Kako odagnati grozno loše misli

[mahunarka]

Bok svima,
ne znam uopće odakle bih počela jer moja priča traje preko deset godina i poprilično je komplicirana, ali potrudit ću se izložiti tako da mogu dobiti neki savjet ili uputu.
Od tinejđerskih dana imam problema sa svakodnevnim paničnim napadima i oni su počeli otprilike u vrijeme kada sam krenula na faks. Nikad im nisam davala prevelikog značaja jer sam ih nekako smatrala dijelom svoje osobnosti - šta je tu je, prodišeš, umiriš se i ideš dalje, pa ponekad tako i deset puta dnevno. Svako buđenje počelo bi bolnim rezom u trbuhu - otvorila bih oči i kroz polusvijest svakog dana iznova shvatila da sam smrtna, i to ne samo ja, nego i svi moji/sve moje. Nikada nisam o tome pričala sa svojima niti sam tražila pomoć jer sam mislila da će prestati i da ću nastaviti dalje sa normalnim životom. Eh, što li je to normalan život?

Od tada sam izgubila dosta članova obitelji i nekako me ta misao o smrtnosti prošla, ali panični su ostali. Cijelo to vrijeme imam istog dečka, ali on je nekako nezainteresiran. To je neka čudna priča gdje ponavlja da me voli i da sam mu važna, međutim ima tu neku frendicu sa kojom je mutio prije nego smo počeli biti zajedno, ali je takav kakav je, pa je odlučio tada prohodati sa mnom dok se ona ne vrati s mora. Ona se vratila, saznala za nas dvoje i "odbila" dalje emotivne odnose s njim, ali u praksi to već godinama izgleda tako da se on potajno nalazi sam s njom i idu na izlete posvuda. Za ozbiljnost njihovog mućenja prije naše veze sam saznala tek nakon što smo već pet godina bili zajedno.
Oni su dio veće klike, ali većinom vrijeme provode sami na različitim romantično-umirujućim mjestima. Ona je u našoj vezi prisutna od samog početka, kako kaže "ona je bila tu prije mene", i ja nemam nikakvo pravo prigovoriti na njihov odnos koji je meni prezentiran kroz oblake laži i muljanja. Imaju projekt posjetiti sve hrvatske otoke i svake godine odu na barem 4 dana nekamo. Naravno, ja saznam da su negdje bili tek nakon što se vrate s puta.
Uglavnom, nas dvoje sada već imamo dijete, ali njihovi odnosi su ostali isti. Ništa se nije promijenilo osim što je ona od tad bila u nekoliko veza, ali svake godine ode s mojim likom nekamo jer ga u biti smatra svojim. Mene to toliko izluđuje da joj svako toliko, kad više ne mogu izdržati, pošaljem mail u kojem ju suočim sa njihovim postupcima i objasnim kolko to mene pogađa, ali ona jednostavno ne trza. Ispadam nasilnica kad tražim objašnjenje i prekid tog odnosa koji mi smeta i za nju ću uvijek biti nenormalna luđakinja.
E sad, panični napadi su odvijek počinjali u trenutcima kad bih bila nesigurna u prirodu svih naših odnosa i kad bih se suočila sa neizlaznošću same situacije. Nekako nisam nikad uspjela prekinuti s njim do kraja, iako smo prekidali brat-bratu preko sto puta.

U trudnoći i otprilike godinu dana nakon nje, nisam doživjela niti jedan panični napad. Blaženstvo za moju dušu i tijelo - kad najgora fizička reakcija samo odjednom nestane i to na toliko dugo, misliš da može ići samo na bolje. Ali eto, svemu lijepom dođe kraj, pa me zadnje dvije godine muče brutalni napadi. Prije trudnoće, u nazovimo to tako, mladosti, napadi bi bili češći, ali puno puuuuuno blaži. Sada je sasvim druga pjesma, drapi me jedan panični u recimo tjedan dana, ali taj traje po dva sata i toliko je jak da paralizirano ležim u krevetu, tresući se, znojeći i palpitirajući. Ovo dvoje i dalje putuje, usprkos svemu.

Mrvicu mi je lakše ponositi svakodnevni stres uz predivno dijete koje imam, ali kad mi počne panični ne mogu ništa. Ništa, niti treptati. Katastrofa. Osim toga, pojavio mi se otpor prema izlasku iz kuće. Ljudi moji, to je tek muka isusova. Svaki put kad dođe taj trenutak da moram krenuti nekamo, preplavi me užasno jak nagon da se bacim u krevet i pokrijem po glavi. To i napravim kad sam sama kod kuće, jednostavno ne odem tamo kamo sam trebala. U trenutcima kad se pobijedim i izađem iz kuće, prvo mi se jave simptomi paničnog napada, srce lupa ko blesavo, sva se uznojim, slabo održavam ravnotežu na biciklu jer se tramvajima već jako jako dugo ne vozim zbog istih simptoma - lupanje srca, znojara, panika, a ništa se realno ne događa osim što se zatvaraju vrata, pa sam takve vožnje prekrižila. Zatvaranje tramvajskih vrata mi uvijek izaziva rub nesvjestice, sve mi se zacrni pred očima i tak. O tome sam pričala samo svom dečku, a on me nažalost ismijao, rekao da to nije moguće, nije realno i da sam luđakinja što uopće tako nešto pričam/osjećam.
On mi se stalno mota po glavi i to u paru s njom pa me te misli dovedu do čudnog unutrašnjeg titranja organizma, a onda je gotovo, počinje panični i sljedeća dva sata patim, a nakon toga se oporavljam.
Moje je pitanje što se točno radi u takvim situacijama, kako da se riješim misli koje mi uzrokuju ogromne fizičke smetnje. Jel moj slučaj za posjet stručnjaku i pravilnu terapiju lijekovima ili ne? Kako da razvijem mehanizme obrane od tih napasti? Koliko vidim po temama, panični se ne mogu baš izliječiti nego samo držati pod kontrolom, pa ne znam što se tu isplati, a što ne i odakle mi snaga da se zbrojim i riješim to što imam sa sobom i sa drugima.
Kmek, help.

[Azz]

mahunarka kaže:

Od tada sam izgubila dosta članova obitelji i nekako me ta misao o smrtnosti prošla, ali panični su ostali. Cijelo to vrijeme imam istog dečka, ali on je nekako nezainteresiran. ...

Ona je u našoj vezi prisutna od samog početka, kako kaže "ona je bila tu prije mene", i ja nemam nikakvo pravo prigovoriti na njihov odnos koji je meni prezentiran kroz oblake laži i muljanja. Imaju projekt posjetiti sve hrvatske otoke i svake godine odu na barem 4 dana nekamo. Naravno, ja saznam da su negdje bili tek nakon što se vrate s puta.

Uglavnom, nas dvoje sada već imamo dijete, ali njihovi odnosi su ostali isti.

pa za boga miloga...

Moje je pitanje što se točno radi u takvim situacijama, kako da se riješim misli koje mi uzrokuju ogromne fizičke smetnje.

a moje je pitanje što je s tobom da sve ovo dopuštaš? i do kad misliš hraniti svoje loše psihičko stanje?

tvoji panični počinju u tinejđerskoj dobi, dakle, sklona si tome i bez tog "svog dečka" s kojim imaš dijete.
panični se uspješno liječe ad-ovim, ali bi za tebe bila najbolja opcija psihoterapija i da kreneš s radom na sebi dok ti nije postalo još i gore. uostalom, imaš zbog koga - djeteta i, vjerovala ili ne - sebe.

možda ćeš se iznenaditi, ali imaš apsolutno pravo osjećati što osjećaš, reagirati, kao i imati osobu pored sebe koja ćete shvaćati, a ne se podsmjehivati i izrugivati tvojim simptomima. sramota.

neću te ni pitati što voliš kod njega (taj se sadržaj apsolvira na RiD-u), ali bi tebi od srca preporučila da zavoliš sebe i da se pobvineš za sebe, a s time ćeš i svom djetetu mnogo pomoći. dijete osjeća tvoju bol, a bol je prenosiva (R. Dawkinson je davno pisao o genima i memima), odnosno, postoji veoma realna mogućnost da svoje neuroze preneseš na dijete. znam da to ne želiš. nitko normalan to ne želi.

pravac psihoterapeut. panični se uspješno srede s ad-om (znam jer sam prolazila kroz to)

[mahunarka]

Azzura, hvala ti na mišljenju.
Da pojasnim, s momkom sam prohodala nešto prije upisa na faks, tako da su se panični i on poklopili. Nije loša osoba, ali je skroz tvrd orah u djelu i u mišljenju. Ima svojih kvaliteta koje me privlače k njemu jer nitko nije ili nula ili jedan nego smo svi nijansirani, što mi je najveći problem kod našega odnosa. Ne mogu si jasno odvojiti što točno ne želim (naravno osim te djevojke), ali to mi je valjda način samozavaravanja.

No dobro, hvala na savjetu, potražit ću stručnjaka, ali ne bih AD jer znam svoju ovisničku osobnost i strah me skidanja. :/

[Azz]

mahunarka kaže:

Azzura, hvala ti na mišljenju.
Da pojasnim, s momkom sam prohodala nešto prije upisa na faks, tako da su se panični i on poklopili. Nije loša osoba, ali je skroz tvrd orah u djelu i u mišljenju. Ima svojih kvaliteta koje me privlače k njemu jer nitko nije ili nula ili jedan nego smo svi nijansirani, što mi je najveći problem kod našega odnosa. Ne mogu si jasno odvojiti što točno ne želim (naravno osim te djevojke), ali to mi je valjda način samozavaravanja.

No dobro, hvala na savjetu, potražit ću stručnjaka, ali ne bih AD jer znam svoju ovisničku osobnost i strah me skidanja. :/

niti ne sumnjam da ćeš kod njega pronaći pozitivnih strana...no, gledajući glavni problem, to zapravo i nema neke veze s njim. sredi sebe i svoje samopouzdanje, uoči svoje vrijednosti i postavi granice preko kojih nećeš prelaziti.

vezano za ad on ne stvara ovisnost, no ti možeš poražiti psihoterapeuta i raditi na sebi bez lijekova. makar, panični se vrlo brzo i uspješno suzbija s ad-om. no to je sve stvar koju ćeš dogovarati sa šrinkom na licu mjestu.

[F.A.Q]

izbjegavam rijeci poput "moras" .. ali stvarno moras ... mjenjaj sto god mozes pomalo i uporno .. misli stvarno na sebe to nije lose .. nikome neces ciniti lose ako sebi pomognes .. a treba ti pomoc .. najvise od same sebe ... voli se .. ljudsko si bice i sposobna si za srecu isto kao i za tugu .. "moras" se boriti da izadjes iz takvih okolnosti i odnosa koje te unistavaju ili bolje reci ponistavaju kao ljudsko bice .. tim vise sto je "samo" pitanje odluke .. hrabro!

probaj .. sta imas izgubiti .. patnju? jel ti toliko draga .. ako je jedino sto (mislis da) imas .. ne brini .. brzo se nadje puno ugodnija zanimacija i covjek se posveti necemu sto ga usrecuje i daje mu energiju da dozivi jos vise .. sumnjam da je ovo sto prozivljavas bila tvoja vizija tvoje buducnosti i zivota ikada .. ako su sumnje opravdane - mjenjaj

sto bi ti zeljela?

[mahunarka]

Ne znam što bih htjela, nekad sam imala jasnu viziju, a sad sam izgubljena.

[Leteća]

Mahunarka, dižem ovu temu jer je rasprava na onoj drugoj otišla u neke druge vode. Imaš dva problema - jedan su panični, a drugi je tzv. "narcisstic abuse syndrome". I riječ je o prilično nezgodnoj kombinaciji koju sam imala prilike promatrati uživo dok još nisam znala ni za koji od tih termina.

Za panične napadaje idealna je KBT. Kod trauma od zlostavljanja (kao i svih drugih) pomaže EMDR. Obje tehnike se prakticiraju na istom mjestu, u Zagrebu. Za sređivanje životnih okolnosti vjerojatno će ti trebati još neka pomoć, odnosno nešto dugotrajnija psihoterapija. Psihofarmake zajebi - oni u tvom slučaju ne rješavaju problem, jer on nije u kemijskoj neravnoteži mozga, nego u cijelom nizu negativnih obrazaca i reakcija. Predispozicija za panični poremećaj doduše jest genetska, ali postoje brojne mentalne tehnike kojima se panini napadaji mogu držati pod kontrolom, pa i u potpunosti zaustaviti.

Imala sam jedan, mislila sam da je srčani udar i odjurila doktorici opće prakse. Izmjerila mi je tlak, dala mi Xanax i vratila me na posao (na kojem sam tada bila mobingirana i panični je bio posljedica toga). Anksiolitik nije dobro djelovao na mene, javile su se nuspojave u vidu pojačane agresivnosti. Posjet pravom psihijatru donio mi je nove tablete, ali ne i rješenje problema, tako da sam prestala sa svim tim i usredotočila se na spomenute tehnike. Pomoglo je, panični se nisu ponovili.

[Alaine Zanna]

Leteća kaže:

Mahunarka, dižem ovu temu jer je rasprava na onoj drugoj otišla u neke druge vode. Imaš dva problema - jedan su panični, a drugi je tzv. "narcisstic abuse syndrome". I riječ je o prilično nezgodnoj kombinaciji koju sam imala prilike promatrati uživo dok još nisam znala ni za koji od tih termina.

Za panične napadaje idealna je KBT. Kod trauma od zlostavljanja (kao i svih drugih) pomaže EMDR. Obje tehnike se prakticiraju na istom mjestu, u Zagrebu. Za sređivanje životnih okolnosti vjerojatno će ti trebati još neka pomoć, odnosno nešto dugotrajnija psihoterapija. Psihofarmake zajebi - oni u tvom slučaju ne rješavaju problem, jer on nije u kemijskoj neravnoteži mozga, nego u cijelom nizu negativnih obrazaca i reakcija. Predispozicija za panični poremećaj doduše jest genetska, ali postoje brojne mentalne tehnike kojima se panini napadaji mogu držati pod kontrolom, pa i u potpunosti zaustaviti.

Tako je Leteca, bravo!

Mahunarka, panicni poremecaj je - tvoja naucena reakcija na osjecaj akutnog straha od nekoga/necega - u biti manipulacije s kojom se nisi u stanju nositi na zreo nacin zbog niskog samopostovanja. Ono sto si naucila a disfunkcionalno je mozes i ponistiti i nauciti nesto funkcionalnije, to je dobra vijest zar ne?

Jos nesto sto sam uocila je da si temu naslovila sa 'kako odagnati grozno lose misli' a onda nista nisi rekla o tim mislima, samo o tome kako reagiras (panikom) na pojavu datih misli. Misli su samo misli, nemaju nikakvu moc ako im ne prikljucis emocije. Dodju i odu. Kakve su tvoje grozno lose misli?

Zanimljivo je i sto su panicni nestali u trudnoci. Jesi se tada osjecala dovoljno vrijednom? Molim te nemoj uci u jos jednu trudnocu da se privremeno spasis od panicnih napadaja.

Pogledaj i ovaj klip o ostecenju koje Narcisi nanose zrtvi: https://youtu.be/U7Hwvw10ssQ

[Leteća]

Alaine Zanna kaže:

Mahunarka, panicni poremecaj je - tvoja naucena reakcija na osjecaj akutnog straha od nekoga/necega - u biti manipulacije s kojom se nisi u stanju nositi na zreo nacin zbog niskog samopostovanja. Ono sto si naucila a disfunkcionalno je mozes i ponistiti i nauciti nesto funkcionalnije, to je dobra vijest zar ne?

Ovo je pola priče, a druga polovica je preosjetljivost na vlastite tjelesne signale. Odnosno, svoje kucanje srca i promjene u ritmu disanja osjećaš intenzivnije nego drugi ljudi, što samo po sebi može biti zastrašujuće. Taj dio se ne može mijenjati, može se mijenjati samo reakcija na to - odnosno, ne reagirati sa strahom, nego s prihvaćanjem... nakon toga simptomi brzo nestaju.

Što se tiče narcisa i štete koji oni za sobom ostavljaju to je vrlo, vrlo neugodna tema. Otac mi je maligni narcis i vjerski fanatik pa jako dobro znam o čemu se radi i kako djeluje na svoju okolinu. Kod mene to nije rezultiralo padom samopoštovanja, gubitka povjerenja u vlastitu percepciju i drugim tipičnim simptomima, ali stvorilo je neke druge unutarnje konflikte i povećanu eksplozivnost. Majka i sestra su mi pak tipični primjeri žrtava takvih osoba iako to njima nije jasno, niti će ikada biti. Lakše je reći da je Leteća zla, luda, ovakva i ionakva te zadržati idealnu obiteljsku sliku iz koje je isključen taj sumnjivi element.

[Enchantress]

mahunarka kaže:

Jel moj slučaj za posjet stručnjaku i pravilnu terapiju lijekovima ili ne?

S obzirom da si se dobro osećala u trudnoći, vrlo je moguće da hormonalni disbalans (estrogen-progesteron) dodatno pogoršava tvoje stanje. Možda bi se mogla posavetovati s ginekologom ili - još bolje - endokrinologom, pre nego što se obratiš psihijatru.

Inače, život u večitom ljubavnom trouglu bi narušio psihički mir većini ljudi. Mislim da su retki oni koji mogu tako živeti, a da ih to ne dotiče. Idealno bi bilo napustiti tu situaciju, ali jedino ti znaš da li to želiš i je li izvodljivo.

[Alaine Zanna]

Leteća kaže:

Ovo je pola priče, a druga polovica je preosjetljivost na vlastite tjelesne signale. Odnosno, svoje kucanje srca i promjene u ritmu disanja osjećaš intenzivnije nego drugi ljudi, što samo po sebi može biti zastrašujuće. Taj dio se ne može mijenjati, može se mijenjati samo reakcija na to - odnosno, ne reagirati sa strahom, nego s prihvaćanjem... nakon toga simptomi brzo nestaju.

Kad je patnja modus vivendi to je sasvim razumljivo. A onda se prisjetis da ne mora biti.

Što se tiče narcisa i štete koji oni za sobom ostavljaju to je vrlo, vrlo neugodna tema. Otac mi je maligni narcis i vjerski fanatik pa jako dobro znam o čemu se radi i kako djeluje na svoju okolinu. Kod mene to nije rezultiralo padom samopoštovanja, gubitka povjerenja u vlastitu percepciju i drugim tipičnim simptomima, ali stvorilo je neke druge unutarnje konflikte i povećanu eksplozivnost.

Mozda da se sjetis se da su ljubav i saosjecanje najvisi oblik inteligencije i primjenis ih na sebi?

Majka i sestra su mi pak tipični primjeri žrtava takvih osoba iako to njima nije jasno, niti će ikada biti. Lakše je reći da je Leteća zla, luda, ovakva i ionakva te zadržati idealnu obiteljsku sliku iz koje je isključen taj sumnjivi element.

Ogorcena si i to je shvatljivo, trazis njihovu validaciju sto je takodje shvatljivo...ali velika si curica Leteca. Mozda ti vise nije potrebna njihova validacija?

(ovo sam pisala vrlo oprezno, nadam se da ces me shvatiti na nacin na koji sam zeljela jer te cijenim )

[Leteća]

Alaine Zanna kaže:

Kad je patnja modus vivendi to je sasvim razumljivo. A onda se prisjetis da ne mora biti.



Mozda da se sjetis se da su ljubav i saosjecanje najvisi oblik inteligencije i primjenis ih na sebi?



Ogorcena si i to je shvatljivo, trazis njihovu validaciju sto je takodje shvatljivo...ali velika si curica Leteca. Mozda ti vise nije potrebna njihova validacija?

(ovo sam pisala vrlo oprezno, nadam se da ces me shvatiti na nacin na koji sam zeljela jer te cijenim )

Nije stvar u validaciji, nego u samozaštiti. Da ne idem u neke velike detalje - majka mi je smušena na isti način kao mahunarka, ali otac je čisti darksajd. Ne mogu ti to opisati, kao što ne mogu opisati ni sebi. A radi se o jako dobro umreženim ljudima koji su mi već nanijeli dosta zla. Njezine akcije sam uspjela pripistati gluposti, ali njegove ni uz najbolju volju nisam mogla izracionalizirati - u njima jednostavno nema nikakvog smisla ni logike, samo destruktivnost. Zato sam prekinula kontakt, a prije toga mu skresala par stvari u facu kako mu ne bi palo na pamet da mi ponovno priđe. Čujemo se preko telefona za blagdane i sl. jer ipak smo civilizirani ljudi, a ja dosta dobro mogu odgonetnuti emocije iz tona glasa - on me se boji i to je sva validacija koja mi je potrebna s te strane.

Jedna toksična osobnost može izopačiti cijeli niz ljudi koji su bez njega relativno okej, možda malo glupasti. I nekad mi fali mama, nekad mi fali sestra, nekad mi fali ležerno druženje s ostalom rodbinom gdje me se neće supitilno propitivati kako sam i zašto napravila tako veliki rez - a ne mogu im objasniti jer oni poznaju samo njezinu, ušminkanu verziju njega i nemaju pojma o kakvom se toksičnom otpadu od osobe radi. Teško mi je što nemam obitelj, ali to nisam htjela rješavati stvaranjem nove, za slučaj da je u pitanju nešto genetski, a i da ti frikovi ne pokušaju staviti šape na moje hipotetsko dijete. Da krenem nekome govoriti o tome, svjesna sam da bi sve skupa zvučalo vrlo nesuvislo što želim izbjeći... a ljudi znaju biti vrlo intruzivni kada propituju razloge ne imanja djece, tako da sam oko sebe podigla određeni zid.

Kad se sve zbroji i oduzme, vodim jedan prilično iščašeni život. Kad negdje zapne, ne mogu pitati za savjete jer cijela moja situacija posložena nekako drugačije, na drugim temeljima, kao u nekom paralelnom svijetu. Da nas vratim na temu - grozno loše misli reakcija su na grozno loše ljude.

[mahunarka]

Alaine Zanna kaže:

Ono sto si naucila a disfunkcionalno je mozes i ponistiti i nauciti nesto funkcionalnije, to je dobra vijest zar ne?

Jos nesto sto sam uocila je da si temu naslovila sa 'kako odagnati grozno lose misli' a onda nista nisi rekla o tim mislima, samo o tome kako reagiras (panikom) na pojavu datih misli. Misli su samo misli, nemaju nikakvu moc ako im ne prikljucis emocije. Dodju i odu. Kakve su tvoje grozno lose misli?

Zanimljivo je i sto su panicni nestali u trudnoci. Jesi se tada osjecala dovoljno vrijednom? Molim te nemoj uci u jos jednu trudnocu da se privremeno spasis od panicnih napadaja.

Pogledaj i ovaj klip o ostecenju koje Narcisi nanose zrtvi: https://youtu.be/U7Hwvw10ssQ

Disfunkcionalno je prava riječ za te reakcije

Napisala sam sa kojim mislima sam se suočavala, radilo se prvenstveno o strahu od smrti i beskonačnosti, neko vrijeme nisam mogla gledati noćno nebo jer bi se tijelo odmah ubacilo u stanje panike, ali to je bilo još tamo negdje sa 18-19 godina. Jednostavno, kad su krenuli gubitci članova obitelji koje sam smatrala dragocjenima se s time nisam mogla nikako nositi. S godinama sam to u glavi uspjela sistematizirati, ali ne i preboljeti. Kad mi je nedavno baka umrla brutalnim nesretnim slučajem izazvanim alzheimerovom i parkinsonovom bolešću, nisam jela mjesecima, samo sam razmišljala o njezinim posljednjim trenutcima i koliko ju je bilo strah i kako je bila zbunjena sirota. Ma užas. Uglavnom su to bile takve misli. Dakle, na to stanje uma razoreno strahom, dolaze momak i njegova frendica koji mi dodatno razaraju povjerenje u život općenito. Njega sam čim smo prohodali prihvatila kao člana svoje obitelji, kao jednu/ jedinu pozitivnu stvar u svom životu. Imala sam jako napete odnose s roditeljima tijekom odrastanja i momak mi se zbog toga uvukao još dublje pod kožu, a onda sam saznala za njegovu priču sa drugom djevojkom, pala prvu godinu na faksu and it all went downhill.


Istina je da sam ga idealizirala zbog toga što mi je ta svijetla točkica bila potrebna u životu, a on mi se činio kao netko tko čvrsto stoji na zemlji i osjećala sam da mi treba i da ga ne želim izgubiti. Ne znam kako sam si dopustila da ode tako daleko, jer mogu odvojiti pozitivno od negativnog, ali se uvijek nadam da će biti bolje i da je budućnost ta koja će biti divna. Šteta što zapravo mislima živim u prošlosti i slabo se prilagođavam na novonastale situacije. Možda je to i strah od promjene.

Uglavnom, znam da mi misli same ne mogu ništa, ali radi se o ovome što je Leteća napisala, o praćenju tjelesnih simptoma. Prvo počne treperenje srca ili želudca, onda se taj osjećaj samo širi utrobom prema dolje i imam osjećaj da me vuče u smrt :'( nakon toga mi se počnu tresti ruke, baš kao i baki sa parkinsonovom, pa mi se suzi vidno polje. Kao da gledam kroz kružni brodski prozor, slika se sva smanji, u glavi košmar i omaglica, a sljedeća misao je zbogom svijete, to je to. Bila sam na faksu kad mi se prvi takav jaki napad dogodio, hitna je došla po mene i nakon toga više nisam mogla izaći iz stana jer bi mi se sve ponovilo kad bih se približila vratima i kvaki. Znam da se tako ne živi, ali dosta dugo bih se prepuštala tom strahu, međutim, počela sam samu sebe izazivati da svaki dan odem u dućkas pa sam se ogromnim trudom uspjela ponovno priviknuti na kretanje kvartom. Još mi je uvijek teško sjesti u tramvaj i otići u grad, ali trudim se i sve će to biti okej jer znam da ću na kraju uspjeti, ali je put do toga trnovit. Osobe koje nisu iskusile tako nešto, ne mogu ni zamisliti taj osjećaj niti paraliziranost koja proizlazi iz svega toga i njima je to dramiš bezveze stil. Ili još gore, samo tražiš pažnju.

Ako misliš da se nadam drugom djetetu u ovakvim uvjetima moje psihe, grdno se varaš. Da naglasim, GRDNO Bebica se desila, i bila je cijela frka, pobačaj ili ne, mama je prvo bila za pobačaj, a stari je bio apsolutno protiv jer je htio biti deda. Onda je mama ipak shvatila da ne želi da me netko mesari pa se pomirila s tim i od onda smo si super. Ne znam, oni su čudni ljudi i dok sam odrastala sam im jako zamjerala, ali otkad sam odselila smo izgradili i više nego normalan odnos. Sada su onakvi kakvim sam ih trebala nekad davno, al jbg, za mene je kasno, ali za unuku nije. Mislim da im je to u glavi. Volim ih beskrajno i strah me za njih iz dana u dan.

Evo stari je neki dan vozio mamu na posao i nije se vrario četiri sata, a ja sam već vidjela pogrebnu povorku. Mislim da je to već problem prisilnih misli ili tako nečega. Dakle raspala sam se do kraja kao osoba i sad se malo po malo sastavljam.
Godinama sam imala još devet ispita i sad sam se konačno primila faksa, odradila pola u lipnju usprkos strahu itd, i umjesto da budem presretna što sam tako blizu diplomi, grizem se što nisam to učinila puno prije i što nisam više toga položila.
Sama sam svoj problem, ne drugi ljudi.

[Leteća]

Meni su u svemu tome najviše pomogli boravci kod djeda i bake koji su živjeli u drugom gradu. Ta, majčina, strana obitelji vrlo je brojna, djed ondje uživa kultni status, a uvijek sam imala dojam da on najviše voli mene, unatoč što su drugi više vremena provdili s njim. Slični smo po nekim karakternim osobinama - tvrdoglavi smo, volimo imati svoj mir, ne volimo kad nam se netko upliće u posao, po prirodi smo introverti ali se znamo jako dobro snaći u društvu. Kod njega je sve to puno izraženije jer se je morao snalaziti sam od najranijeg djetinjstva, ali čini mi se da je ipak došlo do nekog prepoznavanja. Djed je taj koji mi je ona prava očinska figura iako ga možda ne bih trebala toliko idealizirati - znao je on imati tu i tamo nešto 'sa strane', a i bio je previše posvećen poslu da bi bio dobar muž i otac, barem po današnjim standardima.

Što se paničnih tiče, imala ih je moja majka, a ja sam ih skresala na dosta neobičan način, znači ne prema uputama koje se obično daju nego malo ekstremnije. Nakon što sam nakon onog prvog shvatila o čemu se radi, došao je i drugi, dok sam bila za volanom, zimi, u poluraspadajućem autu. I opet osjećaj 'to je infarkt, umrijet ću'. A 'racionalni' odgovor na to je bio "super. baš da vidim kako je to. jebem ti taj život kada vozim jebenu krntiju da bih došla na posao koji mrzim. sad ću lijepo stati kraj ceste i crknut u autu da se ne sudarim s nekim drugim.) Lijepo sam zakočila, 'umirala' par minuta i onda shvatila da mi više nije ništa, da su svi simptomi nestali. Zapalila sam cigaretu, kresnula auto i krenula dalje kao da se ništa nije dogodilo. U međuvremenu ih je bilo još par, a reakcija je bila 'meh, panični, idem sjest dvije minute'.

Sad, jasno mi je da ta tehnika nije baš za svakoga jer ja imam još jednu uvrnutu osobinu - volim adrenalin. Ne konstantno, nego povremeno, tako da mi malo razbistri glavu. (Igrala sam se s ekstremnim sportovima dok mi dvoje frendova koji su bili slični pacijenti nije poginulo u razmaku od par mjeseci, pa je ipak prevladao razum.) A razlog zašto ti to pričam je taj što mislim da i ti imaš to u sebi, budući da ono što si pisala na drugoj temi baš i nije tipična reakcija, pa bi metoda "ajde, baš idem umrijet" mogla upaliti. Naravno, ne govorim o uvaljivanju u opasne situacije, nego o nekakvom mentalno-emotivnom stavu koji zauzmeš kada počneš osjećati simptome. Ali ako si u terapiji, ipak prvo pitaj je li to okej.

[mahunarka]

Ne mogu to tako jer je sve i počelo sa strahom od smrti, nisam se u stanju postaviti na način da joj dopustim da dođe kad ju želim svim silama odagnati što dalje od sebe i familije. Te misli mi se javljaju jedino kad sam u depresivnoj fazi koja se izmjenjuje sa anksioznom.

[Leteća]

mahunarka kaže:

Ne mogu to tako jer je sve i počelo sa strahom od smrti, nisam se u stanju postaviti na način da joj dopustim da dođe kad ju želim svim silama odagnati što dalje od sebe i familije. Te misli mi se javljaju jedino kad sam u depresivnoj fazi koja se izmjenjuje sa anksioznom.

A možda upali neki drugi trik.

http://kognitivno-bihevioralna-terapija-akm.hr/1.html