladu djevojku i mrtvog mladića na pod.

Djevojka je bila smirenija nego što je očekivala od sebe i ne privlačivši ničiju pozornost brzo skliznula u WC. Nije bila prva koja se sjetila tamo otići, naišla je na ženu koja si je prije sudeći po količini krvi i znakovima života prije samo nekoliko trenutaka prerezala vlastiti vrat ne želivši biti živa pojedena. Na tren su se uhvatile pogledima nakon čega je žena nastavila s umiranjem, a djevojka se počela penjati prema visokom prozoru iznad nje.

U međuvremenu, uporna trupla su već proširila rupu na veličinu košarkaške lopte i bilo je samo pitanje vremena kada će se dočepati svog doručka. Konobarice su stolcima, pazivši da na pogode staklo, udarale svom snagom sve što se usudilo proviriti kroz rupu, što se činilo dobrom idejom sve dok tekućine nemrtvih nisu počele letjeti na sve strane i uspjele završiti u njihovim od bijesa razjapljenim ustima.

Obje su se strmoglavile na pod i nakon kratkog koprcanja i povraćanja ustale sa kožom boje cementa te nasrnule na preživjele. Nekoliko sekundi kasnije velik broj zombija koji se cijelo jutro skupljao ispred kavane je razbio staklo navalio na svježu krv.

[Velia]

Tvoja poruka na ekranu.
Sjetio si se.
"Sretan ti rođendan, moj suborče u neverending ratu protiv zombija!"

Ne sjećam se više kako smo započeli tu priču.
Ali zombiji nas sada uvijek sjete jedno na drugoga.

Dok gledam slova na ekranu,
voljela bih da si tu,
a ne miljama daleko.

Zamišljam tvoje ruke na svome tijelu.
Kako se povijam od užitka pod tvojim prstima.

Tvoji dodiri žare moju nutrinu
dok osvajaš svaki milimetar moje kože.

Osjećam se sigurno u tvojim snažnim rukama,
a opet tako ranjivo,
dok me cijelu razotkrivaš.

Stenjem pod težinom tvoga tijela,
a žar u meni je sve jači.

Sasvim polako stapaš se sa mnom.

I dok pojačavaš ritam
prelazim u stanje u kojem nestaje sve
osim beskrajnog užitka...


Nemoj da moram čekati invaziju zombija
da bi mašta (opet) postala stvarnost.

[Velia]

Kao prvo, hvala vam na glasovima.
A kao drugo, tema za iduća dva tjedna, odnosno do 29. srpnja jest: Tišina koja grize.
Dakle, pišite o onome na što vas taj naslov asocira.

Glazbena podloga.
I pustam novčiće iz ruku.
Neka padnu, neka zvone.
Sve je bolje od tišine koja grize.


Veselim se čitanju!

[Gorštak]

Nije mi se digao.
Po tko zna koji put.
Proklinjao sam tablete koje sam pio i kojima je nuspojava izostanak erekcije i 8 biliona godina evolucije koje su me dovele u ovakvo stanje.
Trebao bih biti bog, a ne govno nesposobno za reprodukciju.
Srećom, ponudila se za oralac.
Njezno ga je pušila dok smo bili parkirani uz more.
Gledao sam kroz šajbu u neke male ribičke brodice i uživao.
Tišina.
A onda najednom bol! Ugrizla me.
Na moj jauk, digla je glavu, rekla kratko "sori" i nastavila.
Odlučio sam joj oprostiti.

[Nuria Monfort]

na usnama mi počivaju krikovi,
grizem ih zubima i
potiskujem,
ostaju u nutrini

u nama je hladno
i tamno
ljušture smo vlastitih snova
u kojima smo kaskaderi

pokrijmo se sramežljivim pogledima,
nježno
kao kad dodirneš netaknuti snijeg

crtat ću ti život na rukama i leđima
i oguliti sa tvoje kože
mučne noći
i prazna jutra.
nježno.

[perinjo]

Danas smo odradili smjenu zajedno. Moram priznati smjenu koja mi je dosad najgora bila. I nadam se da se neće ponoviti. Dobro, posvađali smo se još ranije, znam da si ljuta na mene, nisam trebao napraviti to što jesam, ali tako mi je bilo teško danas raditi s dobro. Čak štoviše, mislim da smo se oboje ponašali kao balavci. Ne znam kako sam uopće bio tako pametan i napisao da radim subotu drugu smjenu, a još manje sam očekivao da ću ju raditi s tobom.
Kad sam u prošlu nedjelju vidio raspored, veselio sam se što sam s tobom, što smo dobili subotom drugu smjenu konačno da malo razgovaramo nasamo. Da, veselio sam se jer sam i dalje mislio da imam šanse kod tebe, a zapravo sam bio papučar cijelo vrijeme: nit sam te išta pitao, niti poduzimao, samo slušao o tvojoj vezi i novom dečku. I sad nakon svega što je bilo s njim i što sam ja prvi izlajao, naravno da si se naljutila. Ne znam ni sam što sam mislio time postići, možda skupiti neki dodatan bod. Ne, mili moj, tako se to ne radi, nego drugačije. I nakon što si mi natrljala nos pred svima, naravno da mi nije bilo svejedno. I ti si to znala, znaš da je moje lice doslovce ogledalo mojih osjećaja i da ne znam kriti ono što osjećam, ma koliko god negirao trenutno stanje. Onda sam se i ja naljutio na tebe, ipak mislim da si mi mogla nasamo reći, a ovako je ispalo gore. Ispalo je gore po mene, za tebe ne znam, nismo razgovarali. Mada mislim da ni tebi nije bilo svejedno. Nekako smo se otrpjeli na preuzimanju smjena, ali ovu subotu nekako je bilo grozno. Smjena u kojoj doslovce ima najmanje posla, prije smo ju provodili u razgovoru, ljenčarenju, ljudi ne dolaze, skuhala bi kavu, čak i ponijela mlijeka za mene jer znaš da ne pijem bez. I sve sam to tumačio krivo, ali prije nisam do ljeta kad si otišla kući i kada sam shvatio da mi fali tvoja blizina. Sada nije bilo ni približno tome. Muk i tišina, radio svira svoje, ti sjediš naprijed, ja sam natrag, nikog od gostiju nema. Dođem naprijed, ti odeš natrag, ni kavu ovaj put nisi skuhala. Gostiju nema ni za lijeka, makar da imamo s kime razgovarati, dobro ti bi razgovarala, ja bih slušao, ponekad ubacio neku rečenicu i pazio na fritezu. Ali danas nema nikog da prekine tu tišinu. Dođem naprijed, ti uzdahneš i odeš iza, sjediš na stolici i blijedo gledaš kroz vrata. Kada nam se to dogodilo? Kada smo se bojali početi razgovarati? Na msn-u smo znali poslije svake smjene još pričati po par sati. Da ne govorim o ljetu kad smo pričali na mobitel svaku večer po dva-tri sata i nije mi uopće bilo teško poslije smjene od jedanaest sati.
Danas, ništa od toga, samo tišina, tvoja šutnja. Došla je treća smjena, čak su i oni osjetili neku napetost u zraku.
Nisam mogao odoljeti, poslao sam ti poruku kako ne bih htio da se ovakve smjene više ponavljaju, ispričao sam se još jednom, a tvoj je odgovor bio vrlo kratak: "Ne mora svaka smjena biti za anale ".

[Nietreink]

Gledam lagano umire i ovaj dan. Tek poneka zvijezda gore, komentiramo bljestavilo koje zaklanja snove udaljene parsecima.
...
Spalionica uma. Izgaram. Mamurnosti pridajem okus Gorcine,
spustajuci konope kroz koloturu srca u nadi da ga izdignem.
Obukao sam se. Koracam, prebrzim korakom.
Namjesteno gledam lica koja mi dolaze u susret.
Lijepe zene. Malena djeca i rukice. Hej-ho.
Naslonjen na klupu, promatram poznatu sjenu za sankom u daljini.
Iscekujem.
U lubanji nered.
Znam da je kraj....drzim se jace nego sto bih ocekivao. Jer imam Ljude.
S njima je sve lakse. I ljepse.
...
Na groblju je tiho.
Tek poneka stara zena mete i cisti spomenik svog davno preminulog oca, muza, brata. Tko zna.
A grob koji gledam i cistim s ocem samo ponekad zadrhti.
Kad prodje vlak. I svirne, onako prodorno. Da zaustavi trenutak.
Presjece tisinu. Osobi koja tu lezi mozda je sasvim svejedno.
To joj je ionako citav bio zivot, zar ne.
Ali ja nekako mislim....vjerojatno bi je tisina i u smrti- ponovno ubila.
...
Zbogom sjeno. Volio sam te. Sada radije biram samocu.
I ovaj kosmar prepun sitnih bljeskova srece.
...mojoj Ruži

[The Poet]

Plesačica … I muškarac … Godinama nerazdvojni prijatelji bili.
Najbolji par, pričalo se … Čak su i iste snove snili.

Prvo želja ... Želja, da prijateljstvo postane nešt' više.
Sreća i radost … Al' još uvijek želja u tajnosti se piše.

Zatim strast ... Strast za svakim pokretom njenim.
Mirisom njene kose, njenim pogledom snenim.

Sumnja … Da za mene nije, ubrzano stiže.
Hrabrost … Da joj priznam, da dođem joj bliže.

Ljubomora … Što drugi će mjesto mene, da ljubi usne ove.
Bijes … Očaj … Zavist … Što srušiše mi snove.

Ljutnja … Na nju il' sebe, definirat ne bi znao.
Što moj je san tako brzo dole pao.

Izdaja … Što mi dođe, što svijet je meni sprema.
Povjerenja … ono nesta. A bez njeg' ni ljubavi nema.

Bijeg … Od njenog lika. Kad ljubav prihvatiti neće.
Rasipanje … Prijateljstva … Što istkano je nitima sreće.

Birsanje … Sjećanja na taj život … Da niti pamćenja ne "pošize".
Čupanje nje iz srca … Upražnjeno mjesto … Ostala tišina koja grize.

[ZovemSeCrvena]

Vrući dan i vraćanje s posla u podne... em je vruće, em je više dosta čekanja, sve neko loše vrijeme i loši ljudi, a tebe nigdje ... idem doma nadajući da danas ćeš nazvati... po ko zna koji put ja o tebi razmišljam onako bez posebna razloga, možda se uskoro vraćaš doma... tko zna...
Dok čekam ono glupo zeleno svjetlo na semaforu... pored mene prolaze poznate oči... sva sam se naježurila,a i to je tvoja majica... ne, nije moguće da si to ti... momak skida kacigu, auto mi se gasi... ljudi nestrpljivo trube da se maknem s puta, al ja ne mogu.... ne znam ni tko sam, ni gdje sam... strašna neka buka, a ja samo čekam da te vidim... to si ti... konačno si skinuo kacigu, neka trube, nije me briga, ništa ja ne čujem... okreće se netko, ali nisi ti... brat ti je nalik... i nasmije se „kako to voziš“ pita me. „ah, već sam se pitala koja budala na motoru ova doba zaustavlja promet“ nasmijem se... palim auto, i odlazim mislima daleko od doma...
Još osjećam tvoje dodire, i znam još uvijek okus tvojih poljubaca... znam da ti falim i ti meni jesi... znam da se volimo tamo negdje, svako na svojoj strani svijeta, ali nitko to ne spominje... a kad nazoveš.... samo šutiš jer tišina govori sve ono što smo mi jednom htjeli reći... i svaki dan čekam da nazoveš da čujem tu poznatu tišinu... jer to je sve što mi imamo... tišina koja razdire dio moje duše....

[Urbanna]

Tišina koja grize

Reci mi, dok traje ova šutnja, gdje je nestala ona naša tišina koja je bila rječitija od bilo kojeg rječnika?

[Tišina...]


Želim ti reći da bi se pored nas i stari Anić zastidio, ali sad je na ripitu neka drukčija tišina. Tišina koja je u biti pravi muk. Po prvi i jedini put. Tužno. I neizdrživo.






[Vječni muk. Nek' bude!]

[Paradisaea]

Tišina je kurva, najveća.

Obilazi oko mene stalno, smije mi se, ujeda. Gleda me iz prikrajka i čeka svoju priliku, čeka svoj red. Zna da joj ne mogu pobjeći. Zna koliko se bojim kada odzvanja. Smije mi se. Ruga mi se. Zna da može - jača je.

Tišina i ja mrzimo jedna drugu oduvijek. Ja se nje bojim dok ona mene prezire.
Ona mene mrzi jer sam glasna, pokušavam je nadjačati, pokušavam je pobijediti, pravim se da ja to mogu i da je to najlakše.

Svi misle da sam glasnija od tišine, da je ne primjećujem, da me ona ne plaši, da ja nju grizem. Varaju se, ali tišina me nikada neće odati njima. Neće im reći koliko sam slaba, koliko sam nemoćna kada ona zavlada. Ali, kada se smijem, glasnija sam od nje.

Ja nju mrzim jer je jača od mene. Mrzim je jer me svakodnevno podsjeća na ono što tako pomno, tako uspješno skrivam u sebi. Ona zna sve o meni. Njoj je to dovoljno, ne mora me nikome odati, ali zna da će me svakako posjetiti. Noću, danju, bilo kada. Ona to može – drugi je ne čuju.

Ona je moj mračni suputnik.

Predajem se. Kad je ona u pitanju, ja znam da mogu samo gubiti. Ona i ja to znamo. Srećom, samo ona i ja.

Sutra je novi dan. Naravno, pravit ću se da joj nikad nisam priznala da je jača. Pravit ću se opet da sam glasnija od nje, da je ne čujem, da ne postoji.

Da je ona samo kratka pauza između zvukova.

Da mi ne može ništa.

[K@rlo]

Nemojte mi reći
Puste ulice sjećanja
Da i vas grize, ujeda i guši
Kao lavež bijesnog, prljavog pseta
Blažena tišina imena njenog

[majsa_st]

novi život...nova sudbina...
novi grad...nova ulica...nova zgrada...
novi posao...novi šefovi...novi kolege...
nova ekipa...novi izazovi...novi ekscesi...
nova cura...nova ljubav...novi problemi...

zove sestra na face...tišina
zove kum na mob...tišina
zove stari i stara...opet tišina
zovu prijatelji...opet i opet tišina...
sitin se splita i hajduka...tišina...

[Nmf]

Noć, miris pokisle šume i mokre zemlje. Povjetarac šumi lišćem. Noćne životinje.
Priroda i kada je najtiša nije u tišini.

Jutro, miris benzina i asfalta. Buka motora, kočnica i živčane trube.
Sunce je već zapeklo, znojimo se u koloni. Kroz svaki prozor dolazi različita, a opet ista muzika.
Neka umorna majka vodi ulicom kakofoniju dječijih glasova i urlika. Pas laje na drugog psa, vlasnici se svade.
Sunčane naočale.
Ljudi su bučni u svojoj tišini.

Ljubazno "dobar dan" ne zaslužuje niti pogled, kamoli smiješak.
Zbunjeno "oprostite" nečujno je u žurbi.

[Starija Sestra]

Tišina koja grize

Neutješna ga je došla ispratiti
Na posljednje mu putovanje,
S kojeg se nikada neće vratiti,
Za kojim ostaje beskrajno žalovanje.

Stoji uz njega i tiho jeca,
Slane joj suze natapaju lice.
Uz nju se stišću malena djeca,
Plaču pored majke udovice.

Oko njih su otmjene ruže
I visokih svijeća samozatajni sjaj.
Ljudi dolaze da im ruke pruže,
Sućutnu riječ ili zagrljaj.

Krenula je povorka crna i duga
Da ga prepuste vječnoj tami.
Prate ga sve glasniji plač i tuga
Dok ga predaju vlažnoj jami.

Srce joj se u grudima mrvi
Jer joj ga hladna zemlja otima.
Njega će od sad gristi crvi,
A nju tišina.

[Velia]

Temu je izabrao Gorstak.

Gorstak79 kaže:

Moj prijedlog za novu zadaćnicu je "Dan u životu invalida"...pišete kako je tim ljudima koji se bore za nešto što drugi uzimaju zdravo za gotovo, bilo da li se radi o psihičkoj ili fizičkoj invalidnosti.

Pišite do nedjelje, 5. kolovoza.

[Dweeb]

Probudio sam se. Pozelio sam da nisam. Jos jedan dan patnje, jos jedan dan u kojem moram dozvoliti zgodnoj teti da me kupa i brise. Rano je, jos nije dosla. Digao sam se iz kreveta i otisao u wc. Kenjalo mi se, ali nisam htio ostaviti nered. Pogledao sam u ogledalo i ugledao ljepuskastog muskarca kako me gleda sa bolnim grcem na licu, a nista ga nije boljelo. Tijelo je bilo posve u redu, osim dva mala batrljka umjesto ruku. Vizualizirao sam svoju desnu ruku i pokazao sam sebi nevidljivi srednji prst. Pomislio sam kako bih danas mogao zatraziti da mi obuce prsluk, ionako nema smisla nosit majicu. U tom trenutku osjetio sam kako mi je nesto sletjelo na dno ledja. Muha. Poskocio sam i otisla je ali se za dvije sekunde vratila na priblizno isto mjesto. Pomislio sam kako cu je zavarat i potrcao sam iz kupatila prema dnevnoj sobi. Nije je vise bilo. Bacio sam pogled kroz hodniku prema ulaznim vratima i ucinilo mi se da je cujem kako dolazi. Kad ono, opet! Prokleta muha me pratila. Da bi stvar bila gora, uvukla se u moje mudante. Zasvrbjelo me, i poceo sam skakati na mjestu u pokusaju da je se rijesim. Nisam ni shvatio da su se ulazna vrata otvorila i da je teta usla u stan. Bacakao sam se po dnevnoj. Prenuo me njen glas koji me pitao sto radim? Rekao sam da plesem tango i da mi stavi ruzu u usta jer ce danas biti divan ljetni dan.