Depersonalizacija i derealizacija

[čudnovat život]

Pozdrav svima,
imam 25 god i meni je dijagnosticiran problem depersonalizacije-derealizacije. Iako svi misle da je to simptom koji se veže uz neku drugu dijagnozu, može se javiti i zasebno. Prvi put me je uhvatilo sa 17 god. Prošla sam svakakva emocionalna i stresna stanja i kad tad je to moralo pukniti. Nisam se nikako uklapala u sredinu u kojoj se nalazim, uvijek su mi se rugali, omalovažavali me i samo jednog dana sam počela umišljati da je sve nestvarno oko mene. Vidila sam ljude, ali ih više nisam doživljavala. Imala sam osjećaj kao da sam sama na ovom svijetu. Budila sam se u plaču. Pokušala sam sebe na bezbroj načina razuvjeriti: gledala sam svoje slike, sebe u ogledala, svoja videa ali ništa. Na kraju sam odustala od pretjerane analize jer sam skužila da ne pomaže, da se samo više uvlačim u taj svijet. Ta bolest je trajala dvije-tri godine, smanjivala se a ja sam se osjećala sve više usamljeno. Odlučila sam da želim poraditi na sebi, poradila sam sama, učila sam biti sama sa sobom, ne zatrpavati se obvezama, ne bježati. Odjednom to je razmišljanje je samo nestalo i meni je bilo bolje. Nisam se htjela nikad više na to vračati, i tako su prošle dvije ipo godine, da jedan dan nisam osjetila niti pomislila na to. No nažalost zadnji mjesec sam prošla jako stresno razdoblje s ljudima, sa momkom i opet me puklo. Mozak mi se opet ogradija, da mi sad netko dođe i kaže da umire od raka ja to ne bih doživjela jer mi je nestvaran. Sad opet moram prolaziti sve iz početka i nadam se da ću uspjeti jer svaki dan mi je bitka za život. Također u razgovoru sa mojom psihijatricom sam saznala da jako malo ljudi boluje od toga ali da svi imaju nešto zajedničko, iznose to kao jedan jako težak i turoban osjećaj. Također sam saznala da su njoj najčešći pacijenti mladi koji sve više pucaju na živce. E da, da ne bi mislili da će to sve tako lako proći, morati će te uzimati i lijekove. Jer bez toga ne može proći. Ne morate se toga bojati, jer svima je u cilju ozdraviti. Lijekovi će vam pomoći da otupite i tek onda možete početi raditi na sebi.

[crazy person]

Imam to odmalena. Počelo je sa percepcijom nestvarnosti vanjskog svijeta i ljudi.

Tko su ti ljudi oko mene?

To je nestalo kasnije samo od sebe, ali sam se počeo 'odvajati' od tijela i uma. Više se ni ne sjećam kako je to biti u tijelu ili umu. Cijeli fizički i mentalni proces mi se čini imaginaran i nestvaran. Katkad su mi i granice tijela nejasne.

Uglavnom, naviknuo sam se i gledam na to kao nešto mistično ili duhovno - prihvatio sam. Da postoji lijek vjerojatno ga ne bi uzeo.

[čudnovat život]

Mene taj osjećaj derealizacije toliko ubija da više neznam kako da se nosim s tim. Imam osjećaj kao da ništa na ovom svijetu nije stvarno (osim mene) i samo čekam trenutak kad će sve ispariti. Osjećaj kao Pale sam na svijetu prolazim kroz ljude a uopće ih ne doživljam, oni za mene kao da ne postoje

[crazy person]

Žao mi je što te to tako negativno pogađa. Ne znam šta da kažem, ja se više ni ne sjećam kako normalna percepcija svijeta izgleda. Ja sam to prihvatio kao dio sebe. Možda ljudi sa derealizacijom bolje vide pravo stanje stvari od ostalih.

Ako će te šta utješiti postoje i gore stvari. Npr. postoji percepcija i taj trenutak u kojem svijet zajedno s tobom 'ispari' van postojanja - kao neka ultimativna derealizacija/depersonalizacija. Meni je to bilo pozitivno iskustvo, tebi bi vjerojatno bilo negativno. Postoje i mentalna stanja u kojima svi ljudi imaju ista lica ili vidiš ljude kao da su neki drugi ljudi. Čudna je realnost.

Uglavnom, meni je malo bolje, što se tiče derealizacije, od kad pijem antipsihotike ali možda sam i ja to umislio.

[čudnovat život]

Valjda je najgori taj početak. Ja još nisam počela uzimati antipsihotike, tj. počela sam jedne pa sam imala dosta nuspojava tako da su me prebacili sad na druge. Tokom dana osjećam toliki strah i tjeskobu, da što je najgore od svega, osim što se priko dana osjećam tako, počela sam to i sanjati noću. Mene je očito toliki strah od nepostojanja, mislim ne mora ni biti, moje stanje je izazvano naglim prestankom uzimanja antidepresiva (nakon 3 godine slučajno ostala bez njih - mjenjala doktora itd. i onda sve puklo kao apstinencijska kriza + stres i tatatata slom živaca). Svaki dan kad se probudim tražim smisao života za taj dan, nešto da me održi. Al jeben je taj osjećaj derealizacije kažu da se naš mozak tako brani od okoline i ljudi... al nešto me zanima kako tebi to može biti pozitivno iskustvo? Kako te nije strah svega toga? Ili misliš da su tablete dale svoje pa si zbog toga otupija? Ili si našao način kako da sebi to predočiš?

[crazy person]

Meni je to počelo kad sam bio jako mali, još sam ležao u krevetiću, pa sam valjda imao vremena naviknuti se na sve to. Depersonalizacija je došla kasnije, ali to mi je i bio cilj - odvojiti se od tijela i uma i pomno pratiti imaginarni mentalni i fizički proces. Još sam meditacijom i učvrstio to stanje. Tako da, nikog ne krivim, sam sam to htio.

Nećeš vjerovat ali kad svijet izađe van postojanja, to je meni bilo veliko olakšanje. Kao da su derealizacija i depersonalizacija završile neki svoj ciklus. One imaju svoj evolucijski razvoj. Ne mora te bit strah. Ali ti valjda nećeš doć tako daleko, sve do nepostojanja. Ja sam to sam htio. Shvatio sam to kao 'otkrivenje istine' o ljudskom iskustvu, kao nešto duhovno i mistično, neku veću Realnost, smisao života ... Jednostavno sam to prihvatio bez straha.

Antipsihotici mene 'spuštaju natrag na zemlju', pa možda zato nisam toliko više derealiziran. I postojanje i nepostojanje mi se čine kao realnosti samo je razlika u stupnju.

[Opća opasnost]

čudnovat život kaže:

al nešto me zanima kako tebi to može biti pozitivno iskustvo? Kako te nije strah svega toga? Ili misliš da su tablete dale svoje pa si zbog toga otupija? Ili si našao način kako da sebi to predočiš?

I ja se slazem da derealizacija i depersonalizacija mogu biti sasvim pozitivno iskustvo. U nekim kulturama predstavljaju cilj duhovnih napora, prosvijetljeno stanje. Naravno, u prosjecnog "Zapadnjaka" izazvat ce strah i paniku jer se on previse vezao za uobicajeno dozivljavanje stvarnosti i neprihvatljivo mu je i zastrasujuce bilo sto izvan toga.

crazy person kaže:

Možda ljudi sa derealizacijom bolje vide pravo stanje stvari od ostalih.

Mislim da bi vecina psihijatara bila poprilicno pissed off da im ovo kazes, ali ja smatram da je sasvim moguce. Ovo stanje je jedno od onih koja se smatraju patologijom (nekad s pravom jer ljudima predstavlja veliki problem), a zapravo se ne moze dokazati da je normalno dozivljavanje svijeta imalo ispravnije od tog "poremecenog".

Meni je jako zanimljiva cinjenica da su pitanja poput postojanja bilo cega osim vlastitog uma, postojanja tudjih umova i postojanja slobodne volje neki od glavnih (nerijesenih) filozofskih problema, a istovremeno nesigurnost u njihove odgovore sacinjava osnovne simptome derealizacije i depersonalizacije. Medjutim, moram naglasiti da je velika razlika izmedju teorijskog raspravljanja o tome i izravnog dozivljavanja problematike, kakvo pruza samo derealizacija.
Osim toga, buduci da na ta pitanja ne moze dobiti siguran odgovor, "normalan" covjek ce ih ignorirati i zivjeti s uvjerenjem da sve navedeno postoji. Takav stav se smatra zdravim zato sto je funkcionalan, tj. omogucava da se osoba usredotoci na prezivljavanje (hrana, pice, krov nad glavom, razmnozavanje...). Sve to me pomalo podsjeca na Huxleyeva Vrata percepcije. On, doduse, govori o ucinku psihodelicnih droga, ali zakljucak je slican, buduci da se i ovdje radi o nekom obliku izmijenjenog stanja svijesti. Smatra da je takvo stanje svijesti itekako pozitivno i pozeljno, ali se pravom prosvijetljenoscu moze nazvati samo onda kada se uspijeva uskladiti s ispunjavanjem osnovnih zivotnih potreba, dakle s funkcionalnoscu:

"To be enlightened is to be aware, always, of total reality in its immanent otherness - to be aware of it and yet to remain in a condition to survive as an animal, to think and feel as a human being, to resort whenever expedient to systematic reasoning."

[koja jesam]

Bok ljudi!
Htjela bih vam samo ovo reći.
Oduvijek sam imala epizode DP-a, ali prošle godine, sredinom 1. mjeseca sam se probudila u dan kad je počelo kronično i trajalo je bez prestanka preko godinu dana. Prvih par dana se nisam mogla ustati iz kreveta, onda sam se vratila doma iz Zagreba (odustala privremeno od faksa) i provela nekoliko mjeseci zatvorena u svojoj kući. Sve mi je bilo strašljivo, ne bih rekla da sam bila posebno agorafobična, nego mi je bilo lakše ako sam stalno u kući.. jer mi je primjerice vani bilo nepodnošljivo to što postoji nebo i svemir iza njega.. neću ići u detalje što sam sve proživljavala, jer koliko god to bilo teško, na kraju to nije bitno.
Reći ću vam sve iz svog iskustva, što sam sama shvatila, ja nisam liječnik i znam samo ono što se odnosi na mene. --> DP je samo DP. Nekakav čudan mehanizam obrane koji mozak čini za vas.. on se neće zakomplicirati i prijeći u neku groznu boleščinu, nit će vas ubiti. To je jedan jako neugodan osjećaj.. ali nije toliko opasan koliko se čini. Razmišljanjem o tome nećete ništa riješiti, možete mu se prečuđavati i paničariti koliko hoćete, ali ćete se samo zatvoriti u začarani krug. Ono što će vam pomoći je da ne čitate previše forume i da se odlučno pozabavite svojim životom!
Vaše tijelo želi funkcionirati pravilno i ako se potrudite da zabavite misli nečime drugime, tijelo će vam pomoći u tome da se riješite tog osjećaja depersonalizacije.
Znam da je meni bilo nezamislivo opustiti se ili zabaviti mozak nečime.. čitala sam forume kako ljudi meditiraju ili vježbaju disanje, rade razne vizualizacije.. a ja bi ako samo zatvorim oči doživjela napad panike, jer sam se osjećala još izgubljenije.. nema recepta koji vrijedi za sve, jednostavno nađite nešto što vama paše, vaš je slučaj specifičan zbog nekakvih vaših životnih okolnosti i neke stvari će vam manje ili više pasati, ali činjenica je da se trebate naučiti opustiti i zaokupirati misli nečime drugime.
Mene nisu strašile vježbe progresivnog opuštanja mišića, pa sam ih vježbala često i one su mi malo olabavile tijelo koje je bilo ukočeno od stalnog straha.. kad bi mi se tijelo opustilo, to bi nekako djelovalo i na psihu da se opusti..
Pričala sam o tome kako mi je i koji su mi planovi oporavka s mamom i dečkom, koji su me ohrabrivali i podržavali, s njima sam i provodila najviše vremena, ali nikome drugome nisam pričala o svome stanju, nisam htjela da itko zna jer sam željela da moja okolina ostane normalna, da se ne moram objašnjavati i poistovjećivati s nečime što želim da završi i što je samo trenutna smetnja i da se prijatelji kojima je stalo ne smekšaju potpuno i prilagode mojim strahovima, pa da ih samo još više produljim... Tjerala sam se da skupim snage i odem na kavu s prijateljima (gdje bi bio i dečko kao moj wingman), da pregrizem u sebi svu anksioznost vezanu uz bivanje tamo i da odglumim tu kavu za početak, ali da dođem doma trijumfalna jer sam izašla iz kuće i obavila kavu.. slijedeći put će ta kava već biti malo lakša.. a 3.,4. put ću se već uživiti u nju i iskreno se zabaviti.. nakon nekoliko mjeseci kave su ponovno što su prije bile, bez ikakvih problema.
Te su kave samo jednostavan primjer toga da treba lagano gurati, u skladu s mogućnostima, da radite ponovno stvari koje ste prije normalno radili, a sad više ne radite jer samo gledate oko sebe i serete u gaće jer je DP grozan osjećaj i to nitko oko vas ne može potpuno razumijeti... znam to jer sam sama provela puuuno previše vremena u tom stanju.

Mislim da je najlakši način da se malo saberete prilikom jakog osjećaja odvojenosti od sebe da čitate. Čitajte neko štivo koje od vas traži da se puno koncentrirate, tipa neki udžbenik, neko stručno štivo.. i čitajte to najmanje 45 minuta.. uz čitanje, pomažu i vježbe uzemljavanja... promatrajte stvari oko sebe, postanite svjesni svih predmeta, zvukova, mirisa oko sebe.. promatrajte ih u detalj.. postanite potpuno svjesni svoje okoline.. pipajte sve oko sebe.. ja sam znala ići po kući i pipati cvijeće, zidove, stolove..
Onda kad se malo smirite, smislite što ćete raditi, tko ima u vašem životu s kim se možete podružiti, jel trebate nešto obaviti za posao, nešto skuhati, što vas raduje, što volite raditi, jesti, što volite proučavati na internetu (a da nije bolest!).. vratite se svom životu, a sigurna sam da imate divne živote, koji su vrijedni toga da ih živite.

Nije tako nemoguće riješiti se depersonalizacije i ona će vam se sigurno vraćati, samo je se trebate prestati bojati i prestati ju analizirati, jer je ona nebitna.. i što je nebitnija to će kraće trajati i rijeđe se pojavljivati, a kad se i pojavi bit će vam nebitna, moći ćete se pored nje skoncentrirati na ono što radite i vratiti se u normalu...
Jedom kad se malo oslobodite iz nje, počnite raditi na vašim odnosima s ljudima, razmišljate o sebi o svojoj obitelji, kako da sami sebi pomognete da budete sretni.. Pronađite neku radost u svakodnevici..
Također budite svjesni da je depersonalizacija samo dio vašeg problema, vjerojatno vam se nešto dogodilo ranije u životu ili ste imali čudne odnose u obitelji.. probajte sve to preboljeti, nemojte zamjerati roditeljima, oni su samo ljudi, budite puni oprosta i ZAHVALNOSTI. Zahvalnost je nevjerojatan prečac do mira.. a mira posebno fali u ovakvim stanjima.
Svaki dan imate na nečemu biti zahvalni. Ako ste religiozni, molite se, idite u crkvu, zahvaljujte Bogu. Ja nisam religiozna, pa sam morala zahvaljivati ljudima oko sebe, suncu, hrani.. ali i to se brojalo.

Znam da je teško sabrati se kad se osjećate potpuno rasuto, izvan tijela ili kao da je sve oko vas nestvarno i da to prvi put vidite.. ali prestanite sve to analizirati, neka to bude, pustite to.. nećete nikad zaboraviti tko ste ni tko su ljudi oko vas!
Ja sam DP uvijek doživljavala kao ono stanje šoka u kojem ljudi budu kad prežive prometnu nesreću, samo što se moj šok nije dogodio odjednom kao sudar dva auta, nego se akumulirao od djetinjstva.. i jednako kao i ti ljudi, koji na kraju to prebole i nastave sa životima, vraćajući se u to osjećaju se zahvalni što je sve dobro prošlo.. tako sam i ja depersonalizaciju trebala preboljeti tako da se smirim i nastavim živjeti, sutra je novi dan.

Nazad sam na faksu, prije sam imala same dvojke, sad imam odlične ocjene, širi krug prijatelja, ponovno sam se ohrabrila da vozim auto, ne prečesto, ali događa se.. vozila sam se u avionu 4 puta ove godine, iako se užasavam visine, učim kuhati nova jela i često znam ostati sama i koliko god mi to bude neugodno i teško, nekako se moram uvijek izboriti da sve to prebolim... nije lako, bit će mi ponovno i uspona i padova, ali treba se boriti!

Od srca vam želim svima sretne i ispunjene živote i da se što prije prestanete sikirati sa depersonalizacijom!! Slušajte Edu majku, on je prošao kroz nešto jako slično!
http://www.youtube.com/watch?v=pYxJSAn4SrM

[čudnovat život]

Koja_jesam hvala na savjetu i u potpunosti se slažem s tim
Meni je trenutačno ponovljena epizoda derealizacije. Prvi put mi se dogodila prije 7 god., tada sam još bila adolescent i to sam stalno analizirala, pokušavala objasniti i upletala se u taj začarani krug. Jednog dana sam samo odlučila prestati analizirati, umorila sam se od prevelikog mozganja i ona se samo povukla. Nekako preko noći, kako je došla tako je i otišla. Slažem se s tobom da treba nastaviti sa život, po mom prvom iskustvu, ja sam počela raditi stvari koje volim, odmakla se od ljudi koji me iskorištavaju, radila na sebi i derealizacija je jednostavno otišla.
Osjećaj jest grozan, ali drži me činjenica prošla je prije proći i sada, izdržala sam 7 god. Smatram da je dobar savjet da kad te uhvati, koliko god jest teško, treba izaći iz kuće. Mene kad uhvati grčevit plač i strah, prvo što napravim nazovem prijatelja da odemo prošetati. Nekako to skrene misli i već si bolje, bolje nego da si stajao doma i to analizirao. Također i ja sam kao i ti počela se više usmjeravati na osjećaje. Na ugodan okus hrane, na opip, miris...

[Ferrari1]

užasan osjećaj...

[malo po malo]

Jesu ikamo od vas pomogli antipsihotici da rješu problem derealizacije i depersonalizacije? Ja već 4 mjeseca imam osjećaj derealizacije, sve mi izgleda nestvarno i nekako mi nema smisla živjeti u takvom svijetu. Razmišljam o onome drugome svijetu i bili me to spasilo ovih muka. Nakon toga padaju mi glupe misli, kako bi bilo dobro učiniti neki zločin kad mi je ionako sve nestvarno itd. Trudim se ne razmišljati o tome, potisnuti taj problem ali bezuuspejšno. Minjali su mi već 3 vrste antipsihotika ali ne vidim da mi je taj osjećaj išta manji....kako se vi inače nosite s tim? Svaka pomoć je dobrodošla

[randomcakezZ]

Guglam si nešto probleme svoje čisto da se napravim još luđom nego jesam i dok sam si upisala simptome u google izbacilo mi derealizaciju.

Uglavnom, ne znam jel bi to bilo to ili još neka druga vrsta psihoze.
U zadnje vrijeme mi se sve čini nestvarno, čudnije i drukčije nego inače. Ponekad imam potrebu i neobjašnjiv poriv dotaknuti neku stvar ili osobu kako bi se uvjerila da je ona stvarno tu, da je to to, a ne plod moje mašte ili ludosti, čega već.
Sama sebi se činim drukčija nego inače, stalno uočavam neke promjene i analiziram neke stvari kako bi se uvjerila u njihove činjenice.
Šta se dešava samnom u zadnje vrijeme?

[Joza Cimir]

malo po malo kaže:

Jesu ikamo od vas pomogli antipsihotici da rješu problem derealizacije i depersonalizacije? Ja već 4 mjeseca imam osjećaj derealizacije, sve mi izgleda nestvarno i nekako mi nema smisla živjeti u takvom svijetu. Razmišljam o onome drugome svijetu i bili me to spasilo ovih muka. Nakon toga padaju mi glupe misli, kako bi bilo dobro učiniti neki zločin kad mi je ionako sve nestvarno itd. Trudim se ne razmišljati o tome, potisnuti taj problem ali bezuuspejšno. Minjali su mi već 3 vrste antipsihotika ali ne vidim da mi je taj osjećaj išta manji....kako se vi inače nosite s tim? Svaka pomoć je dobrodošla

neznam sta konkretno pijes,ali ja vec godinu i pol pijem Zoloft,po 2 tablete svaki dan.Mogu ti rec da se osjecam puno bolje. Mirniji sam,ne napadaju me glupe misli,nemam toliki osjecaj nerealnosti,spavam puno mirnije i naravno jasnije razmisljam. Na pocetku su i meni padale misli o nekom zlocinu,svi ljudi su mi se cinili umjetni,kao da to nisu oni. Apsolutno nista nije imalo nikakvog smisla,cak sam sebe uvjerio da ovaj forum,ovaj topic postoji samo u mojoj glavi.
Islo i je toliko u krajnost da sam se htio s autom zabit u zid,samo da se vise ovako ne osjecam. Ako nisi,probaj razgovarat s psihijatrom,otkrijte razlog zasto se tako osjecas,kad su poceli simptomi i slicno.
Drzim ti fige

Alexiss kaže:

Guglam si nešto probleme svoje čisto da se napravim još luđom nego jesam i dok sam si upisala simptome u google izbacilo mi derealizaciju.

Uglavnom, ne znam jel bi to bilo to ili još neka druga vrsta psihoze.
U zadnje vrijeme mi se sve čini nestvarno, čudnije i drukčije nego inače. Ponekad imam potrebu i neobjašnjiv poriv dotaknuti neku stvar ili osobu kako bi se uvjerila da je ona stvarno tu, da je to to, a ne plod moje mašte ili ludosti, čega već.
Sama sebi se činim drukčija nego inače, stalno uočavam neke promjene i analiziram neke stvari kako bi se uvjerila u njihove činjenice.
Šta se dešava samnom u zadnje vrijeme?

kako se sama sebi drukcija cinis? kad se gledas u ogledalu,cini li ti se kao da to nije tvoj odraz? imas li napadaje panike,tesko spavas ili slicno?
koliko je vremenski proslo od kad se ovako osjecas?
svi ti osjecaji i simptomi nisu nikako zdravi za covjeka,doslovce se osjecas kao da ces svaki cas poludit. Molim te,nemoj dugo cekat,vec odmah potrazi pomoc. Ja sam dugo patio,i bojao se ikom priznat,jer sam smatrao da ce me poslat u ludnicu na testiranja,sopat ljekovima...

[randomcakezZ]

Joza Cimir kaže:

kako se sama sebi drukcija cinis? kad se gledas u ogledalu,cini li ti se kao da to nije tvoj odraz? imas li napadaje panike,tesko spavas ili slicno?
koliko je vremenski proslo od kad se ovako osjecas?
svi ti osjecaji i simptomi nisu nikako zdravi za covjeka,doslovce se osjecas kao da ces svaki cas poludit. Molim te,nemoj dugo cekat,vec odmah potrazi pomoc. Ja sam dugo patio,i bojao se ikom priznat,jer sam smatrao da ce me poslat u ludnicu na testiranja,sopat ljekovima...

Napadaje panike imam od svoje 15e (sad se bližim 19), imala sam problema s nesanicom, al odkad pijem Olandix i Cymbaltu spavam ko beba. Dok sam primala Rispolept Constu nisam mogla spavat, al par Prazina bi to rješilo. Uz psihotićni poremećaj imam problema s depresijom i čini mi se u zadnje vrijeme i s anksioznosti. A što se tiče ogledala, da, imam dojam kao da to nisam ja.
Ovako se osjećam unazad nekih, pa ne dugo, kojih tjedan i pol.

[malo po malo]

Alexiss kaže:

Guglam si nešto probleme svoje čisto da se napravim još luđom nego jesam i dok sam si upisala simptome u google izbacilo mi derealizaciju.

Uglavnom, ne znam jel bi to bilo to ili još neka druga vrsta psihoze.
U zadnje vrijeme mi se sve čini nestvarno, čudnije i drukčije nego inače. Ponekad imam potrebu i neobjašnjiv poriv dotaknuti neku stvar ili osobu kako bi se uvjerila da je ona stvarno tu, da je to to, a ne plod moje mašte ili ludosti, čega već.
Sama sebi se činim drukčija nego inače, stalno uočavam neke promjene i analiziram neke stvari kako bi se uvjerila u njihove činjenice.
Šta se dešava samnom u zadnje vrijeme?

Ovo što si napisala ti jesu fenomeni derealizacije. Meni se kao i tebi sve čini kao plod moje mašte, što mi strašno ide na živce. I ja isto kao i ti analiziram neke stvari kako bi se uvjerila u činjenice, ali mi baš i ne pomaže.

[malo po malo]

Joza Cimir kaže:

neznam sta konkretno pijes,ali ja vec godinu i pol pijem Zoloft,po 2 tablete svaki dan.Mogu ti rec da se osjecam puno bolje. Mirniji sam,ne napadaju me glupe misli,nemam toliki osjecaj nerealnosti,spavam puno mirnije i naravno jasnije razmisljam. Na pocetku su i meni padale misli o nekom zlocinu,svi ljudi su mi se cinili umjetni,kao da to nisu oni. Apsolutno nista nije imalo nikakvog smisla,cak sam sebe uvjerio da ovaj forum,ovaj topic postoji samo u mojoj glavi.
Islo i je toliko u krajnost da sam se htio s autom zabit u zid,samo da se vise ovako ne osjecam. Ako nisi,probaj razgovarat s psihijatrom,otkrijte razlog zasto se tako osjecas,kad su poceli simptomi i slicno.
Drzim ti fige

Od antidepresiva pijem zolofte i uvelike su mi pomogle od velike panike. Jer prije sam imala tolike napadaje panike da nisam htjela ustati iz kreveta, cijeli dan bih proplakala. Sad da želim više i ne mogu zaplakati, i opet nekako živim. Ali me ta derealizacija toliko živcira, i padaju mi takve lude ideje na pamet. I ja bi se najrađe autom zabila u zid samo da se tako više ne osjećam. I meni se svi ljudi čine kao plod moje mašte

[randomcakezZ]

malo po malo kaže:

Ovo što si napisala ti jesu fenomeni derealizacije. Meni se kao i tebi sve čini kao plod moje mašte, što mi strašno ide na živce. I ja isto kao i ti analiziram neke stvari kako bi se uvjerila u činjenice, ali mi baš i ne pomaže.

Ma, izluđuje me to sve već lagano.
Hoću da stane, na bilo koji način.

[randomcakezZ]

Zbog tog osjećaja se lagano gubim i iz straha se udaljujem od ljudi, odbacujem ih od sebe. Vjerojatno ću ostat bez svega.

Koliko mi sad na neki način paše bježanje od ljudi, toliko me je strah kako će to bit na duže staze.

Ne vidim smisao u tome, ako sam sama.

[dire Dawn]

mene je udaljavanje od ljudi dovelo do toga da teško podnosim duži boravak u prostoru gdje boravi više ljudi s kojima se ne družim na dnevnoj bazi.

inače imam dosta česte depersonalizacije, ali sam se naučila ne obazirati na njih previše. primjetila sam da su jače kad mi pred mjesečnicu podivljaju hormoni, tako da tada znam šta me čeka i psihički se pripremim na 5-7 dana kome i onda sam okej

[malo po malo]

Alexiss kaže:

Zbog tog osjećaja se lagano gubim i iz straha se udaljujem od ljudi, odbacujem ih od sebe. Vjerojatno ću ostat bez svega.

Koliko mi sad na neki način paše bježanje od ljudi, toliko me je strah kako će to bit na duže staze.

Ne vidim smisao u tome, ako sam sama.

probaj to ne redati. To je prva stvar koju ljudi naprave kad im se desi taj poremećaj. Ja se isto osjećam kao da sam sama na svitu, htjela bih da taj osjećaj prestane, sve mi djeluje nestvarno. Znam da te ljudi jednim dijelom vjerojatno plaše i nemaš volje za njih kad imaš osjećaj da si sam. Ali moraš pronaći neku snagu u sebi, gledati pozitivno, možda to jednog dana i prođe ili ti više neće smetati. Već je snaga u nama samima, što se borimo s tim i nismo si okončali život. To znači da vjerujemo da će biti bolje. Inače jesi bila kod psihijatra? Uzimaš kakve tablete?