Natrag   Forum.hr > Društvo > Roditelji i djeca

Roditelji i djeca Zato što ih volimo i oni vole nas.
Podforumi: Školarci i adolescenti, Dojenčad i predškolci, Trudnice, Medicinski potpomognuta oplodnja, Dječje zdravlje, Oprema

Pogledaj rezultate ankete: Imamo li prava odredjivati im sudbinu?
Da, mi smo ih rodili. 1 5.88%
Ne, nikako! 4 23.53%
Ionako to ne zavisi od nas. 12 70.59%
Glasovatelji: 17. Ne možete glasovati u ovoj anketi

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 30.05.2004., 21:47   #1
Odrediti sudbinu

Nisam sigurna zasto ovo pisem, mozda da sa nekim podelim misao, mozda da cujem savet. Iako je sve stvar licne procene i naravno odluke, ja nisam u stanju da dokucim sta je ispravno i najbolje u ovom momentu. Uplasim se takve neodlucnosti a najvise nesposobnosti da upravljam svojim zivotom. Govorim u svoje ime a prica se odnosi na moju malu porodicu. U ovoj dalekoj zemlji nalazimo se nepunih godinu dana. Nakon cekanja na iseljenicke papire dosao je trenutak da se krene u neizvesnost. Velika ocekivanja i nade su ulozene u ovaj san a sve je krenulo presporo, mozda bolje receno nikako. Svesnost o tome da se do nekih stvari ne moze doci preko noci, da svaki pocetak trazi strpljenje i upornost, nije mnogo pomogla. Suocavanje sa okolnostima koje ne nude ni toliko koliko treba za osnovnu egzistenciju a pri tom boljitka nema ni na vidiku, oslabile su nas odbrambeni mehanizam , pocetnu volju da se uspe. Postali smo isfrustrirani, nervozni, nije prejaka rec i depresivni. Tu cu zavrsiti opis naseg dusevnog i fizickog stanja. Prelazim sada na one zbog kojih je ovaj tekst i zapocet. Dvoje malih, zbog kojih smo pokrenuli ovu pricu, zbog kojih nam nijedna muka nije bila prepreka sa one strane okeana, kojima je zivot ovde trebao da otvori mnoga vrata iako im ne bi sigurno bila zatvorena zbog nasih pozicija tamo . Hteli smo vise i bolje, kvalitetnije i smislenije , zbog njih. Ne podnose ovu promenu lako, kao ni mi, samo za njih ima nade, navici ce se, uklopiti. Njima treba vremena a nama mnogo vise od toga. Cinjenica da svaki pocetak trazi zrtvovanje (emotivno, intelektualno, fizicko) uplasila nas je. Izgubili smo sebe u nama a najvise sebe za njih jer im uskracujemo svoje prisustvo, vremena nema nizasta osim za posao. Sve je poprimilo oblik besmislenosti jer se porodica negde izgubila. Pitanje je biti il’ ne biti – ostati i “uzivati u blagostanju” sistema (licno ga ne osecamo) omogucavajuci deci da ovde oblikuju svoj zivot i buducnost ili se pak vratiti (dok jos postoji mogucnost – cemu i kome) nazad, pokusavajuci da na onom nesigurnom tlu, punom neizvesnosti nastavimo tamo gde smo stali. “Ovde” znaci konstantno nezadovoljstvo jer nova zemlja nije ni priblizno onakva kakvom smo je zamisljali (ne izvodim zakljucke na osnovu nase pozicije vec kao objektivni posmatrac) a “tamo” znaci relativni duhovni mir i lagano napredovanje (nastavak gde smo stali) uz konstantan strah da li ce i kada balkansko bure baruta eksplodirati. Imamo li uopste prava da ovako odlucujemo u tudje ime, u ime dece , makar nase namere bile najbolje? Nisam sigurna da smo uopste doneli valjanu odluku, mislim pri tom na promenu zemlje. Procena sopstvenih mogucnosti je izgleda bila losa ali se pitam da li treba gurati napred po svaku cenu ili se vratiti nazad a da osecaj gorcine zbog neistrajnosti u slucaju da nesto naopako krene “tamo” stalno grize. Kajanje ne gine u svakom slucaju, samo je pitanje – koliko smo dobri roditelji, kakva su nasa prava i obaveze.??? Ova klackalica ide iz sata u sat, bojim se da ne odemo u bolest a onda nam nista nece pomoci niti vredeti.
milei is offline  
Odgovori s citatom
Old 31.05.2004., 01:24   #2
svaki pocetak je tezak, nemojte biti malodusni
otisli ste zakoracili, probajte jedan duzi period
sad ste jos nesigurnog tla pred nogam, trema i breme odgovornosti vas pritiscu
doce stvari malo na svoje

evo ja sam 12 g vani
ja nisam imala izbor povratka "tamo gdje sam stala" jer to je gorilo
nakon par godina je vec bilo prekasno
tu sam gdje sam
sve ima i prednosti i mane

valja saziviti sa njima
i gurat sto se najbolje moze
stim sto imas
tu gdje jesi

djeca ce biti sretna ako ste i vi
__________________
To tol'ko
E bas necu da reklamiram Septy u raljama zivota
Septembar is offline  
Odgovori s citatom
Old 31.05.2004., 03:09   #3
Re: Odrediti sudbinu

Dugacak , iskren i prepoznatljiv opis problema.
Ja sam takodjer vani i bas interesantno, jednako dugo i u istoj zemlji kao i Septembar.
Velikim dijelom dijelim tvoje unutrasnje nezadovoljstvo ali srecom takvih dilema ipak nemam. Dijelom velim jer se nakon nekog vremena ovdje kod mene desio prijelom, a dijelom jer sam , cini mi se , za razliku od tebe ipak postigla neki dusevni mir.

Quote:
milei kaže:

Imamo li uopste prava da ovako odlucujemo u tudje ime, u ime dece , makar nase namere bile najbolje? Nisam sigurna da smo uopste doneli valjanu odluku, mislim pri tom na promenu zemlje. Procena sopstvenih mogucnosti je izgleda bila losa ali se pitam da li treba gurati napred po svaku cenu ili se vratiti nazad a da osecaj gorcine zbog neistrajnosti u slucaju da nesto naopako krene “tamo” stalno grize. Kajanje ne gine u svakom slucaju, samo je pitanje – koliko smo dobri roditelji, kakva su nasa prava i obaveze.??? .
Mislim da bi dobro bilo da kao prvo budete blazi prema sebi. Ne mislim da roditelji djeci trebaju odredjivati sudbinu kao ni da odlazak ili ostanak zapecacuje tu njihovu sudbinu za sva vremena.
Dobar roditelj po mojoj definiciji je onaj koji se trudi uciniti ono sto smatra najboljim za svoje dijete i sebe .Ali to ne znaci da je dobar roditelj svemoguc, da je u stanju predvidjeti sve okolnosti kao ni da je bezgresan.
Svojom dilemom pokazujes da si brizan roditelj, da si imala dovoljno hrabrosti da zarad vaseg boljitka zapocnes zivot negdje drugdje i da si ocito u stanju ponovo izabrati nesto drugo iz istih motiva.
Ici ili ostati – odluka je na tebi uz savjet da naravno oslusnes sto tvoja djeca o tome misle ukoliko su dovoljno odrasla. Cesto puta ocita roditeljska dvojba i njih pravi nesigurnima i tjera ih na neku ”lojalnost” mada mozda sami tako ne osjecaju.
Ono sto ljudi najcesce ”zaborave” odlazeci vani je da time ne nastavljaju svoj zivot negdje drugdje vec ga pocinju iznova.Jeste li doista pokusali biti ”radoznali” uceci neki novi nacin zivota ili ste samo mislili nastaviti a na kraju zavrsili sa bilancom koja izgleda otprilike ; mali krug poznanika, predrasude prema novom stilu zivota, igranke subotom, nestimulativni ljudi, sredina, sadrzaji…
Nemoj svoje roditeljstvo pretvarati u griznju savjesti jer time ces ponajmanje usreciti svoju djecu. Dobar i hrabar roditelj je onaj koji djeci ne omoguci sve vec ih nauci i osposobi da sami steknu sto zele a mi im mozemo nasim odlukama samo djelomicno pomoci .Kao sto ste vi promjenom prebivalista zapravo djeci dali jos jednu alternativu da to ne moraju raditi na nacin na koj iste vi to cinili. Hrabar roditelj je i onaj koji bez griznje savjesti moze reci ”pokusao sam ali nije islo”. Mi svi i tezimo da nam djeca budu bolja od nas samih zar ne ?
I za kraj, pokusaj razmisliti niste li vi mozda sebe podcijenili a ne precijenili?
Ako se covjek uspije rasteretiti domacih stereotipa i gledati novi zivot sirom otvorenih ociju (jer to je ipak nesto drugo) – moze mu se dogoditi da se adaptira.
Iskreno, cini mi se da bi jednako bila nezadovoljna dolaskom na staro. Ako ne i vise od toga ovisno koliko dugo si vani jer ni ”staro” vise nije ”ono staro”.
Zadovoljstvo vase djece ovisi tome koliko cete vi biti zadovoljni i harmonicni i saa sobom i okolinom.
Na koncu, sretna djeca rastu bas posvuda po svijetu. Nije mjesto boravka presudno.
Mil@ is offline  
Odgovori s citatom
Old 01.06.2004., 04:53   #4
Re: Odrediti sudbinu

Quote:
milei kaže:
.......Imamo li uopste prava da ovako odlucujemo u tudje ime, u ime dece , makar nase namere bile najbolje? Nisam sigurna da smo uopste doneli valjanu odluku, mislim pri tom na promenu zemlje. Procena sopstvenih mogucnosti je izgleda bila losa ali se pitam da li treba gurati napred po svaku cenu ili se vratiti nazad a da osecaj gorcine zbog neistrajnosti u slucaju da nesto naopako krene “tamo” stalno grize. Kajanje ne gine u svakom slucaju, samo je pitanje – koliko smo dobri roditelji, kakva su nasa prava i obaveze.??? Ova klackalica ide iz sata u sat, bojim se da ne odemo u bolest a onda nam nista nece pomoci niti vredeti.
nisi napisala kolika su djeca...jesu li se privikli i vole li novu sredinu.....to je prilicno vazno

ja sam u slicnoj situaciji kao i ti (ovdje smo 14 mjeseci), samo mi se cini da nema mjesta za uzbunu- ako zakljucimo da nam se ovdje ipak svidja, ostati cemo, a ako ne, put pod noge pa nazad kuci

mozda bi ti pomoglo da odredis neki kratkorocni cilj
i malo optimizma nece odmoci, cisto da se djeca osjecaju ugodno i sigurno

goga is offline  
Odgovori s citatom
Old 01.06.2004., 23:23   #5
Deca su ipak jako mala da bih mogla da ih pitam za misljenje. Imaju svega 5 i 10 godina. Mozda je dovoljno da osluskujem ?
Pritisak je strahovit i prosto je tesko odrediti sta je ispravno a sta ne. Ono sto najvise muci mozda jeste taj osecaj pocinjanja ispocetka i bacanja pod noge onoga sto je bilo a nije bilo zanemarljivo.
milei is offline  
Odgovori s citatom
Old 02.06.2004., 05:49   #6
a gdje si ti

pa zato ti kazem- odredi prioritete i kratkorocne ciljeve
i sjeti se kako je stvarno bilo tamo


meni je prvi cilj bio da se djeca lijepo uklope u skolu
to je ok i ja sam mirna
dobro, iskompliciralo se stotinu drugih stvari ali nema veze- sredit ce se

a na to da si negdje drugdje vec nesto postigla gledaj sa vedrije strane..znas da mozes i da nesto vrijedis

goga is offline  
Odgovori s citatom
Old 02.06.2004., 12:42   #7
Hvala na dobronamernim savetima samo mene to jos uvek ne umiruje. Ponekad mi se ucini da smo se isuvise upleli u neku pricu nad kojom nemamo nikakvu kontrolu. Mislim da je najbolnije u svemu ovome sto smo razbili neke iluzije, sto se tice "sjaja" nekog drugog mozda ipak boljeg sveta ali jos vise sto smo shvatili svoje slabosti odnosno skontali da osim zelja mora da postoji i nesto vise. Odredjivanje kratkorocnih ciljeva jeste dobra ideja. Mozda je ovakav otpor nastao baz zato sto smo sebi postavili prevelike i dalekosezne, dugorocne planove ili smo prestari za nove pocetke???
Ovu sam anketu i postavila da bih videla koliko smo na samom pocetku puta bili u pravu tj. da li smo smeli da planiramo gde ce oni ziveti i da li je druga zemlja. kultura i navike bolja od onih u kojima smo mi odrasli. Cinjenica je takodje da niko ne napusta svoju domovinu bez ozbiljnog razloga koliko god se ponekad kod nekih "slucajeva" to i ne moze smatrati opravdanim.
Znam da je samo bitna snaga i volja, da se treba zadovoljiti malim...zato se i uplasim tih koraka koji nisu tako bezazleni.
milei is offline  
Odgovori s citatom
Old 02.06.2004., 16:07   #8
samo vodi racuna da djeca, pogotovo mladje ne zaborave materinji jezik.....pa i da se vratite (vratimo ) za koju godinu, nista strasno

nisi napisala gdje ste
goga is offline  
Odgovori s citatom
Old 02.06.2004., 23:13   #9
Kanada je u pitanju. Mnoooogo daleko i hladno .
milei is offline  
Odgovori s citatom
Old 03.06.2004., 04:43   #10
Quote:
milei kaže:
Kanada je u pitanju. Mnoooogo daleko i hladno .


pa nije daleko...
a nije ni bas tako hladno...

ja sam u ontariju...london ontario
samo vi odrasli nemojte prenosti nervozu i negativne vibracije na djecu...to je tvoja odgovornost ..drugo ce sve biti ok



goga is offline  
Odgovori s citatom
Old 03.06.2004., 05:42   #11
Quote:
da li smo smeli da planiramo gde ce oni ziveti i da li je druga zemlja, kultura i navike bolja od onih u kojima smo mi odrasli. Cinjenica je takodje da niko ne napusta svoju domovinu bez ozbiljnog razloga koliko god se ponekad kod nekih "slucajeva" to i ne moze smatrati opravdanim.
Evo, ja sam napustila domovinu, koliko je opravdano, ne znam. Nisam mogla dobiti posao nakon faksa, pa sam lijepo spakirala kofer i otisla tamo gdje ima posla. Nemam obitelj, nemam djecu, pa mi je bilo lakse. A da ih kojim slucajem i imam, i da sam bila u istoj situaciji, ne bih se dvoumila ni sekunde. Opet bih otisla. Od ljubavi prema domovini se ne zivi. Ako prihvatis novo prebivaliste kao svoj novi dom, i starosjedioci te prihvate kao "svog" i ne gledaju te kao stranca (barem je moje iskustvo takvo).
A ni Kanada nije nakraj svijeta. Ja sam tamo dospjela skroz neplanirano prije 10-ak mjeseci (i usput posjetila prijatelje koje nisam vidjela 2 godine ).
__________________
veslam u prazno
kem is offline  
Odgovori s citatom
Old 03.06.2004., 12:24   #12
Ne, nije Kanada toliko fizicki udaljena i hladna koliko moze da bude u drugom kontekstu .
Razmisljajuci o tome koja je situacija laksa a koja teza kada treba otici u inostranstvo uvek sam se povodila cinjenicama da li je neko otisao sam ili sa decom, da li ga kao cilj vodi buducnost ili strah od sadasnjosti, ambicija ili samo zelja za promenom, da li ce uspeti da odbaci breme proslosti i prihvati breme novina, da li treba zaboraviti sve sto je bilo i samo gledati napred (po svaku cenu pa i onu da se "prekrse" neki licni principi jer tako zivot namece), da li je (ono sto mene u stvari muci) bitno da prihvatimo sve uslove makar nama odraslima to islo i na stetu a da znamo da deci moze biti barem malo bolje?
Ljubav prema domovini ne moze nam pruziti koru hleba, veru u buducnost i nadu... razumljivi su zato i razlozi sto neko ode zbog nemanja posla.
London u Kanadi ... pa dalje no onaj evropski ali treba verovati iskustvu starosedelaca !
milei is offline  
Odgovori s citatom
Old 03.06.2004., 16:27   #13
evo mi nismo preko atlantika, ali strana zemlja je strana zemlja. brat je bio 9, a ja 16 kad smo dosli ovamo. meni je bilo gore, jer sam ostavila prvog "pravog" decka i sve prijatelje, mom bratu nije bilo tako bed (tako da ima i goreg uzrasta od 5 i 10 godina za novi pocetak sto se djece tice!). bilo je svacega, zivotarenja, sumnji, ali sad nakon 12 godina smo pogotovo brat i ja sretni, sto u zivotu imamo toliko mogucnosti. sjecam se mame kako je plakala kao kisna godina kad je brat krenuo u skolu, torba veca od njega, a ona place pa kako ce, ne zna jezik. a on dodje iz skole, sve super, jezik je naucio preko noci. ne ocajavaj, moju mamu je nostalgija mucila godinama, da bi na kraju svega shvatila, da smo mi njena domovina, gdje god bili. sad ceka svoju prvu unucicu i najsretnija je na svijetu.

ja osobno ne mogu dovoljno zahvaliti svojima na zrtvi novog pocetka sa 40 godina!
Seathorn is offline  
Odgovori s citatom
Old 03.06.2004., 17:05   #14
Quote:
Seathorn kaže:
.....
ja osobno ne mogu dovoljno zahvaliti svojima na zrtvi novog pocetka sa 40 godina!
pa tako sam ja nesto misila
ne bas da mi moraju djeca biti nesto zahvalna na zrtvi, ali mislim da vec vide da imaju istinsku slobodu izbora.... jer sad znaju kako je tu, a kako je bilo tamo



goga is offline  
Odgovori s citatom
Old 05.06.2004., 18:58   #15
Quote:
Seathorn kaže:
evo mi nismo preko atlantika, ali strana zemlja je strana zemlja. brat je bio 9, a ja 16 kad smo dosli ovamo. meni je bilo gore, jer sam ostavila prvog "pravog" decka i sve prijatelje, mom bratu nije bilo tako bed (tako da ima i goreg uzrasta od 5 i 10 godina za novi pocetak sto se djece tice!). bilo je svacega, zivotarenja, sumnji, ali sad nakon 12 godina smo pogotovo brat i ja sretni, sto u zivotu imamo toliko mogucnosti. sjecam se mame kako je plakala kao kisna godina kad je brat krenuo u skolu, torba veca od njega, a ona place pa kako ce, ne zna jezik. a on dodje iz skole, sve super, jezik je naucio preko noci. ne ocajavaj, moju mamu je nostalgija mucila godinama, da bi na kraju svega shvatila, da smo mi njena domovina, gdje god bili. sad ceka svoju prvu unucicu i najsretnija je na svijetu.

ja osobno ne mogu dovoljno zahvaliti svojima na zrtvi novog pocetka sa 40 godina!



Kao otac od dvoje dijece(41 & 30 godine) i 4 unuka od 2-16 godine...mislim ako mogu?...slijedece.

Mi smo Australijanski drzavljani, u Inozenstvu /ja 38 godina/,supruga i najstariji sin 35 godina.

Nismo bili politicki ,ratni ili ekonomski izbjeglice nego smo radi privat razloga se iselili ...znajuci da ce biti za stalno,bez iluzije povratka.

Ne vjerujem da mi dijelimo dijeci sudbinu!
Duznost nam je kao roditeljima da se brinemo ,odgajamo i ucimo dijecu osnove zivota ,bez razlike gdje zive ,bilo to ,Hrvatska ,Njemacka...Kanada ili najdalja Australija.

Moje misljenje je kao prvo prihvatiti novu zemlju,kao svoju i uklopiti se sa nacinom zivota koji zadovoljava tebe i ne prekrsava ,zakon obicaje nove zemlje!

Svatko ima tezak pocetak...netko zdravlje...netko jezik , netko nostalgiju.
Ja nisam uz sve brige nikada osjecao nostalgiju, jer sam bio prezauzet kako da zaradim i prezivim.

Nostalgija je dio mene sada zadnjih par godina i to najvise radi toga sta sam na Internet i radi bolestih.

Nego natrag na dijecu, ma bilo gdje zivjeli to je "NOVA DOMOVINA"...to cete osjeteti sa godinama...znadem mladjiji se ne slazu sa time...ali ja koji sam 62 godine mislim tako.

Djeci dajte odgoj postenja ,iskrenosti,vrijednosti...i najvaznije
UVIJEK im dajte vrijeme i paznju i slusajte sta oni imaju za kazati!

To ce teenageri vise cijeniti i postivati nego materijalne stvari/iako moram priznati uvijek sam dijeci priustio vise nego sam mogao/...moji sinovi su imali otvoren razgovor sa obadva nas...mi smo im savjetovali koje predmete u skoli da uzmu,ali samo ako su i oni bili zadovoljni sa izborom.

Koliko god vecina nece zeljeti cuti sta cu sada napisati je istina.

Prva generacija /mi roditelji / dajemo dijeci pocetak zivota i prenasamo nase kvalitete kao i obicaje na njih.

Preko mojih sinova znadem,koliko njihovi nekoji prijatelji...nisu voljeli biti gurani u nase obicaje zivota ,jezika.....

Moja djeca su imala slobodne ruke /najstariji je bio 6 kada smo dosli/, a drugi se je rodio 5 godine nakon dolaska, sta se tice govora materinjskog jezika i vjere, ako nisu zeljele uciti hrvatski to je njihov gubitak ne moj.

Tako da se ne osjecajte da ste vi odgovorni za "SUDBINU", jer ona je bilo gdje zivimo.

Nadam se da se nisam zamjerio ljudima koji moraju prenijesti na novu generaciju ,nase obicaje, jezik i vjeru.

Vecinom cete dobiti potres kada vam se dijeca zaljube i zive i onda se zene ili udaju sa drugim nacijama...sta je moj slucaj,
samo mene ne smeta druga kultura ,nacija i vjera.

Eto sada cu da cujem , a samo je to moje iskustvo!


Za daljnje procitajte;

Istiniti zivot iz Australije
__________________
Eight days in Sydney.
Ja sam prezivio 3 raka,2011 R/bubreg izvadjen,2012 rak prostate i mjehura sve izvadjeno,2013 rak se vratio na limfne cvorove...43 godine kronicne bolove.I izgubio sina Daria 50 godina staroga." ostalo mi je 2 mjeseca zivota...umirem,Octobar 2014
Vilko is offline  
Odgovori s citatom
Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 18:39.