Moj povijesno-futuristički ekstraterestrijalni roman

[velikohrvat]

Eto, baš kad sam jučer sjeo za pisaći stol, duboko udahnuo i krenuo napisati prvu riječ vasilijevog romana netko mi pokuca na vrata (nemam električno zvonce jer me zvonjava iritira). Otvorim vrata kad imam što vidjeti. Policija. Zanima ih kažu, da li sam primjetio nešto sumnjivo kod susjeda. Kako to mislite, uzvratim ja pitanjem na pitanje (ta taktika kod policajaca daje odlične rezultate jer su to mahom priprosta stvorenja). I tako objasniše oni meni kako je nepoznati počinitelj ili više njih susjedu posjekao voćke. Nisam ništa vidio kažem ja, i baš kad su se okrenuli , iznenada se sjetim da sam primjetio nekoliko roma kako prolaze ulicom. Čak mi se činilo da jedan nosi sjekiru, ali nisam sasvim siguran. Uz zahvalu policajci odcupkaše iz mog dvorišta. Ali moš ga jebat, inspiracija se više nije vratila. Previše me uzrujalo to sve skupa. Inače sam s tim susjedom u dobrim odnosima, tako da nitko ne sumnja na mene. Stoga ne morate brinuti, dragi moji čitatelji. Tako sam mu pred koju godinu zapalio pet stogova sijena i onda mu pomagao gasiti. Uzalud, sve je izgorjelo.

[velikohrvat]

Jučer sam se, draga moja publiko, pokušao uživjeti u pračovječansku psihu pa sam otišao na bajer (bila je nedjelja pa je bilo dosta ljudi) i založio vatru. Potom sam se skinuo gol i tako pekao roštilj. Budući da ne posjedujem lovačke vještine kakve je imao naš drevni predak, meso sam kupio u lidlu. I baš kad je bilo gotovo, iz žbunja uz obalu isplivala je patka. Instinktivno sam dohvatio najveći kamen u blizini i žestoko ga hitnuo. Pogodak ! Prvo je od siline udarca potonula, a zatim je izronila nekoordinirano mlatarajući krilima. Bilo je potrebno još nekoliko pogodaka da se smiri, a onda sam je izvukao na obalu i zavrnuo joj vrat. Moj prvi ulov na pračovječanski način. Ne mogu vam opisati svoje oduševljenje. Naravno, našlo se nekoliko pametnjakovića koji su počeli gunđati, ali su pri pogledu na moju fiskars sjekiru i golo mišićavo tijelo uspjeli shvatiti da im je najbolje da odjebu. Patka je u škrinji i čeka daljnji razvoj događaja.

[late bloomer]

Najbolje štivo u regionu!


Samo, oprez:

[velikohrvat]

late bloomer kaže:

Najbolje štivo u regionu!

Hvala kolega. Kakav li će tek biti roman kada ga završim

late bloomer kaže:

Samo, oprez:

U ovo odbijam povjerovati. Ili se radi o fotomontaži ili je posrijedi jeftina kineska kopija.

[velikohrvat]

Na zemljanoj podlozi naložimo vatru. Čekamo dok plamen ne nestane. Svježe ulovljenu (ili odmrznutu) patku stavimo na žar i kada svo perje izgori, zatrpamo je zemljom i kamenjem. Ostavimo da se peče koliko nam strpljenje dopušta.
Najbolje poslužiti uz 2l Lowenbrau piva i rajčice iz susjedova vrta.
Dobar tek !

[velikohrvat]

Već nekoliko dana imam želučanih tegoba, psihosomatskih izgleda. Teško se nositi s očekivanjima publike, teško je zamijeniti nezamjenjivog Vasilija.
Pitam se da li sam dorastao tom zadatku. Dvoumim se. Lomim iznutra. Razdire me sumnja. Mislim da ću, kada mi se zdravlje popravi, otići u šumu na tjedan-dva. Proučiti materiju. Živjeti životom praiskonskim, nesputanim. Hraniti se samo onim što ulovim i uberem, uz možda pokoju konzervu i čokoladu za kuhanje. Samo, ima i to svojih mana. Pračovjek je živio u zajednici, nije sam lutao šumskim prostranstvima. Osim možda pokojeg izopćenika, koji se tko zna kako i zašto našao u tom položaju. Da li je prekršio kakvo pravilo ili se zaputio u potragu za spoznajom ? Možda je prognan zbog bolesti. Ili praznovjerja. Kako bilo, pokušat ću neko vrijeme živjeti kao izopćeni pračovjek.

[velikohrvat]

Dragi moji Hrvati i Hrvatice !
Kao što sam najavio, nakon što sam zaliječio dijareju krenuo sam u šumu, kao i mnogi Hrvati prije mene, mada iz drugačijih pobuda. Međutim, iskustvo šume, ili kako sam naivno rekao, života praiskonskog, nesputanog, polučilo je efekte kakvima se nisam nadao.
Prije svega, procjena kako ću u divljini boraviti tjedan ili više bila je pretjerano optimistična. Život u šumi je surov, čak i uz konzerve i čokoladu za kuhanje. Nema tu ničeg romantičnog ni pustolovnog. Jedno je spontano kamenom pogoditi polupitomu patku, a drugo uloviti pravu divljač. Prvo potencijalnu lovinu treba uočiti, što je već samo po sebi teška zadaća, a uloviti je, kako sam ustanovio, nemoguće je bez moderne lovačke opreme. Ni sakupljanje bobica nije baš tako jednostavno kao što nam sugeriraju u povijesnim čitankama. Srećom, sakupljanje voća i povrća po vrtovima je malo lakše, mada iziskuje oprez. Ukrasti kokoš je pak jednako dobitku na lotu, zahvaljujući seoskim psima i vazda budnom hrvatskom seljaku. Tako da sam se, dragi moji, kada sam pojeo sve konzerve, zaputio kući.
Ipak, nije sve bilo uzalud. U jednom trenutku, dok sam se jedva vukući noge spuštao niz obronke Medvednice, shvatio sam zašto je Vasilije roman nazvao ekstrateresrijalnim. Udarivši se dlanom po čelu zapitao sam se kako to nisam prije dokučio. Pa naravno da pračovjek nije mogao samostalno preživjeti na ovom negostoljubivom planetu ! Samo uz pomoć izvanzemaljske inteligencije mogla se naša vrsta održati i razvijati.
Kad je prošlo početno oduševljenje tom veličanstvenom spoznajom i kad sam ponovno bio u stanju trezveno koristiti svoj misaoni aparat, zapitao sam se nije li Vasilije, čija je genijalnost nesporna, možda u pravu i što se tiče drugih stvari, stvari političke i ideološke prirode. No o tome ću nekom drugom prilikom, kada se slegnu početni dojmovi i kada uspijem na emocionalnoj razini prihvatiti ono što mi razum već neko vrijeme sugerira.

[velikohrvat]

Ovako. Budući da sam preuzeo na sebe pisanje vasilijeva romana, imam valjda pravo na nekakve konceptualne izmjene. Umjesto romana, poprilično zamorne forme za čitatelja (govorim iz vlastitog iskustva, nikada ni jedan roman nisam pročitao do kraja), napisati ću novelu. Dakle, biti će to povijesno-futuristička ekstraterestrijalna novela.
Sad kad smo to riješili, da vam ispričam kako se odvija moja ideološko-svjetonazorska transformacija. Možemo reći da sam na pola puta. Pavelićevu sliku sam prerezao na pola (po vertikali), a zatim isto učinio i s portretom najvećeg nam druga. Zatim sam desnu polovinu Pavelića prislonio uz lijevu polovinu Tita i sa stražnje strane zalijepio pik trakom. Malo je nezgodno što je Tito veći od Pavelića, pa se rubovi ne poklapaju. Ali ne mari, novi portret visi na zidu i malo čudnim, da ne kažem mutavim pogledom promatra moje goste, koji pak mene promatraju isto takvim pogledom. Neki su čak počeli postavljati glupa pitanja što me prisililo da im otkažem gostoprimstvo, odnosno steram ih u pičku materinu. Ne podnosim glupa pitanja. A pivu mogu piti i sam.

[velikohrvat]

Događaji posljednjih dana postaju sve zanimljiviji, a stvarnost kao da se počinje zgušnjavati, ne znam kako bih to drugačije opisao. Sve je nekako intenzivnije, ponekad do te mjere da dezorijentira. Sinoć dok sam vodio ljubav sa susjedovom ženom, drug Tito mi je namignuo i kao da se nasmiješio (Pavelić je izgledao strogo kao i uvijek). Drug Tito je namignuo meni ! Odmah sam ga izvadio, ustao i ozarenog lica zapjevao "Druže Tito mi ti se kunemo". Naqkon toga sam još neko vrijeme samo stajao i promatrao ga, obuzet osjećajem blaženstva. Kad sam se uspio pomaknuti, shvatio sam da je prošlo više od sat vremena. Susjede više nije bilo, kao ni erekcije.

[velikohrvat]

S obzirom na već navedeno zgušnjavanje stvarnosti, novela, prethodno roman, još se više skratila. Sada je to kratka priča. Ili čak crtica. Nešto nalik Harmsovim uradcima. Harms je bio boem. Nosio je onu šerlokholmsovsku kapu. Na kraju je izgubio i kapu i glavu. Ja sam ipak malo lukaviji. Ja bih, kada bi se ukazala potreba, potkazivao druge radije nego da izgubim glavu u nekakvom gulagu. Ja sam svjestan vrijednosti svog genija. Denuncirao bih samo zato kako bih i dalje mogao stvarati, svjestan da je moje djelo vrijednije od nekoliko ljudskih života. Malo mi je žao tog Harmsa. Budala.

[judolino]

Nemreš napisat roman ak ne objaviš bar 1,000,000 postova na forumu.
I obavezno moraš pisati o progonu Protošvaba prije nego što su uopće postojali, te o Savi koja teče uzvodno.

I ne zaboravi napisati da su Protoamerikanci čekali svoju priliku da zaposle prototrolove na protoforumima...

[velikohrvat]

judolino kaže:

Nemreš napisat roman ak ne objaviš bar 1,000,000 postova na forumu.
I obavezno moraš pisati o progonu Protošvaba prije nego što su uopće postojali, te o Savi koja teče uzvodno.

I ne zaboravi napisati da su Protoamerikanci čekali svoju priliku da zaposle prototrolove na protoforumima...

Tvoje nerazumijevanje kreativnog procesa može se mjeriti jedino s umišljenošću kojom druge svrstavaš u kategorije, što je, usput budi rečeno, ključna osobina istinskog fašista.

[velikohrvat]

Ono što je trebalo biti roman, zgusnulo se do te mjere da sada stane u točku. Točku kao simbol za beskonačno melen dio prostora. Točku kao simbol kraja. Točku kao ishodište. Dakle, ovo je rezultat mog stvaralačkog procesa, najgrandioznije djelo u mom opusu :

.

[velikohrvat]

Kakvo mi je breme palo s leđa. Nemojte vjerovati, dragi moji čitatelji, onima koji vam govore da je pisati lako, da im inspiracija dolazi sama od sebe etc. Posao spisatelja je težak, mukotrpan, često naporan do te mjere da umjetnika dovodi do sloma. Koliko me samo truda, koliko vremena i odricanja stajao ovaj pothvat. No vrijedilo je. Kad pogledam rezultat, dovršeno djelo u svoj veličanstvenosti, vrijedilo je.
No posao spisatelja tu nije ni izdaleka gotov. Sada treba naći izdavača, recenzenta, prevoditelje... Sve skupa naporno i nedostojno umjetnika, ali u ovo recesijsko doba nužno.

[late bloomer]

Genijalno! Podsjeća me na Kožarićevo Prizemljeno Sunce kad se, jel, pogleda izdaleka. Sunce, ne točka. Kad bi se točka pogledala izdaleka, ne bi se ni vidjela.

[velikohrvat]

late bloomer kaže:

Genijalno! Podsjeća me na Kožarićevo Prizemljeno Sunce kad se, jel, pogleda izdaleka. Sunce, ne točka. Kad bi se točka pogledala izdaleka, ne bi se ni vidjela.

Da je genijalno, to je jasno kao sunce, Kožarićevo ili koje god. Može i ono ispred muzičarske akademije. Koga na što asocira, to je već stvar osobnih nagnuća. Točka je simbol, nužno zlo, pa je zato izbliza vidimo a izdaleka ne. Tu sam napravio kompromis, s tim simbolom. Da sam uistinu beskompromisan, držao bih se infinitezimalnosti točke kao takve, ali to bi zbunilo širu publiku. Tako da sam se eto, povinuo. Publike radi.