Depersonalizacija i derealizacija

[tonkalovezguffy]

anthony9906 kaže:

u principu da,ali meni recimo više paše helex nego xanax

da,trudna sam,imam još 6 tjedana,trudnoća prošla suuuper,ma ni sjećanja na ove gadosti,ali sad pred kraj,opet isto...

trudim se bez tableta....

... trudi se,,smo tu.ah ja bi bila trudna isto više neg ikaj

Slobodna kaže:

Ja sam to imala do neki dan,sad se povremeno pojavi. Radila sam meditaciju, afirmaciju i Autogeni trening pa je pomoglo....

meditocija. afirmacija? što je to afirmacija kako to ide

[Slobodna]

Pa znam da zvuci izfurano ali meditacija pomaze. Smirena muzika, zamisli plazu opusti ruke noge i onda govori sebi ja se osjecam dobro u svom tjelu,ja sam zdrava,itd.. To moras sama naci koja je tvoja afirmacijska recenica...Inace postoje tehnike na internetu za meditaciju pa pogledaj..Kad te uhvati derelaizacija radi nesto drugo ili se poli hladnom vodm, ustipni itd...Meni je pomoglo iako je anksioznost jos jako prisutna...

[ja_a]

Eto, moram se i ja malo požaliti. Prije 2 tjedna dobio sam nagli osjećaj nestvarnosti kao da sam u ružnom snu i sam sam si dijagnosticirao depersonalizaciju i derealizaciju traženjem simptoma preko neta, a kada sam nakon svih pretraga došao do psihijatra i on mi je rekao da je to to.
Uglavnom, postao sam jako podložan sugestiji... naravno- lošoj sugestiji uglavnom i to ne bih nazvao osjećajem, već poput nekakvog izmijenjenog stanja svijesti. Doktor mi je rekao da mi neće nikakvi lijekovi tu pomoći na duge staze. Preporučena mi psihoterapija.
Ma uglavnom.. psihoterapija ili ne, ja sam svjestan svih sranja koja su mi se desila u životu i koja su eto kulminirala ovim psihičkim stanjem koje je blago rečeno, katastrofalno.
Ostao sam bez jedne osobe prije godinu dana koju sam jako volio, a to je puno ogorčenja, bijesa i tuge u meni stvorilo, teško financijsko stanje, smrt u obitelji, nemogućnost pronalaska posla, velika briga za preostalog člana obitelji, nedostatak nekakvog psihičkog oslonca u životu, te bez emotivne veze, osjećaj odgovornosti, a opet nemoći. Srećom, par dobrih ljudi ipak ima u mojoj blizini. To su sve razlozi.
Imao sam uz derealizaciju i par napadaja panike, cijelo tijelo mi se treslo, osjećaj straha i da će se nešto užasno dogoditi, da sam izgubljen između sna i jave i tak slične krašotice. Uglavnom, meni nešt sasvim novo.
Što je zanimljivo, jučer sam se jedno vrijeme sasvim normalno osjećao, ali se vratilo naravno jer dovoljan je samo mali negativni impuls u glavi i sve ode ukurac.
Inače, nemam problema sa izlaženjem jer zapravo ja bježim van što više mogu.
Molim vas, nemojte mi spominjati tablete jer ne želim postati ovisnik i jer sam ih već dost vrsta popio u zadnjih 2 tjedna i nisu ništ pomogle. Zanima me kako se sami borite protiv toga? O čemu mislite? Postoje li kakve tehnike pozitivnog razmišljanja koje izbavljuju van iz toga? Nasilna borba ili prepuštanje tome da se umanji snaga tog osjećaja?
Svaki dobronamjeran prijedlog je dobrodošao.
Također, oni koji kane ovdje doć sa negativnim, kataklizmičkim i pamećosoljećim komentarima, neka radije to ne čine jer trenutno nisam u stanju za ikakve negativne stavove osim ako netko ne misli da će me izliječiti neki šok kao što je bacanje mi zmija otrovnica u facu.

[orbit6468]

to je ono što najviše mrzim i čega se najviše plašim ....davno sam prošao kroz takav period života bez ikakve stručne pomoći i lijekova.....tada sam bio duplo mlađi i imao sam puno više energije valjda....pustilo me 20 godina i evo prije nepuna dva mjeseca uzrokovano stresnim periodom ponovo se vratilo....sam sebi postavljam dijagnoze.....anksioznost,PA ili možda PTSP.....to mi se počelo dešavati nakon jedne večeri kad sam u pijanom stanju popušio veću dozu hašiša.....odjedanput me puklo....nekakva magla mi se navukla na oči......užasnu nervozu sam osjetio u tom trenutku.....osjećaj da moram negdje pobjeći......i nakon toga sam izgubio kontrolu nad sobom....mozak u takvom stanju puno brže radi nego inače pa ako se uspaničiš u tom trenutku onda si nadrljao kao ja.....sva sreća da nisam bio sam tu noć pa sam izvukao živu glavu te večeri zahvaljujući pomoći koju sam dobio od iskusnijih od mene....znali su da treba skrenuti moju pozornost u drugu stranu i tako je bilo....nakon toga sam ostatak noći proveo u puno boljem raspoloženju jer smo se nastavili zezati .....odmah sutradan mi se počeo vraćati taj osjećaj opisan kao simptom derealizacije i depersonalizacije u simptomima anksioznosti i PA .....borio sam se sa tim bez pomoći lijekova i za manje od dvije godine me pustilo....jednostavno je nestalo....povuklo se negdje ili zakopalo u dubini.....danas točno dvadeset godina poslije opet ista stvar....počeo sam uzimati lijekove koji mi pomažu da se lakše nosim sa tim......kako sam na početku terapije sa AD pokušavam izbaciti xanax iz upotrebe....preključer sam smanjio dozu za pola i odmah me ponovo počela loviti ta anksioznost....nisam doživio depesonalizaciju ali sam čini mi se bio na putu prema tome ....ne znam što da mislim o terapiji....lijekovi te otupe i smirenije razmišljaš.....čim ih pođeš izbacivati iz upotrebe vraća se taj pakao....zaključak koji sam izvukao na kraju je taj da izgleda da se samo sam bez ikakvih pomagala može izvući iz toga.....izgleda da se moraš sam sa time nositi jedno vrijeme ako želiš trajnije izliječenje....možda griješim ....iskreno se nadam da nisam u pravu....vrijeme će to pokazati ....

[ja_a]

Orbit, a što točno znači AD? Jesu to antidepresivi ili? Ispričavam se na neznanju, ali nikad nisam trošio skoro, pa nikakve lijekove. Jel Xanax isto AD?
Pa osjećaj jest strašan, ali dolazili su mi i svjetliji periodi u zadnja 2 tjedna iako su bili jako rijetki i čini mi se nakon što sam prosurfao cijeli net i pročitao i Linden Metodu i prošao užasne napadaje panike i osjećaja da sam ili lud ili mrtav, na kraju shvatio da je najbolja obrana (bar za sada), reći si "da, lud sam i živo mi se jebe kako mi je" i jednostavno prihvatiti to, a ne se grčevito boriti s time i padati u nekakve horor transeve razmišljajući kako recimo ljudi, kao npr. ti se i više godina borite sa time.
Mislim da puno pomaže i pozitivno okruženje i društvo uz koje se može fokusirati misli na nešto drugo. Mislim da se ne smije puno pažnje davati tom stanju svijesti jer se ta derealizacija upravo hrani time. Treba se opustiti i mozak pomiriti sa time.
To su samo neka od mojih mišljenja sada, ali pošto mi to traje nepuna 2 tjedna, nisam stručan baš za to, ali sam se masovno informirao, a i sama spoznaja da to što imam, koliko god užasno bilo, nije nešto konkretno u smislu da će me ubit ili da će mi narušit zdravlje mi isto pomogne da budem pozitivniji.
Ako tko ima bilo kakav koristan savjet, dobrodošao mi je u ovome trenu više od ičega.

[orbit6468]

ja_a kaže:

Orbit, a što točno znači AD? Jesu to antidepresivi ili? Ispričavam se na neznanju, ali nikad nisam trošio skoro, pa nikakve lijekove. Jel Xanax isto AD?
Pa osjećaj jest strašan, ali dolazili su mi i svjetliji periodi u zadnja 2 tjedna iako su bili jako rijetki i čini mi se nakon što sam prosurfao cijeli net i pročitao i Linden Metodu i prošao užasne napadaje panike i osjećaja da sam ili lud ili mrtav, na kraju shvatio da je najbolja obrana (bar za sada), reći si "da, lud sam i živo mi se jebe kako mi je" i jednostavno prihvatiti to, a ne se grčevito boriti s time i padati u nekakve horor transeve razmišljajući kako recimo ljudi, kao npr. ti se i više godina borite sa time.
Mislim da puno pomaže i pozitivno okruženje i društvo uz koje se može fokusirati misli na nešto drugo. Mislim da se ne smije puno pažnje davati tom stanju svijesti jer se ta derealizacija upravo hrani time. Treba se opustiti i mozak pomiriti sa time.
To su samo neka od mojih mišljenja sada, ali pošto mi to traje nepuna 2 tjedna, nisam stručan baš za to, ali sam se masovno informirao, a i sama spoznaja da to što imam, koliko god užasno bilo, nije nešto konkretno u smislu da će me ubit ili da će mi narušit zdravlje mi isto pomogne da budem pozitivniji.
Ako tko ima bilo kakav koristan savjet, dobrodošao mi je u ovome trenu više od ičega.

AD su antidepresivi a xanax aknsiolitik....anksiolitici stvaraju ovisnost a antidepresivi ne...kako AD na početku teapije treba 4-6 tjedana da pođe djelovati kako treba uz njih se uzimaju drugi lijekovi da umanje njihove nuspojave jer u početku pojačavaju anksioznost....zato uzimam xanax.....ni ja nikada prije nisam uzimao lijekove te vrste.....i ja novi u tom svijetu .....uzimam ih tek nešto manje od mjesec dana.....pogrešno si me shvatio....rekao sam da sam prije 20 godina prošao kroz to za manje od dvije godine....točnije je bilo reći 1,5 godinu odprilike.....poslije toga 20 godina niti traga niti glasa od svega toga nije bilo.....nisam imao nikakvih problema....sve do prije dva mjeseca kad sam imao lošu snimku pluća očekivao najgore....kako je moj doktor u to vrijeme bio negdje vani na pregled sam morao čekati 10ak dana.....tako se počela uvlačiti anksioznost u mene.....po cijelu noć bih surfao i tragao za kojekakvim plućnim bolestima i simptome uspoređivao sa svojim....vrhunac toga je bio kad sam slučajno naletio na video i pogledao kako izgleda panični napad.....stradan sam se otvorio svima oko sebe jer nisam više mogao to držati u sebi.....nakon toga odlazak kod psihijatra.....kad sam to napravio stanje se još pogoršalo.....sama pomisao na to otvaranje i odlaske kod doktora mi izaziva stres i ruši samopouzdanje.....moj savjet bio bio da se što manje otvaraš drugima i iznosiš te probleme.....to treba ostati u najužem krugu obitelji i prijatelja....vidim da si shvatio što je najbolja terapija protiv toga.....ali ja nikako ne mogu da prihvatim ovo "da, lud sam i živo mi se jebe kako mi je"....kad misliš da će te to uloviti moraš skrenuti tijek misli u drugom smijeru....dosta pomaže razumijevanje svega što ti se dešava....s vremenom ćeš otupiti na to.....u stvari vrijeme je tu najbolji lijek....vrijeme liječi sve rane.....treba samo čekati da protekne neko vrijeme i to će se povući....to znam iz vlastitog iskustva....samo još nisam siguran u to da li ću uz pomoć lijekovima samo odgađati konačni obračun ili će me ta terapija stvarno osloboditi toga.

[ja_a]

Ja se inače dost otvaram ljudima jer znam da oni koji su mi frendovi će stat uz mene, ali istina da se ne smije puno govoriti o tome i pridavati pažnje jer tako samo hranimo to stanje.
Nije ni meni lako reći da mi se živo jebe, ali shvatio sam da je nužno jer jedino to me odjeljuje od toga da ne završim u ludnici na injekcijama jer sam u zadnja 2 tjedna prošao užasna stanja. Doma su mi zvali dvaput hitnu koja je samo jednom došla (fala Bogu).
Mislim da nije dobro pružati preveliki otpor svim tim negativnim osjećajima, već im se prepustiti katkad jer pružanje velikog otpora samo pojačava anksioznost. Doduše kao i u stvarnom životu kada te netko zajebava, ti se sekiraš, braniš, pizdiš, a on te baš zbog toga još više zajebava. Kada počneš ignorirati tog kretena i ne reagirati, on se makne od tebe jer mu više nisi zanimljiv.
Mislim da je to stanje jednostavno obrambemi mehanizam mozga u stresnim situacijama, no umjesto da nam pomogne tim stanjem gdje sve izgleda kao u snu, on nam učini još veće zlo tako i sva anksioznost izbije van. Dokle god se grčevito borim protiv toga i želim imati potpunu kontrolu nad sobom, tada možda mozak misli da postoji opasnost, te ako se ja svjesno borim, tada mozak smatra da se i on mora boriti i izaziva napadaje panike i to stanje derealizacije kao da je čovjeku zbilja život u opasnosti. Mozak zapravo misli da nas štiti na taj način, a u biti je suprotno jer realno, nismo u nikakvom stanju opasnosti. Što se više to stanje ignorira, možda mozak to prije shvati da nema razloga za paniku, pa se i on smiri... kad govorim "mozak", mislim na to što prouzrokuje to užasno stanje.,.. neuroni ili što već. To je ovak neko moje laičko poimanje tog stanja koje mislim se u početku desi jednostavno od gomile i gomile nakupljenog stresa.
A ja sam očito morao puknuti kad tad zbog svega sranja u životu i moje grčevite potrebe da sve držim pod kontrolom, a sada shvaćam da ne moram držati sve pod kontrolom, pa ni to svoje stanje, već se opustiti i prepustiti koliko god to već mogu ili ne mogu.

[ja_a]

Evo jednog jako korisnog teksta koji savršeno opisuje kako prirodu stanja u koje se zapadne zbog derealizacije, tako i zasigurno najboljeg načina ka izliječenju i to izravno sa foruma namijenjenog isključivo depersonalizaciji/derealizaciji:
http://www.dpselfhelp.com/forum/inde...ars-heres-how/

[ja_a]

Mislim da sam i sam shvatio neke stvari u zadnja 2 dana u vezi ovog stanja. Jedino čega je potrebno riješiti se u cijeloj toj priči je strah. Svaka čudna manifestacija i svaki napadaj panike i osjećaj derealizacije mora se u potpunosti prihvatiti, pa ako treba i analizirati ga u svakom dijelu tijela da shvatimo da nam ne može ništa učiniti i pustiti ga da dosegne svoju najveću jačinu. Bilo koji pokušaj da se riješimo na silu tog osjećaja, da ga se plašimo, da ga nastojimo izmijeniti, da ga kontroliramo, da nam je neugodno uz njega, rezultirati će još gorim napadajima. Znači, treba se opustiti i prihvatiti ga kao prijatelja bez ikakve primisli kako je to neugodan osjećaj ili kako ćemo se zauvijek tako osjećati itd, već ga prihvatiti i tek tada on će odlučiti otići i mi ćemo se osjećati i biti korak bliže stvarnosti.
Jako je teško, ali kada se shvati to i kada jednom uspijemo, onda je lakše. Ne bježati od njega, ne mu davati uopće puno pažnje na taj način, već kad dođe, jednostvno mu se razveseliti i pustiti ga da obavi do kraja što je naumio... jednostavno se prepustiti i pritom ne očekivati nikakve pozitivne rezultate na silu... jednostavno se totalno prepustiti osjećaju koji je dio nas samih. Ne moramo ga se bojati jer nas neće ubiti, niti izluditi. To prvo i osnovno nije nikakvo stanje koje progresivno djeluje da stvara ludilo ili pogoršava na bilo koji način išta. To je najobičnija anksioznost i obrambeni sistem mozga kad je pod pritiskom.

[orbit6468]

ja_a kaže:

Mislim da sam i sam shvatio neke stvari u zadnja 2 dana u vezi ovog stanja. Jedino čega je potrebno riješiti se u cijeloj toj priči je strah. Svaka čudna manifestacija i svaki napadaj panike i osjećaj derealizacije mora se u potpunosti prihvatiti, pa ako treba i analizirati ga u svakom dijelu tijela da shvatimo da nam ne može ništa učiniti i pustiti ga da dosegne svoju najveću jačinu. Bilo koji pokušaj da se riješimo na silu tog osjećaja, da ga se plašimo, da ga nastojimo izmijeniti, da ga kontroliramo, da nam je neugodno uz njega, rezultirati će još gorim napadajima. Znači, treba se opustiti i prihvatiti ga kao prijatelja bez ikakve primisli kako je to neugodan osjećaj ili kako ćemo se zauvijek tako osjećati itd, već ga prihvatiti i tek tada on će odlučiti otići i mi ćemo se osjećati i biti korak bliže stvarnosti.
Jako je teško, ali kada se shvati to i kada jednom uspijemo, onda je lakše. Ne bježati od njega, ne mu davati uopće puno pažnje na taj način, već kad dođe, jednostvno mu se razveseliti i pustiti ga da obavi do kraja što je naumio... jednostavno se prepustiti i pritom ne očekivati nikakve pozitivne rezultate na silu... jednostavno se totalno prepustiti osjećaju koji je dio nas samih. Ne moramo ga se bojati jer nas neće ubiti, niti izluditi. To prvo i osnovno nije nikakvo stanje koje progresivno djeluje da stvara ludilo ili pogoršava na bilo koji način išta. To je najobičnija anksioznost i obrambeni sistem mozga kad je pod pritiskom.

kako god da nađeš načina da se nosiš sa tim a morati češ to.....garantiram ti da će to proći....jedino što treba je čekati da prođe neko vrijeme....što je jako bitno je to da si se dobro informirao o tome da razumiješ procese koji se događaju u mozgu....jbg svojim načinom života i razmišljanja ga dovodimo u to stanje i prisiljavamo na to....nije on krivac ....ne trebaš se sada više zamarati sa tim....pokušaj si nametnuti što više obaveza i što više uposliti se....samo nemoj o tome puno razmišljati niti analizirati....vidjeti ćeš ma koliko ti se to sad činilo teško izvedivo da će morati doći dan kad će tako biti ....razmišljanje i analiziranje toga će te stvarno jednog dana početi zamarati....nećeš imati više volje da to radiš...tek kad se to desi tek ćeš tada biti najbliži putu potpunog izliječenja.....poslije toga će se još neko vrijeme ali bitno smanjenim intenzitetom dešavati te stvari i ubrzo će se i skroz povući....to ti garantiram....iskustvo me naučilo....neki od ljudi koji su izliječili anksioznost uz pomoć lijekova su mi se javili na pp i uvjeravali me da se to može....nemam razloga da im ne vjerujem.

[ja_a]

orbit6468 kaže:

kako god da nađeš načina da se nosiš sa tim a morati češ to.....garantiram ti da će to proći....jedino što treba je čekati da prođe neko vrijeme....što je jako bitno je to da si se dobro informirao o tome da razumiješ procese koji se događaju u mozgu....jbg svojim načinom života i razmišljanja ga dovodimo u to stanje i prisiljavamo na to....nije on krivac ....ne trebaš se sada više zamarati sa tim....pokušaj si nametnuti što više obaveza i što više uposliti se....samo nemoj o tome puno razmišljati niti analizirati....vidjeti ćeš ma koliko ti se to sad činilo teško izvedivo da će morati doći dan kad će tako biti ....razmišljanje i analiziranje toga će te stvarno jednog dana početi zamarati....nećeš imati više volje da to radiš...tek kad se to desi tek ćeš tada biti najbliži putu potpunog izliječenja.....poslije toga će se još neko vrijeme ali bitno smanjenim intenzitetom dešavati te stvari i ubrzo će se i skroz povući....to ti garantiram....iskustvo me naučilo....neki od ljudi koji su izliječili anksioznost uz pomoć lijekova su mi se javili na pp i uvjeravali me da se to može....nemam razloga da im ne vjerujem.

Svako pozitivno mišljenje mi trenutno pomaže malo.
Na trenutke se užasno osjećam... kao zarobljen u paklu i jedina misao "kad ću van iz tog", a opet uzalud se borit.

[JožaBistranski]

ok sori, nemam pojma opče kaj je to repersolanizacija iderealizacija

uvodni post je tak smotan da nisam niš skužio i prva stvar koja mi je pal na pamet bila je da se možda radi o šizofreniji

ok, sori, ispričavam se svima

nek moderator pobriše moju opasku i odgovore na opasku, da se nebi ljudi zbunjivali, ili nedaj bože kaj gore, da im se nebi pogoršalo stanje

[orbit6468]

JožaBistranski kaže:

ok sori, nemam pojma opče kaj je to repersolanizacija iderealizacija

uvodni post je tak smotan da nisam niš skužio i prva stvar koja mi je pal na pamet bila je da se možda radi o šizofreniji

ok, sori, ispričavam se svima

nek moderator pobriše moju opasku i odgovore na opasku, da se nebi ljudi zbunjivali, ili nedaj bože kaj gore, da im se nebi pogoršalo stanje

...slažem se ....svi smo malo pretjerali.....ako je moguće bilo bi najbolje izbrisati postove

[ja_a]

Evo, jučer sam se od podne na dalje mogu reći, osjećao najbolje do sada i do spavanja kasno navečer. Također, prvi put kad sam išao spavati nisam se tresao sav i nisam se odmah budio u užasnom strahu i panici.
No, tada sam počeo sanjati snove koji me dotuku svaku noć. Sanjao sam ove noći jednu osobu koja me inače napustila za koju sam se jako vezao i budio sam se po noći i dalje kada sam zaspao sam sve do jutra sanjao u nastavcima sve vezano za tu osobu. Pošto osjećaj derealizacije iskrivi stvarnost i doživljavam ju isto sličnu snu, tada pravi san kao takav ostavlja isto puno realniji doživljaj i iskustvo je blago rečeno čisti užas
Stvari koje mi za sada donekle pomažu jest komunikacija sa ljudima koji me ne opterećuju, optimističnost ili barem nastojanje da budem optimističan, ne voditi rat sa simptomima, ne padati u očaj, prihvaćanje simptoma, ne očekivati ikakvo poboljšanje, već se prepustiti potpuno, te nastojati jedino zdravim razumom izolirati strah i shvatiti da je to samo anksioznost i ništa drugo. I možda najbitnije od svega, pebacivanje fokusa na neke druge stvari, a ne na vlastite simptome.
E da... i pijem magnezij.. izgleda da malo pomaže.... ili je to samo autosugestija kao i sve vezano sa tim stanjem
Tko zna, možda mi ova tema postane poput dnevnika mog stanja do nadam se izliječenja jednog dana.

[orbit6468]

ja_a kaže:

Evo, jučer sam se od podne na dalje mogu reći, osjećao najbolje do sada i do spavanja kasno navečer. Također, prvi put kad sam išao spavati nisam se tresao sav i nisam se odmah budio u užasnom strahu i panici.
No, tada sam počeo sanjati snove koji me dotuku svaku noć. Sanjao sam ove noći jednu osobu koja me inače napustila za koju sam se jako vezao i budio sam se po noći i dalje kada sam zaspao sam sve do jutra sanjao u nastavcima sve vezano za tu osobu. Pošto osjećaj derealizacije iskrivi stvarnost i doživljavam ju isto sličnu snu, tada pravi san kao takav ostavlja isto puno realniji doživljaj i iskustvo je blago rečeno čisti užas
Stvari koje mi za sada donekle pomažu jest komunikacija sa ljudima koji me ne opterećuju, optimističnost ili barem nastojanje da budem optimističan, ne voditi rat sa simptomima, ne padati u očaj, prihvaćanje simptoma, ne očekivati ikakvo poboljšanje, već se prepustiti potpuno, te nastojati jedino zdravim razumom izolirati strah i shvatiti da je to samo anksioznost i ništa drugo. I možda najbitnije od svega, pebacivanje fokusa na neke druge stvari, a ne na vlastite simptome.
E da... i pijem magnezij.. izgleda da malo pomaže.... ili je to samo autosugestija kao i sve vezano sa tim stanjem
Tko zna, možda mi ova tema postane poput dnevnika mog stanja do nadam se izliječenja jednog dana.

ne znam da li uzimaš ikakve lijekove.....ako ne onda bih ti savjetovao da to učiniš......zašto se mučiti kad ne moraš.....ja ih uzimam već mjesec dana i odlično se osjećam.....kako sam prvi put kroz to prošao bez lijekova i psihoterapije sad uviđam da sam pogriješio.....trebao sam i tada uzimati lijekove a ne mučiti se....to će ionako nakon nekog vremena nestati....sve što treba je čekati i zabaviti se sa nečim.

[ja_a]

orbit6468 kaže:

ne znam da li uzimaš ikakve lijekove.....ako ne onda bih ti savjetovao da to učiniš......zašto se mučiti kad ne moraš.....ja ih uzimam već mjesec dana i odlično se osjećam.....kako sam prvi put kroz to prošao bez lijekova i psihoterapije sad uviđam da sam pogriješio.....trebao sam i tada uzimati lijekove a ne mučiti se....to će ionako nakon nekog vremena nestati....sve što treba je čekati i zabaviti se sa nečim.

Pa uzimam ove neke blaže lijekove jer ne želim postati ovisan o tim drogama jer govore da je kod odvikavanja sto put gore sa simptomima. Meni je kod prvog uzimanja Misara počela užasna vrtoglavica i pal sam u krevet ko pokošen. Sam psihijatar mi je rekao da bih to trebao proć bez lijekova, eventualno sa psihoterapijom. Prije spavanja si zato sada popijem normabel od 2 mg, no doduše, zadnje 2 noći sam spavao okej i bez napadaja panike, a ove noći nisam čak imao ni ružne snove ili ih se ne sjećam što je jako dobro.
Ujutro sam malo zbunjen i imam kao laganu vrtoglavicu i derealizaciju, no popodne znam biti bolje zadnja 2-3 dana. Tu i tam si popijem plibex i valerijanu, opuštam se što više mogu i nastojim se pomiriti sa sudbinom koja me snašla, pa mi je i tak malo lakše.. bar mislim

[orbit6468]

ja_a kaže:

Pa uzimam ove neke blaže lijekove jer ne želim postati ovisan o tim drogama jer govore da je kod odvikavanja sto put gore sa simptomima. Meni je kod prvog uzimanja Misara počela užasna vrtoglavica i pal sam u krevet ko pokošen. Sam psihijatar mi je rekao da bih to trebao proć bez lijekova, eventualno sa psihoterapijom. Prije spavanja si zato sada popijem normabel od 2 mg, no doduše, zadnje 2 noći sam spavao okej i bez napadaja panike, a ove noći nisam čak imao ni ružne snove ili ih se ne sjećam što je jako dobro.
Ujutro sam malo zbunjen i imam kao laganu vrtoglavicu i derealizaciju, no popodne znam biti bolje zadnja 2-3 dana. Tu i tam si popijem plibex i valerijanu, opuštam se što više mogu i nastojim se pomiriti sa sudbinom koja me snašla, pa mi je i tak malo lakše.. bar mislim

iz mog dosadašnjeg iskustva se ne bih složio sa tobom u vezi uzimanja lijekova.....bolje je to nego mučiti se bez njih.....AD ne stvaraju ovisnost i mogu se godinama uzimati bez opasnosti da ćeš postati ovisan o njima.....dok anksiolitici gdje spadaju xanax,normabel,apaurin stvaraju ovisnost pa tako treba oprezno sa njima......ako se ne varam,nikako se ne bi smjeli uzimati duže od dva mjeseca ....porazgovaraj o tome sa psihijatrom....ne znam za ovu vrtoglavicu nakon prvog uzimanja misara ......meni je isti dan nakon uzimanja tableta bilo puno bolje.....ta vrtoglavica bi mogla biti i proizvod anksioznosti .....ne mora značiti da je od tablete......

[ja_a]

A vidjeti ću kak će mi se stanje razvijati, pa ću po tome onda vidit hoću li trebati drastičnije mjere poduzimati.
A jel djeluju sami AD bez anksiolitika?

[orbit6468]

ja_a kaže:

A vidjeti ću kak će mi se stanje razvijati, pa ću po tome onda vidit hoću li trebati drastičnije mjere poduzimati.
A jel djeluju sami AD bez anksiolitika?

u početku pojačavaju simptome anksioznosti......zato se uz njih daju drugi lijekovi da umanje te nuspojave.....tek nakon 4-6 tjedana kad pođu djelovati ostali lijekovi se izbacuju iz terapije i nastavlja se uzimati samo AD koji tada djeluje kao anksiolitik.

[ja_a]

orbit6468 kaže:

u početku pojačavaju simptome anksioznosti......zato se uz njih daju drugi lijekovi da umanje te nuspojave.....tek nakon 4-6 tjedana kad pođu djelovati ostali lijekovi se izbacuju iz terapije i nastavlja se uzimati samo AD koji tada djeluje kao anksiolitik.

A jebate koje su to zavrzlame... kaj na kraju te priče ostanem živ ili ne?
Ma meni bi prije svega trebao dobar psihijatar. Ne znam gdje ima takav... definitivno ne želim nekog štrebera koji će me jebati u mozak frojdovskim sranjima i ispitivati me o sexualnim željama prema mojoj majci