Hrvatska za vrijeme 2. svjetskog rata

[kiseli1]

sidrun kaže:

Da li je Kraljevina SHS,to jest Kraljevina Jugoslavija pravno utemeljena?

Država može postati nasilno, međunarodno pravo se tu ne zaustavlja nego pita dalje, tko je taj, koji može državu oživotvoriti silom te zatim, na čemu država trajno počiva. Prvo je narod, drugo narodna volja.
Dakle narod može svoju državu silom ostvariti, ali država ne počiva na tuđoj sili, nego na volji naroda.

Ovaj u modernom pravu jedino vrijedeći legalitet nije u slučaju Države SHS uopće bio ostvaren. Nije hrvatski narod sudjelovao u stvaranju i vršenju nove vlasti.
Jedan od glavnih činbenika vlasti je manjkao. Vlast se temeljila na nečemu, što nije ona prava tekovina, kojom se međunarodno pravo diči, nego na narodu tuđoj političkoj kombinaciji. Legitimirani subjekt je mimoiđen.
U travnju 1941. sve je drugčije. Legalitet ovlaštenog subjekta je uspostavljen naspram dotadašnjoj nezakonitosti jugoslavenskog naslova.
Valjda se slažemo da je hrvatski narod sa oduševljenjem prihvatio proglašenje NDH,do nije usljedilo razočarenje nakon razgraničenja sa Italijom,rasnim zakonima...?


(Preuzeto iz Časopisa za suvremenu povijest 3/2011., znanstvenog časopisa koji izdaje Hrvatski institut za povijest)
Činjenica da je NDH proglasio Ustaški pokret, dakle politička snaga koja je u stranačkome smislu bila znatno slabija od vodeće hrvatske političke stranke (Hrvatske seljačke stranke), kao ni činjenica da je to tehnički učinio u kontekstu raspada Kraljevine Jugoslavije te u savezu s revizionističkim taborom (silama Osovine), ne može utjecati na ocjenu da je NDH nastala kao država.
Dakako, utjecala je na njezin unutarnji ustroj i vanjskopolitičku orijentaciju, a u konačnici i na sudbinu te države koja je u proljeće 1945. doživjela slom.

http://www.google.hr/url?sa=t&rct=j&...,d.ZGU&cad=rja

1. Kraljevina Jugoslavija, odnosno Kraljevina SHS je nastala legalno,legalnim i dobrovoljnim udruzivanjem Drzave SHS (koju je jedino , od svih drzava, priznala Kraljevina Srbija), i Kraljevine Srbije

2. Medjunarodno pravo ne priznaje debelaciju, i medjunarodno pravo decidirano ne priznaje NDH,
CASE No. 47

THE HOSTAGES TRIAL

TRIAL OF WILHELM LIST AND OTHERS

Law Reports of Trials of Major War Criminals Vol. VIII

(xii) The Legal Status of the “ Croatian Government.”

In dealing with the case against the accused von Leyser, formerly commander of the XXIst German Mountain Corps,(Footnote 1: See p. 45.) the Tribunal made the following remarks concerning the so-called independent state of Croatia :

“ The reprisal practice as carried out in this corps area and the alleged deportation of inhabitants for slave labour is so interwoven with the powers of the alleged independent state of Croatia that its status and relationship to the German Armed Forces must be examined. Prior to the invasion of Yugoslavia by Germany on 6th April, 1941, Croatia was a part of the sovereign state of Yugoslavia and recognised as such by the nations of the world. Immediately after the occupation and on 10th April, 1941, Croatia was proclaimed an independent state and formally recognised as such by Germany on 15th April, 1941.In setting up the Croatian government, the Germans, instead of employing the services of the Farmers’ Party, which was predominant in the country, established an administration with Dr. Ante Pavelitch at its head. Dr. Pavelitch was brought in from Italy along with others of his group and established as the governmental head of the state of Croatia even though his group represented only an estimated five per cent of the population of the country. This government, on 15th June, 1941, joined the Three Power Pact and, on 25th November, 1941, joined the Anti-Comintern Pact. On 2nd July, 1941, Croatia entered the war actively against the Soviet Union and on 14th December, 1941, against the Allies. The Military Attaché became the German Plenipotentiary General in Croatia and was subordinated as such to the Chief of the High Command of the Armed Forces. The territorial boundaries of the new Croatia were arbitrarily established and included areas that were occupied by Serbians who were confirmed enemies of the Croats.

“The Croatian government, thus established, proceeded to organise a national army, the troops of which are referred to in the record as Domobrans. Certain Ustasha units were also trained and used. The Ustasha in Croatia was a political party similar to the Nazi party of Germany . Similar to the Waffen SS Divisions of the general Ustasha were trained and used. In addition, by an alleged agreement between Germany and Croatia , the Croatian government conscripted men from its population for compulsory labour and military service. Many of these men were used in German organised Croat Divisions and became a part of the Wehrmacht under the command of German officers.

“It is further shown by the evidence that all matters of liaison were handled through the German Plenipotentiary General. It is evident that requests of the Germans were invariably acceded to by the Croatian government. It is quite evident that the answers to such requests were dictated by the German Plenipotentiary General. Whatever the form or the name given, the Croatian government during the German war-time occupation was a satellite under the control of the occupying power. It dissolved as quickly after the withdrawal of the Germans as it had arisen upon their occupation. Under such circumstances, the acts of the Croatian government were the acts of the occupation power. Logic and reason dictate that the occupant could not lawfully do indirectly that which it could not do directly. The true facts must control irrespective of the form with which they may have been camouflaged. Even International Law will cut through form to find the facts to which its rules will be applied. The conclusion reached is in accord with previous pronouncements of International Law that an occupying power is not the sovereign power although it is entitled to perform some acts of sovereignty. The Croatian government could exist only at the sufferance of the occupant. During the occupation, the German Military Government was supreme or its status as a military occupant of a belligerent enemy nation did not exist. Other than the rights of occupation conferred by International Law, no lawful authority could be exercised by the Germans. Hence, they had no legal right to create an independent sovereign state during the progress of the war. They could set up such a provisional government as was necessary to accomplish the purposes of the occupation but further than that they could not legally go. We are of the view that Croatia was at all times here involved an occupied country and that all the acts performed by it were those for which the occupying power was responsible.

Of the accused’s claim that the disposition of the men captured as a result of “ Operation Panther ” (Footnote 2: See p.46.) was a matter for the “ Croatian Government and not his concern,” the Tribunal ruled as follows :

“We point out that the Croatian government was a satellite government and whatever was done by them was done for the Germans. The captured men fit for military service were turned over to the Croat administration and were undoubtedly conscripted into the Domobrans, the Waffen Ustasha, the Croat units of the Wehrmacht or shipped to Germany for compulsory labour just as the defendant well knew that they would be. The occupation forces have no authority to conscript military forces from the inhabitants of occupied territory. They cannot do it directly, nor can they do it indirectly. When the defendant as commanding general of the corps area participated in such an activity, he did so in violation of International Law. The result is identical if these captured inhabitants were sent to Germany for compulsory labour service. Such action is also plainly prohibited by International Law as the evidence shows. See Articles 6, 23, 46, Hague Regulations. We find the defendant von Leyser guilty on this charge.” (Footnote 3: The charge referred to was defined by the Tribunal as “ pertaining to the evacuation of large areas within the corps command for the. purpose of conscripting the physically fit into the Croatian military units and of conscripting others for compulsory labour service.”)

[forumas ja]

Sisak People's Liberation Partisan Detachment

The Sisak People's Liberation Partisan Detachment, also known as the 1st Sisak Partisan Detachment (Serbo-Croatian: 'Sisački narodnooslobodilački partizanski odred, 1. Sisački partizanski odred') was the first armed anti-fascist resistance unit formed by a resistance movement in occupied Yugoslavia and Europe during World War II. This first detachment of the Yugoslav Partisans was established in occupied Yugoslavia, in the Brezovica forest near Sisak (in today's Croatia) on June 22, 1941, the day Germany invaded the Soviet Union. It had 79 members, mainly Croats with the exception of one notable Serb woman, Nada Dimić

[Momak 90]

zuikaku kaže:

Od kada je "Jutarnji" vjerodostojan povijesni izvor?
Od kada su bilo koje današnje novine (pune političke propagande) referenca za bilo što?

Nije jutarnji izvor već relevantni povjesničar Ivo Goldstein. Pročitaj njegovu knjigu Zagreb 1941.-1945. i imaju fusnote za sve tvrdnje.

[sidrun]

Momak 90 kaže:

Nije jutarnji izvor već relevantni povjesničar Ivo Goldstein. Pročitaj njegovu knjigu Zagreb 1941.-1945. i imaju fusnote za sve tvrdnje.

Ivo Goldstei relevantni povijesničar
Sprovod Stjepana Radića opisuje citirajući Miljenka Jergovića...


O nekim pojavama i skretanjima u hrvatskoj historiografiji ili izmišljotine i pogreške Ive Goldsteina – piše dr. Vladimir Geiger, znanstveni savjetnik pri Hrvatskom institutu za povijest

I djeca u pučkim školama Kraljevine Jugoslavije, učila su od 1934. na dalje, naime nakon smrti kralja Aleksandra: “Kralj Jugoslavije je Njegovo Veličanstvo Kralj Petar II. Karađorđević. Do njegove punoljetnosti (6. IX. 1941.) vlada Kraljevsko namjesništvo.” Uostalom, tako je Petar II. Karađorđević, od 1934. na dalje, nazivan i u javnosti i svima je tko je i što je Petar II. Karađorđević bilo jasno i nedvojbeno.

No Goldstein u udžbeniku Povijest 4 za četvrti razred gimnazije (Zagreb, 2010.), kralja Petra II. Karađorđevića, u vrijeme državnoga udara u ožujku 1941., ni manje – ni više, proglašava prestolonasljednikom: “No, već u noći 26./27. ožujka grupa probritanski orijentiranih oficira izvela je državni udar. Isto jutro izbile su u Beogradu i većim gradovima Srbije višednevne demonstracije. 18-godišnji prestolonasljednik Petar II. je proglašen punoljetnim.”
Goldstein bi kao srednjevjekovac trebao znati da svaki prestolonasljednik ne postane kralj, a Petar II. Karađorđević je i u noći 26./27. ožujka 1941. bio ne “prestolonasljednik”, nego “Njegovo Veličanstvo Kralj Petar II. Karađorđević”.

U knjizi Hrvatska 1918 – 2008., prikazujući sprovod Stjepana Radića u Zagrebu, i pogrebnu povorku 12. kolovoza 1928., Goldstein se poziva na pisanje književnika Miljenka Jergovića o Radićevom sprovodu, u romanu Ruta Tannenbaum, koji ustvrđuje da se u “svakom koraku” mogao “čuti samo očaj, jed, mržnja i osveta”. “Čini se da je bilo tako, kako pripovijeda Jergović”, skrupulozno ustvrđuje Goldstein.
Nije mi poznato da je Jergović sudionik i svjedok događaja, naime sprovoda Stjepana Radića, a nisam ni pretjerano uvjeren da je upravo Jergović autoritet za navedeno povijesno razdoblje i događaje te sudove nezaobilazno potrebne historiografiji i povjesničarima. No Goldstein podastire i zaključuje ono što se njemu “čini”, što predosjeća. Možda i griješim, ali čini mi se da bi u historiografiji navodi i zaključci trebali biti provjereni i argumentirani, a ne utemeljeni na hipotetičkim činjenicama i na onome što se nekome “čini”. Jer, svjedoci smo, ljudima se svašta čini i pričinjava.

Goldsteinovo manirističko viđenje Drugoga svjetskog rata, i činjenično i interpretacijski, najčešće su pojednostavljena stajališta jugoslavenske socijalističke historiografije, ponekad i uz neuspjelo antifašističko “pohrvaćivanje”.


Takvu sveobuhvatnost znanja Goldstein iskazuje i o četničkom pokretu i Jugoslovenskoj vojsci u otadžbini, napose u “kapitalnom djelu”, knjizi Hrvatska 1918 - 2008. (Zagreb, 2008.) te ustvrđuje: “Mihailovićev pokret zalagao se navodno za kontinuitet Jugoslavije, s prvenstvom Srbije.” No “Mihailovićev pokret” nije se zalagao “navodno”, nego stvarno “za kontinuitet Jugoslavije, s prvenstvom Srbije.” Goldstein navodi da su “četnici ubijali partizane”. Bilo bi uputno da se je Goldstein upitao jesu li i partizani ubijali četnike. Goldstein navodi da su četnici branili “srpsko stanovništvo od ustaškog genocida u NDH, odnosno spašavali 'biološku supstanciju' srpskog naroda” i razglaba o četničkim osvetničkim akcijama u Bosni i Hercegovini prema katolicima i muslimanima, kao da četnika ne bi bilo da je NDH, kojim slučajem, bila i demokratska država. Naime, riječ je i o četničkoj borbi protiv bilo kakve hrvatske države, a i protiv bilo kakve druge državne tvorevine na području Kraljevine Jugoslavije, i za obnovu monarhističke Jugoslavije. Potvrdio je to i Svetosavski kongres u selu Ba u Srbiji, u siječnju 1944., koji je izrazio podršku jugoslavenskoj vladi u izbjeglištvu i Jugoslovenskoj vojsci u otadžbini, istaknuvši da se zalažu za federativno preuređenje Jugoslavije u ustavnu i parlamentarnu monarhiju. Goldstein zaboravlja mnogobrojne monarhistički usmjerene Srbe i Crnogorce, i nemalobrojne Slovence, pa i Hrvate i druge te avnojevski zaključuje da su takve “ideje bile besmislene i nitko ih više nije uzimao ozbiljno”. Na koncu, Goldstein navodi da su u Tezno kod Maribora, u drugoj polovici svibnja 1945., na likvidacije dovođeni i “crnogorski i srpski četnici”, kojih je, prema izračunu koji ničim nije objasnio i koji je samo njemu jasan, bilo “vjerojatno oko 20%”. Aferim!


Goldstein često za navode i podatke koje iznosi ne donosi izvore i literaturu, bez obzira je li riječ o važnim ili manje važnim navodima i tvrdnjama. Primjerice, Goldstein najprije u Dijalogu povjesničara - istoričara (6, Zagreb, 2002.), zatim i u zborniku 1945. – razdjelnica hrvatske povijesti (Zagreb, 2006.) i u zborniku Bleiburg i Križni put 1945. (Zagreb, 2007.) i konačno u knjizi Hrvatska 1918 - 2008. (Zagreb, 2008.), navodi da je prema zapovijesti Josipa Broza Tita, general Terzić, kao zastupnik načelnika Generalštaba Jugoslavenske armije, 3. svibnja 1945. proslijedio svim jedinicama JA “Naredbu, pov. 172”, sa 17 točaka o postupku s ratnim zarobljenicima, prema kojoj se, prema točci 12., treba postupati u skladu s odredbama Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima. U navedenim copy paste [B]uradcima Goldstein, valjda zbog “skrupuloznog” pristupa kojem teži, ne donosi nikakvu bilješku uz ovu više nego li važnu tvrdnju, pa samo možemo ne vjerovati mu ili, pak, vjerovati te nagađati odakle mu izneseno.


Goldstein u knjizi Hrvatska 1918 - 2008. (Zagreb, 2008.) mudro nas poučava da je Izvršno vijeće Narodne Republike Hrvatske iz 1953. začetak hrvatske vlade: “Tada je, 1953. godine, osnovano i Izvršno vijeće Š...]. Izvršno vijeće trebalo je predstavljati NR Hrvatsku, podnositi Saboru zakonske prijedloge, brinuti se o njihovoj provedbi, predlagati Saboru društvene planove i budžet. Izvršno vijeće bilo je začetak vlade.”
NR Hrvatska je, sviđalo se to Goldsteinu ili, pak, nekom drugom ili ne, imala od 14. travnja 1945. vladu (“Narodna vlada Hrvatske”), osnovanu od Predsjedništva ZAVNOH-a, a koja se je 1953. preimenovala u Izvršno vijeće NR Hrvatske! Zlobnici bi rekli da su to pučkoškolska znanja. No Goldstein je, ipak, druga razina znanja i spoznaje, s amfetaminskim učinkom.


Izvori i(li) literatura koje Goldstein donosi u bilješkama svojih uradaka, često ne potvrđuju ono što i kako navodi.
Tako, primjerice, o neposrednim posljedicama Hrvatskoga proljeća, nakon sastanka u Karađorđevu na stanje u Savezu komunista Hrvatske, Goldstein u knjizi Hrvatska 1918 - 2008. (Zagreb, 2008.) ustvrđuje: “Uslijedili su i brojni partijski sastanci diljem Hrvatske na kojima je više od 400 osoba moralo podnijeti ostavku ili je bilo smijenjeno (do travnja 1972. iz SK isključen je 741 član, podneseno je 280 ostavki na funkcije, a 131 član je smijenjen s funkcije).” Goldstein se u bilješci poziva na knjigu Dušana Bilandžića Hrvatska moderna povijest (Zagreb, 1999.). No kod Bilandžića navedenih podataka i brojki naprosto nema! Ipak, svaka roba ima svoga kupca, i onoga čega nema kod drugih ima kod Goldsteina.


Goldsteinovi navodi i tvrdnje često daju lažnu i iskrivljenu sliku prošle stvarnosti. Školski primjer takvih nastojanja je Goldsteinov opis i interpretacija skupa za predsjedničke izbore 1997. u Puli kada je pripadnik Hrvatske vojske napao i ozlijedio predsjedničkog kandidata HSLS-a Vladu Gotovca. Goldstein, najprije u knjizi Hrvatska povijest, i u prvom hrvatskom izdanju (Zagreb, 2003.) i u drugom hrvatskom izdanju (Zagreb, 2008.), i u slovenskom izdanju (Ljubljana, 2008.), zatim u knjizi Hrvatska 1918 - 2008. (Zagreb, 2008.) i konačno u udžbeniku Povijest 4 za četvrti razred gimnazije (Zagreb, 2010.), navodi i tvrdi: “Napadač je prošao bez sankcija, a vladajući establišment jedva da je reagirao.”
No napadač na Vladu Gotovca, Tomislav Brzović, tada pripadnik 1. hrvatskoga gardijskoga zdruga, zbog toga napada bio je suspendiran 6 mjeseci na svoju dužnost dok je trajala glavna istraga (razriješen je dužnosti zapovjednika satnije na kojoj je do tada bio i zabranjen mu je pristup vojarni), odmah nakon napada 60 dana proveo je u samici u zatvorima u Puli i Remetincu, a sud u Puli odredio mu je kaznu od godinu i pol dana zatvora, odnosno uvjetnu kaznu od 3 godine. Istodobno, uz troškove suđenja, bio je dužan podmiriti troškove dolaska Gotovca na sud u Puli...
Goldsteinovi navodi i tvrdnje, najblaže rečeno, zahtijevaju usklađivanje s činjenicama.

Umjesto zaključka
Ne preostaje mi nego li parafrazirati von Clauzewitza: “Historiografija nije razonoda ni obično uživanje u riziku i uspjehu, niti je djelo slobodnog oduševljenja. Historiografija je ozbiljno sredstvo za ozbiljnu svrhu ….”.
Vladimir GEIGER

http://www.google.hr/url?sa=t&rct=j&...,d.ZGU&cad=rja

[sidrun]

kiseli1 kaže:

1. Kraljevina Jugoslavija, odnosno Kraljevina SHS je nastala legalno,legalnim i dobrovoljnim udruzivanjem Drzave SHS (koju je jedino , od svih drzava, priznala Kraljevina Srbija), i Kraljevine Srbije

2. Medjunarodno pravo ne priznaje debelaciju, i medjunarodno pravo decidirano ne priznaje NDH,
CASE No. 47

THE HOSTAGES TRIAL

TRIAL OF WILHELM LIST AND OTHERS

Law Reports of Trials of Major War Criminals Vol. VIII

Ipak više vjerujem Tomislavu Jonjiću nego tebi:

Prema tome, i bez obzira na konvencijske norme, ključno pitanje glasi: je li NDH efektivno postojala kao država ili nije? Smatram da se na to pitanje može dati samo pozitivan odgovor

Tvrdnja da nije imala ni vlastiti teritorij niti vlastito pučanstvo jer je – tobože – taj teritorij i dalje bio teritorij Kraljevine Jugoslavije, a njezini državljani i dalje su bili državljani Jugoslavije,[5] ne može izdržati ni logičku, ni pravnu niti povijesnu kritiku.
NDH je donijela vlastite propise o državljanstvu, pa njezini državljani nisu postali državljani odnosno državni pripadnici Trećeg Reicha ili Italije, kao što se, recimo, dogodilo većini žitelja bivše Dravske banovine.

Pored pučanstva, NDH je imala i vlastiti teritorij. Kako teritorij nema niti može imati vlastitu pravnu volju, o njegovoj pripadnosti mogu govoriti samo pravni akti države koja na nj polaže pravo te volja pučanstva koje ga nastanjuje. Ako su i NDH i jugoslavenska izbjeglička vlada polagale pravo na teritorij NDH, nema ni najmanjeg dokaza da je pučanstvo koje ga je nastanjivalo smatralo kako i dalje živi u državi kojom vlada vladar iz kuće Karađorđevića. Prema tome, ne može se raditi o teritoriju Kraljevine Jugoslavije, nego o teritoriju NDH. Premda je postojanje definitivno utvrđenih granica nebitno za nastanak države, potrebno je napomenuti da je teritorij NDH bio omeđen granicama koje su definirane jednim formalnopravno jednostranim aktom te nizom dvostranih isprava, međunarodnih ugovora.

Formalnopravno jednostrano, Poglavnikovom zakonskom odredbom uređena je istočna hrvatska granica, točnije, granica prema Srbiji.[7] Ostale su granice uređene dvostranim ugovorima. Granica prema Trećem Reichu definirana je hrvatsko-njemačkim državnim ugovorom koji je potpisan 13. svibnja 1941. godine.[8] Jugoistočna hrvatska granica, ona prema Crnoj Gori, utvrđena je hrvatsko-talijanskim “Ugovorom o utvrđenju granica između Nezavisne Države Hrvatske i Crne Gore”, koji je 27. listopada 1941. potpisan u Zagrebu. Prema njemu je ta granica slijedila austro-ugarsko–crnogorsku granicu iz 1914. godine.[9] Hrvatsko-talijanska granica utvrđena je “Ugovorom o određivanju granica između Kraljevine Hrvatske i Kraljevine Italije”, sklopljenim u Rimu 18. svibnja 1941. godine.[10]

Organizacija vlasti nove države tekla je, kao što je spomenuto, razmjerno brzo i glatko na svim područjima života. Preuzeta je velika većina ranijih propisa, a doneseni su i novi, koji su stupali na snagu i u velikoj mjeri bili provođeni.[18] Mreža sudova i upravnih tijela (redarstvenih, poreznih, prometnih i dr.) te škola, fakulteta, sportskih i društvenih ustanova nastavila je funkcionirati u skladu s hrvatskim propisima i u ime nove države. Čitava je država organizirana u velike župe, kotare i općine odnosno gradove.[19] Nijedan segment javnoga ili društvenog života nisu preuzela državna tijela Njemačke ili Italije ...


http://www.google.hr/url?sa=t&rct=j&...,d.ZGU&cad=rja

[sidrun]

Zoran Oštrić kaže:

naravno, divizije NOVJ imale su puno manje boraca nego divizije regularne vojske. Ipak stoji, usprkos svim gubicima, da je NOVJ u srpnju 1943., nakon izdržane dvije velike neprijateljske ofanzive, usprskos svim gubicima i smanjenom brojnom stanju pojedinih divizija, ukupno imala više ljudi pod oružjem, nego u siječnju, te uglavnom vodila ofanzivne akcije. Tako je bila pripravna u rujnu urlo učinkovito iskoristiti mogućnosti priliva oružja i ljudstva nakon kapitulacije Italije.

Uništene elitne divizije od preko 3500 boraca ,a formiraju se nove od neiskusnih boraca od 1000 ljudi.Zanimljiv napredak.

Može neka ofenzivna akcija iz tog perioda?

[sidrun]

Momak 90 kaže:

Ja govorim istinu.

Od lipnja 1943. partizani su redovito napadali oružničku postaju u Brezovici, samo šest kilometara od današnjeg rotora u Novom Zagrebu. Obično su razoružavali oružnike, pa se povlačili. Za jednog od tih napada, svjedoči oružnički izvještaj, “oružnici iz Brezovice tražili su pomoć bacajući rakete u zrak, no nije se za pomoć nitko sjetio iz Zagreba, premda je to neposredna blizina” te “postoji dobra cestovna veza i mogla je pomoć doći za 15 minuta”.

Kako se nije mogla braniti, već u srpnju je oružnička postaja iz Brezovice preseljena u nedaleki Hrvatski Leskovac. Koji dan poslije napadnuta je straža u Sv. Klari (danas dio Zagreba), a oružnici tvrde da su partizani “svukli 18 vojnika, a nakon toga iste poveli sa sobom oko pet km, a potom ih pustili”. Osim toga, “polupali su brzoglas” te odnijeli mnogo oružja, streljiva i opreme.

U kolovozu su partizani napali željezničku stanicu i žitno skladište u Remetincu, u neposrednoj blizini današnje Arene. Dvadesetak domobrana je pobjeglo, a otprilike isti broj se predao. Partizani su zaplijenili mnogo oružja, opreme i žita. Magazin i žito koje nisu mogli odnijeti, zapalili su. Kako bi se onemogućilo dovlačenje pojačanja napadnutima u Remetincu, dio partizana “fingirao je napad na gradsko kupalište na Savi, otkuda je neprijatelj mitraljeskim rafalima odgovarao”.

U listopadu je “skupina od navodno 100 partizana napala željezničku postaju Čulinec (danas dio zagrebačke Dubrave). Razoružano je 17 domobrana te su odvedeni u nepoznatom pravcu. Željeznička postaja je zapaljena i djelomično izgorjela”, javljao je tada domobranski izvjestilac.

Partizani su još od kolovoza pokušavali napasti i uništiti skladište streljiva zapovjedništva bojnog zrakoplovstva u Sopnici kod Sesveta (koje je bilo povezano s aerodromom na Borongaju).

U prosincu su uspjeli ući u skladište, zarobiti 70 domobrana, postaviti eksploziv i pobjeći. Prethodno su stanovnike Sopnice upozorili da se sklone.

Kada su pristigli Nijemci i domobrani došli do skladišta, ono je eksplodiralo: u centru Zagreba svi su se “probudili od neke tutnjave” te su mislili da je “potres”.

Njemačkoga generala Edmunda Glaisea von Horstenaua je u vili na Tuškancu “probudio zemljotres, a zatim je slijedila snažna detonacija... čitava se kuća potresla... odmah poslije toga štektanje pušaka i prasak minobacača uz tutnjavu topova”.

Nema sumnje da su njemački izvori najbolji i najobjektivniji izvor za opis situacije. U prvoj polovici listopada 1943. njemačke obavještajne službe smatrale su da je “raspad NDH već toliko uznapredovao da se s tom činjenicom napokon treba suočiti”.

Od brojnih izvještaja koje su njemački dužnosnici slali tih mjeseci u Berlin, može se izdvojiti i onaj Ernsta Ficka, brigadnog vođe SS-a i general-bojnika Waffen SS-a koji u ožujku 1944. izvještava iz Zagreba samog Himmlera kako su “s obzirom na postojeću situaciju, naše jedinice ovdje angažirane u beznadnoj borbi.

U čitavom političkom aparatu nema jedinstvene prepoznatljive političke linije...

Kad je riječ o vlasti i moći, dr. Ante Pavelić tek je gradonačelnik Zagreba, bez predgrađâ”.

Fick u ponečem pretjeruje: ustaške su snage u posljednje dvije ratne godine držale nešto više teritorija negoli samo “Zagreb, bez predgrađa”, ali i to bi dobrim dijelom bilo upitno da nisu imali stratešku podršku njemačkih jedinica.

No, u simboličkom smislu Fick ima pravo: NDH je uistinu bila “Zagreb, bez predgrađa” plus, naravno, Jasenovac.

http://www.jutarnji.hr/jasenovac-i-b...i-isto/849760/

ps,držale su ustaše i Koprivnicu

[Schlange86]

sidrun kaže:

Uništene elitne divizije od preko 3500 boraca ,a formiraju se nove od neiskusnih boraca od 1000 ljudi.Zanimljiv napredak.

Može neka ofenzivna akcija iz tog perioda?

Podatke o aktivnosti djela Partizanskih Jedinica tokom 1943, možete pronaći na ovom u ovoj zbirci izvještaja OS NDH:

http://www.znaci.net/zb/4_4_15_3.pdf

Interesantno - Partizanske aktivnosti se događaju skoro svakoga dana.

[Ivan Bajlo]

Schlange86 kaže:

(Intreresantno, takvi Trupovi su i dali pojednine konkretne rezultate, za razliku od primjerice operacije Wolkenbruch, koja predstavlja rasipanje ratnoga materijala, sa kojim je Njemačka oskudjevala.
(Uz to navedena operacija nije polučila niti jedan trajni rezultat.)

Operacije Istrien i Wolkenbruch se barem mogu pohvaliti da su razbile masovni narodni ustanak koji je izbio nakon kapitualcije Italije čime su nakratko znatno usporile razvoj NOVJ na tim područjima. Divizije koje su tamo poslane su ionako bile u prvom redu namjenje razoružavanju Talijana i borbi protiv Saveznika pa nakon završavanja prve zadaće i nedostatka druge dobile su novu, daleko veće raspianje je bilo slanje 1. Panzer divizije u Grčku gdje je tri mjeseca zjakala očekujući savezničko iskrcavanje do kojeg nikad nije došlo.

sidrun kaže:

Divizije koje su sudjelovale u bitkama na Neretvi i Sutjesci su se sastojale od 3 partizanske brigade.

Nakon toga se osnivaju nove divizije praktički od jedne partizanske brigade.
Što je to nego umjetno friziranje broja divizija?

Na Sutjesci se drastično razbiju elitne divizije koje se sastoje od 3 brigade,nakon toga se osnuju nove divizije od samo jedne brigade puno slabije vojne moći, te se tako poveća vojna snaga NOVJ.Tko bi rekao.

Ukupan broj Partizana s kraja 1942 uoči početka operacije Weiss do rujna 1943 se povećao s 150 000 na 230 000, nakon kapitualcije brojka raste za još 110 000 s tim da je stvarna brojka vjerovatno puno veća jer hrpa dobrovljaca i firško mobiliziranih se brzo vratila kućama a dio je zarobljen od strane njemačke vojske.
http://www.vojska.net/eng/world-war-...ics/partisans/

Povećani broj divizija bi prije objasnio da se pokazalo da mnogi komandanti još nisu bili dorasli zadataku zapovjedanja većim postrojbama (a puno sposobnih je izginulo u nedavnim borbama) pa je bolje imati više manjih divizija kojima onda upravlja korpus (tu još treba dodati i nedostatak školovanih stožernih časnika koji se NOVJ priključuju u većem broju tek nakon amnestije).

Broj vojnih postrojbi rijetko daje pravu sliku o snazi neke vojske, Italija je uoči rata višestruko povećela broj svojih divizija pretvarajući ih u binarne sa samo dvije pješačke pukovnije umjesto tri. Njemačke divizije su se tijekom rata smanjivale, a vatrenu moć kompenzirale automatski naoružanjem, još su divizije u Jugi bile nisko pozicionirane na popisu za popunjavanje gubitaka pa su često bile znatno ispod službenog broja. Situaciju su dodatno otežavale hrpe pozadinskih službi koje su često bile od male ili nikakve borbene vrijednosti (Grčka je bila osobito popularno mjesto za razne nacističke uhljebe koji su gledali kako da izbjegnu opasnija ratišta). Crvena armija je imala preko 450 streljačkih divizija koje su znatan dio vremena provodile desetkovane i popunjavale se tek pred ofenzivu, a ako ne bi bile uništene u borbi imale su šanse postati gardijske.

[sidrun]

Ivan Bajlo kaže:

Operacije Istrien i Wolkenbruch se barem mogu pohvaliti da su razbile masovni narodni ustanak koji je izbio nakon kapitualcije Italije čime su nakratko znatno usporile razvoj NOVJ na tim područjima. Divizije koje su tamo poslane su ionako bile u prvom redu namjenje razoružavanju Talijana i borbi protiv Saveznika pa nakon završavanja prve zadaće i nedostatka druge dobile su novu, daleko veće raspianje je bilo slanje 1. Panzer divizije u Grčku gdje je tri mjeseca zjakala očekujući savezničko iskrcavanje do kojeg nikad nije došlo.



Ukupan broj Partizana s kraja 1942 uoči početka operacije Weiss do rujna 1943 se povećao s 150 000 na 230 000, nakon kapitualcije brojka raste za još 110 000 s tim da je stvarna brojka vjerovatno puno veća jer hrpa dobrovljaca i firško mobiliziranih se brzo vratila kućama a dio je zarobljen od strane njemačke vojske.
http://www.vojska.net/eng/world-war-...ics/partisans/

.

Nije sporno.Nakon pada Italije samo u Dalmaciji se stvaraju nove partizanske brigade (10 komada) .Do rednog broja 13.
Osnivaju se 4 divizije (svaka sa 3 brigade ) ,
te ove 4 divizije čine VIII dalmatinski korpus

Nakon prodora Nijemaca na obalu od ovih novoformiranih boraca bilo je dosta dezertera (pogotovo nakon što sa matičnog područja odvedeni u BiH ) što ne umanjuje ogromni napredak partizanske vojske nakon pada Italije.

[Zagrebačkiplavi]

Mijenjanje imena naseljenih mjesta (ojkonima) u duhu hrvatskog jezika započelo je nedugo nakon uspostavljanja ustaške vlasti i osnivanja NDH. Mijenjanje se odvijalo dvama suprotnim pravcima: pohrvaćivanje i rashrvaćivanje ojkonima. Tako su pod postupak pohrvaćivanja došli sljedeći ojkonimi:

Srijemska Mitrovica-Hrvatska Mitrovica Srpsko Selište-Moslavačko Selište
Srijemski Karlovci-Hrvatski Karlovci Vojvoda Putnik-Eugen Kvaternik
Srpske Moravice -Hrvatske Moravice


S druge strane, imena mjesta s većinskim njemačkim stanovništvom zamjenjivana su njemačkim ojkonimima.
Vinkovačko Novo Selo -Neudorf Petrovo Polje -Schönborn
Bosanski Aleksandrovac-Adolfstahl Albertinovac-Albertinenhof
Nova Topola-Windhorst

[Momak 90]

Što je istina? Da je stanje morala u HOS-u prema kraju rata 1945. bilo sve bolje ili gore? Različiti povjesničari različito tumače.

[Schlange86]

Valja sagledati razlog zašto je uopće došlo do formiranja HOS-a.
A jedan od osnovnih razloga bila je činjenica da su kompletne Domobranske postrojbe zajedno sa svojim cjelokupnim naoružanjem prelaziti u Partizanske Jedinice tokom 1943 te 1944. godine.
Vrhovno Zapovijedništvo NDH se nadalo da će spriječiti spomenute događaje na taj način što će Domobranske Jedinice intepolirati među Ustašku Vojnicu, koja bih ih na neki način držala u "liniji".
(Sličnu taktiku je primjenjivao Njemački Wehrmacht "mješajući" svoje jedinice sa jedinicama Kraljevine Italije, na Afričkome Ratištu.

[Momak 90]

Dobar odgovor Schlange. I jesu li se u konačnici domobrani bolje borili kad su stavljeni pod ustašku kontrolu? Na afričkom ratištu je to upalilo jer kad je Rommel to preuzeo Talijani su se puno bolje borili.

[Schlange86]

Ovisi - kada i pod kakvim uvjetima.
Kombinirane vojne jedinice ovakvoga tipa, obično su postizale puno bolje rezultate u obrambenim operacijama nego u napadnim.
Zbog toga je i utemljena 1. Hrvatska Udarna Divizija, kao vid vojne postrojbe koja bi na neki način predstavljala elitu HOS-a, tj. sposobnost vođenja napadnih operacija.

[Ja sam Ante]

Izgleda da se četnički zločini u Hrvatskoj tijekom II.svjetskog rata prešućuju.
O istima možete pročitati u knjizi dr. sc. Zdravka Dizdara i M. Sobolevskog “Prešućeni četnički zločini u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1941.-1945. godine”.