Natrag   Forum.hr > Društvo > Filozofija

Filozofija Misaone teme lišene dogme

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 19.09.2017., 10:00   #81
Post II. Opažanje, ili stvar i obmana, početak i 1.

Ako smo se oporavili od teškoga gubitka osjetilne izvjesnosti, osvježili u političkim borbama krenimo dalje. Uvidjeli smo da je i ja nešto opće i da je predmet opći predmet, čime se urušila osjetilna izvjesnost. Na mjesto konkretnoga ovoga tu sad dolazi objekt „ravnodušan prema tome da li [ga] se opaža ili ne“. On je jednostavan, kao naprosto opći predmet, ali je i mnogostruk jer ima mnoga određena svojstva.

U tome smislu mnoštva svojstava se valjda treba shvatiti naslov odjeljka, „opažanje ili stvar i obmana“. Dok je kod osjetilne izvjesnosti naglasak bio na konkretnosti ovoga tu, što god da to jest (ovo tu je istinito, bio to pas ili ovca ili što već – ne zanima me što to jest, pa nema obmane, zanima me samo da to jest tu), sad, kod opažanja može doći do „obmane“ – npr. vidim ovcu u polju, ali ne, to je kudravi pas.

(Težak mi je tekst, sve do one soli razumijem malo što. )

Opet je struktura odjeljka takva da H. najprije daje neki uvod (kažem, meni jedva (ako i toliko) razumljiv), potom idu tri koraka, označena sa 1., 2., 3. koji odgovaraju onome po sebi, za sebe i oboje. Za sad sam na 1., ali i tu imamo neku trostrukost označenu sa α, β, ϒ. Ta trostrukost odgovara mnoštvu, Jednome i jedinstvu jednog i mnoštva.

α je mnoštvo međusobno neovisnih opazivih svojstava – boja, oblik, težina, okus, tekstura, itd. Odnosno, opažam da je šalica za čaj udubljena, također i povelika, također i bijele boje s nekim šarama, itd. Ovo „također“ sugerira međusobnu neovisnost tog mnoštva osobina. Ipak, β, to mnoštvo se u nekoj jednoj stvari nalazi na jedan način a u drugoj na drugi način. Dakle, postoji nešto što nasuprot tom mnoštvu čini tu stvar postojano jednom (barem dok je opažamo kao jednu – ova tu šalica za čaj ima određena postojana svojstva tijekom nekog vremena). ϒ je neko jedinstvo to dvoje.

Dalje nisam, ovo je više da se pokrenemo.
nitko drugi is offline  
Odgovori s citatom
Old 19.09.2017., 12:59   #82
Praktički sve u tom poglavlju (o percepciji) postaje jasno kad se čovjek upozna s filozofskim pojmom supstance. Objekt se može promatrati na dva međusobno isključiva načina:
1. kao skup osobina (akcidenata) - ono što Hegel zove "također" ("also") - stvar je neka osobina, i također i ova osobina, i također i ona, itd.;
2. kao jedinstvo ili stvar (supstanca); nešto "po sebi". Ovo 2. je u smislu grčke riječi "ousia" koja opet ima različita značenja ovisno o kontekstu ili filozofskoj školi (može označavati, bitak, postojanje, esenciju, realnost...).
Da bi zbrka bila veća, postoji druga grčka riječ koja se doslovno prevodi na latinski kao "supstanca", a to je "hypokeimenon". U vezi sa svime time, našao sam da je ovaj članak vrlo koristan:
https://plato.stanford.edu/entries/substance/
__________________
"Tko izgubi dobitak, dobije gubitak."
Sigmund is offline  
Odgovori s citatom
Old 19.09.2017., 20:42   #83
I ja sam krenuo citat to poglavlje, nisam jos odustao Iako nisam nesto ni odusevljen zasada :/
addx is offline  
Odgovori s citatom
Old 19.09.2017., 23:21   #84
Evo nekih vrijednih citata s početka knjige:

Quote:
"Na onome u čemu je duh zadovoljan može se odmjeriti veličina njegovog gubitka"
Quote:
Sila duha je samo toliko velika koliko je njeno ispoljavanje, njegova je dubina samo tolika koliko se on usuđuje u svome razvoju rasprostrijeti i izgubiti.
Quote:
Duh nikada ne miruje već se stalno kreće naprijed.
Duh koji se izobražava /educira ide u svome sazrijevanju polako i tiho ka svome novom obliku, ukida jedan za drugim pojedine djeliće zgrade svoga prethodnog svijeta; nepostojanost toga svijeta nagovještavaju samo pojedini simptomi: lakomislenost kao i dosadnost koje u postojećem uzimaju maha, neodređeno naslućivanje nečeg nepoznatog, sve su to vjesnici približavanja nečeg novog... To novo, to prvo nastupanje nije u svojoj stvarnosti potpuno – nego je tek njegov POJAM. Početak novog duha (nauka, kruna u svijetu duha) nije u svome početku savršen – on je cjelina koja se iz sukcesivnosti/uzastopnosti i svoje rasprostrtosti vratila u sebe.
__________________
"Vrijednost ideje se može odrediti kvalitetom onih koji je zastupaju" (A. Hemon)
Nea-- is offline  
Odgovori s citatom
Old 20.09.2017., 08:25   #85
Kad pokazemo ovo onda smo ujedno ukazali i na ne-ovo pa se ovo time dokida i tako ostane nista, ali nista sa sadrzinom!
addx is offline  
Odgovori s citatom
Old 20.09.2017., 20:17   #86
Quote:
addx kaže: Pogledaj post
Kad pokazemo ovo onda smo ujedno ukazali i na ne-ovo pa se ovo time dokida i tako ostane nista, ali nista sa sadrzinom!
Ne ukida se nego postaje "i ovo i ne-ovo", ujedinjeno u cjelinu sa različitim međuodnosom dvije suprotnosti.
Jedino što se ukida to je samostalnost "ovoga" bez "ne-ovoga", odnosno polovičnost.
__________________
"Vrijednost ideje se može odrediti kvalitetom onih koji je zastupaju" (A. Hemon)
Nea-- is offline  
Odgovori s citatom
Old 20.09.2017., 20:55   #87
Quote:
Nea-- kaže: Pogledaj post
Evo nekih vrijednih citata s početka knjige:
Kao da gledam "Ratove zvijezda".
"Sila je s nama"
servantes is offline  
Odgovori s citatom
Old 20.09.2017., 21:58   #88
Quote:
Sigmund kaže: Pogledaj post
Praktički sve u tom poglavlju (o percepciji) postaje jasno kad se čovjek upozna s filozofskim pojmom supstance. Objekt se može promatrati na dva međusobno isključiva načina:
1. kao skup osobina (akcidenata) - ono što Hegel zove "također" ("also") - stvar je neka osobina, i također i ova osobina, i također i ona, itd.;
2. kao jedinstvo ili stvar (supstanca); nešto "po sebi". Ovo 2. je u smislu grčke riječi "ousia" koja opet ima različita značenja ovisno o kontekstu ili filozofskoj školi (može označavati, bitak, postojanje, esenciju, realnost...).
Da bi zbrka bila veća, postoji druga grčka riječ koja se doslovno prevodi na latinski kao "supstanca", a to je "hypokeimenon". U vezi sa svime time, našao sam da je ovaj članak vrlo koristan:
https://plato.stanford.edu/entries/substance/
Za objašnjavanje poglavlja o percepciji ima također jedna neloša kjniga:
John Russon, Reading Hegel's Phenomenology, Indiana University Press, 2004
...koju sam BTW preveo samom sebi iz gušta. Pa, uz pomoć nje mogu dodatno pogurnuti argumente iz mog prethodnog posta. Kao prvo, Aristotel je primijetio da su ono što vidimo stvari, a ne jednostavno boje ili druge osjetilne kvalitete, osobine, aributi, i slično. Što je u osnovi i Kantov argument na početku Kritike čistog uma (a kojeg je, valjda, pretpostavljam, Kant pokupio od Aristotela). Ili, drugim riječima, mi prepoznajemo stvari kao neovisne jedinice, i te jedinice uzimamo kao temeljnu "građu" našeg svijeta (a ne osobine). Hegel to, dakako, zna, (hoću reći, zna Aristotelove i Kantove argumente) ali on sad tu ubacuje crva proturječnosti (gore spomenuto kontradiktorno shvaćanje stvari kao "also" ili kao cjeline) - nije baš da je to neko originalno ubacivanje, jer ta proturječnost implicite postoji već kod spomenutog Aristotelovog argumenta, ali to je ovdje sporedno. Ove dvije aktivnosti identificiranja jedinstvenih stvari i razlikovanja jedne od druge oslanjaju se na dvije međusobno isključive koncepcije o tome što je stvar, naime na tumačenju stvari kao aktivne i na tumačenju stvari kao pasivne. Pazite, još uvijek slijedim Russonov argument, a on dalje kaže ovako:

Quote:
Kad vidim smeđe ovog kaputa, smeđe nije viđeno kao neovisna kvaliteta, nego je doista dana kao da je "od" kaputa. Vidim smeđe koje pripada kaputu; to jest ono je osobina kaputa, čime se kaže da ja vidim kaput kad vidim to smeđe. Protivno 17-stoljetnoj i 18-stoljetnoj epistemologiji, iskustvo ne poprima formu subjekta koji prvo iskušava pojedine informacije i zatim s njima intelektualno operira kako bi ih oblikovao u veće jedinice; naprotiv, najjednostavnije iskustvene strukture koje su nam dane su smisleni odnosi, cjeline.
Hoće se reći da su sve osjetilne osobine kaputa zapravo "ista stvar", naime kaput. Stvar-nost ili stvarnosnost (dingheit, thingness) stvari je upravo ta osobina, naime da sve višestruke osobine dijele isti konačni identitet: one su jedna te ista stvar. Ova "jedna te istost" određene množine jest stvar-nost (dingheit, thingness).
Ali, stvar ne može biti indiferentna nakupina – "također" ("also") – jer mnoštvo osobina u drugom smislu ne mogu biti indiferentne jedna prema drugoj. Boja nije masa, a razlika od mase nije indiferentna prama boji: boji je esencijalno da ona nije masa. Boja se po definiciji mora aktivno oduprijeti tome da bude ista kao bilo koja druga osobina, a to znači da je sama njena određenost kao "ove" osobine implicitno odbijanje, negacija bilo koje druge osobine: jer osobine su određene samo utoliko ukoliko se razlikuju jedna od druge, i ukoliko se odnose prema drugima kao prema svojim suprotnostima.
Ali onda, ako je "također" samo indiferentna nakupina osobina – ovo i također ovo, i također ovo, i također ovo – tada međusobno odbijanje osobina znači da nema stvari, nego samo mnoštvo razlika koje nemaju koegzistenciju, koje nemaju zajednički identitet.
Moramo, dakle, imati bolju koncepciju dingheit-a ili thingness-a, i ona mora biti koncepcija jedinstva koje nadvladava međusobnu isključivost osobina. To što prepoznajemo stvari, mora ukazivati na to da mi postavljamo dingheit kao aktivnu, a ne pasivnu. Sa dingheit-om kao "također", predstavljamo stvar u osnovi kao pluralnost, višestrukost, kolaž, ali kad bi to bio oblik kojeg bi imali objekti našeg iskustva, tada ne bismo nikad mogli imati iskustvo stvari. Ono što moramo uvidjeti umjesto toga, jest da je stvar apsolutno jedinstvena. Stvar je prije svega "ovo". Russon kaže:

Quote:
Ako dodirnete moju ruku ili moje lice ili moje koljeno, dodirnuli ste mene – sve od ovoga sam doista samo ja kao jedinstveni identitet, jedinstveno "jastvo".
I to je ono što Aristotel podrazumijeva pod "stvari", ili ranije spomenutom supstancom, koju definira kao ono što može postojati samo i što ima osobine, ali samo nije osobina nečeg drugog: neovisnost ili po-sebnost je ključ aristotelovske stvari.
Russon dalje kaže ovo:

Quote:
S jedne strane potreban nam je osjećaj jedinstvenosti i samoodređenosti stvari kako bismo opravdali naš osjećaj ontološkog prvenstva stvar-nosti (dingheit) nad osobinama stvari. To je smisao stvar-nosti koji primjenjujemo kad vidimo "to", to jest naš prvi iskustveni pristup stvari jest pristup stvari kao integralnoj jedinici: "Jedno". Kad nas zatim pitaju "koje", upuštamo se u razlikovanje stvari od drugih stvari ukazivanjem na zajedničke, određujuće osobine, no čineći to mijenjamo naš metafizički stav i tretiramo stvar kao "također", kao pasivnu, izvedenu nakupinu. I doista, ovaj smisao stvar-nosti kao "također" očito je jednako nužan za naše iskustvo stvari, jer nam je esencijalna ta sposobnost da razlikujemo stvari. Ali ove dvije koncepcije stvar-nosti – stvari kao "jedno" i stvari kao "također" – ne mogu obje biti istinite, jer onako kako stoje, one su proturječne: prva kaže da je stvar samo-definirana, aktivno jedinstvo, dok druga kaže da je stvar definirana drugim i da je pasivna.
Dakle, za stvar mora biti moguće da bude i samo-definirana i definirana drugim: potebna nam je neka sinteza ovih zamisli. I to je esencija tog poglavlja o percepciji.
__________________
"Tko izgubi dobitak, dobije gubitak."

Zadnje uređivanje Sigmund : 20.09.2017. at 22:10.
Sigmund is offline  
Odgovori s citatom
Old 20.09.2017., 23:24   #89
II. Opažanje, 2.

Ne stižem, ne stižem...

@Sigmund, ovo sam počeo pisati prije tvog zadnjeg komentara, tako da njega nisam uzeo u obzir. U vezi onog prethodnog tvog komentara, budući da je već kod Aristotela ousia višeznačna, a kasnije u prijevodima na latinski dva prijevoda iste te riječi (essentia i substantia) poprimaju dosta različita značenja, pa potom u novom vijeku ta višeznačnost samo raste - radije ne bih tim putem.

Jasna mi je ta glavna nit, samo su mi neke formulacije čudnovate ("negativno", "ukidanje", "ništa", itd.), dakle taj neki njegov žargon koji nama ne-hegelovcima unosi više zbrke u ovo poglavlje nego što ga pojašnjava (mada je valjda važan za cjelinu njegovog sistema, za tu njegovu logiku). OK, čitam dalje.

Treba naglasiti da Hegel ne kritizira percepciju kao izvor znanja, nego tezu da percepcija pojedinih stvari i njihovih svojstava daje pravo, temeljno znanje. Isto kao što kod osjetilne izvjesnosti (u prethodnom poglavlju) nije kritizirao to da postoji osjetilna realnost, nego da je ono znanje o pravoj stvarnosti („ono što zapravo postoji je ovo tu, ovo konkretno, što god da to jest“). Nakon što se pokazalo da to „ovo tu“ zapravo nije nešto konkretno nego apstraktno, nešto univerzalno, prihvaćanjem univerzalnosti predmeta dospijevamo do ovoga sljedećeg stadija.

Dakle, ovdje, kod opažanja, svijest ima biti čisto receptivna - "kad bi sama nešto činila pri tom bi izmijenila istinu". Objekt je ono istinito, ono jednako samome sebi; svijest se prilagođava objektu. Ako se pojavi neka kognitivna disonanca, znači da je opažanje pogrešno, objekt je takav kakav jest. Pritom se, za razliku od osjetilne izvjesnosti, prihvaća univerzalnost predmeta. Ipak, već u samoj koncepciji objekta opažanja nalazi se nešto poput proturječja – on je istodobno i jedno i mnoštvo: neko jedinstvo mnoštva osobina koje su međusobno neovisne. Kako mnoštvo međusobno neovisnoga dolazi do jedinstva?

Budući da je objekt sebi-identičan, bit će da ta mnoštvenost osobina, koja povremeno vodi u proturječja, dolazi od mene (kao što se to često kaže „subjektivna je“). To je korak u odjeljku 2.: „Ja opažam stvar prvo kao jednu i moram je fiksirati u toj istinskoj odredbi; ako se u kretanju opažanja pojavi nešto tome protivrečno, onda se mora uvideti da to potiče od moje refleksije... [Š]to se tiče te raznolikosti ... mi smo nje svesni da pada u nas. Stvar je, dakle, u stvari bela samo kada se stavi pred naše oko, takođe slana kada se stavi na naš jezik, isto tako je kubna za nače čulo pipanja itd.“

Međutim, ovo je neodrživo. Ako razlike „padaju u nas“, onda bi svi objekti bili jednaki, ne bi bilo razlike među njima. No to ne može biti, stoga u samim stvarima postoje osobine po kojima se razlikuju. Stvar nije neka neodređena „stvar po sebi“ kojoj bih ja tek pridavao svojstva, obratno, svojstva su nekako u samoj stvari. No, ako je mnoštvenost u samoj stvari, onda jedinstvo mora dolaziti od mene. Svojstva su realno out there, ali jedinstvo stvari posuđeno je od jedinstva svijesti. Stvar je jedna samo za mene, inače je to naprosto mnoštvo raznih osobina.

Sve se obrnulo – nije objekt jedan nasuprot mnoštvu opaženih „subjektivnih“ svojstava, nego je mnoštvo svojstava sama stvar kojoj jedinstvo daje svijest. To titranje između ovih dvaju odnosa jednog i mnoštva valjda se nekako razrješava u 3. dijelu.
nitko drugi is offline  
Odgovori s citatom
Old 20.09.2017., 23:43   #90
Quote:
servantes kaže: Pogledaj post
Kao da gledam "Ratove zvijezda".
"Sila je s nama"
Ako si od cijelog citata razumio samo riječ "sila", onda za tebe i nije ništa drugo nego "Ratovi zvijezda"
__________________
"Vrijednost ideje se može odrediti kvalitetom onih koji je zastupaju" (A. Hemon)
Nea-- is offline  
Odgovori s citatom
Old 21.09.2017., 08:56   #91
Quote:
Nea-- kaže: Pogledaj post
Ne ukida se nego postaje "i ovo i ne-ovo", ujedinjeno u cjelinu sa različitim međuodnosom dvije suprotnosti.
Jedino što se ukida to je samostalnost "ovoga" bez "ne-ovoga", odnosno polovičnost.
Ma dobro to, nego "nista sa sadrzinom"?
addx is offline  
Odgovori s citatom
Old 21.09.2017., 12:31   #92
Quote:
Nea-- kaže: Pogledaj post
Ako si od cijelog citata razumio samo riječ "sila", onda za tebe i nije ništa drugo nego "Ratovi zvijezda"
Nemoj se ljutiti. Htio sam se malo našaliti obzirom koliko se puta spominje pojam "duh".
Što bi bio "duh" u hegelijanskom smislu?
servantes is offline  
Odgovori s citatom
Old 21.09.2017., 12:35   #93
Quote:
nitko drugi kaže: Pogledaj post







Sve se obrnulo – nije objekt jedan nasuprot mnoštvu opaženih „subjektivnih“ svojstava, nego je mnoštvo svojstava sama stvar kojoj jedinstvo daje svijest. To titranje između ovih dvaju odnosa jednog i mnoštva valjda se nekako razrješava u 3. dijelu.
Odnos je jednostaran. Stvar nije stvar sve dok joj svijest ne da jedinstvenost (ili značenje).Bilo koja svijest.
servantes is offline  
Odgovori s citatom
Old 21.09.2017., 12:51   #94
Quote:
La Baba yaga kaže: Pogledaj post
Na koji nacin ce covjeku logika biti od koristi u ocaju pred nebitkom? Mislim ima li uvjerljive argumente?
Sigmunde nisi odgovorio. Mislim ovo sam zapravo ozbiljno pitao...ne onako zajebantski. Jer me zanima... Mislim nije da moraš odgovoriti ako nećeš....
La Baba yaga is offline  
Odgovori s citatom
Old 21.09.2017., 13:47   #95
Quote:
La Baba yaga kaže: Pogledaj post
Sigmunde nisi odgovorio. Mislim ovo sam zapravo ozbiljno pitao...ne onako zajebantski. Jer me zanima... Mislim nije da moraš odgovoriti ako nećeš....
Ja mislim da mu logika ne može ni pomoći ni odmoći. Očaj, naime, nije metafizička (logička, ontološka...) kategorija nego egzistencijalistički pojam, što znači da on ne proizlazi iz metafizike u smislu neke logičke nužnosti. Ali, ukoliko čovjek pokušava suzbiti ili olakšati očaj konstrukcijom nekih narativa - npr. da mu logika pokazuje da neke stvari moraju biti takve kakve jesu, pa onda nema smisla očajavati; ili pak da mu logika pokazuje da se pomoću ideje dobra može nadvladati očaj; ili da činjenica da očaj nije logički nužan pokazuje da se može zaobići ili transcendirati kao neka kontingentnost, itd. - tada će narativi (valjda) biti to efikasniji što su logičniji.
__________________
"Tko izgubi dobitak, dobije gubitak."
Sigmund is offline  
Odgovori s citatom
Old 21.09.2017., 14:33   #96
Kužim što želiš reći i mislim da se uglavnom slažem...
Quote:
Sigmund kaže: Pogledaj post
Ali, ukoliko čovjek pokušava suzbiti ili olakšati očaj konstrukcijom nekih narativa
No to je upravo i ono što religija čini, sa većom ili manjom uvjerljivošću...
Quote:
- npr. da mu logika pokazuje da neke stvari moraju biti takve kakve jesu, pa onda nema smisla očajavati;
To je jsano no to i nije baš neka utjeha....
Quote:
ili pak da mu logika pokazuje da se pomoću ideje dobra može nadvladati očaj
Malo prije si utvrdio da su stavri takve kave jesu, te da je strepnja pred smrću u najmanju ruku besmislena...dakle tvrdnja koja se ujedno i reflektira na sam život...jer ako je besmisleno strepiti pred smrću onda je besmisleno i živjeti.....što dalje dovodi do zaključka da ukoliko fabriciramo sebi vrijednost dobra u npr logici...da ne bismo strepili...dobili smo samo novu religiju. Boga smo zamijenili Logikom. I šta sad? Ideja dobra je sada irelevantna u metafizičkom kontekstu jer smo logički zaključili da su život i smrt jednakovrijedni. Gdje je tu onda dobro? Jer ako je to dobro, kakva mu je onda vrijednost za sam život?
Quote:
ili da činjenica da očaj nije logički nužan pokazuje da se može zaobići ili transcendirati kao neka kontingentnost
No očaj je logički nužan. Mislim strah od smrti održava život. Kad nebismo strepili nad smrću ne bismo ni život smatrali vrijednošću. Druga je stvar da u nekom ontološkom kontekstu tom konstatcijom relativiziraš ili čak negiraš vrijednost života. No onda bi te neki ovdje...ili Hegela prozvali nihilistom. da li je hegel nihilist?
La Baba yaga is offline  
Odgovori s citatom
Old 22.09.2017., 10:24   #97
Quote:
nitko drugi kaže: Pogledaj post
Ne stižem, ne stižem...

@Sigmund, ovo sam počeo pisati prije tvog zadnjeg komentara, tako da njega nisam uzeo u obzir. U vezi onog prethodnog tvog komentara, budući da je već kod Aristotela ousia višeznačna, a kasnije u prijevodima na latinski dva prijevoda iste te riječi (essentia i substantia) poprimaju dosta različita značenja, pa potom u novom vijeku ta višeznačnost samo raste - radije ne bih tim putem.

Jasna mi je ta glavna nit, samo su mi neke formulacije čudnovate ("negativno", "ukidanje", "ništa", itd.), dakle taj neki njegov žargon koji nama ne-hegelovcima unosi više zbrke u ovo poglavlje nego što ga pojašnjava (mada je valjda važan za cjelinu njegovog sistema, za tu njegovu logiku). OK, čitam dalje.

Treba naglasiti da Hegel ne kritizira percepciju kao izvor znanja, nego tezu da percepcija pojedinih stvari i njihovih svojstava daje pravo, temeljno znanje. Isto kao što kod osjetilne izvjesnosti (u prethodnom poglavlju) nije kritizirao to da postoji osjetilna realnost, nego da je ono znanje o pravoj stvarnosti („ono što zapravo postoji je ovo tu, ovo konkretno, što god da to jest“). Nakon što se pokazalo da to „ovo tu“ zapravo nije nešto konkretno nego apstraktno, nešto univerzalno, prihvaćanjem univerzalnosti predmeta dospijevamo do ovoga sljedećeg stadija.

Dakle, ovdje, kod opažanja, svijest ima biti čisto receptivna - "kad bi sama nešto činila pri tom bi izmijenila istinu". Objekt je ono istinito, ono jednako samome sebi; svijest se prilagođava objektu. Ako se pojavi neka kognitivna disonanca, znači da je opažanje pogrešno, objekt je takav kakav jest. Pritom se, za razliku od osjetilne izvjesnosti, prihvaća univerzalnost predmeta. Ipak, već u samoj koncepciji objekta opažanja nalazi se nešto poput proturječja – on je istodobno i jedno i mnoštvo: neko jedinstvo mnoštva osobina koje su međusobno neovisne. Kako mnoštvo međusobno neovisnoga dolazi do jedinstva?

Budući da je objekt sebi-identičan, bit će da ta mnoštvenost osobina, koja povremeno vodi u proturječja, dolazi od mene (kao što se to često kaže „subjektivna je“). To je korak u odjeljku 2.: „Ja opažam stvar prvo kao jednu i moram je fiksirati u toj istinskoj odredbi; ako se u kretanju opažanja pojavi nešto tome protivrečno, onda se mora uvideti da to potiče od moje refleksije... [Š]to se tiče te raznolikosti ... mi smo nje svesni da pada u nas. Stvar je, dakle, u stvari bela samo kada se stavi pred naše oko, takođe slana kada se stavi na naš jezik, isto tako je kubna za nače čulo pipanja itd.“

Međutim, ovo je neodrživo. Ako razlike „padaju u nas“, onda bi svi objekti bili jednaki, ne bi bilo razlike među njima. No to ne može biti, stoga u samim stvarima postoje osobine po kojima se razlikuju. Stvar nije neka neodređena „stvar po sebi“ kojoj bih ja tek pridavao svojstva, obratno, svojstva su nekako u samoj stvari. No, ako je mnoštvenost u samoj stvari, onda jedinstvo mora dolaziti od mene. Svojstva su realno out there, ali jedinstvo stvari posuđeno je od jedinstva svijesti. Stvar je jedna samo za mene, inače je to naprosto mnoštvo raznih osobina.

Sve se obrnulo – nije objekt jedan nasuprot mnoštvu opaženih „subjektivnih“ svojstava, nego je mnoštvo svojstava sama stvar kojoj jedinstvo daje svijest. To titranje između ovih dvaju odnosa jednog i mnoštva valjda se nekako razrješava u 3. dijelu.
Dobro si to objasnio

@Sigmund, jos uvijek drzim u vidu ono sto sam napisao na prvoj stranici u postu #16

Osim toga, cini mi se da beskonacno bogatstvo culne izvjesnosti tj. neiscrpnost culnog svijeta je reflektirana neiscprnost svijesti.

Nadalje, osobine proizlaze iz subjekta kao objekta tj. iz njegovih fizikalnih svojstava. Fizikalna svojstva subjekta kao objekta (znaci ljudskog tijela) su okvir kroz koji subjekt vidi druge objekte. Osim sto fizikalna svojstva nasih cula odredjuju culnu izvjesnost kao takvu (vid, zvuk, dodir..), subjekt intimno(iznutra) poznaje sebe tj. svoj objekt i to je okvir koji koristi/projicira da bi iz cjeline culne zvjesnosti izdvojio (opazio) druge objekte. Jedinstvo osobina u nekoj stvari nije tek samo "arbitrarno projicirano" jedinstvo svijesti vec svijest pokusava prepoznati jedinstva osobina oko sebe kao ishodisne tocke ostvarenja kontrole na njima, nasuprot svijesti koje ishodisnu tocku jedinstva osobina vidi u sebi.

Npr. u slucaju famozne disolucije ega, nestaje objekt 'ja' a s njim nestaju i drugi objekti koji nastaju kroz projiciranje 'ja' tj. nestaju granice, kao u malom djetetu gdje se jos nisu formirale. Primarna podjela tj. formiranje tih granica, rekao bi, nastaje kroz uspjeh ili neuspjeh kontrole tj. izvrsenja volje subjekta, kroz "responzivnost".
Ono sto je pod kontrolom je time u jedinstvu 'ja', ono sto nije pod kontrolom je nasuprot - takodjer u raznim jedinstvima ili thingnessima. Tu je mozda zanimljivo spomenuti narcizam za koji je tipicno da tretira druge kao ekstenzije sebe.

Zadnje uređivanje addx : 22.09.2017. at 10:52.
addx is offline  
Odgovori s citatom
Old 22.09.2017., 13:20   #98
Za opažalačku svijest temeljnu građu svijeta čine jedinstvene cjeline koje možemo nazvati stvarima. Te stvari međusobno razlikujemo po njihovim osobinama. Ali osobina osobine je da ne može postojati samostalno, nego da pripada stvari. Boja je uvijek boja neke stvari, masa je uvijek masa neke stvari, promjena je uvijek promjena neke stvari itd. Međutim, kad apstrahiramo te osobine radi uspoređivanja, onda mi zapravo napuštamo samu stvar da bismo je mogli odrediti kao samostalnu, što se čini paradoksalno, ali zapravo nije, jer ona kao neko puko "jedno" uopće ne bi bila stvar. Stvar nije jedinstvena cjelina ako je "samo" jedinstvena cjelina, ali opažalačka svijest još nije dospjela do toga.
Kao što stvar možemo promatrati kao jedinstvenu cjelinu ili kao skup osobina, na sličan način možemo i svijet promatrati kao jedinstvenu cjelinu i kao nakupinu raznih stvari. Ali tu postoji bitna razlika. Dok se stvari razlikuju jedna od druge svijet je samo jedan. Promatranjem stvari mi svijest izdvajamo iz same stvari, ali kad promatramo svijet u cjelini onda to obuhvaća i našu svijest o njemu. Kao što netko dodirujući moju ruku dodiruje mene, tako i svijest o nekoj stvari "dodiruje" svijet. Samo što onaj koji je svjestan i sam pripada tom svijetu. Zato stvari ne mogu biti jedinstvene cjeline ako u tu cjelinu nije uključena i svijest o njima. Opažalačka svijest želi promatrati stvari objektivno a obmanu pripisati sebi, ali isključujući sebe ona mora obje nužne koncepcije raspodijeliti na samu sebe i na stvar, pa tako čas jednu čas drugu smatrati za ono bitno i istinito.
Jednostavko is offline  
Odgovori s citatom
Old 22.09.2017., 13:34   #99
Quote:
La Baba yaga kaže: Pogledaj post
Kad nebismo strepili nad smrću ne bismo ni život smatrali vrijednošću.
Može se reći i obrnuto. Kad život ne bismo smatrali vrijednošću onda ne bismo strepili pred smrću. Ali logički nije nužno ni jedno ni drugo. Niti svatko tko strepi pred smrću život smatra vrijednim, niti svatko tko život smatra vrijednim strepi pred smrću.
Jednostavko is offline  
Odgovori s citatom
Old 22.09.2017., 14:13   #100
Quote:
Jednostavko kaže: Pogledaj post
Ali logički nije nužno ni jedno ni drugo. Niti svatko tko strepi pred smrću život smatra vrijednim, niti svatko tko život smatra vrijednim strepi pred smrću.
Zamisli da stojis na rubu zgrade i gledas u poduzi put prema asfaltu. Od kakvog znacaja bi ti bila sad necija konstatacija..."ha pa i nije najnuznije da drhtis ...mislim "uopce nema potrebe da ti se vrti"... "pa mozda i padnes ali ne sekiraj se, nece dugo trajati"..."veli Hegel".
Mislim postoji i zbiljska opcija da i nije najnuznije da osjecas strah jer si pun heroina. No strepnja je u samoj sustini bitka. Ocita je i nuznost toga jer da nije nuzno....ha pa valjda je ne bi ni bilo jel. Tako da takve floskule i nisu bas od neke pomoci. Mislim onda je cak i krscanstvo bolje jer nudi utjehu dok logika nudi kontingenciju, sto ce reci da je svejedno da li zivot jest ili nije. Jer eto logicki i nije najnuzniji. Samo kako onda da ipak jest ako nije najnuzniji?
La Baba yaga is offline  
Odgovori s citatom
Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 15:33.