Sjetila sam se ove epizode prije par dana kad sam nesto pricala s PVP (
poremecenim virtualnim prijateljem 
)...
Prosle godine, negdje pred kraj poprilicno stresnih ispitnih rokova, probudila sam se
bez ikakve svijesti o sebi. Trajalo je nekih pola sata dok sam uspjela prokljuviti tko sam i sto radim u zivotu. Za osnovne podatke mi nije trebalo puno vremena, ali svoj citav zivot od zavrsetka srednje skole, a pogotovo zadnjih pola godine sam rekonstruirala poprilicno dugo.
Dakle, probudila sam se, zapravo, probudila me radio budilica, CD jedne meni vrlo drage grupe cije pjesme bih uredno prepoznala i da ih pjeva totalni antisluhist u vrlo pijanom stanju, ali meni nista od toga nije bilo poznato. Osjecaj je bio vrlo prirodan, kao uobicajeno budjenje, lagani drijemez u kojem jos niste svjesni da ste budni i nista oko vas vam nije ni uobicajeno ni neuobicajeno. Zakljucila sam da ne prepoznajem svoju sobu. Nije to bilo kao kad se probudite na nekom nepoznatom mjestu ili kad zaboravite da ste u nekom drugom stanu pa prvi trenutak ne shvacate zasto, dovraga, niste doma. Stvari se nisu cinile kao da ih vidim prvi put, ali nisu mi bile niti poznate. Bilo mi je potpuno svejedno, isto tako sam se mogla probuditi i u roditeljskom domu, kod prijateljice ili decka, u bolnici, na smetlistu ili pak na Marsu. Potpuno prirodno i potpuno svejedno. Ama bas nista mi nije bilo poznato. Onda sam skuzila da to bas i nije u redu, da je to vrlo vjerojatno moja soba, ali je ne mogu nidgje smjestiti.
Nisam imala pojma tko sam, sto radim u zivotu ni kako sam se nasla tu gdje jesam.
Onda me pocela hvatati panika. Zakljucila sam da ta budilica svira iz nekog razloga i da se moram sjetiti koji je to razlog. Malo po malo, dosla sam do saznanja da sam tu zato sto vec 5 godina pohadjam fakultet. Zatim sam se sjetila i da imam nekakav referat koji moram odnijeti na faks, a onda i da kod mene privremeno zivi moja prijateljica. Jos uvijek su mi falili neki podaci. Pocela sam se ponovo prisjecati... bilo je to dosta cudno, kao da na crnoj plohi imate neke svijetle tocke, kao plocice mozaika i znate da se iza njih nalazi nekakva slika, ali jednostavno ne vidite kakva i ne razumijete kakva je veza izmedju svih tih sitnih dijelova. Vrlo polako su mi poceli navirati podaci o sebi, pocela sam se prisjecati nekih detalja, bilo je to kao otkrivanje nekih davno zakopanih uspomena koje ste inace nosili u sebi, ali vam ih je netko oduzeo. S jedne strane, bilo me strah svega sto bih mogla saznati jer, kazem, nisam imala apsolutno nikakve veze o onome sto mi se do tada dogadjalo i bilo me strah da bih mogla otkriti nesto sto mi se, ajmo rec, nece svidjati. S druge strane, morila me ta bespomocnost i ta odsutnost bilo kakvog sjecanja. Mogla sam izmisljati podatke o sebi, ali i dalje mi ne bi bili poznati, pa cemu forsiranje? Donekle me i zabavljalo. I onda je pocelo bombardiranje podacima. Napomenula bih da svi ti podaci nisu bili nista senzacionalno, nisam otkrila nista novo o sebi, nista sto vec prije nisam znala, nista me nije iznenadilo, jednostavno su se tu pojavili kao da nikada nisu ni nestali... mogu reci da sam donekle bila i razocarana sto nisam otkrila nesto neobicno i potisnuto, unutar moje glave se rekonstruirao moja obican, svakodnevni, dosadan zivot.
Ali kad je to pocelo... kao da je ona svaka tockica iz mozaika odjednom ocistila put do novih tockica, kao da je svaka od njih povukla jos deset za sobom, a tih deset novih deset i tako do u nedogled...
To je doslovno bolilo. Cinilo mi se da je iznimno vazno da ih sve popamtim, iako ne razumijem bas veze izmedju njih, trudila sam ih se sve zapamtiti, ali stalno su navirali novi podaci i nova sjecanja, nesto unutar mene je vristalo, nisam mogla vise primiti i zapamtiti ni jedan detalj, bila sam preplavljena njima, a oni su i dalje dolazili i bombardirali me sa svih strana... Cinilo mi se da nikada nece prestati. Osjecala sam strasnu mentalnu bol.
I najednom se sve to samo utisalo i prestalo.
Nikad mi se to vise nije ponovilo. Sto je to bilo?
Razgranati mod