Non nobis, non nobis, Domine

[dominik01]

Templarski red kaže:

Evo malo prikladniji format slika.
@ Dominiče, mislim da priča ima dobar ritam, tako da ćeš uskoro dobiti odgovore. Hvala na čitanju.
@ ptico, sada možeš obrisati ovaj gornji post sa linkovima.
@ Bluzaro, sa nestrpljenjem iščekujemo nastavke.

teško mi pratiti nacrte budući sam na mobitelu. No znam da su Templari u svoje gotičke građevine ugradili mnoge simbole, njima prepoznatljive. Vjerojatno nađene u materijalima ispod hrama u Jeruzalemu koje im otkrio onaj rabin iz Troyesa i naučeni od jeruzalemskih sufija s kojima su bili dosta bliski

[Bluzara stari]

dominik01 kaže:

teško mi pratiti nacrte budući sam na mobitelu. No znam da su Templari u svoje gotičke građevine ugradili mnoge simbole, njima prepoznatljive. Vjerojatno nađene u materijalima ispod hrama u Jeruzalemu koje im otkrio onaj rabin iz Troyesa i naučeni od jeruzalemskih sufija s kojima su bili dosta bliski

Uff, nije iz Troyesa nego je rodom iz Dijona.
Ti misliš na Sinodu u Troyesu koja je bila 1128. godine a sveti Bernard (koji nije rabin nego katolički svećenik) bio tajnik Sinode.
Te godine su priznati Templari kao red.
Inače, Bernard iz Clairvauxa je bio pripadnik cistercitskog reda koji su se oslanjali na pravila svetog Benedikta.
Organizirao je 2.križarski rat koji je prošao neslavno ali o tome ću naknadno pisati.

[dominik01]

Bluzara stari kaže:

Uff, nije iz Troyesa nego je rodom iz Dijona.
Ti misliš na Sinodu u Troyesu koja je bila 1128. godine a sveti Bernard (koji nije rabin nego katolički svećenik) bio tajnik Sinode.
Te godine su priznati Templari kao red.
Inače, Bernard iz Clairvauxa je bio pripadnik cistercitskog reda koji su se oslanjali na pravila svetog Benedikta.
Organizirao je 2.križarski rat koji je prošao neslavno ali o tome ću naknadno pisati.

? Hvala, pratit ću, templari su mi zanimljivi...

[Bluzara stari]

Nerazriješen grijeha Sauniere je umro 22.siječnja 1917.godine.
Sljedećeg jutra njegovo je tijelo uspravljeno u naslonjač na terasi kule Magdale obavijeno u kitnjasti ogrtač s grimiznim resama.
Čitanje oporuke iščekivalo se s raznim nagađanjima.
Na sveopće čuđenje i žalost, otkrilo se da je ostao potpuno bez novaca.
Pretpostavlja se da je cijelo svoje bogatstvo doznačio Marie Denarnaud, osobi koja je s njim provela cijeli život, točnije 32 godine.
A možda je cijelo njegovo bogatstvo od početka glasilo na njeno ime ?!

Nakon smrti Sauniere-a Marie je nastavila živjeti udobnim životom u Villi Bethaniji do 1946.godine.
Nakon 2.sv.rata je novouspostavljena francuska vlada izdala nove novčanice. Kako bi se uhvatili utajivači poreza i ratni profiteri vlada je francuske građane obvezala da pri zamjeni starih franaka objasne njihovo podrijetlo.
Suočena sa takvom obvezom Marie je odabrala siromaštvo.
Navodno su je vidjeli u vrtu svoje Ville kako spaljuje goleme hrpe starih franaka.
Sljedećih 7 godina Marie je živjela skromno.Izdržavala se novcem koji je dobila od prodaje Ville Bethanije.
Kupcu,gosp.Noelu Corbu, obećala je prije svoje smrti povjeriti tajnu koja će mu donijeti ne samo bogatstvo nego i veliku moć.
Na dan 29.siječnja(opet znakovito)1953.Marie je poput Sauniere-a pretrpjela težak udar, koji ju je ostavio na smrtnoj postelji, nesposobnu da govori.
Na veliko razočaranje gosp.Corbua. umrla je vrlo brzo i odnijela svoju tajnu u grob.

Postavljaju se određena pitanja.
Što je bilo izvorom Sauniere-ova novca ?
Na koji je način mogao steći tako iznenadno i golemo bogatstvo ?
Da li je u stvari, objašnjenje bilo jednostavno ?
Ili je u cijeli priču upleteno nešto mnogo uzbudljivije !

To ćemo pokušati odgonetnuti u nastavku.

[Bluzara stari]

U nekim općim naznakama, to je bila skraćena priča o crkvi u Rennes-le-Chateau.
Miliojn pitanja kruži iznad glava povjesničara, avanturista ali i crkvenim vlastima.
Zašto je priča nastala upravo u ovakvom obliku ?

Još u pretpovijeno vrijeme je područje oko sela za Kelte bilo sveto.
Tada se selo zvalo - Rheade.
Dobilo je ime po jednom od tih plemena.
U rimsko doba je ovaj kraj bio razvijen i napredan, važno rudarsko mjesto.
U 6.st. malo selo na vrhu planine je bilo, kako se smatra, gradić sa oko 30 tisuća stanovnika !
Čak je u jednom dijelu povijesti bilo i prijestolnicom carstva kojim su upravljali Vizigoti, teutonski narod koje je na zapad krenuo iz središnje Evrope.
Isto to carstvo je 410.godine srušilo Zapadno rimsko carstvo i opljačkalo Rim.
Sljedećih 500 godina je ostao sjedištem grofovije Razes.

Između povijesnih istina i legendi vjerovalo se da je u okolici sela zakopano Templarsko blago, što god to značilo.
Između 5-tog i 8-og st. je vladala merovinška dinastija kojoj je pripadao i Dagobert II.On je bio oženjen vizigotskom princezom.
Postoje dokumenti koji djelomično govore da je Dagobert II namaknuo velika bogatstva u vojnim pohodima i da ih je pohranio u područje Rennes-le-Chateaua.
Ako je Sauniere otkrio kakvo skriveno blago, to bi objasnilo njegovo bogatstvo ali i šifrirani tekst u kojem se spominje Dagobert II.
Na kraju, bez čvrstih dokaza, sve su to ipak pretpostavke.
No, što ako je to blago bilo nešto više od uobičajenog plijena - predmeti od izuzetne važnosti - simbolički i doslovno- zapadnoevropskoj vjerskoj tradiciji ?!
Kao npr.blago jeruzalemskog Hrama koje bi u tom slučaju opravdalo boravak Templara u Jeruzalemu i spominjanje Siona.

A sada, povratak na izvor.
Godine 66. židovi iz Palestine su digli ustanak protiv rimske vlasti.
Nakon 4 godine rimska je vojska razorila Jeruzalem a 74. godine je pala i posljednja utvrda - Masada.
Inače, Jeruzalem je razorio i opljačkao Tit, sin Vespazijana koji je vojnim prevratom na čelu Rima od 69.godine.
Hram je opljačkan i sve vrijednosti su odnešene u Rim.
Postoji i jedna teza da je tada i Kovčeg Zavjeta pronađen i navodno odnešen u Rim.
410.godine vizigotske čete pod zapovjedništvom Alarika Velikog, kralj između 395. i 410 godine pljačkaju Rim i odnose blago. Alarik Veliki ili Alarik I je iznenada umro od groznice u Calabriji a nasljeđuje ga negov šurjak Ataulf koji je vladao samo 5 .godina.

Gdje je blago završilo ?
Nitko nikada nije saznao gdje je završilo ne malo bogatstvo ali i predmeti koji nas ovdje zanimaju.

Nastavlja se...

[Templarski red]

Zimu sam provodio u redovničkom samostanu. U zamjenu za smještaj i hranu, pratio sam karavane i trgovce jedan dio puta sa planine. I dalje sam svakodnevno meditirao osluškujući svoje biće, kao i bića oko mene. Uporno i strpljivo produbljavao sam asane, ponavljajući mantru, znao sam i satima klečati skupljenih dlanova u dubokoj tišini molitve. Na sve načine, držao sam jedra napeta kako me olujno more sumnji ne bi potopilo. No jedne noći, nakon molitve, bio sam pozvan na šalicu Nepaloskog čaja. Karavana je upravo stigla i prvi listići brzo su se našli u mjehurićima kipuće vode. Tada nisam ni slutio da ću taj gutljaj čaja biti podvodna hrid o koju će se razbiti moj brod.

"Nema sumnje, ono što tako trepti na dnu moga bića, mora da je neka slika, neka zorna uspomena, koja je vezana o taj okus i sad pokušava da ga slijedi i tako dopre do mene. Ali ona se bori negdje predaleko i preneodređeno, jedva zamjećujem njezin nejasan odsjaj, s kojim se isprepleće i stapa cio nedokučiv vrtlog uzburkanih boja; ali joj ne mogu razabrati oblik niti je, kao jedinog mogućeg tumača, zatražiti, da mi na razumljiv jezik prevede svjedočanstvo svog suvremenika, svoga neodoljivog druga, onog okusa; ne mogu je zamoliti, da me pouči, o kojim se posebnim okolnostima, o kojem se razdoblju prošlosti radi.

Hoće li ikada stići na površinu moje jasne svijesti ta uspomena, taj davni trenutak, koji je privlačna sila jednog istovjetnog trenutka pomaknula u takvoj nedoglednoj daljini, pokrenula i digla s najvećih dubina cijelog mog bića?
Ne znam. Sad više ništa ne osjećam; zaustavila se, a možda i opet pala u dubine; tko zna, da li će se ikad opet uzdići iz svog mraka? Deset puta moram iznova otpočinjati i sagibati se nad nju. A svaki me put kukavičluk, koji nas odvraća od svakog teškog nastojanja, od svakog važnog djela, nagovara da se svega okanim, da popijem svoj čaj i da mislim naprosto na svoje današnje brige, na svoje sutrašnje želje, koje se bez napora lako daju prežvakati."

Nastavlja se...

[Bluzara stari]

Kolika je vjerojatnost da je Sauniere našao nešto što mu je promijenilo život iz temelja ?
Ljudi pronalaze svaki dan blaga ove ili one vrste.Malo je onih koji su u stanju toliko utjecati na sadašnjost osim ako je ''blago'' dio neke velike tajne.
Kako objasniti zanimanje crkvenih vlasti za cijelu stvar ?

Johann Salvator Habsburški, poznat pod pseudonimom Jean Orth, se odrekao svojih prava i titula 1899 godine a interesantno da se službeno vodi da je umro 1890 godine.
Zapravo je umro u Argentini 1910 ili 1911 godine.
Tijekom 70-tih godina 20-og stoljeća jedan je anglikanski svećenik napisao pismo u kojem je tvrdio da posjeduje nepobitan dokaz da Sauniere nije pronašao zlato, dragulje već je našao dokument kojim se potvrđuje da je Raspeće bilo obmana i da je Isus živio sve do 45-te godine nove ere.
Naravno, svatko bi pomislio da je pismo besmisleno i neozbiljno.
Istom tom svećeniku sve informacije je otkrio drugi anglikanski svećenik, kanonik stanoviti Alfred Leslie Lilley.

Poussinova slika ''Arkadijski pastiri'' u kojoj se pojavljuje natpis''Et in Arcadia Ego'', sa nevinim prikazom 3 pastira i pastiricom se pokušalo povezati sa nekim grobom u okolici Rennes-le-Chateaua.
Prema nekim stručnjacima pejzaž je potpuno mitski.
Ipak, ranih 70-tih je pronađen grob identičan onom sa slike.
Grob se nalazi u okolici sela Arques 10-tak kilometara od Rennesa.
Nema nikakvih naznaka o starosti groba.
Mogao je biti podignut nedavno ali postavlja se pitanje kako su njegovi graditelji uspjeli postaviti grob da izgleda identično kao na slici.
Pretpostavlja se da je grob puno stariji nego sama slika.
Seljani kažu da se tu grob nalazi od najdaljeg sjećanja njihovih djedova.
Zemlja na kojoj se nalazi grob bilo je vlasništvo amerikanca Louisa Lawrencea do njegove smrti 1950.godine.
Dvadesetih je godina otvorio grobnicu i ustanovio da je - prazna.
Kasnije je tamo pokopao svoju ženu i punicu.
Pitanje je-zašto se u prijevodu teksta - ''I u Arkadiji ja''- nedostaje glagol ?
Izostankom glagola gube se sva vremena na koja glagolski oblici upućuju-prošlost, sadašnjost, budučnost a naviješta nešto vječno.

Nastavlja se...

[Templarski red]

[Bluzara stari]

Pričamo priču koja je na neki način prethodnica katarskom pokretu.
Zapravo, ranom kršćanstvu koje je zagovaralo gnosticizam odnosno osobni odnos s Bogom bez crkve kao institucije.
Naravno, takav vid vjere ulazi u heretična vjerovanja koja crkva ne priznaje ili još bolje, mora iskorijeniti.
A kako to najbolje napraviti - mačem !
Moramo biti svjesni činjenice da su katari svojim načinom razmišljanja sigurno imali određenog utjecaja na Sauniere-a ali su bili i dio tajne povezane sa crkvom u Rennes-le-Chateau.
Cijela povijest tog područja(Languedoc)je bila natopljena krvlju katara.
Sauniere je nesumnjivo poznavao povijest svog kraja ali je ujedno istraživao i narodne običaje i tradiciju kraja što govori da nije mogao zaobići katare.
U jednom od pergamentnih svitaka što ih je pronašao Sauniere, tekst je između ostalog napisan sa nekoliko sitnih slova, točnije-osam-koja su različita od ostalih.
Tri slova pri vrhu stranice i pet slova bliže dnu.Ovih osam slova kada pročitamo redom dobijemo dvije riječi- Rex Mundi (kralj svijeta).

Godine 1209.vojska sastavljena od otprilike 30 000 vitezova i pješaka iz sjeverne Evrope poput vihora provalila je u Languedoc, brežuljkasto sjeveroistočno podnožje Pireneja u današnjoj Francuskoj.
U ratu što je uslijedio, cijeli kraj je opustošen, usjevi spaljeni, mjesta i gradovi razoreni a cjelokupno stanovništvo pogubljeno.
To je istrebljenje bilo tako sustavno i široko da se može prozvati prvim slučajem genocida u modernoj evropskoj povijesti.
Samo u gradu Beziersu poklano je 15 000 muškaraca, žena i djece.
Kada je jedan časnik pitao papinog predstavnika kako će razlikovati heretike od pravovjernih odgovor je glasio ''pobijte ih sve, Bog će već prepoznati svoje''.
Da li je taj citat točan nije ni važno, on ocrtava fanatizam i krvožednost vitezova.
Isti taj papin izaslanik(predstavnik) u pismu Inocentu III (rođen 22.veljače 1161 umro 16.srpnja 1216, ponifikat od 8.siječnja 1198 do smrti) u Rim je ponosno objavio da ''niti jedno godište, spol, ni stalež nisu bili pošteđeni''.
Nakon Beziersa pali su Perpignan, Narbonne, Carcassonne, Toulouse.
Rat je trajao gotovo 40 godina a bio je poznatiji kao ''Albigenška križarska vojna''(5.križarski rat).
Sudionici su na svojim plaštevima nosili križeve poput onih što su imali križari u Palestini a nagrade su bile poput onih za križare koji su išli u Svetu Zemlju - oprost svih grijeha, ispaštanje svih pokora, osigurano mjesto u Raju i sav plijen kojega se mogu domoći.
U skladu sa feudalnim zakonom, obveza ratovanja nije prelazila 40 dana, ukoliko čovjeka nije zanimala pljačka.

Animus meminisse horret (duša se ježi i na pomisao)

Nastavlja se....

[Bluzara stari]

Kada je križarski rat završio, Languedoc se potpuno promijenio i bio vraćen u barbarstvo kojim je odlikovao i ostatak Evrope.
Pitamo se zašto ?
Zašto sva ova pustošenja, zvjerstva i razaranja ?

Početkom 13.st. područje koje danas znamo kao Languedoc nije bilo službeno sastavnim dijelom Francuske.
Bila je to neovisna kneževina čiji su jezik, kultura i političke ustanove imali manje zajedničkog sa sjeverom nego sa Španjolskom, točnije sa kraljevinama Leon, Aragon i Castilla.
Kneževinom je upravljala skupina plemenitaških obitelji od kojih su glavni bili grofovi od Toulousea i moćne kuće Trencavel.
Unutar granica te kneževine bujala je kultura koja je u to vrijeme bila najnaprednija i najprofinjenija u kršćanskom svijetu, osim možda Bizanta.
Učenje je bilo iznimno cijenjeno.
Cvjetale su filozofija i druge intelektualne djelatnosti, veličale su se poezija i dvorska ljubav, oduševljeno su se proučavali grčki, arapski i hebrejski.
U Lunelu i Narbonnei jačale su škole koje su proučavale kabalu - drevnu ezoteričku predaju judaizma.
Čak je plemstvo bilo pismeno i načitano u vrijeme kada se plemići sa sjevera nisu znali ni potpisati.

Languedoc je prakticirao civilizirano uvažavanje različitih vjera - nasuprot zanesenjačkom žaru koji je odlikovao ostatak Evrope.
Islamske i židovske misli su išle preko lučkih trgovačkih centara, poput Marseillea ili su se probijale preko Pireneja iz Španjolske.
U to vrijeme rimska crkva nije uživala veliki ugled.

Rimski svećenici su u Languedocu zahvaljujući ozloglašenoj moralnoj iskvarenosti uspijevali jedino od sebe otuđiti stanovništvo.
Bilo je crkvi u kojima misa nije održana više od 30 godina.
Mnogi su svećenici zapostavljali svoje župljane i bavili se svojim poslovima na velikim imanjima.
Jedan nadbiskup iz Narbonnea nije nikada posjetio svoju biskupiju.

Bez obzira na iskvarenost crkve, Languedoc je dosegnuo vrhunac kulture kakva neće biti viđena u Evropi sve do renesanse.
Ali, postojali su neki elementi samozadovoljstva. dekadencije i tragične nemoći koji su to područje učinili nespremnim za snažan napad koji je uslijedio.

Amor clavicula magnae vitae est (ljubav je mali ključ u veliki život)

Nastavlja se...

[Templarski red]

Sklapao sam oči dok se tijelo opuštalo na bivoljoj koži uz vatru. Jasnoća plamena otopila se u tisuću narančastih šesterokuta koji su se skupljali i širili kako su mi se oči punile suzama. Nisam plakao. To se moja duša znojila gledajući trude uma željnoga spoznaje. Naposljetku svi su se šesterokuti spojili u jedan. U jedan savršen zlatni krug pun svjetla, punine... smisla. Kako mi je samo nedostajala ta punina od koje sam se odvojio na početku vremena. To prepoznavanje, to sjedinjenje koje je zapisano u svakom čovjeku. Poput lososa koji imaju (homing instinct) sposobnost da se vrate u istu onu rijeku, istu onu pritoku, isti onaj rukavac, gotovo isto ono mjesto s kojeg su potekli. Kreću uzvodno na taj put da bi se mrijestili i uginuli.

Naravno da sam se sjetio i nje. Tog spajanja, te prirodnosti pokreta i dodira. Iako sam prvi put na taj način dodirivao ženu moji prsti i moja snaga nisu trebali iskustvo. Vodio ih je instinkt dobrote.

No snaga ovog kruga bijaše jača i od te slasti. Taj dah Božjeg u nama, koji vuče Duh da se sjedini sa svjetlom početka. Kao riječi proročice sa Cipra koja nas je blagoslovila prije puta. Tada ih nisam razumio, ali sad su mi bile vraćene, čiste i pitke poput vode primaknute žednim ustima.

„Ja sam tragala za ljudskim bićem koje je bilo moja druga polovina, moje upotpunjenje. Ljubav je otkrivenje sile koja primorava dvije komplementarne polovine da se sjedine. U stvari, podsvjesna želja za sjedinjenjem je uobičajeno poznata kao “ljubav”. Ja sam doživjela to sjedinjenje, ostvarila sam najviše ispunjenje tijela i duha i nisam bila sretna, i postajala sam sve nesretnija poslije svake takve prilike… Postati svjestan božanske stvaralačke sile na najnižem nivou na skali izražavanja znači doživjeti fizičku ljubav. Moraš da spoznaš tu moć ljubavi, jer ukoliko nemaš to iskustvo iza sebe, ne možeš da ga kontroliraš. Ono bi uvijek predstavljalo stalno iskušenje, uključujući i veliku opasnost da padneš na mnogo niži nivo svijesti nego onaj na kome si sada.”

I tada svatih da je Put zapravo cilj, a da ni Pakao niti Raj nisu mjesta, već putokazi.



Nastavlja se...

[Bluzara stari]

Sjevernoevropsko plemstvo i Rimska Crkva su bili svjesni te ranjivosti i htjeli su je iskoristiti.Sjevernjačko plemstvo je niz godina priželjkivalo bogatstvo i raskoš Languedoca.

A crkvu su pak privukli vlastiti razlozi.U prvom redu, njezina moć je u tome području bila beznačajna, jer je za procvata kulture u Languedocu, cvjetalo i najveće krivovjerje srednjovjekovnog kršćanstva.
Prema riječima crkvenih vlasti, Languedoc je bio ''zaražen'' albigenškom herezom, ''odvratnom gubom juga''.
Iako su pripadnici ove hereze bili miroljubivi, doista su dvostruko predstavljali opasnu prijetnju kakvu će Rimska Crkva doživjeti tek tri stoljeća poslije, kada su učenja Martina Luthera započela reformaciju.
Do 1200.godine postojali su stvarni izgledi da ova hereza zamijeni katoličanstvo kao vladajući oblik kršćanstva u Languedocu.
A ono što je crkvi izgledalo još zlosutnije, bilo je širenje hereze prema dijelovima Evrope, posebno prema gradskim središtima Njemačke, Flandrije i Champagne.

Heretici su bili poznati pod raznim imenima.
Godine 1165. bili su osuđeni na crkvenom saboru u Albiju, pa si ih iz toga razloga, ili možda zato jer je Albi i dalje bio jedan od njihovih središta, obično nazivali albigenzima.
U drugim je pak prilikama imenovali su ih katarima (Cathars ili Catheras ili Cathari) a nerijetko su ih nazivali i po mnogo starijim herezama - arijanskom, marcionskom i mandejskom.
Albigenzi i katari su u stvari bili generička imena.
Drugim riječima, nisu se odnosila na neku jedinstvenu crkvu, poput rimske, s utvđenom, kodificiranom i konačnom jezgrom doktrine i teologije.
Krivovjerci o kojima govorimo pripadali su mnoštvu raznolikih sljedbi od kojih su mnoge predvodili neovisne vođe, a sljedbenici su preuzimali njegovo ime.
I dok su te sljedbe možda dijelile neka zajednička načela, u pojedinostima su se značajno razlikovale, pri čemu valja napomenuti da veliki dio podataka o hereticima potječe iz takvih crkvenih izvora kao što je bila inkvizicija.
Stvarati o njima sliku na osnovi takvih izvora bilo bi kao da se pokuša oblikovati, recimo, slika o francuskom pokretu otpora na temelju izvješća SS-a ili Gestapoa.
Iz tog je razloga nemoguće predstaviti koherentan i konačan sadržaj onoga što je doista predstavljalo katarsku misao.

Katari su u pravilu prihvaćali učenje o reinkarnaciji i priznavali ženski princip u religiji.
Doista, propovjednici i učitelji katarskih vjerskih skupova, znani kao savršeni (parfaits) , bili su oba spola.

Beata vita perfecta sapientia efficitur (blaženi se život ostvaruje savršenom mudrošću)

Nastavlja se...

[Bluzara stari]

Katari su odbacivali pravovjernost katoličke crkve(nadalje malim slovom) i poricali osnovanost svake crkvene hijerarhije, svih službenih i ustanovljenih posrednika između čovjeka i Boga.
U srži ovoga stava ležalo je važno katarsko načelo - odbacivanje ''vjere'' , barem na način kako je to zahtijevala crkva.
Umjesto posredno prihvaćene vjere, katari su zahtijevali osobno saznanje, vjersko ili mistično iskustvo.To iskustvo se nazivalo - gnosis, prema grčkoj riječi koja je označavala ''znanje'', a za katare je imalo prednost pred svim vjerama i dogmama.
Takvim naglašavanjem izravnog osobnog dodira s Bogom svećenici, biskupi i druge crkvene vlasti postali su suvišnim.
Katari su također bili i dualisti.
Sva se kršćanska misao može u ekstremizmu shvatiti kao dualistička u sukobljavanju dvaju suprostavljenih načela - dobra i zla, duha i tijela, višeg i nižeg.
No katari su ovu dvojnost odveli mnogo dalje nego što je bio dopušten pravovjernom katoličanstvu.
Katari su smatrali da su ljudi sablje kojima se bore duhovi, čije ruke nitko ne može vidjeti.
Za njih je rat harao tijekom stvaranja između dva nepomirljiva načela - svjetla i tame, duha i materije, dobra i zla.
Katoličanstvo postavlja jednog vrhovnog Boga kojemu je njegov protivnik, Vrag, krajnje podređen.
Katari su pak propovijedali postojanje ne jednog nego dva Boga, više manje izjednačenog statusa.
Jedan od tih Bogova, onaj dobri bio je potpuno bestjelesan, biće ili načelo čistog duha, neokaljano trunčicom materije.On je bio Bog Ljubavi.
No ljubav je bila potpuno nespojiva s moći, a materijalni svijet je bio manifestacija te moći.
Prema tome, za katare je materijalni svijet - sam svijet - bio istinsko zlo.Sva materija je bila istinski zla.
Univerzum je, ukratko stvorio ''Bog uzurpator'', Bog zla, ili kako su ga nazivali katari, ''Rex mundi'' - Kralj svijeta.
Prema nekim katarima, svrha je ljudskog života na zemlji bila nadrastanje materije, trajno odbacivanje svega što se vezuje uz načela moći i da se samim time postigne jedinstvo sa načelom ljubavi.
Prema nekim drugim katarima, čovjekova je zadaća bila ukrotiti i ispraviti materiju kako bi se produhovila i promijenila.
Važno je primjetiti odsustvo bilo kakve utvrđene dogme, doktrine i ideologije.
U očima crkve, katari su zašli u ozbiljno krivovjerje smatrajući materijalno stvaranje, zbog kojega je, kako se pretpostavljalo, Isus umro, istinskim zlom, pri čemu se podrazumijevalo da je Bog, čija je riječ stvorila svijet u početku, bio uzurpator.

Bene docet, qui bene distinguit (dobro uči tko dobro razlikuje).

Nastavlja se...

[Templarski red]

[Templarski red]

Ponekad čovjek, suočen sa neizbježnim, ipak prizna sam sebi. Tek tada, kad ničice padne na koljena, kad otpusti onu želju da bude bolji nego što zbilja je i kad prestane druge uvjeravati u to... kad smogne snage biti miran i u toj svojoj nesavršenosti. Tek tada, na trenutak može shvatiti da sve to ima gdje nasloniti. Taj, nazovimo ga teret nesavršenosti ima gdje odložiti, a da njegovu nagost niko neće izrugati.
Samo taj trenutak je duboko intiman. Nerazdvojiv od tvorca i samo sa bićem koje ga proživljava biva sjedinjen. Taj trenutak nije prepričljiv, nije djeljiv. Nemoguće ga je drugačije pojmiti nego osobno, intimno.

Ali isto tako, taj nas trenutak mijenja. On je ono stablo koje se razvija u našoj utrobi. Krošnja koja nam izlazi kroz usta, nos, oči... uši, stremeći Suncu. Ruke koje se krute i postaju grane, prsti koji olistavaju, zeleni nokti. Noge koje se ukorjenjuju u zemlji. Metamorfoza. Oko za oko, zub za zub... oblik za oblik.

I zato taj trenutak moramo pronaći sami. Bez ičije pomoći. Svjesni da nesavršenost i nema neku težinu, a da je to opet jedino što imamo. I da kao takvi moramo biti zahvaliti na stvarima koje nas nadilaze, za koje još ne znamo jezik, niti zašto su tu.

[Bluzara stari]

Katari...

Ipak, njihova najozbiljnija hereza je bio odnos prema samom Isusu.
Kako je materija bila nerazlučiva od zla, katari su odbijali prihvatiti da je Isus mogao sudjelovati u materijalnom svijetu, utjeloviti se, a i dalje ostati ''Sinom Božjim''.
Neki su katari prema tome smatrali da je bio potpuno bestjelesan, priviđenje, biće čistog duha koje dakako, nije moglo biti raspeto.
Većina katara smatrala ga je prorokom koji se nije mnogo razlikovao od ostalih - smrtnikom, i koji je zbog načela ljubavi, umro na križu.
Ukratko, nije bilo ničega mističnog, ničega nadnaravnog i ničega božanskog u razapinjanju - ako je ono, kako su mnogi katari sumnjali - uopće i bilo svrishodno.
Kako god, svi su katari gorljivo odricali važnost razapinjanju i križu - možda zato jer su osjećali da su te dogme nevažne ili zato jer ih je Rim toliko veličao.
Sukladno tome, katari ne samo da su odbijali štovati križ, nego su poricali i sakramente krštenja i pričesti.
Zapravo, većina katara nije bila pretjerano zaslijepljena vjerom.

Koliko god njihova teologija bila tajanstvena, katari su pokazivali vrlo jasan smisao za stvarnost.
Osuđivali su rađanje, jer množenje ljudskog tijela nije bila usluga načelu ljubavi nego Kralju Svijeta.
No ipak nisu bili toliko naivni da se zalažu za ukidanje spolnih odnosa.
Postojao je samo jedan sakrament tzv.consolamentum, čime se postizala čestitost.
Što se tiče vjerske zajednice u cjelini spolni odnosi su bili dopušteni, ukoliko nisu bili izričito zabranjeni.
Postoje neki zapisi koji govore da su primjenjivali i kontrolu rađanja i pobačaj.
Između ostalog, strogo su zabranjivali homoseksualnost.

Naravno, Rim nije pokazivao razumijevanje a znamo kakav je stav Rima i danas o tim pitanjima.

Katari su izgleda bili običan narod skloni pobožnom i jednostavnom životu.
Obrede i službe su izvodili na otvorenom ili u bilo kojoj raspoloživoj zgradi - štali, kući, gradskoj vijećnici.
Također su i meditirali.Bili su strogi vegeterijanci, iako im je bilo dopušteno jesti ribu.
Kada su putovali po zemlji, ''savršeni'' su to uvijek činili u paru, dajući na taj način poticaj govorkanjima o sodomiji što je širila pravovjerna crkva.
Mnogi plemići u okolini su smatrali takvu vjeru privlačnom.

Beneficium accipere est libertatem vendere.(Uslugu primiti, znači prodati svoju slobodu)

Nastavlja se...

[Templarski red]

[Bluzara stari]

@ Templarac, thx na fotkama, odlične su.

No, idemo mi dalje, duga je povijest duhovnosti...

50-tak godina prije Albigenške vojne, 1145. godine, sam je Sveti Bernard (poznatiji kao Bernard iz Clairvauxa, 1090-1153, začetnik 2.križ.rata, pripadnik cistercitskog reda, jedan od najvećih crkvenih autoriteta...) otputovao u Languedoc iz dva razloga, prvo, regrutirati vojsku za 2.križ.rat i drugo, namjeravao je propovijedati protiv heretika.

Ne bi smjeli zaboraviti da se sve događa na području gdje se nalazi crkva Rennes-le-Chateau i tajne svećenika Berengera Saunierea.

Kada je sv.Bernard stigao, shvatio je da ga manje užasavaju heretici nego iskvarenost vlastite crkve.
Heretici su na Bernarda ostavili snažan dojam ...''nijedna propovijed nije više kršćanskija od njihovih..'', izjavio je,...''a njihova krijepost besprijekorna..''

Do 1200.godine zabrinutost Rimske crkve nad tim stanje je vidno narasla, ali i zavist baruna sa sjevera na bogate gradove i posjede juga.
Crkva je razmišljala na koji način iskoristiti tu zavist !
Bio je potreban nekakav izazov, nekakav izgovor kojim bi se potpalilo javno mijenje.

Naravno, takav se izgovor ubrzo pojavio.
14.siječnja 1208.godine ubijen je jedan od papinih izaslanika u Languedocu, Pierre de Castelnau.
Po nekim povijesnim podacima čini se da su zločin izvršili antiklerikalni pobunjenici koji nisu imali veze sa katarima, no dobivši izgovor koji mu je trebao Rim nije oklijevao optužiti katare.
Papa Inocent III je smjesta naredio katarsku vojnu.

Iako su heretici bili proganjani i tijekom prethodnog stoljeća, crkva je sada pokrenula sve svoje snage.
Herezu je valjalo iskorijeniti jednom i zauvijek.
Golema je vojska okupljena pod vodstvom opata Citeauxa.
Vojne operacije su u cijelosti bile povjerene Simonu de Montfortu (grof ili engleski Earl od Leicestera, poznatiji po napuštanju 4. križ. rata pred Zadrom) ocu čovjeka koji je kasnije odigrao jednu od ključnih uloga u engleskoj povijesti.
Pod Simonovim vodstvom papini križari su krenuli pretvoriti najvišu evropsku kulturu srednjga vijeka u prah, pepeo i bijedu.
Napominjem da u toj križarskoj vojni nisu sudjelovali Templari, hospitalci (red Svetog Ivana, ivanovci, poznatiji kao Malteški red) nego se čak spominje da su pomagali katarima, skrivali ih i štitili od crkvenih vlasti.

U ovom svetom podhvatu pomogao im je, kao koristan saveznik, Dominik Guzman(1170-1221, osnivač dominikanskog reda) koji je 1216. godine osnovao novi samostanski re koji je kasnije po njemu dobio ime.
Godine 1233.dominikanskom je redu povjerena zloglasna Sveta Inkvizicija.
Katari nisu bili jedine njene žrtve.
Prije Albigenške križ.vojne mnogi su plemići Languedoca - osobito utjecajne kuće Trencavel i Toulouse - bili u iznimno prijateljskim odnosima s brojnim židovskim starosjediocima u tome području.
Sada su sve vrste zaštite i potpore naredbom bile ukinute.


Bonus vir semper tiro (dobar čovjek uvijek je početnik)

Nastavlja se...

[Templarski red]

Križarsko osvajanje Zadra 1202.

Zadar je posebno teško stradao 1202. godine kada je mletački dužd Enrico Dandolo za napadaj i opsadu iskoristio križare na 4. pohodu u Palestinu kada je počinjen jedan od najokrutnijih zločina u povijesti Zadra. Križari su se Mlecima obvezali platiti prijevoz brodovima do Egipta, a kako im nisu mogli platiti, Mlečani su ih iskoristili za razaranje, rušenje i pljačku Zadra.

@Bluzaro, ja zbilja uživam u ovom nadopunjavanju pogotovo jer se radi o čistoj improvizaciji. Nadam se da smo i čitateljima zanimljivi.

[Templarski red]

Kasnije su mi objašnjavali kako ta vrsta čaja pomaže čovjeku da skine sve suvišno sa sebe. Nešto poput luka i njegovih slojeva. I samo srce luka je slatko, mada proplakati trebaš mnoge suze dok do njega dođeš.
Naravno sam čaj nije prečica do Boga, niti do spoznaje. Ako se tako gleda i koristi, tada je prečica do ludila. Za sve treba vremena, za neke stvari i čitav život...

Zima na Tibetu je brzo prolazila. Na hladnom i jasnom planinskom zraku moja novostečena znanja brzo su okoštavala u sam kostur moga bića, a isto tako neke sumnje koje sam donio sve do ove zemlje otpadale su i osipale se poput pješčanih slika koje bi monasi strpljivo radili, neke i mjesecima, da bi ih u posebnim prigodama iznosili i stavljali na volji vjetru koji bi ih razasuo uokolo noseći sitna zrnca, za njih beskonačnim bespućima.

Krug života nikad nije bio jasniji.



Pa ipak, potrebna je predanost



i beskrajno strpljenje



da bi smo shvatili, kako dio smo nečega većeg od nas samih



dio većeg kruga



dio većeg kruga...



dio većeg kruga...

"Ja živim u kruzima, koji se šire,
i njima sve više obuhvatit žudim.
Ja možda i neću polučiti zadnji,
konačni krug, no ja se trudim.

Ja kružim i kružim okolo Boga,
tog prastarog tornja, već hiljade ljeta,
i ne znam još, jesam li soko il' vihor,
il' velika pjesma ovoga svijeta."

Nastavlja se...