Natrag   Forum.hr > Društvo > Psihologija > Psihokauč

Psihokauč Prozac Nation

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 19.05.2012., 16:09   #1
Kad prošlost uništava sadašnjost

Pozdrav svima!

Stavila sam ovaj tekst i na temu dijagnoza, al mislim da sam fulala pa otvaram novu.

Mislim da uistinu imam problem, a sama više ne znam kako si pomoći.
Do tinejđerskih dana otac me je fizički maltretirao, majka je sve to gledala i nikad nije reagirala, nikad ju nije bilo briga.
Kao tinejđer počinjem izlaziti van i sve što ide uz to do kad sma htjela i gdje god sam htjela. Roditelji me nikad ništa nisu pitali.
Upala sam u hvala bogu dobro društvo, zavšila faks i sve.
Imala sam problema sa noćnim mokrenjem do svoje 20-e godine, dok nisam upoznala svog sadašnjeg muža.
Ja dan danas starcima to ne mogu oprostiti, moje samopouzanje je 0.
Ponekad se još uvijek osjećam kao malena djevojčica koja traži zaštitu iako imam svoje 3 djece.
Iz svega toga proizlaze problemi u braku. Mislim da sam preovisna o svom mužu i da od njega, nesvjesno, očekujem da nadoknadi onu ljubav i pažnju koju mi roditelji nisu davali, a njega to vidno guši i razumijem da je tako.
Krivnju uvijek tražim u sebi, nikad u drugom, barem ne dugoročno.
Npr.muž i ja se posvađamo i znam da sam u pravi i iznesem sve argumente da sam u pravu, ali već nakon par sati počinjem sumnjati u to i tražim krivnju u sebi.
To me dovelo do, neću reći dna, ali mislim da sam mu jako blizu.
Moram se držati i biti ok radi klinaca, a koma sam.
Ne znam kako uopće nadoknaditi nešto što si davno prije trebao imati? Još sam ljuta radi toga.
Pokušala sam čitati knjigu Otrovni roditelji, ali nemam se snage ni sada sa 32godine suočiti s time.
Uza sve imam osjećaj da sam našla muža koji je baš kao i moja majka, dosta hladna i zatvorena osoba koja prvenstveno gleda na sebe.
Help, otkud početi?
bettie is offline  
Odgovori s citatom
Old 19.05.2012., 16:39   #2
mislim da ti tu ljubav za koju si bila uskracena niko nemoze nadoknaditi...popricaj sa psihologom ili psihijatrom...znas da je srz problema detinjstvo..ali neka ti neko strucan da savet kako to prevazici,kako naci sigurnost u sebi a ne u drugima...
dudaa is offline  
Odgovori s citatom
Old 19.05.2012., 19:16   #3
Quote:
bettie kaže: Pogledaj post
Pokušala sam čitati knjigu Otrovni roditelji, ali nemam se snage ni sada sa 32godine suočiti s time.
heh, čitajući te odmah sam ti htjela reći da nabaviš ovu knjigu. svakako, nastoj je pročitati

odakle krenuti? od početka. ja bih se svakako javila nekom stručnom za razgovor, jer to su uistinu stvari na kojima treba malo duže raditi i obično ne možemo to sami riješiti.
__________________
Kad si sretan lupi glavom ti o dlan.
Azz is offline  
Odgovori s citatom
Old 19.05.2012., 19:36   #4
i ja lutam i tražim sebe..jako sam nesigurna puna strahova i neodlučna ponekad te često imam napadaje panike...bila sam kod više psihologa i psihijatara...očito nisma naišla na adekvatnog...ova zadnja mi savjetuje grupu i to minimum tri godine svaki tjedan po sat i pol....tek najesen kao...mene to nekako ubilo u pojam.rekla je da bih privatno sigurno riješila prije ali košta...ja ponekad mislim da imam a vrlo rijetko da nemam problem..roditelji mi se smao naizgled razumiju.trpe oboje a ne kuže da nisu kompatibilni.možda sad i kuže ali sad je problem financija pa čem se sad rastati..mama me uvijek nastojala čuvato od lošeg kao pod staklenim zvonom a ipak su mi se desile ružne stvari..tata je došao za zeta i nikad se u mom djetinjstvu nije osjećao dobro i svoj na svome.-podčinjen nekako i nije se mogao izraziti..doći do izražaja-tek sad kad su napravili svoju kuću -on uspijeva sebe ispoljiti...ja sam iz tog odnosa njih ostala jako zbunjena i blokirana..kao nekakav šok...sad je drukčije.on priča puno više..rasprvljao bi -nije tako bilo...mama je često plakala...ja sam u vezi il hm možda izvanbračnoj zajednici-dečko živi kod mene u zajedničkoj kući i kao da se povijest mojih roditelja ponavlja..ja nisam zadovoljna i vrtim se u jednom krugu..poslala sam molbu za sobaricu u drugi grad sezonski jer želim se odmaknut od svega..stalno se gubim u krugu izmejdu dečka i mojih i njegovih roditelja...nikako da nadjem svoje mjesto pod sunce..pitam se tko sma ja uopće...ne osjećam pripadnost nikom.kao outsider i lutalica...dok sam radila na zadnjem poslu taj job mi je bio kao omča oko vrata..pojam d amoram nekamo ići svaki dan i tamo sjediti minimalno osam sati-povracalo mi se od muke...kao da prolazim krizu identiteta..ono u čemu bih se našla.mislim posao...privatno dal je veza uopće za mene ..osjećam da s ovim dečkom to nije to..btw osjećam i da se tu gdje jesam kakogod osjećam loše..a posao nikako da nadjem i tako ukrug..desi mi se jednostavno da potonem iz čista mira u crnilo.ukrutim se .postanem stravično napeta i često puknem u plač....i to me drma neko vrijeme pa prodje pa opet...pa do kad ovako..izmučena san jako od sveg atoga.energija mi je na nuli
redrose3 is offline  
Odgovori s citatom
Old 19.05.2012., 21:07   #5
Quote:
bettie kaže: Pogledaj post
Pozdrav svima!

Iz svega toga proizlaze problemi u braku. Mislim da sam preovisna o svom mužu i da od njega, nesvjesno, očekujem da nadoknadi onu ljubav i pažnju koju mi roditelji nisu davali, a njega to vidno guši i razumijem da je tako.
Krivnju uvijek tražim u sebi, nikad u drugom, barem ne dugoročno.
Npr.muž i ja se posvađamo i znam da sam u pravi i iznesem sve argumente da sam u pravu, ali već nakon par sati počinjem sumnjati u to i tražim krivnju u sebi.
Meni je ovaj detalj upao u oči.Zašto to činiš?
Zašto krivnju prebacuješ na sebe,ako svi argumenti govore suprotno?
Bojiš li se da ćeš ga izgubiti,ako ostaneš u okviru objektivnosti i realnosti?

Jer pazi ako je nešto činjenično žuto,a ne plavo iliti npr. ako očekuješ da netko prizna ili eventualno popravi pogrešku ili promjeni negativno ponašanje,pa to nije neko patološko očekivanje nadoknađivanja nedobivene ljubavi (iz djetinjstva) ili gušenje već objektivnost,tj. objektivno očekivanje u skladu sa samopoštovanjem.

Quote:
bettie kaže: Pogledaj post
Uza sve imam osjećaj da sam našla muža koji je baš kao i moja majka, dosta hladna i zatvorena osoba koja prvenstveno gleda na sebe.
Narcis.
Veze osoba poput tebe s narcisoidnim osobama su vrlo česta pojava,i u najboljem slučaju služe učenju kroz ponavljanje nerješenih emocija iz sličnih odnosa s roditeljima,neovisno dal je otac ili majka u pitanju...
Obično se polazi da ako se radi o ženskoj osobi,da preko emocionalnog odnosa sa bračnim partnerom rješava emocionalne defekte u odnosu s ocem,ali to nije nužno tako,nekad je to odnos s majkom ili pak mješovito i sa majkom i sa ocem,tj. s oboje...
Sve ovisi koga prepoznaš u tom odnosu.

Zadnje uređivanje Lyte-as-a-rock : 19.05.2012. at 21:22.
Lyte-as-a-rock is offline  
Odgovori s citatom
Old 20.05.2012., 10:38   #6
Znam da ako su nešto činjenice onda su činjenice, ali ja onda počinjem kopati po sebi zar sam to zaista trebala pitati, pa zar je to uistinu bio problem, mogla sam možda šutiti itd., u tom smislu.
Završila sam faks srodnih znanosti i znam dosta o tome, a opet ne možeš pomoć sebi.
Ja uistinu racionaliziram.
Znam da od muža tražim previše, tražim da mi stalno poklanja pažnju, da me kritizira(dobro ili loše), da cijeni ono što radim doma s 3 djece jer je on često na putu.
Mislim da svega toga tražim previše, baš zato jer su me roditelji zakinuli za to.

A narcis? Da, definitivno i razumijem zašto.

Ja sam te stvari spoznala tek nedavno, valjda bježim od njih.
Trebala sam to ranije početi rješavati, a ne sad sa 32 godine i 3 djece.

I da, majčinstvo je jedino životno područje na kojem se osjećam odlično i kao da radim pravu stvar. Moja djeca mi to svaki dan potvrđuju.

Pa zašto onda toliko osjećaj bezvrijednosti, toliko crnih misli, toliko nervoze u meni.....

Kao što je redrose3 napisala, nekad se uistinu pitam tko sam na kraju JA jer moja moć glume i prilagođavanja drugima je neizmjerna, vjerojatno iz razloga da ne budem odbačena pa savršeno ugađam svima....

Ali sve to nesvjesno....
bettie is offline  
Odgovori s citatom
Old 20.05.2012., 11:39   #7
Quote:
bettie kaže: Pogledaj post
Znam da ako su nešto činjenice onda su činjenice, ali ja onda počinjem kopati po sebi zar sam to zaista trebala pitati, pa zar je to uistinu bio problem, mogla sam možda šutiti itd., u tom smislu.
Znam da od muža tražim previše, tražim da mi stalno poklanja pažnju, da me kritizira(dobro ili loše), da cijeni ono što radim doma s 3 djece jer je on često na putu.
I da, majčinstvo je jedino životno područje na kojem se osjećam odlično i kao da radim pravu stvar. Moja djeca mi to svaki dan potvrđuju.

Pa zašto onda toliko osjećaj bezvrijednosti, toliko crnih misli, toliko nervoze u meni.....
Zato što ocjenu vrijednosti sebe kao osobe,postavljaš izvan svoje osobe!!
Teško da od osobe koja je stalno na putu (muž) možeš tražiti iliti zahtjevati da ti stalno poklanja pažnju,jer ako je često na putu ne može ti je tehnički gledano poklanjati ni minimalno potrebno, a kamoli da je daje u nekim enormnim količinama.
Lyte-as-a-rock is offline  
Odgovori s citatom
Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 17:33.