Pitanje supstancije ili zašto nema "H"rvatske države

[danijeel]

Suprotnosti

Suprotnost nečega prema nečemu četverostruka je.
Imamo suprotnost u pogledu relacijskih pojmova, suprotnost u pogledu kontrernih suprotnosti, suprotnost između lišenosti i posjedovanja te suprotnost između afirmacije i negacije.

1. Afirmacija i negacija (kontradikcija)

Kada govorimo o afirmaciji i negaciji govorimo to u sklopu rečenice. Rečenice su afirmacijske i negacijske dok riječi u rečenici od kojih se rečenica sastoji nisu rečenice i to treba strogo razlikovati. Ako kažemo 'nije' ili 'je' to ne spada pod negacijsku rečenicu. Usprkos tome, kažemo da je ta rječca 'nije' ili 'je' suprotna među sobom i stoga je suprotnost između njih afirmacija i negacija. Afirmacijska i negacijska rečenica uvijek će biti ili istinita ili lažna bez obzira postojalo ili ne ono što se u rečenici spominje. Uzmimo rečenicu 'Parmenid je pametan' i 'Parmenid nije pametan'. Jedna od te dvije rečenice uvijek će biti lažna ili istinita i usprkos tome postojao Parmenid ili ne postojao. Ili, na primjer, rečenica 'zmaj riga led' i 'zmaj ne riga led'. Također jedna će biti istinita, a jedna lažna.
Kada je u pitanju afirmacija i negacija tada kažemo da je afirmacija onaj iskaz kojime nešto potvrđujemo dok je negacija onaj kojime nešto odričemo. Ako tvrdimo (kvalitativno) da je 'Ivan inteligent' to je afirmacija, ako tvrdimo da 'Ivan nije inteligent' to je negacija. Usprkos tome, mi možemo tvrditi da ono što pripada Ivanu da mu to ne pripada kao i to da ono što mu ne pripada (da mu to) pripada. Potonje je lažna afirmacija (kažemo da je Ivan inteligent iako nije inteligent) dok je ono prvo lažna negacija (kažemo da Ivan nije inteligent iako je inteligent). U svakodnevlju lažna afirmacija, ali i negacija je veoma upečatljiva, bilo u govoru bilo u pismu. Kada netko kaže za nekoga da je ovakav, a da nije ovakav, ili kada netko piše ovako, a da nije ovako.
Također, osim gore spomenute lažne negacije i afirmacije možemo tvrditi da Bujanecu ne pripada ono što mu ne pripada, inteligent, pa to tada nazivamo istinitom afirmacijom, kao i to da Bujanecu pripada ono što mu pripada, da nije inteligent, pa to nazivamo istinitom negacijom. Toliko o istinitoj i lažnoj afirmaciji i negaciji.
Pređimo na kontradikciju.

Kontradikcija je suprotnost afirmacije i negacije koja se događa kada se isto, na primjer, Bujanec je inteligent i Bujanec nije inteligent o istom i afirmira i negira.
Da ne bi bilo kontradikcije to znači da Bujanec mora biti u identitetu sa inteligentom, u identitetu sa nečime na ili u njemu. Kada on nije u tom identitetu tada je u kontradikciji. Ako je netko političar, bavi se politikom, član je stranke, ima neku funkciju, a nije u identitetu sa samim pojmom političara, tada nemamo političara već imamo šarlatana, pseudnjaka, hohštaplera, amatera, provincijalca itd, itd. Ili jednostavnije, nemamo političara. Političar, a da nije političar. Poprilično "nevjerojatno" i to samo zato što nije u identitetu sa političarom, sa pojmom političara.
Ja to nazivam bivanjem akcidentom. Ako sam u identitetu sa svojom bojom kože koja je na meni, biti ću rasist, ako sam u identitetu sa nekim od kvalitativnih stanja kao na primjer, škrtosti, u meni, tada sam škrtica. Političar da bi bio političar mora biti u identitetu sa samim sobom (političarom). Tek onda kada je u identitetu sa onime što predstavlja ili pokazuje, tek tada on jest političar.
Subjekt mora biti isti sa onime što mu se predicira ili stavlja na njega, ako on to nije, isti, tada imamo proturječje.
Moglo bi se otvoreno reći, da je većina svijeta (stanovništvo) u kontradikciji. Čovjek je živuća kontradikcija ma u kojem pogledu (a ima ih) to ispitivali. Većina ljudi predstavlja nešto, a da nije to što predstavlja, a tu su još i poteškoće da ljudi predstavljaju više toga. Uvidjevši to, Nietzsche se žali što je čovjek jedan takav glumac koji bez glume ne bi izdržao ni (takorekuć) jedan dan. Čim netko ili otvori usta pa izusti glas, ili pak, u pisanom obliku - misli.
Kaos.
I to kaos i u čovjeku, on ni sebe ne uređuje, soba mu je puna razbacanih stvari, beba na policama za knjige, ormar naopačke, krevet na tavanu, stol na ormaru, stolica u ormaru, a čovjek negdje vani u polju, ništa nije na svome mjestu.
Razbacano je sve po svemu bez reda. Zašto? Ne poštiva se ili ne zna (ili nešto treće) za zakone mišljenja. Ako to pak ne poznajemo dobivamo otprilike ovo
https://m.youtube.com/watch?v=B15s-WOX0ac
Na pitanje "šta je kruh" ljudi odgovaraju ovo i ono. Bez osnova mišljenja, zastaje se kao i ti "mudraci" na ovom i onom.
Možete biti anarhisti pa te zakone odbaciti no onda bi bilo konzekventnije da sami dođete do "nove logike" što je notorna gluparija za anarhista, čak i on mora slijediti zakone mišljenja, paz'te sad, zakone, već po tome anarhist nije anarhist pošto su zakoni u vidokrugu anarhista nešto ograničavajuće, nešto nepotrebno.
Nema poslije Aristotela "nove logike" osim možda kod parčeta mesa, bacon-a. To su temelji.
Toliko o suprotnosti afirmacije i negacije, rečenicama i kontradikciji.


@ planinar
Možda slikovito da se odgovori.
Ne bih to baš tako formulirao da li ima ili postoji trenutak kada je čovjek supstancijalno čovjek. To se dogodi u vremenu, ali je tu.
Nisam uz pobornike raznih trenutaka toga 'tu'. Zašto?
To proizlazi iz same supstancije.
Ono je tu, a trenutak za to 'tu' nije ni bitan. Kad bi ti rekel da postoji takav trenutak dogodilo bi se da na primjer, neki čovjek, uzmimo da je Buda, bude ispod drveta u određenom položaju, uronio u meditaciju, nakon čega kaže "to je to" i onda bi se dogodilo da bi ljudi ili posjećivali to drvo ili prakticirali taj položaj ili meditirali ili htjeli biti Buda i slično. Nije to bitno; ni položaj, ni meditacija, ni Buda, ni drvo.
Ako ima takav trenutak, rekel bi da je to niz trenutaka, označiti ću ih ovako 1-1-1-1-1-1-1-1-1
Uzmimo da je svaki 1, trenutak nekoga čovjeka, nazovimo ga Marko. Ako je Marko u tom trenutku takorekuć izvan sebe (određen akcidentima), udaljen je od toga trenutka, a što je više udaljen to je (možemo to i tako) izgubljeniji, naravno, udaljeniji.
Imamo niz trenutaka, iako u biti samo jedan, a ako se dogodi u trenutku uvijek se dogodi u jednom jedinom trenutku, jer dva, tri, četiri, sto trideset osam tisuća trenutaka nema. Ako se maši trenutak, maši se trenutak, ako se ne maši trenutak ne maši se trenutak. Kad se trenutak maši imamo više trenutaka, kada pak ne, nema trenutaka. Hoću reći, nema tih trenutaka, samo jedan ima, unutar toga jednog, nema dva i tri trenutka, ali ima dva i tri i četiri itd., ako nije onaj jedan, a kad se to dogodi onda imamo "više" trenutaka. No dobro.
Čovjeku je samo da živi u identitetu sa sobom samim, da bude jedno. Ništa više, ništa manje.
I sama supstancija jest upravo to, jedno u sebi i identično sebi.

[danijeel]

2. Suprotnost relacijskih pojmova

Ostale suprotnosti (kao i ova) koje smo na početku nabrojali mogu se opisati unutar relacijskih pojmova.
Na primjer, uzmimo kontrernu suprotnost kao što je pravedno i nepravedno. Nepravedno je prema pravednom i njegova je kontrerna suprotnost. Isto tako suprotnost u pogledu lišenosti i posjedovanja kao gluhoća prema sluhu te suprotnost u pogledu afirmacije i negacije kao 'Ivan leži' i 'Ivan ne leži'.
Najvažnija napomena što se tiče ove suprotnosti jest ta da su suprotnosti relacijskih pojmova one suprotnosti čije se cijelo biće sastoji ili odnosi prema drugom članu suprotnosti, tj. prema drugim stvarima. Uzmimo znanje i ono što se može znati. Za znanje kažemo da je znanje onoga što se može znati, znanje se odnosi prema onome što se može znati. Znanje je onomu što se može znati suprotno kao relacijski pojam.
Toliko.

3. Kontrerna suprotnost

Aristotel veli da bit kontrerno suprotnih stvari nije u odnosu jedne prema drugoj kao što to imamo kod suprotnosti relacijskih pojmova nego se za njih samo kaže da su jedna drugoj kontrerno suprotne, a ne da su u odnosu jedna prema drugoj, jer kada bi to bilo, da su u odnosu jedna prema drugoj, tada bi bilo da je kontrerna suprotnost između pravednosti i nepravednosti pravednost nepravednosti ili nepravednost pravednosti. Trebamo naglasiti da se pravednost ni u kom slučaju ne odnosi prema nepravednosti već je ona kontrerno suprotna nepravednosti slično kao što je židovsko razumijevanje boga kontrerno suprotno kršćanskom razumijevanju boga i tu nema sredine iako i jedni i drugi govore o bogu.
Kada su kontrerne suprotnosti u subjektu, kao što su to, na primjer, zdravlje i bolest, tada nema između zdravlja i bolesti ničega srednjeg, ali ako se jedna ili druga suprotnost ne nalaze u subjektu tada između njih imamo srednje.

a) Kontrerna suprotnost (nužno) u subjektu

Nužno sadrže oba dvije suprotnosti.
Uzmimo bolest i zdravlje. Ono je nužno u tijelu čovjeka, i jedno i drugo nužno pripadaju tijelu čovjeka. Ili, uzmimo broj, i parno i neparno nužno pripadaju broju. Između njih (zdravlja i bolesti u čovjeku kao i parnoga i neparnoga u broju) ne postoji ništa srednje u smislu 'ni zdravo ni bolesno' ili 'ni parno ni neparno'.
1 je nužno uvijek neparan nikad paran; isto tako zdravlje je nužno uvijek zdravlje nikad bolest. Ne možemo govoriti o zdravlju bolesti ili parnom broju 1. Nema tu ničeg srednjeg.

b) Kontrerna suprotnost van subjekta (nije nužno u subjektu)

Sa druge strane kada se kontrerna suprotnost nužno ne nalazi u subjektu tada između suprotnosti imamo nešta srednje. Uzmimo crno i bijelo na koži.
Crno i bijelo postaju u tijelu čovjeka, ali ne pripadaju nužno svakom tijelu čovjeka kao što svakom tijelu nužno pripadaju bolest i zdravlje ili broju parno i neparno. Kada bi crno i bijelo bili nužni tada bi nužno svako tijelo bilo crno ili bijelo, a ipak svako tijelo to nije. Nije tijelo svakog čovjeka nužno bijelo ili crno. Tu vidimo da između bijeloga i crnoga imamo nešta srednje, neki (kako ono kažu) cigo nije ni bijel ni crn, čađav je, svakakav (malo da se našalimo), neki pak domorodac također nije ni bijel ni crn, azijat također.
Uzmimo sada glupo i pametno kao kontrerne suprotnosti koje su u subjektu. Ulaziti sada u ovo 'šta je pametno' i šta je glupo' gotovo pa zahtijeva sustav, ipak, možemo reći u kratkim crtama da je pametno ono cjelovito, a glupo ono necjelovito.
Glupo i pametno jesu nužno u čovjeku, ne van njega kao nešta što čovjeku pridolazi. Ja se ovdje sa nekim stavkama od Aristotela ne bih baš složio. On bi rekel da ima pametno i glupo, kao i da je ono u čovjeku kao što je to zdravlje i bolest, ali da za razliku od zdravlja i bolesti ima nečeg srednjeg između pametnog i glupog tj. ni pametno ni glupo što bi značilo da pametno i glupo nije nužno (kao zdravlje i bolest) u svakom subjektu. Znači, pitanje je ovdje je li pametno i glupo, ali i vrline kao pravednost i slično nužno u čovjeku kao što je to zdravlje i bolest ili nije nužno u čovjeku, tj. nešta je što je u čovjeku ali nije nužno u svakom čovjeku kao što imamo kod bijelo i crno koji su nužno u čovjeku, ali ne u svakom čovjeku jer imamo i one koji niti su bijeli niti crni.
Nadalje.
Ako čovjeku pridolazi stotinu knjiga koje on pročita u godinu dana nije on time pametan, ili ako kao mehanički mozgaš zna puno informacija ne znači da je pametan, dapače može biti glup i sa tisuće pročitanih knjiga kao i sa znanjem mnoštva informacija (što je još i poraznije) kao i pametan sa nijednom pročitanom. Heh, kada pogledamo naše 'doba znanja' u kojemu obitavamo možemo otvoreno reći da je elementarno znanje čitanja i pisanja precjenjeno, tj. da je čak bolje da dijete ne nauči čitati i pisati jer ako to nauči (a naučiti će) velika je vjerojatnost da će usprkos tome ostati potpuno neobrazovano. Svejedno je pregršt onoga što iako čita i piše još više kvantitativno množi ili širi totalnu neobrazovanost (totaloobrazovanost). Paz'te sad ovo, na jednom simpoziju o Descartesu od neki tjedan tako šta (neobrazovanost i tomu slično) vidio sam svojim očima koje su zamalo osljepile vidjevši to. Naime, jedna predavačica (nebitno koja) držala je predavanje (ako bi se to uopće moglo tako nazvati) o Descartesovim 'Meditacijama' (sveukupno četiri predavača). Njezino izlaganje bilo je nevjerojatno manjkavo, mehaničko, puko-samo-ne-mišljeno-čitano da je to bilo veoma mučno slušati što je uvidio i jedan drugi predavač, gospon Talanga čije je izlaganje jedino bilo zaista veoma profesionalno. Kada su se postavljala pitanja, Talanga je, razumljivo, postavio pitanje predavačici kao što ju je i kratko ispravljao i koja je paz'te sad ovo, branila sebe od pitanja rekavši sljedeće: "(...) Moj profesor iz Beča rekao mi je da bi nekog filozofa dobro znali da ga moramo čitati godinama (...)"
Zamislite to!
Postavlja se logično pitanje, zašto dolazite držati predavanje o nečemu što ni sami dobro ne poznajete. Zašto? Smatram veoma nedostojnim kada netko drži predavanje, a da ne zna dobro ono što predaje. To je već ozbiljno pitanje:
Prvo, obrazovnog sustava.
Drugo, kompetencije predavača.
Treće, samosvijesti predavača koji drži predavanje, a da ne poznaje dovoljno dobro ono o čemu drži predavanje. Ako pak netko ne poznaje dovoljno i dobro ono što se došlo izlagati tada zašto držati o tome izlaganje?
Dalje.
Da se vratimo na pametno i glupo.
Pamet i glupost ne pridolazi, ona je u subjektu, ali, da ponovimo, po Aristotelu ono nije nužno u subjektu. Najgori su oni Adornovi poluobrazovani ili Humboldtovi (obrnuti) studenti koji umjesto da se izoliraju ne izoliraju se od svakodnevnog života, a takvi, mnogo čime opterećeni, a ponajviše kruhom jer oni ne žele znanje znanja radi već znanje kruha radi, što zapravo znači da uče za kruh. Paz'te sad, uče iz razloga da imaju kruha.
Možda je pravičnije za one koji uče kruha radi da idu za pekare i da se svakom studentu ili učeniku postavi pitanje čemu uči, ako odgovori da uči da bi mogao raditi, tada neka ide (takorekuć) za pekare.
No dobro.
Kažemo za nekog čovjeka, nazovimo ga Marko, da je glup i Ivana da je pametan. Možda taj Marko i je glup no nije nužno da su svi Marko(i) glupi, isto tako možda taj Ivan i je pametan, ali nije nužno da su svi Ivani pametni. To pametno i glupo jesu u subjektu, no nisu svi nužno u određenom subjektu već su općenito u čovjeku kao i zdravlje i bolest. Nužno je da je glupo i pametno u subjektu, i da, kada je netko glup, da je glup i da ne može biti ne-glup tj. pametno glup ili glupo pametan, ali ipak je nužno i to da ako je neki Marko glup da nisu svi Marko(i) glupi.
Tako stoji stvar kod kontrernih suprotnosti koje nisu nužno u subjektu i koje su nužno u subjektu.

Pređimo na srednje termine.
Onaj rom kojega smo gore spomenuli nije ni bijel ni crn već je nešta srednje ili između, tj. čađav, sivkast, smećkast i slično. Teško je definirati taj srednji termin. Bije lagano za roma reći koje je boje pošto rom nije bijel, ali ni crn već nešto srednje. Poradi toga kažemo da rom ili azijat nije niti bijel niti crn. Također taj srednji termin ne postoji kod kontrernih suprotnosti koje su nužno u subjektu kao kod zdravlja i bolesti te parnog i neparnog. Isto tako nije nužno da srednji termin između bijelo i crno pripada svakom subjektu pošto nije nužno da će svaki subjekt biti takav. Jedna ili druga kontrerna suprotnost dopušta srednji termin ako on ne pripada nužno subjektu osim ako jedna od kontrerne suprotnosti po prirodi nužno pripada subjektu kao što vatri nužno pripada toplo, ili pak kao što Trumpu pripada idiotizam, psu lajanje i slično. U ova dva potonja slučaja za razliku od vatre i toploga jer samo toplo nužno pripada vatri, a ne hladno vatri, nužnim će načinom samo ta jedna kontrerna suprotnost pripasti subjektu, vatri, dok će ono lajanje pripasti psu iako ne i nužno svakom psu ili idiotizam Trumpu iako ne i nužno svakom Trumpu. Kao što vidimo, ne pripada nužno svakom subjektu jedna ili druga kontrerna suprotnost. Vatri pripada toplo, nikad hladno dok pak sa druge strane Trumpu pripada idiotizam, ali ne svakom Trumpu kao što to (toplo) pripada svakoj vatri. Kažemo da je toplina nužno svake vatre dok idiotizam nije nužno u svakom Trumpu, ali je u svakom čovjeku nužno mogućnost za idiotizam.
Daklem, vidimo da kontrernoj suprotnosti koja ima srednji termin ne pripada nužno jedna ili druga kontrerna suprotnost već joj nužno pripada da neki subjekt (Marko, Ivan, Marija) ima jednu od kontrernih suprotnosti. Na primjer, uzmimo pristojno i nepristojno ponašanje i čovjeka. Nije nužno da će svaki čovjek biti pristojan u ponašanju kao što nije nužno ni da će biti nepristojan, već tu još kažemo, da čovjek nije niti pristojan niti nepristojan ako nije pristojan ili nepristojan. To znači da će neki Marko biti nepristojan, neki Ivan pristojan, a neka Marija ni jedno ni drugo.
Hoće se reći samo to da kod srednjeg termina nekom subjektu pripada samo jedna kontrerna suprotnost.


(Nastavak idući put.)

[danijeel]

Nastavak.

Subjekt koji prima kontrernu suprotnost ostaje isti. U subjektu jedna suprotnost prelazi u drugu kao i druga u prvu. Sad neki subjekt može biti bolestan (ima gripu), a sutradan zdrav, sad je u zabludi, a sutradan nije i tako to osim u slučaju da subjektu nužno (po prirodi) pripada na primjer, teška retardiranost, pa to nemre promijeniti u neretardiranost za koju bi sociolozi vjerojatno rekli da je "društveno konstruirana" (nečija teška retardacija), što je samo po sebi retardirano.
Ako kontrernu suprotnost izrazimo u rečenici kao "taj određeni Marko je budala" i "taj određeni Marko nije budala" to sada ne znači da je jedna od njih nužno istinita. Ako taj određeni Marko postoji jedna će biti istinita, a druga ne, ako pak taj Marko ne postoji oba dvije rečenice biti će lažne jer ako nema subjekta nema ni daljnjih određenja (budala, nije budala).
Aristotel za kontrerne suprotnosti na kraju veli da, paz'te sad ovo, da zlo nije nužno uvijek kontrerno suprotno dobru već da ima slučajeva kada je zlo ponekad kontrerno suprotno dobru i zlu. To znači da, ako uzmemo laž (zlo) i sada ubacimo puno i malo (laži), da je malo (laži) kontrerno suprotno puno (laži), tj. da je zlu kontrerno suprotno ponekad zlo. Malo je laži kontrerno suprotno puno laži, a oba dvoje (i puno i malo) jesu ovdje (kao laž) zlo. Kako zlo ponekad može biti kontrerno suprotno zlu? No dobro.
Za to Aristotel veli da se zapaža u manje slučajeva i da je u većini slučajeva zlo suprotno dobru.
Kod suprotnosti nije nužno (što smo ovdje već spomenuli) da kad jedna je, da i druga je. Vatra je topla, znači da će nužno biti topla, a nikad hladna vatra bez obzira nacrtamo li vatru na papir i kažemo da je hladna, jer ako vatre ima, a ima je, ona će nužno uvijek biti topla, nikad hladna.
Nadalje.
Kontrerne suprotnosti nužno su u subjektu istom po rodu ili vrsti. Također, kontrerne suprotnosti su nužno ili u istoj vrsti, ili u kontrerno suprotnoj vrsti ili su same vrste.

a) Kontrerne suprotnosti u vrsti

Bijelo i crno, hrvat i srbin. Bijelo i crno su u boji kao vrsti, a kad ih imamo kod ljudi (koji su još zastali u vrsti) dobijemo rasizam. Isto tako kada imamo te dične hrvate i srbe koji su u nacionalizmu kao vrsti dobijemo nacionaliste, dične ljubitelje hrvatskoga ili srpskoga sa time da mora imati tu rječcu 'hrvatsko' ili 'srpsko' ispred sebe da bi nešta ljubilo, ako to pak nema, nema ni ljubljenja. Ovdje se ljubi vazda samo ono 'svoje', tj. (i to je ono porazno) vrstu jer se do roda (čovjek) još nije došlo.
Bilo kakva "ljubav" prema zemlji ili grudi jest nužno zlo nacionalizma. I tu nema umjerenog, srednjeg, jakog, u malim dozama i slično. Nacionalisti ili po ljepšem patrioti (hrvatine ili srbetine), a paz'te sad ovo, osobno sam to i vidio u jednom pukom razgovoru u kojemu je jedan čovjek (po zvanju vojnik) rekao da ga smeta što je na televiziji putem neke serije vidio, čuo, kako god, paz'te sad ovo, srpski jezik, jer ergo šta on ima raditi na našoj (a kojoj drugoj) televiziji. I to sve onako lijepo i mirno rečeno, bez da je uopće znao šta je tada zapravo rekao, a paz'te, još je rekel da nije nacionalist iako je rekel upravo ono što je svojstvo nacionalista.
Vratimo se sada na nacionalista ili patriota. To su oni ljudi koji još zastali u vrsti (životinja) ne vide da jednu posebnost ili pojedinačnost stavljaju na mjesto općeg putem koje pojedinačnosti gledaju na svijet oko sebe, i što je logično, promoviraju takvu pojedinačnost kao važnu. Sve što ide protiv te pojedinačnosti, to vam je takorekuć 'državni neprijatelj', 'izdajica', 'tuđinac', 'ne-naš', 'srbin' ili (sada neposredno aktualno) 'musliman', da ne nabrajamo dalje. Za razliku od toga bivanja-još-vrstom (jedne takorekuć plemenske svijesti) sav je historijski proces ništa drugo doli uzdizanje od vrste životinje ka rodu čovjeku. Ljubitelji domovine (ma kakova ili čija) ona bila, plemenski su nastrojeni. Paz' te sad, ima jedan dobar komentar od gospona Puhovskog gdje on piše o moralnome idiotizmu takovih (kako ih on zove) etnonacionalista.

b) Kontrerne suprotnosti u kontrerno suprotnim vrstama

Uzmimo svima poznate vrline. Vrlina je u jednoj vrsti koja je kontrerno suprotna poroku kao drugoj vrsti, tj. unutar vrste vrline imamo pravedno, pošteno i slično koje spadaju u vrstu vrline, dok unutar vrste ne-vrline ili poroka imamo nepravedno, nepošteno, nekulturno, necivilizirano i slično koje spadaju u vrstu poroka. Što će reći da su vrlina i porok kontrerno suprotno u kontrerno suprotnim vrstama.
Kada pišemo rječcu 'nekulturno' ili nešto tome slično, ne mislimo na tu i tamo nekulturno ponašanje već na jednu konstantu u ponašanju čije obrazce često viđamo. Na primjer, uzmimo Marka, ako Marko često psuje ma gdje se nalazio, ili ako često pljuje po podu, ili ako često za stolom jede (kako se ono kaže) kao da nikada nije jeo i slično, tada za Marka kažemo da je nekulturan.

c) Kontrerne suprotnosti kao svoje vrste

Kada su kontrerne suprotnosti koje su same sebi vrste u pitanju, tu imamo (svima poznato) dobro i zlo. Dobro i zlo nisu u nekoj vrsti kao što je, na primjer, pravedno u vrsti vrline ili nepravedno u vrsti poroka već su dobro i zli sami vrste.

4. Suprotnost lišenosti i posjedovanja

Uzmimo uho. Gluhoća i sluh pripadaju po prirodi uhu. Po prirodi čovjek ima uho. O njemu pak kažemo da prima suprotnosti. Pošto je lišenost suprotna posjedovanju, a oba dvoje pripada čovjeku, dogoditi će se da ako neki čovjek nešta ne posjeduje da će toga biti lišen. Neki čovjek nije gluh zato što nema sluha već zato što nema sluha u vremenu kada bi sluh morao imati, tj. kada nema sluha kao jako malo nije odmah time i gluho, ali ako nema sluha kada ima deset i više godina (kada to po prirpdi treba imati) tada je gluho.
Međutim, postoje slučajevi usprkos kojima je čovjek lišen sluha iako po prirodi mora imati sluh. Ako je taj netko lišen sluha to nije odmah lišenost. Uzmimo taj sluh. Sluh je posjedovanje dok je gluhoća lišenost. Imati sluh nije sluh, biti gluh nije gluhoća. Gluhoća je lišenost dok je 'biti gluh' biti lišen, a ne sama lišenost. Čovjek može 'biti gluh' bez da je sluha uopće lišen. Čovjek se može (kako ono kažu) praviti gluh, a također može prstima ili nečim drugim začepiti uši što ne znači da je time lišen sluha. Čovjek pod vodom može 'biti gluh' ne čuvši one na površini i slično.
Treba napomenuti da lišenost i posjedovanje nisu suprotni na isti način kao i relacijski pojmovi. Ovi potonji su oni čuje se cijelo biće sastoji u odnosu dok toga kod lišenosti i posjedovanja nema. Nije sluh sluh gluhoga, govor govor nijemoga. Između njih nema odnosa. Isto se tako ne kaže da je gluhoća gluhoća sluha i tome slično.
Također lišenost i posjedovanje nisu kontrerno suprotni. Za ono što još po prirodi ne posjeduje sluh ne kažemo da je gluho niti da nije gluho.
Kada je u pitanju srednji termin (koji nalazimo kod kontrernih suprotnosti) kod posjedovanja i lišenosti nemamo srednjeg termina. Čim je čovjek po prirodi sposoban da ima vid tada ga on ili ima ili nema. Nema tu ničeg srednjeg kao što to nađemo kod kontrernih suprotnosti koje nisu nužno u subjektu (pošteno i nepošteno, pristojno i nepristojno, kulturno i nekulturno, bijelo i crno i tome slično).
Ovime smo završili sa suprotnostima.



Vrste i rodovi

Kada jednu stvar pridodamo drugoj koja je prvoj subjekt, tada sve što je rečeno o prvoj biti će rečeno i o drugoj. Ukratko: Subjekt i predikat. Subjekt je čovjek (rod), predikat su akcidenti na čovjeku. Čovjek je čovjek po rodu, a vrsta, to vam je, na primjer; španjolac ili kulturnjak.
Rod: Čovjek.
Vrsta: Životinja.
Životinja je pridodata čovjeku, čovjek je time i čovjek i životinja. Bez obzira na to čovjek mora napustiti tu životinju i postati čovjek koji nije određen svim tim silnim akcidentima koje nalazimo na supstanciji. Nažalost, u većini slučajeva čovjek ostaje, paz'te sad ovo, na nivou životinje iako je već po pojmu čovjek, nikada do čovjeka čovjek ne dođe. To je naravno porazno za određenog čovjeka. Živjeti, a biti više životinja, određen onime čime je životinja određena, biti više nalik životinji, ne biti čovjek, biti daleko od čovjeka i obitavati u sferi u kojoj i prosječna životinja obitava: Množenje ili parenje, krvno srodoljublje i druga nebrojena mnoštva ljublja od želucoljublja do srećoljublja, biti vođen emocijama, osjećajima, afektima, strastima, jednim Kantovim životinjstvom, takorekuć spavati.
Sa druge strane, cijeli ovaj mučni proces koji imamo u historiji je napuštanje vrste i uzdizanje ka rodu. Biti po rodu čovjek i napustiti vrstu, to je sve, u tome je cijela "tajna". To vam je onaj u religijama spominjani raj ili prosvjetljenje. Također, to vam je i Nietzscheov nadčovjek i tome slično.
Vrsta je dodatak na subjektu. Ja, na primjer, imam bijelu boju kože, snagu i tome slično. To je vrsta, ta bijela boja kože na meni, kao i snaga u meni, ali to je također i akcident kvalitete na meni: Boja kože i snaga. Nisam ja time odmah čovjek, što to imam na ili u sebi.
A paz'te, ima i danas ljudi koji tu boju kože koja je akcident uzimaju supstancijalno, pa onda imamo rasiste. Isto tako ima i danas ljudi koji snagu, koja je akcident, uzimaju supstancijalno, pa imamo ove ili one nasilnike, ove ili one sportaše, ove ili one duhovnjake, ove ili one odličnike, što možemo varirati kako god.
Ili ovako.
Netko je po vrsti hrvat, a po rodu je čovjek, i dan danas imamo ljude koji to da je netko hrvat uzimaju supstancijalno, pa onda imamo da razbijaju pisanje ploče i tome slično. A paz'te, šta je hrvat ili srbin?
Pleme, plemenska svijest, etno-nacionalističko pleme gdje se gleda, na primjer, okle si, čiji si, gdje si bil 90-te i tome slično.
Toliko.

U idućih ću dva do tri tjedna otvoriti temu 'Komentar fenomenologije duha' u kojoj će svako poglavlje (od svijesti do apsolutnoga znanja) biti ovdje izloženo i to po mogućnosti svaka sa kratkim rezime(om) 'za one kojima se neda sve čitati' ili pratiti.
Ovime je ova tema dovršena.

[Harry Haller]

To bi neki htjeli da je nema.