Znam da je prošlo skoro godinu dana. I da vjerojatno nikog ne zanima. Ali možda netko sa sličnim mindsetom (kao i ja prije tih godinu dana) pročita pola teme, i ovaj moj zadnji post, pa mu dođe iz dupeta u glavu.
Mislim da je začetak ove teme bio za mene početak buđenja. Jer sam došla do neke točke u tom odnosu kad jednostavno više nije preostalo ništa. Nisam znala kamo sa sobom, kako rješavati probleme, kojih je bilo puno puno više od njegovog pušenja. Samo si ja to nisam htjela priznati.
Prestala sam biti aktivna na temi samo iz jednog razloga - on je promijenio bio tih dana svoj bioritam, i odjednom bio budan kad i ja, i nisam se usudila tipkati po forumu, da ne vidi da ga koristim, jer bi onda nekako našao temu i izbili bi novi sukobi i svađe - do te mjere sam bila smrdana da sam se bojala da mi dečko vidi da tipkam na forumu.
Prekinula sam s njim 15.6. ove godine, dakle oko pola godine nakon ove teme. Nije bilo ni jedne osobe u mom životu, prijatelji, roditelji itd, kojoj nije bilo na neki način drago. Njegovi prijatelji su mi pružili podršku i bili uz mene. I uz njega... ali zanimljivo je da su bili uz mene, i podržali moj odlazak bez prigovora.
Kako sam odlučila otići? Pomoglo mi je što su ljudi pisali ovdje, ali najviše mi je pomoglo to što sam samoj sebi priznala da sam užasno nesretna s njim. Da smo već bili samostalni, na svojem, radili - i nije bilo ni mrvicu bolje. Priznala sam si da ne želim vezu s osobom kakva je on, i jednostavno otišla. Rekla sam mu da ću mu pomoći ako želi u životu, da si sredi život, ali da ne možemo biti skupa jer ja to više ne želim. I zaista, nisam to više željela.
Ispalo je tu svega nakon prekida, jako loših poteza s njegove strane. I jako glupih s moje, ali ne prema njemu. Ali sam se zbrojila, sad sam na svojem, živim kako meni paše i idem svojim putem. Sretna sam po prvi put nakon 5 - 10 godina. I to se na meni jako osjeti. I privukla sam tom pozitivom i energijom nekog tko me svaki dan iznova razveseli, i tko je sušta suprotnost bivšem. Ne snalazim se uopće u tome da je netko dobar prema meni, i čak mi je čudno biti u takvom odnosu, kad ne moram ništa popravljat i ne moram nikoga vući za sobom. Ali definitivno je super osjećaj.
Kako sam smogla snage otići, ne znam ni sama. Jednostavno sam samoj sebi odlučila priznati neke stvari. Iskrenost prema samom sebi je teška, ali čovjek jednom mora prihvatit stvari kakve jesu i odlučiti što će učiniti po tom pitanju. Hvala vam svima, i onima s puno strpljenja i onima s manje.
Vrijedilo je.
I isprike na iskopavanju teme iz mrtvih
Sretno.
Linearni mod
