Fenomenologija duha ili put ka apsolutu

[Sigmund]

Da, ili kao što je govorio Buddha - želja i neznanje (avidya) jesu uzroci patnje. Avidya ovdje znači metafizičko neznanje ili nepoznavanje vlastite naravi.

[Nea--]

Sigmund kaže:

Da, ili kao što je govorio Buddha - želja i neznanje (avidya) jesu uzroci patnje. Avidya ovdje znači metafizičko neznanje ili nepoznavanje vlastite naravi.

Kakva je to naša "vlastita narav" prema Buddhi?
(nisam proučavala budizam... )


(Usput, hvala na citatu Chestertona na jednoj temi, pročitala sam jednu njegovu knjigu i toliko je dobar da ću ih pročitati sve .... Kao što je Joseph Campbell ispravno rekao: " ... čitajte prave knjige od pravih ljudi. .. . Kada nađete autora koji vas doista „zgrabi“, pročitajte sve što je napisao. Samo čitajte što vam taj autor ima za dati. A onda možete ići čitati i ono što je on čitao. I svijet vam se otvara na način koji je konzistentan s izvjesnom točkom gledišta. )

[danijeel]

Ne opet taj Chesterton, o bože.
Ovako, pretpostavljam da si čitala "Pravovjerje" u starom izdanju, ne ovome od gospona đebice (Ivo Džeba). I ja to tamo za božić pročitah dva puta kao i sve tada prevedeno, čak i pisah na takav način i onda rekoh sebi "nećeš više, bit ćeš svoj. Šta je Chesterton?" Lijep i zgodan stil, šaljivđija koji pazi sad, ni Nietzschea ne poznaje, ja bih sam mogao napisati pet knjiga na Chestertonovo Pravovjerje doslovno se rugajući Chestertonu njegovim oružijem, no šta imam od toga, da budem Voltaire, rugalica svih tih autora što naših što stranih i ispijam na hektolitri kava kao Balzac?

Meni je do ozbiljnosti, do znanja, potpunoga shvaćanja, šta imam od takvih autora? Lijepo je to sve čitati, no pokraj Organona ili Etike ili sistema znanosti da ja čitam sve od Chestertona? Pa nisam lud. Tražiš li ti lijepe stilove ili znanje? Ako tražiš lijepe stilove onda to čitaš i to je ono što otkriva šta ti hoćeš od riječi ili misli. Razonodu, zabavu, riječju, dekadenciju. Chesterton je dekadent, zabavan i lijepoga stila, vedroga duha, ali bitno dekadent, i vedri duhovi mogu biti dekadenti, on sam se usudi pisati o Nietzscheu, ali on sam pazi sad, uopće Nietzsche ne misli o čemu se knjiga može napisati. Zašto ne misli, jer polazi od pazi sad, kršćanstva, kada misliš autora ili mislioca unutar okvira kršćanstva tada ne misliš ono što je taj mislioc mislio već misliš kršćanski, Nietzsche je bitno sam (njegova misao) van metafizike, a pazi sad, to Chesterton uopće ne zna, da zna ne bi pisao ono što je pisao o Nietzscheu.

Nije to to,kod Chestertona nećeš naći apsolutno ništa osim zgodnoga stila pisanja paradoksnog dapače, ako ti je do njega pročitaj sve. Pazi sad, Hegel ti daje SISTEM, pazi, sistem, a ti ideš Chestertona čitati? Treba li šta nadodati ili?

Ja preferiram Hegela, kad smo već na ovoj temi. Kakav pobogu Chesterton. Vedar duh, lijep stil, ali ni on sam bitno ne zna ništa, ali je razumljiv i ugodno ga je čitati, zabavan je, paradoksan, a naravno takvi imaju svoje čitatelje.
Utipkaš "Hegel" u tražilicu i izbaci ti slike Hegela, pogledaj te slike, ozbiljan čovjek, odmah vidiš da njemu nije do šaljenja već po portretu, on se ne zamara paradoksima, to je za djecu, pardon, Chestertona.

Uskoro se vraćamo Hegelu, dosta je bilo djecorijanaca i tih tkz. klubova gdje se djeca okupljaju diskutirajući o "idejama" Chestertona. "Ideje" Chestertona svašta će misao upoznati.

[Sigmund]

Nea-- kaže:

Kakva je to naša "vlastita narav" prema Buddhi?
(nisam proučavala budizam... )

Pa, sad, na to se ne može odgovoriti jednom rečenicom. Svatko mora sam proniknuti u vlastitu prirodu. Načelno se može reći da tu vrijede ista ona načela koja smo spominjali kad smo govorili o supstanciji i akcidentima ili esenciji i pojavi. Ili ukratko o pojmu kao takvom. Jedno se shvaća kroz drugo (supstancija kroz akcidente, itd.). Ništa nema trajnu i čvrstu esenciju. Sve je prolazno. Prema Buddhi, čovjek nema trajno ili samo-subzistentno jastvo (tj. njegova supstancija nije ništa drugo nego agregat njegovih akcidenata). Vidi "tri oznake egzistencije" (three marks of existence).

Nea-- kaže:

(Usput, hvala na citatu Chestertona na jednoj temi, pročitala sam jednu njegovu knjigu i toliko je dobar da ću ih pročitati sve ....

Nema na čemu. Chesterton je odličan. Ako ti se toliko sviđa, možeš se priključiti hrvatskom čestertonskom društvu:
http://croatianchestertonians.blogspot.hr/

Nea-- kaže:

Kao što je Joseph Campbell ispravno rekao: " ... čitajte prave knjige od pravih ljudi. .. . Kada nađete autora koji vas doista „zgrabi“, pročitajte sve što je napisao. Samo čitajte što vam taj autor ima za dati. A onda možete ići čitati i ono što je on čitao. I svijet vam se otvara na način koji je konzistentan s izvjesnom točkom gledišta. )

To je u skladu s Campbellovom izrekom: "Follow your bliss."

[Sigmund]

danijeel kaže:

Meni je do ozbiljnosti, do znanja, potpunoga shvaćanja, šta imam od takvih autora? Lijepo je to sve čitati, no pokraj Organona ili Etike ili sistema znanosti da ja čitam sve od Chestertona? Pa nisam lud.

Pa ti ne bi, ali zašto ga ona ne bi čitala ako joj se sviđa? Čemu tolika strogost? Uostalom, sam kažeš da čovjek lijepo piše i zabavan je. Nije baš da se nema što naučiti od Chestertona. I ja preferiram Hegela, kad se radi o filozofiji, ali Chestertona ni ne doživljavam kao filozofa. Kao ni Eagletona koji je nedavno bio u Zagrebu, pa to ne znači da ne piše zanimljive stvari.

[danijeel]

Svijest će biti prikazana u 4 'isječka' pošto je ograničenje 10 000 karaktera. Ima tu brdo posla, treba kamen dovesti do skulpture.

Započnimo.
U početku bijaše riječ.

Prvi odsječak (subjektivni duh)

1.1 Svijest
1. Osjetilna izvjesnost: Ovo i Mnijenje
2. Opažanje: Stvar i Obmana
3. Razum

a) Osjetilna izvjesnost, 'ovo' i mnijenje



Započinjemo sa osjetilnom izvjesnošću gdje nalazimo da odmah na početku Hegel kaže da je predmet koji je neposredno pred nama koji on označava sa 'ovo' kao na primjer, ova biljka ili ova kuća, da je to 'ovo' neposredno znanje. Kakvo je to neposredno znanje? To je znanje koje nalazimo neposredno pred našim takorekuć očima i ušima tj. sjetilnim čulima. Ono što vidimo našim je očima ono što tu jest, ono viđeno jest. Znanje o postojećem jest ili postojećim jestovima. Mi kao subjekti prema tome se znanju koje nam se neposredno pokazuje odnosimo neposredno, primamo to znanje putem osjetila te takovo znanje koje preko osjetila primamo ne mijenjamo već ga ostavljamo onakvim kakvo nam je ono dano. Nas ovdje nije uopće briga za predmet pred našim očima, mi ne ulazimo u taj predmet već ga naprosto uzimamo kao nešto dano, on za svijest osjetilne izvjesnosti jest.

Osjetilna izvjesnost takovo neposredno znanje koje se njoj pojavljuje uzima za najbogatiju spoznaju bez ikakovih granica, jedno obilje spoznaja koje joj se nude kao na pladnju neka omiljena hrana, stol jednoga obilja, stablo puno plodova sa kojega stabla ili stola uzima osjetilna izvjesnost jedan komad i ulazi u njega da bi potom taj komad podijelila sa drugima. Osjetilna izvjesnost jest to bavljenje plodovima na stablu ili hranom na stolu zvanom 'ovo'. Kao takva, imamo da osjetilna izvjesnost (sebe) pokazuje najistinitijom ne izostavljajući ništa iz predmeta koji je ispred nje. Ono ispred nje nalazi ona kao cjelokupnu potpunost. Ta očigledna izvjesnost same osjetilne izvjesnosti izdajući se najpotpunijom i najistinitijom, ipak je ništa drugo doli jedna najapstraktnija i najsiromašnija istina. Ona kao takva samo kaže da neka stvar, neko čisto 'ovo' koje se nalazi ispred nje, koju ona vidi, do koje dolazi, da ta stvar ili predmet, naprosto jest. Njezina je istina samo bitak tih 'ovo' stvari za koje ona nalazi da one naprosto jesu. U toj se izvjesnosti pojavljuje svijest koja vidi čisto 'ovo' (predmet) kao čisti ovaj (Ja). Ovaj (Ja) nije stvari izvjestan jer se to Ja kao svijest razvija i pokreće misli. Uzmimo primjer.

'Ovaj' (Ja) vidi ispred sebe knjigu, 'ovo'. Ta knjiga je tu, ona jest, ispred Ja, no, kada se Ja okrene ili kada prođe neko vrijeme, te knjige više neće biti iako je Ja uzeo tu 'ovo' (knjigu) kao gotovu i danu, da ona jest. Ili, uzmimo sat. Dok Ja ovo piše, sat pokazuje točno 16:02, a kad se takorekuć ja okrene, nije više 16:02, niti je dan nedjelja (kada ovo ja piše), niti 13.03, niti 2016 itd., itd.

Niti 'ovaj' (Ja) niti 'ovo' (predmet) ne tiče se istine osjetilne izvjesnosti onoga sata ili one knjige. Paz'te, ovdje imamo za zapamtiti dvoje, a to je:
a) Ovaj, a to je Ja
b) Ovo, a to je predmet

Uzmimo 'ovo' (predmet) i uzmimo da je 'ovo' koje nalazimo ispred nekoga Ja stablo. To stablo koje je ispred Ja je upravo ovo 'ovo'. Ja pak to stablo vidi kao stablo, ali Ja nije toga stabla izvjestan jer Ja - kao što smo gore već spomenuli - razvija i pokreće misli, takorekuć, stalno je u izvjesnoj promjeni (Heraklit). Stablo ili 'ovo' sadrži u sebi mnoštvo raznih svojstava, ono se odnosi prema drugim stvarima koje Ja uzima kao dane. Ipak, ništa od toga ne tiče se istine same osjetilne izvjesnosti. Niti ja niti 'ovo' (drvo) nemaju značenja. Ja i 'ovo' (drvo) naprosto jesu, a to jesu samo zato što jesu. I upravo to što Ja ili 'ovo' (drvo) naprosto jesu za osjetilno je znanje ono bitno. Ta jednostavna neposrednost Ja i 'ovo' predstavlja istinu osjetilnoga znanja. Osjetilno je znanje upravo u tome. To je Ja i 'ovo' njezina cijela istina kojom se ona busa u prsa kao da odista vidi bitak stvari. Uzmimo znanstvenika, nekoga psihologa, nebitno koje provenijencije. Psiholog zna samo ovo ili ono pojedinačno, u opet, pojedinačnoj sferi zvanoj 'ta i ta' psihologija. Ako sada psihologu dođe žena i kaže mu da ima problem histerije tada psiholog ili vidi da je problem kod te žene histerija ili nije histerija. Ako pak jest, tada psiholog ima ispred sebe pojedinačnost, točnije, histeriju te žene. On za tu histeriju samo zna da ona kod žene jest, da je tu i to je sve. Ništa više, ništa manje. Međutim, usprkos tome što je psiholog došao do dijagnoze histerije, čisti bitak koji sačinjava bit same te izvjesnosti (u ovom slučaju, ženine histerije) i koji je iskazuje kao istinu te izvjesnosti nije sve što osjetilna izvjesnost vidi, tu se odigrava još štošta toga što sama svijest ne vidi. Osjetilna izvjesnost nije samo ta jednostavna neposrednost (histerija u gore spomenute žene) nego je njezin, paz'te, primjer. Primjer, a ne sama izvjesnost koje je osjetilna izvjesnost primjer.

U svemu tome nalazimo jednu glavnu razliku. Iz čistoga bitka ispadaju oba 'ova', a to su: 'Ovaj' kao Ja i 'ovo' kao predmet ili stvar. Ako mislimo tu razliku kao 'ovaj' i 'ovo' dolazimo do toga da niti Ja niti 'ovo' nije neposredno (u osjetilnoj izvjesnosti) već da su Ja kao i 'ovo' posredovani. Ja je izvjesno putem 'ovo', bez 'ovo' nema ni izvjesnosti Ja. Ona gore spomenuta ženina histerija ne bi se očitovala kada ne bi bilo onoga Ja gore spomenutoga psihologa, ta histerija ne bi bila izvjesna, Ja je izvjesno ženine histerije. 'Ovo' je daklem izvjesno putem Ja, bez Ja nema ni izvjesnosti toga 'ovo'. Ja je izvjesno nečega, na primjer, knjige, a knjiga je u izvjesnosti pomoću Ja. Maknemo li jedno, i drugo biva maknuto; maknemo li drugo, i prvo biva maknuto. Ta je razlika neposrednosti i posredovanja na samoj osjetilnoj izvjesnosti za koju Hegel veli da tu razliku moramo primiti kakva je 'o sebi', a ne da spominjano vrijeme na satu, kada se ovo pisalo, uzmemo kao ono 'o sebi', te druge primjere koje smo naveli. Paz'te nije histerija one žene nešto 'o sebi' već je to samo putem Ja.

U 'o sebi' imamo postavljeno jednostavno neposredno postojeće (bit), predmet, on jest bez obzira znali za njega ili ne, dok drugo imamo postavljeno kao nebitno i posredovano, što nije 'o sebi' već pomoću drugog, a to je upravo ono Ja koje 'ovo' (predmet) zna, samo da jest, da ona histerija jest, a to što on jest za osjetilnu izvjesnost može biti ili ne biti, a da nije „pitanje je sad“. Uzmimo to ovako: Sat pokazuje da dok pišem jest 16:02, ali čim sam se okrenuo nestade 16:02. Tih 16:02 što sat pokazuje nije 'o sebi', a ipak osjetilna izvjesnost to uzima kao 'o sebi' (u trenutku kada je 16:02), ona kao što smo spomenuli uzima stvari na gotovi i dati način. Da „ovo stablo jest“, tako gleda osjetilna izvjesnost, da ono jest, a ipak, najednom se dogodi da stablo nije i sada je tu zgrada, pa onda imamo da opet osjetilna izvjesnost kaže da „ova zgrada jest“, kad najednom zgrada se sruši i sagradi se neboder, i opet dobijemo da sada „ovaj neboder jest“ itd., itd. To možemo varirati kako god. Ispada da dobijemo nebrojeno puno tih osjetilno izvjesnih jestova. Taj predmet („stablo“, zgrada, neboder) za osjetilnu izvjesnost samo jest, i to bez obzira da li ona za njega zna ili ne. Taj predmet ostaje i kad se za njega ne zna, histerija će one žene ostati i kada psiholog za nju ne zna. Znanje ovdje ne postoji ako nema toga 'ovo' predmeta. Moramo vidjeti da li je predmet u samoj osjetilnoj izvjesnosti njezina bit, tj. da li je predmet takav kakvim ga osjetilna izvjesnost vidi. Da li predmetu, da bude bit, odgovara kako on postoji u osjetilnoj izvjesnosti. O 'ovo', predmetu, ne razmišljamo šta bi predmet (ono „stablo“, zgrada i neboder) bio, nego kako ga osjetilna izvjesnost uzima 'o sebi'. Moramo vidjeti kako ga ona uzima 'o sebi'.

Uzmimo jedan omanji dijalog.
Osjetilnu izvjesnost pitamo sljedeće: Osjetilna izvjesnosti, reci nam, šta je to ovo?
Osjetilna izvjesnost: Ovo? To je drvo.
A šta je sada?
Osjetilna izvjesnost: Sada je zgrada.
A sada?
Osjetilna izvjesnost: Neboder.

Tako odgovara sama osjetilna izvjesnost. Upitamo li osjetilnu izvjesnost, šta je ovo 'sada'? Osjetilna izvjesnost će odgovoriti, na primjer, ovako: Ovo 'sada' je oblačan i kišan dan. Paz'te, osjetilna izvjesnost (dok ja ove retke pišem, u nedjelju, u Đakovu, u sobi, 13.03.2016 i slično) jest u pravu. Pada vani kiša i oblačno je, ali, već sutra ili za par dana nema više te istine osjetilne izvjesnosti. I sada, paz'te, za par dana, ako to napišemo ili zapamtimo, tu prostu istinu osjetilne izvjesnosti, da vani pada kiša i da je oblačno, odjednom, nema. Osjetilna izvjesnost postupa sa oblačnim danom i kišom onako kako se ono neposredno pokazuje, a paz'te, ona kao takva upravo to (oblačan i kišan dan) uzima kao nešto postojeće, dok je ono zapravo nepostojeće. Hoće se reći da se 'sada' osjetilne izvjesnosti održava, ali ne kao oblačan i kišan dan što ona uzima kao nešto istinito. Isto je tako i za 'sada' sunčana i ne-kišovita dana. On za osjetilnu izvjesnost jest na isti način kao i kišovit i oblačan dan.

To što se održava nije neposredno ono je neposredno samo za osjetilnu izvjesnost. Ono je pak posredovano. Oblačan i kišan dan kao sunčan i vedar (bez kiše) dan nešta je trajno i to se održava time što, bilo oblačan i kišovit dan, bilo ne-oblačan i ne-kišovit dan, nije. Osjetilna izvjesnost je ravnodušna spram onoga što pridolazi. Ni oblačan i kišovit kao ni vedar i ne-kišovit dan nisu njezin bitak, ipak, za osjetilnu izvjesnost, i jedno i drugo njezin su bitak. Takvu jednostavnost koju putem negacije koja nam pokazuje da 'ovo' ili 'sada' te izvjesnosti uopće nije, ni ovo ni ono, već ne-ovo ili ne-sada, ravnodušna i na 'ovo' i na 'sada' (osjetilne izvjesnosti), nazivamo općim. To opće, istina je osjetilne izvjesnosti. Opće je također i ono osjetilno, no prije nego što pređemo na opće ubacimo jedan primjer kako bi prikazali 'ovo' osjetilne izvjesnosti.

[Nea--]

danijeel kaže:

Ne opet taj Chesterton, o bože.
Ovako, pretpostavljam da si čitala "Pravovjerje" u starom izdanju, ne ovome od gospona đebice (Ivo Džeba). I ja to tamo za božić pročitah dva puta kao i sve tada prevedeno, čak i pisah na takav način i onda rekoh sebi "nećeš više, bit ćeš svoj. Šta je Chesterton?" Lijep i zgodan stil, šaljivđija koji pazi sad, ni Nietzschea ne poznaje, ja bih sam mogao napisati pet knjiga na Chestertonovo Pravovjerje doslovno se rugajući Chestertonu njegovim oružijem, no šta imam od toga, da budem Voltaire, rugalica svih tih autora što naših što stranih i ispijam na hektolitri kava kao Balzac?

Meni je do ozbiljnosti, do znanja, potpunoga shvaćanja, šta imam od takvih autora? Lijepo je to sve čitati, no pokraj Organona ili Etike ili sistema znanosti da ja čitam sve od Chestertona? Pa nisam lud. Tražiš li ti lijepe stilove ili znanje? Ako tražiš lijepe stilove onda to čitaš i to je ono što otkriva šta ti hoćeš od riječi ili misli. Razonodu, zabavu, riječju, dekadenciju. Chesterton je dekadent, zabavan i lijepoga stila, vedroga duha, ali bitno dekadent, i vedri duhovi mogu biti dekadenti, on sam se usudi pisati o Nietzscheu, ali on sam pazi sad, uopće Nietzsche ne misli o čemu se knjiga može napisati. Zašto ne misli, jer polazi od pazi sad, kršćanstva, kada misliš autora ili mislioca unutar okvira kršćanstva tada ne misliš ono što je taj mislioc mislio već misliš kršćanski, Nietzsche je bitno sam (njegova misao) van metafizike, a pazi sad, to Chesterton uopće ne zna, da zna ne bi pisao ono što je pisao o Nietzscheu.

Nije to to,kod Chestertona nećeš naći apsolutno ništa osim zgodnoga stila pisanja paradoksnog dapače, ako ti je do njega pročitaj sve. Pazi sad, Hegel ti daje SISTEM, pazi, sistem, a ti ideš Chestertona čitati? Treba li šta nadodati ili?

Ja preferiram Hegela, kad smo već na ovoj temi. Kakav pobogu Chesterton. Vedar duh, lijep stil, ali ni on sam bitno ne zna ništa, ali je razumljiv i ugodno ga je čitati, zabavan je, paradoksan, a naravno takvi imaju svoje čitatelje.
Utipkaš "Hegel" u tražilicu i izbaci ti slike Hegela, pogledaj te slike, ozbiljan čovjek, odmah vidiš da njemu nije do šaljenja već po portretu, on se ne zamara paradoksima, to je za djecu, pardon, Chestertona.

Uskoro se vraćamo Hegelu, dosta je bilo djecorijanaca i tih tkz. klubova gdje se djeca okupljaju diskutirajući o "idejama" Chestertona. "Ideje" Chestertona svašta će misao upoznati.

Možda si ti, Danijeele, sve ovo napisao krajnje ozbiljno, ali meni zvuči kao da se šališ i sam sa sobom smiješ dok ovako pričaš
Možda je to već utjecaj Chestertona - "Pravovjerje" mi još nije na redu, pročitala sam Čovjeka koji je bio četvrtak, a prije toga Živo čudo; sada čitam Kuglu i križ. On mi ima nekakav blagi i diplomatski humor, kakav volim - da li je to tipičan engleski humor, s obzirom da volim tu detached irony kod svih engleskih autora? ne znam...
Ne znam što je rekao o Nietscheu. Btw, što ste svi poludjeli za tim Nietscheom? To je literatura za adolescente... kao i Dostojevski, Sartre, Camus, Faulkner, svi ti koji se bune i koji bi nešto drugo od onoga što jest.... Ja sam u godinama kada mi treba baš ovo što ima Chesterton (i drugi engleski autori): blago i samoironično prihvaćanje sebe i svijeta bez suvišnih unutarnjih sukoba, nepomirenih suprotnosti, prejakih emocija, previranja, naviranja i tome sl.
Da opet citiram Campbella: "Starija dob traži jaču mitologiju"
Tebi je "do znanja, do potpunoga shvaćanja, ozbiljnosti", no ima ljudi koji puno bolje uče kroz humor nego kroz preveliku ozbiljnost, i ne mogu se složiti da je Chesterton takav kakvog si ga opisao (vedar, zabavan, lagan - zvuči ko pisac ljubavnih romana) jer njegovi likovi već pri prvom (obično neobičnom) susretu umjesto "Dobar dan, kako ste, odakle ste", odmah upadnu u filozofske rasprave i razmjene sa citiranjem svojih omiljenih autora, što je ono kako ja zamišljam da bi zapravo trebalo biti i u reality (Da tako jest u reality, vjerojatno bi mi se život sveo na beskrajne šetnje po gradu i upuštanje s neznancima u filozofske rasprave a doma uopće ne bih imala laptop)
Također me zanima kako je netko tako inteligentan kao Chesterton mogao postati katolik (meni je katoličanstvo najgora religija na svijetu, a za religije mislim isto što i Cambell tj da su "obrana od pravog doživljaja (boga)")

Sigmund:

Pa, sad, na to se ne može odgovoriti jednom rečenicom. Svatko mora sam proniknuti u vlastitu prirodu. Načelno se može reći da tu vrijede ista ona načela koja smo spominjali kad smo govorili o supstanciji i akcidentima ili esenciji i pojavi. Ili ukratko o pojmu kao takvom. Jedno se shvaća kroz drugo (supstancija kroz akcidente, itd.). Ništa nema trajnu i čvrstu esenciju. Sve je prolazno. Prema Buddhi, čovjek nema trajno ili samo-subzistentno jastvo (tj. njegova supstancija nije ništa drugo nego agregat njegovih akcidenata). Vidi "tri oznake egzistencije" (three marks of existence).

Ja sam nekako više shvatila da je Buddha govoreći o "vlastitoj prirodi" mislio općenito na ljudsku prirodu, na ono što je jednako kod svih ... Slažem se da se "jedno shvaća kroz drugo" i da je cjelina to što jest zahvaljujući dijelovima koji je sačinjavaju, te da nema ničega što bi se moglo izdvojiti i reći "Ovo je vječno a sve ostalo propada" - premda mi ovde na pamet pada "emergencija", koja je ako se dobro sjećam bila "ono što nadilazi cjelinu i njene dijelove"?
Što se tiče toga da je sve prolazno, mislim da postoji nešto što nije prolazno a to je sam život On se neprekidno obnavlja, pojavljuje se gdje ga najmanje očekuješ, cvjetići niču između uskih pukotina betona, a u prirodi se neprekidno odvija smjena generacija - pa kako smo mi ljudska bića u stvari sam život, tj njegova manifestacija, možemo reći da smo "vječni" pošto je život u nama vječan (to je kao u fizici s energijom koja se ne može izgubiti, nego samo prelaziti iz jednog stanja u drugo). Ja sam otkrila da kad o sebi mislim na taj način, da sam "život" (a ne "osoba" - osoba je privid, prolazna je) da se puno bolje osjećam i da se više nalazim u trenutku a manje u prošlosti i/ili budućnosti, koje za razliku od prije, "koristim" (kad su već tu) samo ako u njima imam pronaći nešto lijepo, nekakav užitak, nešto dobro, srcu drago, itd.
Da li se u hegelovskom smislu može reći da se ne poistovjećujem ni sa supstancijom ni s njenim akcidentima, nego s emergencijom?
(danijeelu će se kosa na glavi dignit .... )

Ako ti se toliko sviđa, možeš se priključiti hrvatskom čestertonskom društvu:
http://croatianchestertonians.blogspot.hr/

Hvala!!!!!

[Sigmund]

Nea-- kaže:

Ja sam nekako više shvatila da je Buddha govoreći o "vlastitoj prirodi" mislio općenito na ljudsku prirodu, na ono što je jednako kod svih ... Slažem se da se "jedno shvaća kroz drugo" i da je cjelina to što jest zahvaljujući dijelovima koji je sačinjavaju, te da nema ničega što bi se moglo izdvojiti i reći "Ovo je vječno a sve ostalo propada" - premda mi ovde na pamet pada "emergencija", koja je ako se dobro sjećam bila "ono što nadilazi cjelinu i njene dijelove"?
Što se tiče toga da je sve prolazno, mislim da postoji nešto što nije prolazno a to je sam život

Za život Hegel kaže da je "neposredna ideja" ili "pretpostavka pojma". Pri tome treba imati na umu da je ideja za Hegela jedinstvo pojma i realnosti:
"...budući je spoznaja pojam ukoliko je za sebe ali je kao subjektivnost u odnosu s objektivnošću, pojam je u odnosu s idejom kao pretpostavljenom ili neposrednom idejom. Ali neposredna ideja je život.
Ovo se odnosi na logički život (život kao logička kategorija), za razliku od "prirodnog života". Prirodni život je:
"...život kao projiciran u izvanjskost egzistencije koji je uvjetovan anorganskom prirodom, gdje su momenti ideje višestrukost zbiljskih formacija."
...nasuprot tome:
"Život je u ideji bez takvih pretpostavki koje su u formi oblika zbilje; njegova pretpostavka je pojam."

...i dalje:
"U prirodi se život pojavljuje kao najviši stadij, stadij kojega izvanjskost (eksternalnost) prirode postiže povlačeći se u sebe i prevladavajući sebe u subjektivnosti. U logici, to je jednostavna unutrašnjost (Insichsein), koja je u ideji života postigla izvanjskost koja mu izvorno korespondira; pojam koji se
ranije pojavio na sceni kao subjektivni pojam, jest duša samog života; to je poriv koji za samog sebe posreduje svoju realnost posvuda u objektivnosti."

Relacija života i duha:

"U duhu, međutim, život se pojavljuje djelomice kao ono što mu je suprotno, a djelomice kao postulirano u jedinstvu s duhom, a ovo se jedinstvo ponovno rađa kao čisto potomstvo duha. Jer ovdje se život uzima općenito u svom stvarnom smilsu kao prirodni život, jer ono što se naziva život duha kao duha, jest njegova osobita narav koja stoji suprotstavljena pukom životu; baš kao što govorimo, također, o naravi duha, premda duh nije prirodno biće nego je prije suprotnost prirodi. Život kao takav, dakle, je za duh djelomice sredstvo, i kao takvoga ga duh sebi suprotstavlja; a djelomice je duh živući pojedinac, a život je njegovo tijelo; i opet, to jedinstvo duha s vlastitom živom tjelesnošću rađa se iz samog duha kao idealno. Nijedna od ovih relacija s duhom ne tiče se logičkog života i život ne treba ovdje smatrati niti instrumentom (Mittel) duha, niti momentom onog idealnog ili lijepog. U oba slučaja, kao prirodni život i kao život koji stoji u relaciji s duhom, život posjeduje determiniranost svoje izvanjskosti, u prvom slučaju kroz svoje pretpostavke koje su druge formacije prirode, u drugom slučaju kroz ciljeve i aktivnost duha."

...jer:

"Život, razmotren sada pobliže u svojoj ideji, jest po sebi i za sebe apsolutna univerzalnost."

Nea-- kaže:

Da li se u hegelovskom smislu može reći da se ne poistovjećujem ni sa supstancijom ni s njenim akcidentima, nego s emergencijom?
(danijeelu će se kosa na glavi dignit .... )

Ja bih rekao da je to isto, naime ako se poistovjećuješ s emergencijom, to je isto kao da se poistovjećuješ sa supstancijom ili esencijom. Naime i supstancija i bitak i esencija i cjelina...itd - sve je to prevladano (Aufhebung) jedinstvo svojih momenata. Razlika između njih je samo kontekstualna, odnosno, shvaćene kao logičke kategorije, koje su onda kao takve svaka pojedinačno pokušaj definicije apsoluta, jedna proizlazi iz druge tako što u tome ne uspjevaju (u tome da budu apsolutne) zbog inherentnih kontradikcija. Jedino apsolutna ideja, kao jedinstvo pojma i realnosti jest zaista apsolutna i kao takva se pokazuje da je ona isto ono što je bila i prva i najsiromašnija kategorija - bitak. Razlika je samo u tome što je bitak apsolutno neposredan, a apsolutna ideja je apsolutno posredovanje.

[danijeel]

„pročitala sam Čovjeka koji je bio četvrtak“

Ja sam čovjeka koji je bio četvrtak pročitao u petak i to namjerno. Možda je to pomalo „zločesto“ no uživao sam čitajući to u petak, šalim se naravno.

Što se tiče Pravovjerje nakon prvoga čitanja i oduševljenja (stilom) ostavio sam to sa strane i razmišljao o tome i kada je oduševljenje posvema splasnulo, pomislio sam u sebi da napišem protuvjerje tj. krivovjerje i da istim stilom kao i Chesterton napišem rugalicu samo u obrnutom pogledu, ali sam ubrzo odustao iz više razloga koji ovdje nisu bitni. Chesterton je samo jedan debeljuškasti šaljivđija, nesretne svijesti, o da. Znaš da se on htio ubiti u mladosti? Da, da. To ti je nesretna svijest. Ti njegovi paradoksi jesu njegov stil, zabavno je to sve, ali za djecu koja se igraju klikerima u parku, meni je to sada malo - kako da to kažem - blesavo, šta ja imam gledati kako se djeca klikeraju u parku? Nisam pedofil, pobogu, pa da me vija policija po gradu sa kojom sam i imao „problema“ u ne tako davnoj divljoj mladosti, naravno ne zbog pedofilije. Sam je Chesterton rugalica svima onima koji nisu kršćani i u njegovoj glavi to je sve smisleno i razumljivo, poštujem to ali ne i njegovu glavu, smatram da je ona dvoje; šuplja i prazna, daklem, šupljoprazna. Samo ima jedan bitan problem kod njegove glave i svatko tko ima glavu to vidi. Koji je to problem? To bitno nije filozofija, a pazi sad ovo, još se i filozofija mora prevladati, tako da.

Njegove knjige se bave - Hegel bi rekel - apstrakcijama. I to je istina, sve njegove knjige jesu apstrakcije, sve što je on napisao je „zdravi“ razum, a ja sam osobno „psihijatrijski“ slučaj, mene to zdravlje razuma, kako da to velim, baš i ne zanima, zato i jesam „psihijatrijski“ slučaj. Znajući šta su apstrakcije u što neću ovdje ulaziti (Hegel je tu nevjerojatno fascinantan da me iz dana u dan iznenađuje kada se promisli šta je napisao) ne mogu više tako nešta čitati kao što se ne mogu igrati kao dijete sa klikerima u parku osim ako sam pozeničio. Chesterton je svojim stilom došao do kršćanstva, a pazi sad, istim tim stilom ti možeš doći i do ateizma ili pak nekršćanstva. Njegovo pisanje nisu nikakovi argumenti za kršćanstvo, to su apstrakcije, moram li baš dva forumska posta o onome čime se bavi „zdravi“ razum, pa chestertonijanci za njega i vele „apostol zdravoga razum“ što je po meni i za mene vrhunac ironije. Ja se na to mogu samo nasmijati i „jedino“ ja to kužim, zašto jest ironija i zašto jest smiješno. No dobro.

U filosofskom pogledu (a to je ovdje i najvažnije), Chesterton je jedan plebejac i kao što je Hitler za Jungera bio plebejac tako je i Chesterton za mene. Nećeš kod njega naučiti ništa umnoga iako možda on takorekuć u djelima „filosofira“ osim stila putem kojega možeš i sama biti kao on ako imaš kako kažu „ono nešto“, takorekuć, možeš se baviti apstrakcijama, no to je već zdravi razum tj. nazadnjaštvo, to što Chesterton radi je unutar ili-ili, time razum barata pa je lako napraviti rugalicu kada se nauči stil bio to u ovome pogledu Chesterton ili netko njemu protivan. Ako ga u kršćanstvu proglase svecem (a sigurno hoće) nema se tu šta više nadodati, znaju oni da Chesterton njima ide pod ruku, apologet je apologet i takvi se proglašavaju svetima, sa druge strane onaj tko nije u njihovim vodama, ma bio isti svetac kao i njihovi, taj se ne proglašava svecem jer ergo nije njihov, on mora biti unutar svih tih dogmi i cijele te hijerarhije da bi uopće mogli razglabati o tome da se nekoga proglasi svecem, ne mogu ga proglasiti ako nije njihov, mogu samo svoje, mislim to je i logično, unutar njihova okvira kako bi Nietzsche rekel u 'Istini i laži u izvanmoralnom pogledu'.

Ono što svatko mora ili treba znati kada je česi u pitanju jest to da kod Chestertona nećemo naći visoki filozofski nivo, ako je nekome do ozbiljne filozofije od česija nema kruha. To je moja poanta, mislim da je to ovdje i više nego jasno. I onda naravno da se postavlja pitanje kao što je „šta je bolje, potrošiti mjesec, dva na iščitavanje svih Chestertonovih prevedenih djela ili Aristotelovih, pa makar čitajući dvije njegove stranice mjesec dana i misliti ih?“ Ne znam za tebe, ja znam šta je za mene odgovor i šta je meni činiti i šta ja hoću, kome je do lutanja, razonode i zabave, necjelovita obrazovanja i tome slično, taj neka radi šta ga je volja. Ja sam tolerantan na sve to, ne bih rekel strog kako je Sigmund napisao; samo ukazujem iako znam da vjerojatno „nitko ne kuži“ ukazivanje ili pokazivanje i da je to na forumu čak i besmisleno koliko i davmlini postovi, pa ako ništa drugo neozbiljno, pošto je forum forum i svatko na forumu koliko toliko piše sve i svašta, tu i tamo nađe se nešta pametnoga za pročitati, ali u suštini cijeli ovaj forum ili neki drugi forum je ni više ni manje doli jedna velika napuhana gluparija koju bi ja da imam štapinu i da je forum kao neki okrugli balon unutar kojega je zrak ono u njemu napisano opalio toliko jako da bi cijeli balon izgubio zraka i jednostavno puknuo, i na to bi se čak i smijao, ne zlurado dapače, kao oni monasi koji se griju na budinim kipićima, tako nekako bi i ja sa ovim forumom. No dobro, dosta slikarija.

Pitanje je samo šta koga zanima, filozofija ili nešta od nje drugo, ili i jedno i drugo. Ne može se imati sve, i ovo i ono. Mislim, i ja bi i ovu i onu ako me razumiješ, al kad nemoš, neće one tako šta, nisu tolerantne na moju toleranciju ovoga i onoga. Česi (tako mu ja od milja tepam, kao onaj pas „lesi“ Chesterton mi je „česi“) u svojem traganju za bogom kao i sva nesretna svijest samo se pokušao ubiti; da sam ja tada živio i bio njegov poznanik, sam bi mu dao uže i rekao bi mu: „Apostole zdravoga razuma ovo stablo kruške ima čvrste grane za tvoju težinu“, na što bi on vjerojatno u svom stilu odgovorio: „Mislim da ipak neću, puknuti će grana“.
A to zašto je ironija kada Chestertona nazivaju „apostolom zdravoga razuma“ to ostavljam sebi za smijanje.

A sada me oprosti, idem staviti nastavak svijesti.

[danijeel]

2.

Uzmimo svima poznate sportaše kao Janicu i Ivicu Kostelić te Blanku Vlašić. Janica i Ivica su kao što znamo odlični skijaši. Oni su to postali poradi toga i samo toga što im je otac još dok su bili mali pokazao 'ovo' u obliku skijanja čime ih je kao neko majmunče istrenirao ispunjavajući na njima vlastite želje i projekte. Što je zapravo porazno, kako za oca tako i za djecu. To 'ovo' osjetilne izvjesnosti bilo je presudno u razvoju Janice i Ivice čija je svijest zastala u 'ovo' osjetilne izvjesnosti, što znači da jedino što su oni poznavali, što poznaju i što će poznavati jest upravo 'ovo' osjetilne izvjesnosti, kao i većina ljudi, i upravo je to već po pojmu čovjek, upravo porazno. Inače, jedan mi je poznanik rekel da je u dnevniku vidio da Ivica Kostelić govori kako mu je najveća ljubav upravo skijanje (ja ne gledam televiziju, ali znam šta se događa što putem poznanika, što ukućana, što putem neposrednih razgovora). Dokle ta ludost ide možemo vidjeti već na samom tom iskazu samoga Ivice. Nije tu riječ o tome da Ivica najviše voli skijanje već to da Ivica sav jest u samome 'ovo' osjetilne izvjesnosti, tj. na tome je stupnju, a taj stupanj, paz'te, kod Hegela je najniži. Paz'te, na tom stupnju, pa to su vam pas, svinja, koza i to, ništa to ne mijenja ako pas, svinja i koza imaju cijelo krdo iza sebe, ako imaju obilje mesa, mlijeka i hrane ili ako leže u blatu novaca, apsolutno ništa. Tu nemamo posla sa čovjekom po pojmu (rod čovjek) već po vrsti.

Isto tako kao Ivica i Janica, i Blanka Vlašić, naš drugi odličan atletičar. Oni su, kao takvi, na stupnju svijesti i to najniže osjetilne izvjesnosti, zastali u 'ovo', još nisu ni došli do (daleke) samosvijesti tj. jesu no to je opet samo početni stupanj žudnje, osjetilna izvjesnost je takorekuć prešla u žudnju početnoga stupnja samosvijesti. Nema niže od toga osim možda plavuša iz viceva, za to bi se moralo iznaći i niže. Šalu na stranu, vratimo se tomu zašto pak nisu?

Njihovo skijanje kao i atletika jest projekt njihova oca, želja njihova oca. Oni su očev proizvod, a ne (takorekuć) samo-svoj-čovjek. Njihovo bavljanje onime čime se bave nije proizišlo iz njihova samosvijesna izbora ili (ako hoćete) samosvijesti, koliko im je ono (takorekuć) ukazano, od oca prikazano, kroz to što im je otac bilo Blanke, bilo Ivice i Janice, pokazao upravo putem ja, upravo to 'ovo' osjetilne izvjesnosti koje je 'ovo' njihov otac htio i koji su oni putem oca, a ne sebe, preuzeli. U razloge zašto nećemo ulaziti jer za ovu temu to nije ni bitno. Gotovo kao da su (uz dužno poštovanje njihovim sportskim tkz. uspjesima) programirani. Cijeli život obilježen očevim željama projiciranim na djecu koja to prihvatiše gotovo pa bez ikakovoga učešća njihove samosvijesti. I to je porazno, a paz'te, ljudi se dive takovim ljudima. Kažu "to je čovjek" ili "i ja bi tako" iako niti je to čovjek niti je pametno da i on tako. Nije se njih ništa pitalo, oni su izdresirani da postanu to što su postali, izdresirani ili bolje rečeno ne-navlastiti bezličnici, znamo da pesek koji je izdresiran obožava vlasnika, sluša vlasnika, sve radi onako kako vlasnik kaže, voli onu hranu koju mu vlasnik servira i tome slično. To je naravno, u potpunosti porazno za Ivicu, Janicu i Blanku. Isto tako, bilo koji drugi odličan sportaš ili sportašica sličnoga očeva projekta i očevih želja (sa time da toga ne mora niti biti).

Svima je nama na neki način netko govorio nešta dok smo bili mali dečeci, jednome je dečecu otac govorio „nogomet, nogomet, nogomet, nogomet“ do u lošu beskonačnost dok je možda drugome dečecu otac govorio „balet, balet, balet, balet“ također do u lošu beskonačnost. Više manje svatko je od nas bilo od strane majke ili oca doživio neku vrstu loše beskonačnosti da se tako izrazimo. Onaj otac koji svome dečecu jedino što zna prenijeti kao neku „vrijednost“ jest davanje lopte da je dečec napucava po dvorištu dok ne razbije susjedov prozor umjesto da uči dijete i tome slično, ili onaj koji dečecu daje nešta drugo da napucava nije obrazovao dečeca i nije se potrudio oko dečeca. Onda dobijemo - što je često slučaj - da takav jedan otac ili majka kao velika većina očeva i majki posvema i samo neobrazovano da neobrazovanije ne može biti ne uče vlastitu djecu stvarima koje jesu za učiti jer i sami nisu naučeni ili samoobrazovani, već djeci daju lopte za napucavanje i tome slično.

Kada velimo da roditelji nisu samoobrazovani ne mislimo ovdje na završetak fakulteta pa onda dobijemo da oni koji imaju završen fakultet jesu samoobrazovani, dapače, daleko od toga, čovjek može biti i akademik i ujedno bitno biti neobrazovan iako je vjerojatnost za to ipak manja negoli u ovih običnih profesora u osnovnim i srednjim školama koji zaista jesu neobrazovani (ne svi da se razumijemo). Nažalost to je tako u većini obitelji, provincijalni i tradicionalni roditelji koji ne znaju ni vlastitu djecu učiti, paz'te, ne znaju upravo zbog toga što ni sami sebe nisu naučili, što su oni sami bitno ne-svoji, kopije, otuđenici, ne-navlastiti, bezlična Se-ad.

I kada imamo takovu jednu situaciju u obitelji, takovo jedno nazadovanje i takove jedne roditelje koji sami sebe nisu obrazovali onda imamo da oni hode odgajati svoju djecu i kao rezultat znamo šta tu dobijemo. Takav jedan rezultat imamo pred našim očima i sve što moramo napraviti jest prošetati malo noge i otići pokraj neke osnovne škole ili srednje škole ili otići u neki kafić ili u neki klub navečer ili na neko okupljanje pa vidjeti tu djecu uzrasta 10 do 25 kao odraz njihovih vlastitih roditelja i onda imamo da je zaista - kako i Vanja Sutlić veli - da zaista tako nečega nije bilo niti na kraju Rimskoga carstva, takva ponašanja. Takav jedan mentalitet, takav jedan idiotizam i takvo jedno nazadovanje gdje nemamo Čovjeka, gdje nemamo ljude, već neke tamo poluljude ili neljude više životinji nalik ljude, kako bi Gajo rekao "čovjeka koji nije čovjek" bez svojosti i navlastitosti mi nalazimo danas čim nogom stupimo izvan praga naše kuće. Da ne duljimo, otac kao i drugi očevi tj. roditelji zaista ne uče djecu. Usprkos tome što ne uče to je porazno za njih. No dobro. To je otprilike što se primjera tiče, vratimo se na opće.

Kada kažemo jest; 'ovo' drvo jest, 'sada' dan jest, ovdje zgrada jest i tome slično, tada, ovo opće 'ovo' jest. Sa time da mi sebi ne predstavljamo ono odista opće 'ovo' koliko samo izražavamo to opće. Nije ono (to se ovdje hoće reći) ono odista opće kao takvo. Ne. Putem jezika mi opovrgavamo naše mišljenje toga 'ovo', on nam pokazuje da to 'ovo' osjetilne izvjesnosti i nije baš 'ovo', a pošto je ono opće istina toga 'ovo' (osjetilne izvjesnosti), a jezik izražava tu istinu, tada nije moguće da mi možemo izreći osjetilni bitak koji mislimo.

Ranije smo spomenuli primjere stabla, zgrade i nebodera koji kada smo se okrenuli, nestadoše. To što je bilo tada 'ondje' (stablo, zgrada i neboder), netom je nestalo čim smo se okrenuli. Na tome 'ondje' ili 'ovdje' iščezavaju stvari dok samooo 'ovdje' ne iščezava nego jest trajno u iščezavanju stvari (stabla, zgrade, nebodera). Uzmimo grad Zagreb. On jest, on je ovdje, tu, kao grad Zagreb. U njemu sada, ovoga trena, dok ovo pišemo, u toliko i toliko sati, rađaju se i iščezavaju ljudi, smiju se i žaloste, pričaju i ogovaraju, sjede i leže i tome slično. Sve to u 'ovdje' upravo jest bez obzira šta 'ovdje' jest (rođenje, iščeznuće, razbijena vaza i slično). Daklem, 'ovdje' jest bez obzira na to šta ovdje jest.
Ovdje(tu) je to svejedno.

To 'ovo' imamo kao posredovanu jednostavnost, tj. opće.
Osjetilnoj izvjesnosti koja na sebi pokazuje opće kao istinu svoga predmeta, ostaje čisti bitak (njezina bit), i ta bit ne kao nešto neposredno nego nešto čemu je negacija i posredovanje ono bitno, ne ono što mislimo pod bitkom nego određeni bitak koji je kao određen ono čisto opće dok naše mišljenje nije to opće. Za naše mišljenje istinito osjetilne izvjesnosti nije opće. 'Ovo' stablo, 'ova' zgrada, 'ovaj' muškarac, sve to nabrojano pod 'ovo' koje mi uzimamo kao gotovo nije za naše mišljenje ono opće. Nije 'ovo' stablo koje je 'ovdje' istina osjetilne izvjesnosti. Naše mišljenje to uzima kao istinito, riječju: Ovo ovdje nije ovo ovdje.

Daklem, rekosmo da za naše mišljenje istinito osjetilne izvjesnosti nije uopće tj. čisto opće, njemu kao takvom ostaje samo prazno 'ovo' i 'ovdje' osjetilne izvjesnosti. Usporedimo li sada odnos ja (znanje) i 'ovo' (predmet) sa njihovim odnosom u rezultatu, tada, možemo vidjeti da se njihov odnos preokrenuo. Predmet koji je trebao biti ono bitno sada je za osjetilnu izvjesnost ono nebitno poradi toga što je ono opće u što se predmet pretvorio, za osjetilnu izvjesnost postalo ono nebitno, osjetilna izvjesnost sada postoji u znanju (ja) koje je prije, paz'te, bilo ono nebitno.

Sada imamo da je istina osjetilne izvjesnosti u predmetu kao mojemu predmetu, u mojem. Sada taj predmet ('ovo') jest time što Ja za njega zna. Ovdje već imamo (prvi) prijelaz iz 'ovo' osjetilne izvjesnosti u ja. To ne znači da je time što Ja sada zna 'ovo' (predmet) da je time sama osjetilna izvjesnost ukinuta, ne, već znači da je ona iako je prognana iz predmeta još uvijek tu, ona je samo otišla u Ja. Hegel veli da je potisnuta natrag u to Ja. Nije ukinuta, što je važno da ovdje napomenemo. U Ja sada leži istina osjetilne izvjesnosti, u neposrednosti toga Ja sada leži sve ono što inače iščezava u pojedinom 'ovo' i 'ovdje', ali pošto Ja to sada zadržava ono za Ja ne iščezava.
Uzmimo stablo. Stablo je 'ovdje', Ja ga vidi, a već sutra stablo nije 'ovdje'. Ono je iščezlo iz 'ovdje', a Ja ga je zadržalo. U 'ovo ovdje', neko Ja, uzmimo da je to Marko, vidi, uzmimo katedralu. Marko vidi i potvrđuje da je katedrala 'ovo ovdje'. Sa druge strane uzmimo Mariju čije Ja vidi neku trgovinu donjega rublja. Marija također kao i Marko vidi i potvrđuje (u ovom slučaju) trgovinu donjega rublja bez obzira što je za Marka možda donje rublje suvišno na Mariji. No dobro. Šta hoćemo reći?

(To ćemo reći drugi puta)

[Nea--]

danijeel kaže:

Chesterton je samo jedan debeljuškasti šaljivđija, nesretne svijesti, o da. Znaš da se on htio ubiti u mladosti? Da, da. To ti je nesretna svijest.

Kada se netko želi ubiti u mladosti, to nije ništa čudno. Mladost koja sebi postavlja pitanja kad tad mora dospjeti u slijepu ulicu, ako imalo logično razmišlja, i tu se onda nađe pred starom dilemom: To be or not to be ...
Razmišljati o smrti/samoubojstvu u mladosti više je, rekla bih, znak zdrave nego nesretne svijesti. Taj se tjesnac mora proći. Ono što je zanimljivo je kuda te dalje odvede ... I usput bih ja tebe pitala, kakva bi to bila "sretna svijest"?

danijeel kaže:

Njegove knjige se bave - Hegel bi rekel - apstrakcijama. I to je istina, sve njegove knjige jesu apstrakcije, sve što je on napisao je „zdravi“ razum, a ja sam osobno „psihijatrijski“ slučaj, mene to zdravlje razuma, kako da to velim, baš i ne zanima, zato i jesam „psihijatrijski“ slučaj.

Nećeš kod njega naučiti ništa umnoga iako možda on takorekuć u djelima „filosofira“ osim stila putem kojega možeš i sama biti kao on ako imaš kako kažu „ono nešto“, takorekuć, možeš se baviti apstrakcijama,

Ono što svatko mora ili treba znati kada je česi u pitanju jest to da kod Chestertona nećemo naći visoki filozofski nivo, ako je nekome do ozbiljne filozofije od česija nema kruha.

Sorry, ali nije li cijela filozofija, Hegelova i bilo čija = apstrakcija? Čim ne pišeš upute za otvaranje konzerve i ne citiraš Muhamedova pravila za čist i pobožan život, ti si u apstrakciji.
Možda neću naći ništa novo kod Chestertona ali ja niti ne tražim a priori nešto "novo". Traženje novog je još jedna odlika mladosti (uglavnom) Ono što ću tamo naći međutim, to su igrarije - igre riječima, igre slikama, igre na miljun malih načina... To mi je blisko, i nešto se u meni tome raduje. Slične stvari je radio i Boris Vian, ali čini mi se daleko pretencioznije, ozbiljnije, želeći prenijeti poruku; Chesterton možda isto tako hoće prenijeti poruku ali imam dojam da mu je to svejedno i u drugom planu, i da je ono što ga uistinu zanima njegov odnos sa samim sobom, i da se on cijelo vrijeme obraća samome sebi, nečemu u sebi, nekom svome drugom Ja, te s njime raspravlja o unutarnjim proturječjima, i rješava ih. Samo što sve to radi pred promatračima, vjerojatno zato da sebe obaveže na veću ozbiljnost u tom važnom poslu
Dakle, on ima unutarnja proturječja i trudi se izmiriti ih; to što ih ima znak je da je bogat iznutra a ja smatram da je to jedino istinsko bogatstvo koje ti nitko ne može oduzeti, i drugo, to što se on trudi ta svoja bogatstva dovesti u nekakav red i dati im smisao i ljepotu, makar se jedini smisao očitovao u smijehu i razdraganosti, znak je da je odabrao pravi put, barem što se mene tiče....

danijeel kaže:

Ja sam tolerantan na sve to, ne bih rekel strog kako je Sigmund napisao; samo ukazujem iako znam da vjerojatno „nitko ne kuži“ ukazivanje ili pokazivanje i da je to na forumu čak i besmisleno koliko i davmlini postovi, pa ako ništa drugo neozbiljno, pošto je forum forum i svatko na forumu koliko toliko piše sve i svašta, tu i tamo nađe se nešta pametnoga za pročitati, ali u suštini cijeli ovaj forum ili neki drugi forum je ni više ni manje doli jedna velika napuhana gluparija koju bi ja da imam štapinu i da je forum kao neki okrugli balon unutar kojega je zrak ono u njemu napisano opalio toliko jako da bi cijeli balon izgubio zraka i jednostavno puknuo, i na to bi se čak i smijao, ne zlurado dapače, kao oni monasi koji se griju na budinim kipićima, tako nekako bi i ja sa ovim forumom. No dobro, dosta slikarija.

Česi (tako mu ja od milja tepam, kao onaj pas „lesi“ Chesterton mi je „česi“) u svojem traganju za bogom kao i sva nesretna svijest samo se pokušao ubiti;da sam ja tada živio i bio njegov poznanik, sam bi mu dao uže i rekao bi mu: „Apostole zdravoga razuma ovo stablo kruške ima čvrste grane za tvoju težinu“, na što bi on vjerojatno u svom stilu odgovorio: „Mislim da ipak neću, puknuti će grana“.
A to zašto je ironija kada Chestertona nazivaju „apostolom zdravoga razuma“ to ostavljam sebi za smijanje.

Kažeš da nisi strog, a onda sve ovo o "ispuhavanju balona" i "dodavanju užeta".... No dobro, ti to možda ne zoveš strogošću nego "dosljednošću", "ozbiljnošću", ili nekim drugim akcidentom koji ti se dopada
Traganje za bogom tj za smislom, za objašnjenjem onoga što na prvi pogled (ni drugi treći četvrti peti .. ) nije jasno toliko je urođeno svakom čovjeku da ne znam kako itko može pričati o "traganju za bogom" kao o nečemu inferiornom, kukavičkom, kao da se traga za utjehom dok se u stvari cijelo vrijeme traga za logikom? To mi nikada neće biti jasno... Jedino moguće objašnjenje bi možda bilo da oni koji o tom traganju govore svisoka i prezrivo zapravo zamišljaju da "tragači" tragaju za nekakvim vanjskim autoritetom, likom oca koji će im pomagati i olakšavati stvari, i tome sl... Zapravo je traganje za bogom = traganje za sobom = traganje za smislom, za cjelokupnom slikom, za odgovorom na pitanja Tko smo, odakle smo i kamo idemo, odnosno: najobičnije traganje za još uvijek nepoznatim uzročno-posljedičnim vezama stvari, pojava i događaja. Jednoga će se dana znanost samo "bogom" baviti i ne znam gdje će onda biti filozofija ....

A za "apostol zdravog razuma" - u stvari ni ja ne znam zašto tako Chestertona zovu, jer je na mene ostavio dojam ćaknute ali pronicljive osobe, arhetipske Lude koja je prinuđena istinu govoriti kao nešto smiješno kako bi ova uopće mogla doprijeti do ikoga, a što se tiče njenog razumijevanja, tu bi vrijedila ona Isusova "Tko ima uši neka čuje..." Uostalom, i Isus je za života bio neke vrste Luda, koja je kasnije postala Junak, ali to je već druga priča. Moram ti reći da je meni to najdraži arhetip
To je ono što ostaje, dočim je ozbiljnost, ozbiljno učenje, ozbiljno usvajanje ozbiljno novog ono što se na kraju pretvori u neku vrstu komedije, koja međutim više u sebi ne nosi ništa ni ozbiljno ni istinito jer je ona upravo suprotnost svega toga pa je u svojoj pojavnosti lišena svih tih hvalevrijednih prvobitnih nauma.
Dakle - vanjska ludost u sebi krije mudrost, dočim vanjska ozbiljnost u sebi uvijek nosi zrnce (sjeme, klicu) rugla/ridikuloznosti.
Pa sad ti vidi je li bolje biti ridiculous izvana ili iznutra

[parsifal]

danijeel kaže:

. Chesterton je samo jedan debeljuškasti šaljivđija, nesretne svijesti, o da.

.......................................


. Sam je Chesterton rugalica svima onima koji nisu kršćani i u njegovoj glavi to je sve smisleno i razumljivo, poštujem to ali ne i njegovu glavu, smatram da je ona dvoje; šuplja i prazna, daklem, šupljoprazna.

..............

Chesterton je u svakom slučaju ogledalo !
U njemu svako ugleda ono što nosi u sebi

Mnogi su velikani poštovali Česija mnogo više od danijela s malim d i dva slova e.

E sada, da li danijeeeel ne poštuje Česija zato što njega-danijela malo tko ili nitko ne poštuje

ili velikani poštuju Čestertona zato jer su i sami velikani, ostavljam vama na prosudbu a za vašu pouku naveo bih vam koliko su jaaaaako velikani poštovali Česija
===========





1.
Slavni filozof (i ateist) Ernst Bloch izjavio je da je Česterton "bio najmudriji čovjek na svijetu".

2.
Čak je i Mahatma Gandhi priznao da je na njega značajno utjecao jedan Čestertonov esej čiju je ideju primijenio u svojoj političkoj borbi za neovisnost Indije . Gandhi je izjavio da je čitanje tog eseja bio udarac munje za njega.

3.
Michael Collins tvrdi da je jedan Česijev roman utjecao na njegov način borbe za slobodnu Irsku.

4. Ingmar Bergman tvrdi da je njegova najdraža drama ona Čestertonova i on je po toj drami snimio film 1958.

5. Chesterton je najcitiraniji pisac u svojoj zemlji iako nije završio niti fakultet.(Inače je napisao 80 knjiga , oko 200 kratkih priča i oko 4 tisuće eseja te nekoliko drama.


6. Bio je visok 1,95 m i težio 140 kg pa su ga od milja zvali kolosalni genij i genijalni kolos.

7. Užasavao je Miroslava Krležu kada se čitalo Čestertonovo glavno djelo o kojem se raspravljalo na Gvozdu u krugu Krležinih prijatelja.
Krleža je izjavio da ''zbunjeno stoji pred Čestertonom kao pred sfingom i on iskušava moju starost i iluminaciju''.


8.
Jorge Luis Borges divio se Čestertonovim detektivskim romanima čiji je glavni junak jedan katolički svećenik. U filmu je ovog svećenika- detektiva ovjekovječio Sir Alec Guiness koji je u svojoj autobiografiji napisao kako je ovaj fiktivni svećenik-detektiv toliko utjecao na njega da je napustio ateizam i prešao na katolicizam.
Dok je snimao film i glumio katoličkog svećenika detektiva, 11-to godišnji sin Sir Alec Guinessa obolio je od poliomijelitisa i bio paraliziran od struka nadolje. Guiness piše da je za vrijeme jednog snimanja u Francuskoj u odjeći katoličkog svećenika otišao u obližnju crkvu i počeo moliti zavjetovavši se da se neće protiviti da njegov sin postane katolik ako Bog ozdravi njegovog sina.
Izgleda da je bio uslišan, sin mu je ozdravio i zanimljivo u 15 godini dječak je odlučio postati katolik . Sir Alec guiness nije se protivio i ispunio svoj dio dogovora.
Kasnije je i sam Alec Guiness prešao na katoličku vjeru.

9.
1922 godine ( u svojoj 48 godini) Chesterton je primljen u Katoličku crkvu i to je nazvao ''najvažniji događaj mog života''.
Izjavio je ''da je ta crkva jedina crkva koja se usudila ići s njim u dubine njegovog vlastitog bića .''
------------------------


Neke Chestertonove misli su :

-Da nema Boga ne bi bilo ni ateista .

- U vezi čuda najviše zapanjuje što se ona doista događaju.

-Ljubav znači voljeti ono što je nevoljivo; u protivnom to uopće i nije vrlina.


-"Ljudi koji se protiv Crkve počnu boriti zbog slobode i čovječanstva, završe tako što odbace i slobodu i čovječanstvo samo da bi se mogli boriti protiv Crkve. Njeni će neprijatelji upotrijebiti svako oružje protiv nje, mačeve koji sijeku njihove vlastite prste i ugarke koji spaljuju njihove vlastite kuće...
Oni su spalili svoje vlastito žito da bi potpalili Crkvu; uništili su svoja vlastita sredstva da bi uništili nju. Svaka je batina bila dovoljno dobra da bi se njome udaralo po Crkvi, makar to bio zadnji komadić drveta preostao od njihovog vlastitog raskomadanog namještaja.''

[Nea--]

danijeel kaže:

2.
... Sa druge strane uzmimo Mariju čije Ja vidi neku trgovinu donjega rublja. Marija također kao i Marko vidi i potvrđuje (u ovom slučaju) trgovinu donjega rublja bez obzira što je za Marka možda donje rublje suvišno na Mariji. No dobro. Šta hoćemo reći?

(To ćemo reći drugi puta)

Sigmunde, mislim da je nađeno tko će "popularizirati" Hegela
Ti samo utvrdi je li stvarno priča o Hegelu pošto češće spominje neka druga imena (Marka, Mariju, Blanku, Janicu i Ivicu, čak i njihova ambicioznog ćaću ko neku zločestu vješticu )

parsifal kaže:

Chesterton je u svakom slučaju ogledalo !
U njemu svako ugleda ono što nosi u sebi

... sve je ogledalo ....

parsifal kaže:

Ljubav znači voljeti ono što je nevoljivo; u protivnom to uopće i nije vrlina.

... odnosno "Ljubi neprijatelja svoga" (jer ljubiti prijatelje je prirodno i lako i ništa posebno - to sav svijet radi)
Ovo je i princip metode zvane hoponopono; za Martinusa je "ljubiti nevoljivo" preduvjet tzv "drugog rođenja" kojim čovjek dobiva kozmičku svijest; Campbell je pak u vezi "drugog rođenja" otkrio da je u mitovima to najčešće prikazano kao "djevičansko rođenje" odnosno rođenje u duhu i od duha - postajanje čovjekom iz životinje... To bi konkretno bilo otvaranje četvrte srčane čakre koja je prva "ljudska" čakra, dok su donje tj prve tri "životinjske" u smislu da su sjedište instikata koje dijelimo sa životinjama (instinkt za preživljavanjem, seksualni instinkt i instinkt za moći tj potvrđivanjem svoje volje)
Eto.... sve se poklapa

Čujmo što će dalje reći Hegel, tj Danijeel ....
(stali smo na Marku i Mariji i trgovini donjeg rublja)

[Sigmund]

Nea-- kaže:

Sigmunde, mislim da je nađeno tko će "popularizirati" Hegela
Ti samo utvrdi je li stvarno priča o Hegelu pošto češće spominje neka druga imena (Marka, Mariju, Blanku, Janicu i Ivicu, čak i njihova ambicioznog ćaću ko neku zločestu vješticu )

Pratim ja što uvaženi kolega danijel piše, i nemam što dodati. Sviđa mi se, vidiš da nemam primjedbi. Jedino što bih ja to malo skratio, ali dobro.

[danijeel]

Par off topic postova, pa se vraćamo na Fenomenologiju.
@ Sigmund
Znam, ali pratim tekst, skratiti ga znači nešta kao sumirati, imam i to, ali samo kao dodatak, i dodao sam paragrafe prije neka tri tjedna da se ne zagubim, problem je što od paragrafa mogu napisati više stranica što ovdje nisam stavljao. A ovo stavljeno od svijesti, prvo poglavlje svijesti je opet tekst koji nije zgotovljen jer imam tekst koji je zgotovljen, ali taj tekst ne stavljam jer je opet u takorekuć dinamičkom procesu, nešta čovjeku nadođe pa nadoda i tako se to popunjava i kleše. Ili nešta ostane nekako mehaničko ili suhoparno, pa se onda na tekst vrati i nadoda, popravi i tako to. Uglavnom ima posla kao u priči.

@ parsifal
Žao mi je, ali sada kreće dugiii tekst.

1.

Ugledam ja i u Hitleru ono što nosim u sebi.

No dobro, dosta je bilo praznoljubaca, pa da se i ja sam osvrnem na parsifalov post, biti će malo poduži, otvoreniji i ozbiljniji, mala packa ali umjerena packa kao one packe koje dobivaju bebe po guzici kada guzicu naslone na vruću peć u kojoj ipak nešto gori za razliku od parsifalove glave gdje kao da ne gori vatra, to neće biti nalik onoj packi kao što je dobio omen prije nekih par mjeseci na ovome forumu, ali bitno slična. Stoga se unaprijed ispričavam na otvorenosti jer netko jednostavno mora nešta napisati, pa ću to napisati ja sam. Ne volim murost, previše zaudara, kao đubrivo na polju oko kojega se razne muhe zujare skupljaju kao oko strvine hijene ili one ptice što letaju po nebu pa se spuste i kljucaju strvinu kao da nikada strvinu kljucali nisu. Ne znam šta vas privlači na mudrost, tamo imamo samo ono prazno, a ja kada ovako pišem, pišem naravno u kontekstu teme, ne idem takorekuć postrance kao dosta komentara koje ovdje pročitah. Marija, Marko i slično jesu samo primjeri koji se koriste iz vlastite glave kako bi se prikazalo koliko toliko na ne suhoparan način, da ljudi pod forumskim nickovima ne zijevaju i tome slično, prvo poglavlje osjetilne izvjesnosti, da imaju neku, ako ćemo tako, predstavu o čemu sad taj Hegel piše tamo u tom prvom poglavlju jer lako je to pročitati treba to misliti tako da u potpunosti shvatite i probavite kao kada uzimate kao ja sada kavu, ispijete kavu i tu tekućinu vaš organizam u potpunosti probavi, razgradi i tome slično da bi naposljetku to probavljeno izbacili van kao oni koji Hegelovu Fenomenologiju shvate ljestve, a ja ću to sa zadovoljstvom baciti kada potpuno shvatim cijelu Fenomenologiju. Bilo bi dobro da je netko napisao nešta smisleno (držanje teme) uz dužno poštovanje gosponu pod nickom Sigmund kao „šta je to 'ovo' što Hegel stalno kroz poglavlje koristi“ pa bi se moglo diskutirati i to opet koliko toliko smisleno jer ovo je forum, a na forumu smislenost igra ulogu koliko i apstinencija Don Huanu. Pošto je gospon pod nickom parsifal nešta napisao, i to opet onako izvan teme onda mi ne preostaje ništa drugo nego da i ja odem pomalo „izvan“ teme pošto sam si već dopustio osvrt na česija, naravno izazvan Nei-nim komentarom koji je prvi bio off teme. Umjesto da se diskutira o Hegelu, pa ne mora to biti baš Fenomenologija, mi diskutiramo o voćkama na stablu, no dobro ja sam reagira ili pokrenuo sa Chestertonom, pa možemo sad svi off teme kao oni luđaci na španjolskoj koridi. Prvo Nea, pa ja, pa parsifal, pa će poslije ovoga komentara opet ili parsifal ili Nea ili netko treći. Pobogu, a gdje je Hegel? Možda posebna tema o Chestertonu pa možemo svi blebetati kao babe na pijaci, pa tko hoće biti baba neka izvoli; ja ne volim tržnice, a i babe me ne zanimaju.

Vidim gospone parsifal da je vama do velikana, to je pohvalno jer i meni je; a vidim volite biti i autoritativni, to je porazno, kako da to kažemo, desno ili nazadno. Vaš zbrdodolni post pokazuje dvoje. Prvo, pozivanje na autoritete nabrajanjem imena kao da su to sastojci čokolina i drugo, napadanje na osobu što se u vašemu postu jasno vidi, onako oprezno zakamuflirano. Ako ste „iziritirani“ onime što ste pročitali mogu vas shvatiti, svatko reagira burno na nešto na što je osjetljiv, na što je vezan i tome slično, ali zato nas Kant uči da životinjstvo i sve ono što spada u životinjstvo čovjek mora staviti sa strane ako hoće biti čovjek, stoga bi vam za lektiru preporučio studiju ili proučavanje Kantove Antropologije.

Sa druge strane to isto već uči i Aristotel sa svojim kategorijama ili točnije sa supstancijom, da druge značajnike ne spominjemo, a Chesterton kada je već Nea načela, pa se ja nadovezao, pa opet vi i vjerojatno poslije ovoga posta budete opet, ali ja više neću jer me Hegel zanima tj. da se bude on topic ili na temi kao jahač na konju, a ne na žirafi. E vidite, u te značajnike Chesterton ne spada. Vi parsifal ličite na čovjeka kao i svi ljudi koje ja viđam vani dok idem u knjižnicu, Vi imate istu boju kože kao i ja, isto državljanstvo kao i ja, vjerojatno ste i nešta slično čitali kao i ja i tome slično, ali još niste Čovjek, daleko ste od toga kao razbojnik od slobode ili stoik od slobode, kako god. Kako pak to? Da bi čovjekom bili morate to shvatiti, ne onako puko, već potpuno i zato Aristotelove kategorije, ponajviše supstancija, jest tu nešto najdragocijenije, paz'te to je prst koji ukazuje na vrata (ako volite slike) i na vama je da prođete, ako vi zadržite pogled na prstu, nećete vidjeti vrata, nažalost mudroprazni često samo gledaju na prst, a ne vide vrata, a najtragikomičnije je kada oni koji gledaju samo na prst skupljaju duše oko sebe da se tako izrazimo. To da budete čovjek vam ne kažem samo ja ovim putem, ja nisam bitan, mišljenje je ono bitno, već vam to kažu svi značajniji mislioci, stoga, morate biti Čovjek, a ovo što Vi u postu pokazujete ne dolazi od Čovjeka, dolazi od nečega drugoga, da prostite, od životinje. Stoga, jedan ispad histerije neke žene ne razlikuje se od „tona“ vašega posta koji je porazan, nemoćan, aracionalan, kako god, a još ako ste i stariji gospon to je sve i poraznije, jer u toj dobi moramo imati um koji drži uzde konja. Ja inače volim konjeve, ali mi previše smrde, nećkaju se, idu vamo tamo i tako to, ali zato ih uzdama zauzdavam, a ne da budem od njih zauzdan, tada bi bio nalik psu na lancu. Šta se mene tiču lanci?

Da ne govorimo o pogreškama, onim logičnim kao pozivanje na autoritete i osobni zakamuflirani napad u vezi - kako velite - poštovanja. To je porazno i to zreli ljudi ili muškarci ne rade, samo konji. Vi naprosto ne znate da ne znate i to još ne znate, da vam to još i pokažem? A paz'te sad, ja sam vam kao neko skitalo sa ceste, bez ugleda i tome slično, a mogu vam bez problema očitati „bukvicu“, uživo da i ne govorim, pisano pogotovo i to sve na lijep i pristojan način. No dobro. Kada već kaljate temu kao neki pijanac šank vašim blebetarlukom koji je sve započela žena Nea ili možda djevojka, a možda i djevojčica, do žene žena mora doći, uputio bih vas na to da otvorite topic o Chestertonu i tamo pišite koliko vam volja o česiju, ljude, a pogotovo mlade ljude česi zaista zanima zato vidimo da imamo i te brbljatorske klubove gdje se uz pivo, kavu, čaj ili šta ti ja znam šta već ne priča o česiju. Česoljubci. Ne volim niti jedne ljubce, nije dobro ljubiti nešta ma šta to bilo od domovine do žene no to je već posebna tema. Chesterton jest privlačan kao neki dan jedna plavuša koju sam vidio vani, jako privlačan, ali to je samo plavuša. Meni vam nije do plavuša sa time da me nemojte krivo shvatiti kada sada pročitate šta ću napisati, nije da nema istine, a i dosta se šalim sa ovim postom. Priznajem da su lijepe i privlačne, ali ja vam ne volim plavuše osim samo kada mi trebaju, i inače nemaju ništa u svojim glavama bez obzira na plavu kosu, ne volim niti pojavnost nečega, a i bio sam sa plavušama tako da znam te glave i šta imaju u glavama (cipele, parfeme, jezik i tako to, ali pošto one od mene ne traže toliko inteligenciju ili da im pričam o Dostojevskom pola dana, a ja od njih gluparije i da me obasipaju gluparijama o tome šta je kupila danas, jer joj izgledam lijepo, šta je danas doživila itd. tako se mi nađemo na pola puta i sklopimo deal). A ono šta imaju u glavama jest: Šupljina i praznina, šupljoprazlje. I to vam je Chesterton samo što nije plav i debel je, dobro, možda ne baš debel, ogroman je, taj nije mogao ni pasti koliko je bio velik, vjerojatno nije spavao na krevetu pošto mu je tijelo bilo krevet, a glava jastuk. Kada citirate Blocha ja bih tu bio veoma oprezan jer Vi uz dužno poštovanje ne znate niti šta Bloch misli, niti kontekst, niti odakle ste to citirali i tome slično, da ne nabrajamo dalje.

Što se tiče vaše osjetljivosti, ne treba biti osjetljiv; osjetljivost kao i ideje ili ideali ubili su najviše ljudi u historiji, to vam i Emerson veli kada kaže da je zbog ideje kao takve ubijeno više ljudi nego zbog interesa i onda to zakucava time što kaže da ga sam bog sačuva takve duhovnosti, a ja bih tu još samo nadodao - pošto Emerson spominje boga - da me sam bog sačuva boga.
Kada pišem o česiju, onda morate znati da nečija kritika ili nečija šala ili i jedno i drugo ili nešta treće ima svoje mjesto, u ovom slučaju česija se stavlja na njegovo mjesto sa time da ne znate šta ja uopće pišem i na šta točno mislim poradi čega pišem ovaj off post kako bi eventualno vidjeli šta vam se kaže i u kojem kontekstu ja takorekuć koristim ili gledam na Chestertona i sve ono što je napisao, a ne kao da dijete stavite na police za knjige i onda mi velite da je uzmem knjigu, a dijete na polici pobogu, to bi bilo besmisleno. Gdje pobogu dijete na police za knjige? Tako i ja stavljam Chestertona na - kako vele - 'proper' mjesto. A koje je njegovo mjesto? Pa on pobogu nije niti kroz vrata prošao, tamo sa strane lupa glavom o vrata tako da bi drugi čitajući njega također lupali tako glavom o vrata, ako vam je do lupanja glavom o vrata čitajte Chestertona, a ako vam je kroz vrata ne čitajte Chestertona uopće.

[danijeel]

@ parsifal

2.

Vidite ja osobno (što će se vama činiti napuhano ili pretenciozno ili nešta treće) nemam šta od česija naučiti, shvaćate? Tko ga hoće čitati neka ga čita, nisam protiv toga, lupajte Vi glavom o vrata koliko vas volja, gledajte na onaj prst koliko vas volja, letajte kao one muhe oko đubriva koliko vas volja i tome slično, ali pokušajte me „shvatiti“ da je meni to posvema smiješno. Mislim, pobogu, šta vidite u tom lupanju glavom o vrata, gledanju u prst ili letanju oko - da prostite - govana? Umjesto da se „pozabavite“ odista mišljenjem Vi se zabavljate lupanjem glavom o vrata i drugime. Pa dobro, ali onda se nemojte poslije žaliti kada vas ona zaboli.

Kakav pobogu Chesterton? Da čovjek troši mišljenje na Chestertona, na apstrakcije razuma? Imamo Aristotela, Kanta, Spinozu, Hegela i ine, nešto iznad toga, to će reći, iznad česija i njegove „mudrosti“.

Daklem, imamo nešta što je iznad, a vi svi uporno ispod ili dole što ja osobno volim kod glave neke žene, da bude dole. Šta česi zna eto o supstanciji (da ne govorimo o drugim „stvarima“), o teletini i svinjetini već da tu je ekspert što se vidi već i po stomaku ili obliku česijeva tijela, on kada bi onakav ogromno mal pao dole ne bi mogao slomiti ruku ili kuk već bi slomio beton. Kakav pobogu Chesterton, shvaćate?
Pošto ste nabrojili „velikane“ što vam služi kao jedan štit iako ne vidim onoga tko napada, došao je red i na moj odgovor, ovo gore je bio uvod. U njemu ću opet uputiti ili ukazati na ono bitno što Vi ne vidite, vama je bavljenje voćkama na stablu ono što Vi zovete mudroljubljem, ja to zovem mudroprazljem.

O čemu je ovdje zapravo riječ na šta „svi“ reagiraju kao da je česi neki bog, pa jelte, tko napada boga, taj je sumnjiv, na lomaču sa njim, „tko je taj drznik koji napada Chestertona?“
Dobro, to se događalo, pa zapravo ne bi trebalo biti čitano u „opuštenoj maniri“ koliko hladne glave. Tako i ja čitam vaš postić, a ovaj je forum kao i većina foruma pun postića. Gdje ste vi u tome postu? Ovaj, onaj, nigdje vas, pa ono barem da napišete šta mislite o Chestertonu ako još to uvijek znate, šta mi vrijedi nabrajanje imena i napadanje na osobu? Gospon Puhovski bi vam rekel da ste napisali „elektroničku kupusariju“ sa time da je ovo vaše čak i više od toga. Dajte pobogu napišite nešta svoje pošto smo se eto dotaknuli Chestertona ali nemojte to više napisati ovdje, ovdje Hegela predstavljamo nego u nekoj drugoj temi otvorite o Chestertonu i ja vam tamo dođem pa vas malo „provociram“. Paz'te, i poznanici sa mnom jedva izdržavaju kada tu i tamo nešta pitaju (sada, hvala bogu riješih se i tih pitanja pošto radim na komentaru pa nikoga ne posjećujem i nitko mi ne smeta, a inače volim ljude samo što dalje od mene, tada ih najvriše volim), stoga mogu razumijeti da netko posvema nepoznat ne može izdržati, pa i to da bude malčice bezobrazan. Negdje sam pročitao da ste protivnik ispraznoga, a sami isprazno pišete, kako je to moguće? Zašto onda pišete ispraznosti? To već i Platon postavlja kao pitanje kada se pita u Sofistu o nebiću, kako je moguće da netko, na primjer, laže ili priča gluposti, a da to što priča nije istina i tome slično. Od onih koji vole mudrost očekujem mudrost, a ne mudroprazlje.
Ja zapravo - na koje 'zapravo' Vi reagirate - česija samo stavljam na njegovo mjesto koje mu po mišljenju pripada, on je nebitan za mišljenje, to je sve i to je ono jedino ovdje bitno. I poradi toga stavlja ga se na njegovo mjesto, a ne tamo gdje mu mjesto nije.

A što se tiče velikana odmah ću vam reći da ja ne poričem ono što su ovi nabrojani koje rabite kao neke tamo štitove bili, kao pisci, redatelji, umjetnici i nešta tome slično već poričem da su svi ti nabrojani koje ste Vi nabrojali velikani, od onih koji teže praznoj mudrosti kao što pretpostavljam da težite vi ali i ostali ne očekujem takve elementarne pogreške. To poričem ili negiram, sa pravom dapače. Kada su velikani ili odličnici u pitanju tada moram otvoreno napisati da sam ja tu stari (iako sam mlad) čovjek, učim od starih, ovi novi me ne zanimaju. Kakvi velikani, Bergman i svi nabrojani? Ne.

Vas bi zato sada upitao pošto se činite jednim mudroljubom kojemu je do velikana kao što je i meni, da mi kažete šta je velikan? To je moje prvo i moje zadnje pitanje, a odgovorite na njega u posebnoj temi, ne ovdje, jer upitah vas šta je velikan, a ovo je tema o Hegelu, moramo biti načisto sa nekim stvarima. Nazovite temu ili topic „velikani“ kako god, pa tamo možete ili možemo o velikanima, sada kada bi vi ovdje odgovorili, onda bi se nadovezala Nea, pa ovaj, pa onaj, a gdje je Hegel?
Mogao bi ja tu sa vama napraviti neki forumski dijalog naizva „Dijalozi“ i opet kao neki novi topic gdje bi forumaši pisali dijaloge jedan na jedan, pa da vidimo šta tko - kako ono kažu - jest. Ipak, nemam vremena sada za to, komentiram Hegela i Aristotela, a bogami nemam baš ni vremena na pisanje ovakvih odgovora, no to je već stvar sa početka ove temu koju spomenuh kao poteškoću. To bi se Vi sami trebali sjetiti ovdje na forumu ako želite vježbati umijeće dijaloga.

A sada krenimo.
Vidim da se svi pokrenuše zbog Chestertona umjesto zbog Hegelove misli jer Chestertonova je posvema nebitna, te dvije misli, to vam je neusporedivo i ja upravo tu neusporedivost branim i upućujem na Hegela ili na Aristotela čije sam kategorije ukratko i izložio ranije na ovome forumu i koje su naravno nadopunjene kod mene jer sve napisano od komentara nadopunjujem do strukture, pa i ovaj komentar nije dovršen, ono je više početak klesanja kamena, a za oruđe imam Hegelov riječnik (dva točno, Inw+Mag), komentar od Kojevea i predavanja od Vanje Sutlića, ali samo za provjeru jer me tu zanima koliko dosljedno pratim Hegelovu misao koju mislim na jedan veoma težak način, na navlastiti način, i to je teškoća koju samo oni koji komentiraju mogu znati kakva, paz'te, vama mjesec dana prođe za jednu sekciju od svega nešto manje od pedesetak stranica, u tih mjesec dana vi nikakovu knjigu ne pročitate, prelijepo je znati da sam zadnja tri mjeseca pročitao niti jednu jedinu knjigu, baš zato što sam ih sve pročitao. Čitati puno, a to ne misliti; to vam je dekadentno, imamo kod Barbarića u jednom eseju o čitanju lijepo prikazano šta to zapravo znači, pa si Vi sada mislite. Čitanje knjiga knjiga radi je dekadencija, nazadovanje, treba ZNATI čitati, a to malo tko zna. Netko u tri sata pročita knjigu, ja pročitam dvije stranice. Budimo kao one Kahnemanove kornjače jer zečevi su precjenjeni. Možda bi se netko upitao „kakvi zečevi i kornjače, šta ovaj priča, jesi lud.“ Onda mogu samo uputiti da uzme prevedenu knjigu od moga imenjaka Daniela Kahnemana, pa tamo može vidjeti kakvi zečevi i kornjače. No dobro.

Što se tiče Aristotelovih kategorija, nikoga to ne zanima, a paz'te Aristotelove kategorije su vam jedno more, tko u njega uroni, nema nazad, a ljudi čitaju šta, Chestertona? Gdje se bolje kupati, u lokvi kanalizacijske vode ili moru? Mudrosti ima više kod Nasredina ako je nekome do prazne mudrosti. Branim Hegelovu misao od nebitne Chestertonove i time ne ulazim u ništa drugo, kakav je Chesterton, kako piše, stil, koliko je važan, bitan itd., itd. ne osporavam ja to uopće, imam pravo na rugalicu kao i na lijenost kako bi to rekel jedan kubanac; također, ne ulazim niti u to šta su drugi o njemu rekli i tome slično, mene to ne zanima, ne bavim se gluparijama šta tko misli o kome, nisam žena pobogu. Sve nadovezujem na jedno jedino i bitno, a to je ovo, složio se netko ili ne: Chestertonova misao je prazna i šuplja, daklem, šupljoprazna, Hegelova misao sa druge strane ili Aristotelova misao nije prazna i šuplja, to vam je more, a Vi bi u lokve kanalizacijske vode? Pa onda izvolite, ja sam tolerantan, kome je do istine taj ne čita Chestertona i zna zašto. Jedna opaska, Avicenna je 40 puta pročitao Metafiziku i tek nakon jednoga komentatora je uspio „shvatiti“, većina komentatora se cijeli život bavila Aristotelom, šta bi danas na to takav jedan čovjek rekao, da, na primjer, netko pročita stotinu i više Chestertonovih knjiga, a ima, paz'te sad, Aristotela i Hegela? Da ih studira kao onaj Dale ili kod nas, dobro neću više spominjati već ga spomenuh ovdje. Moram li još spominjati neke? Paz'te, čitati Chestertona, čak proučavati, čak studirati i trošiti godine na Chestertona, a ima i toga, a u isto vrijeme imamo šta? Aristotela, Hegela, Spinozu, Kanta itd. moram li šta još uopće nadodati?

Ili sam ja pozeničio ili Vi ne vidite iako imate oči šta jest ovdje bitno, a šta nebitno, pa kada ja upućujem na ono šta jest onda me se šta? Bezobrazno napada, i to ipak malo bezobrazno, neinteligentno, dobro da je inteligentno onda bi parsifalu „oprostio“ (kao da sam se naljutio), ali nije, što ne očekujem od zreloga čovjeka osim ako je neko mladunče iza nicka parsifal što vjerojatno nije. No dobro, znam da to tako mora biti. Evo prošle godine, tamo za Božić ja i jedan poznanik išli smo kod jednoga drugoga poznanika. Uđemo u sobu i započnemo priču, soba puna dima kao neka stara slavonska pušnica, no da skratimo; moj prvi poznanik je rekao tom drugom poznaniku (ukratko) šta on misli o njegovim planovima, na što je drugi poznanik reagirao obrambeno, čak je skidao i bogove kao voćke sa stabla, bio je totalno izbačen iz takta. Znate zašto? Zato što je ovaj rekao istinu, a istina uvijek bode tamo gdje ljude najviše boli; u mozak. Ono što sam napisao o česiju jest istina ako idite šta vam se uopće govori, ako ne, onda to nije moj problem. Bitno je da se to napiše, pa makar i na forumu jer ljudi budu oduševljeni pa bi sve čitali od njega, a sa strane ostavljaju dragulje, paz'te, gdje bi se Vi kupali, u kanalizaciji ili moru? I ja sam se sam kupao u kanalizaciji, više nikada tamo ne idem jer sam otkrio more u moru nebitnoga.

[danijeel]

@ parsifal

3.

Nadalje, Vi tražite velikane u ovima koje ste nabrojali, nećete ih tamo naći. Vi njima sami pripisujete takorekuć „velikanstvo“ a da sami ne znate šta je veliko kod njih, i nitko vam to ne brani, ali prije toga morate biti načisto sa time šta je velikan da bi uopće o njima govorili ili nekoga nazivali velikanom. Ako sa time niste načisto kao šizofreničar sa stvarnošću, a bogami i mnoštvo „normalnih“ ljudi koje viđamo vani svakodnevno i kojime je stvarnost kao i šizofreničaru također i ovo i ono, onda sve ostalo pada u vodu kao latica sa stabla ili odjeća sa žene. Sa druge strane, mogu kontradiktorno, velikani su suvišni, više ne trebaju. Budite to Vi sami. I da, uopće se ne šalim sa onime što sam napisao o česiju.

Što se tiče Hegelova genijalnoga uvida u narav ili prirodu svega onostranoga koje možemo naći u trećemu poglavlju (a tu spada i ta prazna mudrost, ova ili ona, svejedno) nažalost ja tu ne mogu ništa, imamo mozgove čitajmo i mislimo to sami. Vidim da se ljudi dižu zbog česija kao i meni ujutro, a trebali bi zbog Hegela, kroz Hegela imamo da, paz'te, sam apsolut govori, znate li tko je to rekel? Vanja Sutlić. Nebitno je to ime ili njegov autoritet, šta je postigao i sve ono nebitno, bitno je samo šta je čovjek mislio, govor razotkriva, to imamo već i kod Aristotela u „O tumačenju“. Bitno je kako tko govori, šta govori i tome slično, jer onaj tko ne govori i šuti je budala iako naravno to ne mora biti, ili pak onaj tko melje gluposti također je budala, a koliko ljudi danas melje? Užasno puno da sama riječ užasno prestaje biti užasna. Samo je misao ono bitno kod spomenutoga Sutlića, a pošto se nositelj te misli zove Vanja Sutlić naravno da moram napisati ime, da bi ljudi znali tko je mislio, tko se odazvao mišljenju. Mišljenje je ono što se gleda i što sebe gleda. I sada šta, plivati i valjati se po kanalizaciji ili zaroniti u more, a ja samo velim „pobogu, gdje ćete u kanalizaciju?“ i još tu eventualno nadodao „Vi bezumnici“ bez negativnoga konteksta dapače.

Vidim imate dužnost, kao da ste neki plaćeni funkcioner da bi obranili od „napada“ samoga česija od jednoga nevelikana Danijela Bukvaševića pod nickom danijeel, a tko ste Vi parsifal, pod nickom parsifal? Imate li Vi ime? Ne morate biti anonimni ili se kriti. Ja se eto ne krijem pod nekim tamo nickom, već napisah tu tko piše, smatram to odgovornim da se zna tko šta piše ma tko pisao bio to kraljević Marko, sam papa ili ne znam, neki zatvorenik, beskućnik i tome slično jer za njih vele dno društvene ljestvice. Inače, vidjeh vrh društvene ljestvice i sam dok radih za razne gospodare i vjerujte mi to je toliko jedno dno da ja sam odlučih biti svoj. Nije vam uopće bitno - za vašu informaciju - tko koji status ima jer mudrost nema status kad smo već nešta o njoj natuknuli.

Stotine napisanih knjiga, poznatost ili slava Chestertona, ono što drugi o nekome priča, šta je to? Ne treba nitko o nikomu pričati ništa da bi netko bio nešta, budite Vi i bez toga velikan ili bolje odličnik. Cijela epoha je nihilistična, a Vi bi o velikanima, zar oni mudri ne bi trebali to vidjeti? Sumnjam da Vi vidite, no dobro. Šta je Hegelova misao nasprem česijeve, priznajem, ja osobno nisam napisao stotine i stotine knjige i samo dva čovjeka me poznaju, nemam utjecaja, nitko me ne citira kako velite, ali mene to ne zanima jer ja sam uronio u more ili prošao kroz vrata i nisam lud. Sa moje lijeve strane je Aristotel, a sa desne Hegel, a ja tamo njihovu misao mislim, u društvu sam i to lijepome društvu (česija smo izbacili, on tu ne pripada, on je tamo negdje na nekoj doljnjoj stepenici i pokušava se verati onakav debeljuškast ali mu ne uspijeva, evo Nietzsche mu se smije i gura ga nogom nazad, to je tako ničeanski). Naravno, šalim se, kako bi joker rekel (još kad sam gledao televiziju i filmove) why so serious? I to je (biti u tome društvu) vjerujte mi bolje nego svi oni isilovi luđaci koji duboko vjeruju da ih na onom svijetu čekaju djevice, šta će mi djevice kad imam Aristotela i Hegela, a i ovako ne volim djevice, neiskusne su. Što se tiče poštovanja, što je sa vaše strane zapravo bezobrazno, ne morate brinuti, ali se morate brinuti za mudrost.

Znate ako netko nije napisao stotinu i više knjige, niti je poznat, niti ima preko stotinu kila i tome slično što je sve posvema nebitno to ne znači da se ne može mjeriti sa velikanima ili da nije i sam jedan, meni je dovoljno što sam ja sam jedan sa sobom ili ja sam (u ne-stirnerovskom pogledu uzeto), stoga se ja ne mjerim u tom pogledu sa nikime, ali dobro, sa junacima ili odličnicima to je već druga priča, drugi kontekst, no i to nije nikakovo mjerenje, a tu je još i to da ne volim ili bolje, ne uzimam mjerenja za ozbiljno, previše je prirodoznanstvenoga u tome, sve se danas mjeri, a nitko ne misli. Evo, na primjer, mene nitko ne zna, nemam ništa posebno materijalnoga, ne družim se bezveze, dan mi je za većinu ljudi užasno dosadan kao što je i meni njihov dan užasno dosadan, soba i knjižnica, Hegel i Aristotel meni čine dan i tu i tamo poslušam neko predavanje ili nađem neki članak na internetu što radim u pauzi od Aristotela i Hegela ili tu dođem na forum staviti tekst kao sada, ili me nazove netko da provjeri šta koji klinac radim jer sam se kao što možete vidjeti u uvodu ovoga topica „odsjekao od društvenih kontakata“.

Uz dužno poštovanje danasnicima nalazim svoju sobu zanimljivijom od njihovih praznopukih druženja,pričanja i tome sličnoga. Moje pisanje na ovome forumu neće biti trajne prirode jer to je zapravo posvema isprazno na forumu raditi, što će reći da komentar Fenomenologije neće ovdje biti cijeli i dovršen zbog više razloga, naravno on će biti dovršen na kraju svega pa makar bio komentar 3 500 stranica. Ja sam ovdje već i napisao da kada dođem do određene granice teksta da napuštam i taj cyber prostor, pošto je to sve tu više manje isprazno, ja sam više za trg i da se tamo po trgu skita i filozofira ili barem u razgovoru, ali ako ni jedno ni drugo onda u sobi u svojoj glavi vodimo razgovor sa onime što čitamo tj. mislimo to, ponajviše higijenskih razloga radi jer na trgu kada bi vas neki čovjek počeo ispitivati to bi značilo da bi ovi drugi mislili da mu smrdi iz usta, šta oni uopće mogu čuti osim smrada iz njegovih usta? Ne mogu oni ništa čuti jer ništa ne misli.

Što se tiče Chestertona - da se opet vratimo na njega - o njemu se može više manje razglabati, čitati ga, kopirati stil, biti oduševljen itd. Ja sam tu eto malo „lud“ pa vidim u samo jednoj jedinoj kategoriji supstancije kod Aristotela više materijala za misao doli u svih stotinu i nešta knjiga i svega onoga drugoga što je uopće Chesterton napisao, jedna jedina kategorija i sad da ja šta? Čitam česija? Pobogu, pa nisam lud, bio sam, ali više nisam.
Kao jedan samo-sebi-dovoljan čovjek, u pogledu da se na nikoga ne ugledavam i nikoga ne uzimam samo tako velikanom jer velikana nema i koji se eto „zabavlja“ Aristotelom i Hegelom komentirajući ih prvenstveno samome sebi kako bi ih potpuno razumio, ulazeći u njihovu misao i prateći je putem čega „čuda bivaju svakodnevna“, to će reći, pomalo dosadna, ne potrebujem velikane; i uza sve to vjerujte mi da o njima znam više od vas. I kako tako jedan nevelikan, običan pučanin, jelte, može tako drsko napasti jednoga drugoga običnoga pučanina, i to još debeljucu, inače nosim naočale i sumnjam da bi Chestertona promašio kada bi ga vidio na ulici, i bez naočala bi ga vidio. Zapravo ja njega ne napadam iako bi ga sigurno gađao jajima da je živ ili uzeo štap i opalio ga po glavi na šta bi vi odmah mehanički pomislili „pa time bi ga napali“ i na šta vam ja ne mogu suvislo odgovoriti jer ne kontate vi uz dužno poštovanje ništa, ja ga samo stavljam na njegovo mjesto; kao da i ono nije napad.

Tko HOĆE znanje taj ne ČITA Chestertona osim kada mu je do zabave ili pojavnosti, kako god, to vrijedi i za sve drugo, mene takvi autori više ne zanimaju, čak i na „pikniku“ ih ne bi čitao, naravno, da se razumijemo, ne bih ja išao ni na piknik, čemu da idem kad imam svoju sobu? Ili, Voltaire bi rekel, svoj vrt koji zalijevam. Mislim da je to više nego jasno. Hoće li ljudi u budućnosti čitati Chestertona kao jednoga Hegela (pošto je ovo njegova tema) u to naravno ne da ne vjerujem već znam da neće, dapače, oni će njega čitati, ali mislim da me ne razumijete na šta ovdje točno mislim. Za mene je sva mudrost kada ste je već načeli sa Blochovim citatom koji se pripisuje Chestertonu, prazna, a i za Blocha je prazna u to budite sigurni.

Bergman čije sam filmove u ranijoj mladosti pogledao, nazvati Bergmana velikanom kinematografije znači imati pomutnju sa velikanima tj. nekome tko je doprinio toj grani je ispravnije doli nazvati ga nekakvim tamo velikanom. Velikane imamo kod Plutarha, a ovo što Vi nazivate velikanima nisu nikakvi velikani. Oni to mogu biti samo ako netko, neki genijalni čiko budućnosti napiše o njima ono što je napisao Plutarh, a paz'te sad ovo, toga neće više biti jer nema velikana, nema se o čemu pisati inače bi se ja sam bez ikakove pretencioznosti zatvorio u sobu na godinu ili više dana izlazeći iz nje samo poradi samih nužnosti i napisao tako nešta. Problem je što nemamo velikana. Stoga, o kome da pišemo? O Chestertonu? Bergmanu? Blochu? Eventualno bi mogao o sebi, ali trebaju mi drugi velikani, gdje da ih nađem? Ovo što nabrojaste nisu vam velikani i ja bih vas vjerojatno opalio po glavi štapom kada bi mi tako šta rekli uživo, pa bi pomislili da sam „lud“.

Kao lektiru da vidite tkz. velikane ili odličnike ja vam preporučujem - kao i svima naravno - 'Usporedne životopise', svaka noć po jedan životopis i možda budete naučili, manite se vaših nabrojanih velikana i čitajte Plutarha, ako nećete meni vjerovati onda ćete sigurno njemu. Kakav pobogu Bergman, Bloch, ovaj ili onaj, šta Vi pobogu pričate, jeste li pozeničili? Svi vi mudroljubni zašutite već jedanput.
Sve ostalo „ostavljam vama na prosudbu“.
Dobro.

A sada me oprostite, idem opet komentirati Hegela.

[Jednostavko]

danijeel kaže:

Kao lektiru da vidite tkz. velikane ili odličnike ja vam preporučujem - kao i svima naravno - 'Usporedne životopise', svaka noć po jedan životopis i možda budete naučili...

Podržavam danijeela. Plutarh je zaista izvanredan. Ne samo zbog biografija "velikana" nego i mnogih drugih "sporednih likova". Jedna od najboljih knjiga.

[parsifal]

OBJAVA RATA SIGMUNDU :

Razum te vodi do vrata, ali ne uvodi te u kuću.
- Rumi

Kolega Sigmunde !;
Primite na znanje :
Ko ne vidi ruku koja piše,misli da djelo iz pokreta pera proistječe.

Kolega SIGMUNDE !( a i danijele sa dva slova ee ),

KAKO NE VIDIŠ DA SI POSTAVIVŠI DEFINICIJE I LIMITE (definicije) ZBILJE I SPOZNAJE
OSTAO U PLATONOVOJ PEĆINI I VLASTITOG I UNIVERZALNOG RAZUMA .

Ako igramo po tvojoj definciji odnosno onim pravilima igre koje je racio postavio onda si ti potpuno u pravu i svaka rasprava je uzaludna jer je u toj tvojoj slici svijeta razum onaj koji i tuži i sudi.

Sinulo mi je da si ti u ovoj raspravi ustvari Pitagora koji tvrdi da postoje samo RACIONALNI BROJEVI i da on divno barata njima i sve se može proračunati.
Valjda znaš koliki je bio njegov šok i šok njegove škole kada su ustanovili da postoje tzv iracionalni brojevi. A gdje su još transcedentni,imaginarni ,kompleksni i hercegovački......

Govoreći visokoparnim pretencioznim filozofskim terminima ''tvoj '' odnosno univerzalni racio je Samoreferentni samodeterminirajući sistem .I tužitelj i sudac. I predsjednik i vlada i sabor i Krvnik.
Lako ti je tako Sgmunde odbacivati sve ostale vrste spoznaje kada si samog sebe za šefa postavio I ODREĐUJEŠ PRAVILA IGRE .


Ponoviti ću kratko pa dolje opširnije:
Protiv tvog racia i njegove samovoljne samoreferrentnosti su
I Buddha i Heisenberg sa njegovim relacijima neodređenosti i Goedel sa svojim teoremom o nepotpunosti bilo kojeg formalnog sistema i Hamvaš i uostalom volver,omen i na kraju ali ne najmanje bitan i parsifal TM.......

=================================
Molim Krvnika da izvrši presudu koja treba biti blaga.
Sigmunda ćemo osloboditi iluzije u kojoj se našao u vlastitoj platonovoj pećini racia ako jednostavno prizna da je krug indicija protiv njega i njegovog i univerzalnog racia ZATVOREN i racio je ustvari mali,ograničeni,ali pretenciozni čarobnjak iz oza koji velikom galamom stare frajle metafizike stvara jednu veliku dimnu zavjesu pa se priprosti boje i dive.

Ali tu se našao hrabri vitez parsifal koji je izliječio Amfortasovu ranu i prokazao ovu veliku predstavu.
Neka Sigmund prizna da je RACIO kriv jer se bez volje naroda samoreferentno samopostavio i postao samovoljan pa ćemo biti blagi i osloboditi ga


Ako Sigmund ne priznaje krivnju neka mi Krvnik dopusti i preuzet ću ulogu glavnog tužitelja protiv Sigmunda i njegovog ličnog i personalnog racia.


Evo dovodim expertnog svjedoka mog ujaka Kurta Goedela pa će nam on kroz usta parsifala ovako zboriti

Ti si optuženi Sigmunde sa postavljanjem RACIA kao šefa naivan kao mađarska sobarica.
Zanimljivo je da si wandu jako dobro ukazao na granice njegovog tvrdo kuhanog materijalizma i njegovog perverznog frankeštajnovskog ploda - redukcionizma ,ali ovdje mi se čini da si poput wanda jer inzistiraš na supremaciji racia.

Cijela tvoja paradigma je zasnovana na SREDIŠNJOJ NAIVNOJ PREMISI O SUPRMEACIJI I DIKTATURI RACIA odnosno racionalne spoznaje.

Npr wand kaže-
Tamo ispred mene je svemir.. imam dva sveobuhvatna alata .. mate-MOTIKU i fiziku i sada ću ja stvarnost KLIJEŠTIMA mate-motike i fizike
obuhvatiti ''.

A tvoj bog,sigmunde je RACIO.

Ja bih pitao i wanda i sigmunda jeste li svjesni da se ne može ni u kraljicu nauka - matematiku pouzdati i da ni matematika nije stvarno stvaran alat kojim
možemo pričepiti i analizirati stvarno stvarnu stvarnost

evo ti jedan parsifalov učeni ogled o
granicama spoznaje a kako me je moj ujak Goedel poučio kada sam polagao nekoliko viših mate-motika.

GOEDELEOV TEOREM O NEPOTPUNOSTI i heisenbergove relacije neodređenosti

govore da postoji fundametalna granica ili NEPRELAZNA PROVALIJA u našoj sposobnosti da razumijemo i predvidimo stvarnost(univerzum)


Kraljica nauka Matematika pa čak i sigmundov bog racio imaju svoje granice.Tako neki set aksioma koji bi po nekim matematickim kriterijima bio "potpun" nikako ne može biti potpun jer vec po sebi, zbog nefundamentalnosti osnova matematike, predstavlja samo mali presjek, malu refleksiju dublje uzrocnosti koja je postojanje tih "osnova" (matematike) uopce omogucila.
Cijela ta implicitna dimenzija iza tih "osnova" se jednostavno zanemaruje, te se matematicke osnove maltene proglašavaju osnovama svemira, a one su samo destilat relacija na tek posljedicnoj razini univerzuma.

I opet !!
Iako je matematika posljednji veo pred slikom istine matematika ima svoje granice .
Ono što je "potpunost" iz matematickog i Sigmundovog pogleda na svijet, nema veze sa pravom potpunošcu, jer su same osnove matematike nepotpune , pa nam Godelov teorem zapravo (implicitno) kaže , da ako na pocetku imamo (Sigmundov i raciov ) nepotpuni skup)set) aksioma, onda se ne treba cuditi da taj skup nece moci proizvesti potpuni opis (dokaz) relacija koje su istinite unutar tog skupa.
A nepotpun je jer su same matematicke osnove takvih skupova nepotpune, pa je onda matematicarska tj sigmundova ''racionalna '' pretenzija za potpunošcu unutar takvog iz temelja nepotpunog okvira samo... pretencioznost.
Ne može se naći ono čime se traži.

--------------------------------------------------------------------------------------
Kolega Sigmunde upamtite -Tko se igra demonom beskonačnosti,rastrgaju ga psi razuma
________________________________________

Molim porotu foruma da uoči

Sigmund nam je doveo maskiranog svjedoka i najavio da je to ustvari mlada djevojka- bezgrešna logika koja bezgrešnim raciom sve vidi i sve zna i koja će nam dokazati i pokazati da boga nema odnosno da je bog ustvari RACIO.
Ali hrabri vitez parsifal zbacio je tu masku , i sada svi vidimo -Sigmund nam je ustvari krio staru frajlu-oronulu metafiziku

JER

a) aktualna beskonačnost ne postoji - to je UMO-tvorina dokonih matematičara

b) ne postoji ni beskonačno mali brojevi

c)
Formalisti kao Hilbert i Russel, i Sigmund su pretenciozno ,ali i lažno smatrali da mi mozemo sve RACIOM spoznati i obrazloziti, kako aktualnu beskonacnost u matematici, tako i Apsolut. I oni su vjerovali u aktualnu beskonacnost , jer se ona poklapa sa trecim logickim aksiomom -"tertium non datur"-.

David Hilbert ,Sigmundov brat, je jednom rekao:

"U neku ruku je matematicka Analiza nista manje od jedne simfonije o temi beskonacnosti",

dok ga K. Gödel nije potjerao iz toga "matematickog raja" u kojeg ih je G. Cantor bio uputio.



Kurt Gödel sa svojim teoremom ukazao na granice logike i matematike i Sigmundovog racia to bi se moralo uzeti u obzir, bez natezanja matematike i silovanja logike. Cantorova hipoteza o kontinuumu ostaje iskljucivo ispravna onako kako ju je sam autor prezentirao. Aksiomi kardinalnih brojeva ne predstavljaju nikakvu aktualnu beskonacnost (u smislu Apsoluta), jer imaju jedan pol, polazni pol, a to je konacnost, a ne beskonacnost.


dakle opet taj užasni po Sigmunda (ali i wanda ) Gödel

'': u svakom formalnom sistemu se moze tvrdnja P konstruirati tako da ni P ni non P nisu vise izvedivi iz jednađbee formalnog sistema. Dakle, ne rjesiva zadaca
--
PRESUDA U IME FORUMSKE REPUBLIKE

Tužitelj vitez parsifal je uvjerio porotu i neka Krvnik izvrši kaznu.

GOEDEL I HEISENBERG I PARSIFAL (svojim nagrađenim ogledom ISTINA JE DA JE KUPUS LISTINA https://www.forum.hr/showthread.php?t=16800)
nam dokazuju da postoji bezdan tj granice spoznaje.BEZDAN KOJI RAZUM NI SIGMUND NI DANIJEEEEEL NI HEGEL NI MATEMATIKA NE MOGU PRESKOČITI .

KLAP KLAP !!!:klap:

QED




Budite mi svi pozdravljeni i čekajte strpljivo daljnju eskalaciju sukoba

[Sigmund]

parsifal kaže:

Ako igramo po tvojoj definciji odnosno onim pravilima igre koje je racio postavio onda si ti potpuno u pravu i svaka rasprava je uzaludna jer je u toj tvojoj slici svijeta razum onaj koji i tuži i sudi.

Govoreći visokoparnim pretencioznim filozofskim terminima ''tvoj '' odnosno univerzalni racio je Samoreferentni samodeterminirajući sistem .I tužitelj i sudac. I predsjednik i vlada i sabor i Krvnik.
Lako ti je tako Sgmunde odbacivati sve ostale vrste spoznaje kada si samog sebe za šefa postavio I ODREĐUJEŠ PRAVILA IGRE .

Pa sad, moj odgovor neće biti tako teatralan kao tvoj post, ali će zato biti obuhvatniji. Ne postavlja racio pravila igre. Pravila igre impliciraju neke pretpostavke. Bitno pitanje jest koji je temelj tih pretpostavki. Mišljenje, odnosno racio, je utemeljeno jedino ako kreće od nule, bez ikakvih pretpostavki, kao što Hegel i radi u Znanosti logike, i onda jednostavno slijedi logičku nužnost koja se razvija sama iz sebe, spontano. Svaka kritika tog sustava je potpuno promašena ako nije imanentna kritika, tj. ako ne polazi iz samog tog sustava. Jer inače mora polaziti od neke neutemeljene pretpostavke. Iz ovoga je očito da tu nema nikakve naivne, ni nenaivne, "početne premise". Nema nikakvih premisa. Baš zbog toga nema ni nikakve "supremacije ni diktature racia." Iz logike stvari jednostavno slijedi da spoznaja može biti samo - racionalna spoznaja. Sviđalo se to nama ili ne. Nema "iracionalne spoznaje". Nema "iracionalne zbilje". Oko nas se ne događa ništa iracionalno. Nema nelogičnih stvari.

parsifal kaže:

Ponoviti ću kratko pa dolje opširnije:
Protiv tvog racia i njegove samovoljne samoreferrentnosti su
I Buddha i Heisenberg sa njegovim relacijima neodređenosti i Goedel sa svojim teoremom o nepotpunosti bilo kojeg formalnog sistema

Hegel baš i kaže da matematika nije svjesna (ili nije dovoljno svjesna; ili ne želi biti svjesna) vlastitog spekulativnog sadržaja. Odnosno da matematika zanemaruje ulogu koju kvalitativno ima u konstituciji kvantitativnog. Pretenzije matematike na nužnost nisu primjerene, kaže Hegel, a bit onoga što matematičari rade svodi se izbjegavanje heterogenosti - ćin koji je kao takav prožet heterogenošću. A ta Hegelova kritika matematike ima šire implikacije i svodi se na kritiku upravo onog oblika ili forme mišljenja, za kojeg ti neopravdano držiš da je prisutna i kod mene - forma mišljenja, naime, koja u tolikoj mjeri odvojena od realnosti, da je okrenuta samoj sebi, pa je time nužno jednostrana i apstraktna. Prema tome, ja sam sebe nikako ne bih nazvao formalistom. Formalizam je prvi stupanj, dijalektika drugi, a spekulativni um je konačni stupanj.
O Gödelu sam pak već više puta raspravljao, pa ako te zanima potraži na forumu. Mogu samo ukratko ponoviti da Gödelov teorem ne samo da nije nešto iz čega bi se moglo kritizirati Hegelov sustav, nego je zapravo u skladu s istim. Pa kategorije se kreću jedna prema drugoj baš zato što su inherentno nepotpune i kontradiktorne. Sve konkretno postojeće stvari jesu konačne i prolazne baš zato što su inherentno nepotpune i kontradiktorne. Kod Hegela se sve stvari i pojave samo-ukidaju jer su aproksimacija apsolutne ideje, jer žele biti ili misle da jesu nešto što nikako ne mogu biti. One teže prema beskonačnosti. Carlson kaže da je Hegel zapravo anticipirao Gödelovu kritiku matematike kao inherentno nepotpune. A Michael Kosok kaže o tome ovako:
"Dijalektička logika se može shvatiti kao način generaliziranja Gödelovog teorema, pa umjesto da se smatra samo kao ograničenje mogućnosti izražavanja konzistentnih sustava u ordinarnim logičkim strukturama, on sad postaje početna točka dijalektičke logike, koja ova ograničenja smatra esencijom svoje vlastite strukture."
A Heisenbergovo načelo neodređenosti imaš u začetku već kod starih Grka. Svako kretanje je kontradikcija, jer neka stvar koja se kreće istodobno i jest i nije u nekoj određenoj točki prostora. To je, dakako, na mikro nivou samo izoštreno do paradoksa u obliku Heisenbergovog načela, a zbog daleko veće jednostavnosti (i apstraktnosti) mikro-sustava.

Sve ovo nije potvrda neutemeljene pretpostavke da je razum ograničen u spoznaji, nego upravo suprotno - da izvan razuma, točnije ideje, nema ničega. Shvati ovo, dakako, u spekulativnom smislu, a ne vulgarnom smislu odnosa subjekt/objekt. I jedno i drugo su momenti apsolutne ideje - koja je apsolutna upravo zato što nije određena ničim izvan sebe, pa je dakle samo-referentna i samo-determinirajuća. I to je ujedno definicija apsoluta. S obzirom da je to sve, dakako, opet inherentno kontradiktorno, zato i imamo unutrašnje momente apsoluta, zato i imamo kretanje, život, razvoj, i sve ostalo.

A za beskonačnost se slažem - nema "aktualne", tj. loše beskonačnosti. Ništa u prirodi nije beskonačno. Ono što je zbiljsko je samo "prava beskonačnost".