Biste li ušli u vezu s osobom s invaliditetom? - zbirni topic

[advocatus82]

Wheel Smith kaže:

vecina ljudi koji su u kolicima nemaju prenosive gene , na dijete tj da ce dijete biti invalid uvijek umirem na to ....... i vecina slučajeva kod ljudi u kolicima je taj da to sto su u kolicima to nije bolest nego stanje ......

aight. peace

Tu brkaš lončiće. Ako pričamo o tome je li nešto stanje ili bolest, tu uglavnom pričamo o cerebralnoj paralizi. Ali ima puno bolesti koje te smjeste u kolica i jesu genetski prenosive. Pametno je istražiti zašto ti je potencijalni partner u kolicima. S druge strane opet, ima i puno nasljednih bolesti koje ne vidiš golim okom. Možeš oženiti Scarlett Johansson i skužiti da će ti djeca zbog nje imati Alzheimera.

[nadiai]

Danas nemas garanciju da ces roditi zdravo dijete bez obzira na partnera. Sve vise djece je iz autistickog spektra, o drugim poteskocama da ne pricam. Osim toga, moze biti sve u redu i probuditi se sa 18 kao sizofrenicar recimo. S bilo kojim partnerom. Sto je bolje onda, ne razmisljati o stvarima koje ne mozemo predvidjeti ili eliminirati sve sa srcanim manama, mozdanim udarom, secerom, invaliditetom, rakom, ludilom ili bilo cim drugim sto bi moglo na dijete? Tko bi ostao uopce

[Aaron McLoughlin]

Na prvu: ne.
Ja sam aktivan tip koji ne voli bit doma, bavim se sa više sportova i taj životni stil je dijametralno suprotan nekome tko se ne može kretati.

Na drugu: Prije mi je užasno seksi jedna cura u kolicima i u tom trenu nisam na kolica gledao kao na neku otegotnu okolnost.

U principu, ovisi u kojem postotku ali invaliditet partnera gotovo sigurno znači i više truda i odricanja partnera u odnosu na osobu kojoj partner nema invaliditet.
Može li se tim nedostatkom parirati nekim drugim stvarima? Apsolutno.

Tako da mislim da nekog da/ne odgovora nema.
Ovisi o jako puno faktora.

[advocatus82]

nadiai kaže:

Danas nemas garanciju da ces roditi zdravo dijete bez obzira na partnera. Sve vise djece je iz autistickog spektra, o drugim poteskocama da ne pricam. Osim toga, moze biti sve u redu i probuditi se sa 18 kao sizofrenicar recimo. S bilo kojim partnerom. Sto je bolje onda, ne razmisljati o stvarima koje ne mozemo predvidjeti ili eliminirati sve sa srcanim manama, mozdanim udarom, secerom, invaliditetom, rakom, ludilom ili bilo cim drugim sto bi moglo na dijete? Tko bi ostao uopce

To je dobro pitanje i dobro razmišljaš, ali ostajem kod toga da, ako jedna strana ima invaliditet, druga strana ima pravo pitati i istražiti sve o tome. I zbog potomaka, i zbog hrpe drugih razloga. Za početak, invaliditet je uglavnom tjelesno obilježje.........Ako ja očekujem od svoje supruge da dijeli svoje tijelo samnom, ne mogu ju baš držati u neznanju oko nečega što u nekoj mjeri definira moje tijelo.....Posve je logično da me je na početku pitala je li cerebralna paraliza nasljedna, i rekao sam joj da nije, a i nastojao sam joj stvoriti jasnu sliku o tome kako ta dijagnoza utječe na mene. Da imam dijabetes napravio bih istu stvar.

[advocatus82]

Aaron McLoughlin kaže:

N
U principu, ovisi u kojem postotku ali invaliditet partnera gotovo sigurno znači i više truda i odricanja partnera u odnosu na osobu kojoj partner nema invaliditet.

Ovo mi je neobična rečenica. Ne mogu ti reći da griješiš, jer zbilja postoje oblici invaliditeta kod kojih je ovo presudna činjenica, ali se ne mogu ni složiti s tobom do kraja. Život s invaliditetom ili s partnerom koji ga ima, sigurno ima neke specifičnosti, ali tko će se čega, i koliko odreći i dalje ostaje jednako relativno pitanje kao i u svakom drugom odnosu. Osim ako je netko u priči baš prikovan za krevet i funkcionira samo kao pacijent.

Dok god osoba s invaliditetom ima neki stupanj samostalnosti i nekakav samostalni karakter, stvari ostaju relativne.

Znam jako puno parova kod kojih nitko nema invaliditet pa su se koječega odrekli jedno zbog drugog, i vezali su se toliko da više nisu sposobni ni izlaziti, ni živjeti jedno bez drugog. Po meni je to veći invaliditet od nepravilnog hoda.

S druge strane, naravno da moja supruga radi neke fizičke stvari koje ja zbog invaliditeta ne mogu, ili mogu puno teže od nje............Ali u mnogim drugim stvarima ima puno više osobne slobode nego što bi imala s nekim prosječnim Hrvatom koji bi radio sve fizičke poslove, ali bi ju više ili manje suptilno jebao u mozak na masu načina.

[Ja Ali Manja]

advocatus82 kaže:

Od mene osobno ovim stavom ne riskiraš ništa, jer si napravila nešto što na ovu temu jako rijetko viđam, iznijela si negativan stav koji nije temeljen na predrasudi i strahu od toga da će te susjedi čudno gledati i misliti da nisi cool, nego na realnim faktorima koje i ja uzimam u obzir kad razmišljam o sebi kao nečijem partneru.

Jedan od razloga zašto ja nemam djecu, niti pojma o tome želim li ih uopće je upravo to što ne vjerujem sebi po tom pitanju......Odnosno znam da bih u smislu nekog karakternog razvoja imao puno za ponuditi tom klincu (uz pretpostavku da bi taj klinac uopće htio čuti što ja imam za reći), ali ne znam mogu li trčati za klincem i gledati gura li prste u šteker, ili trčati za tinejdžerom i paziti da li se drogira i koliko je popio na nekom tulumu.

I tu se čak manje radi o sposobnosti da doslovno trčim ili ne trčim. To što ja ne trčim se može kompenzirati na milijun načina........Međutim, nakon što sam za svoj osobni razvoj porušio masu barijera, stvarno ne znam imam li dovoljno živaca to isto raditi za svoje dijete.

Tu ja konkretno nemam problem, jer mi ni supruga nije fokusirana na potomstvo.

S druge strane, znam invalide koji nekim stjecajem okolnosti imaju djecu. Ne znam ih puno, ali znam da postoje. Ne usuđujem se procjenjivati koliko su uspješni u tome, jer sumnjam da o tome dovoljno znam za takvu ocjenu. Ali ti mogu reći da mi nije baš jasno kako ih nije strah.

To zaista jest puno veći problem od sposobnosti za seks ili vezu, ali to možda i nije srž ove teme. Barem u hrvatskim uvjetima.

Rekao bih ti da je srž ove teme na drugoj strani spektra........Srž je u činjenici da zaista znam dosta ljudi s invaliditetom, koji imaju 30, 40 ili 50 godina, a da doslovno nisu nikad vidjeli golu ženu uživo. I pritom nije nužno problem u stupnju oštećenja, jer neki od njih hodaju lakše od mene. Nije nužno problem ni u nezrelosti jer su neki od njih jako pametni i simpatični.

Tim ljudima naprosto nitko nikad nije rekao kako da prevladaju inhibicije, kako da uopće započnu intiman razgovor, nitko ih nikad nije ni pokušao doživjeti na seksualan način.

A od toga da naučiš kako se dovesti do prvog intimnog trenutka s nekim, do imanja djece je zapravo prilično dug put.

Hvala ti na ovom odgovoru, jako sam se zamislila pa čak i rastužila.

Izgleda da jest veći problem što često osobe s tjelesnim oštećenjem ni ne percipiraju sebe kao poželjne partnere osoba koje takvo oštećenje nemaju. U nekom zdravom društvu bi bilo uobičajeno da osoba koja ima neko oštećenje bez inhibicija prilazi potencijalnoj partnerici (sem one uobičajene treme i straha od odbijanja kojeg većina nas ima) i započinje ono što bi tinejđerskim rječnikom bilo upucavanje.

A do te točke zbilja jest dug put jer živimo u društvu koje je opisao i kritizirao Pascal Bruckner u svom eseju Neprestana ushićenost - esej o prisilnoj sreći, uz konstantno slavljenje mladosti, fizičke ljepote i fobijom od starenja. Problem očito postoji, ali ne znam koje bi bilo rješenje.

Uza sve to još se nositi s rušenjem barijera u sebi i oko sebe koje su zahtjevnije kad je prisutno i tjelesno oštećenje.

Mislim da možeš ponuditi mnogo ''očinskoga'' i ovako, drugim članova foruma koji se nose sa sličnom situacijom i nama koji ne da dublje razmislimo kako o pitanju iz ankete, tako i o mnogim drugim stvarima.

[Wheel Smith]

Ja Ali Manja kaže:

Khm, khm, ali ja zbilja nigdje nisam napisala da se možebitno radi o takvom strahu. Pobogu, nisam ni znala da postoji ijedna bolest koja bi bila naslijedna i koja izaziva tjelesno oštećenje u vidu oduzetosti ikojeg dijela tijela. Ako postoji, prvi glas.

Strah o kojem sam govorila je drugačije vrste i kako i napisah iracionalan i dobrim dijelom podsvjestan, tako da... I izraz je mog subjektivnog dojma, ne ikakvih znanstvenih spoznaja ili istraživanja.

Naravno da je u velikoj većini slučajeva riječ o stanju, ne bolesti, toliko valjda zna i osnonovnoškolka. Ali sve pet, ponavljanje je majka znanja pa

Uistinu mi je žao ako su moji stavovi nekoga uvrijedili ili povrijedili. Bila sam iskrena i mislim da je mnogo gore susresti se s licemjerjem.

ma nisu bio sam malo sarkastičan , haha nisam ozbiljan kao advokatus - evo ti

[Ja Ali Manja]

Wheel Smith kaže:

ma nisu bio sam malo sarkastičan , haha nisam ozbiljan kao advokatus - evo ti

[Wheel Smith]

Ja Ali Manja kaže:

dobar nick imas btw

[advocatus82]

Ja Ali Manja kaže:

Hvala ti na ovom odgovoru, jako sam se zamislila pa čak i rastužila.

Izgleda da jest veći problem što često osobe s tjelesnim oštećenjem ni ne percipiraju sebe kao poželjne partnere osoba koje takvo oštećenje nemaju. U nekom zdravom društvu bi bilo uobičajeno da osoba koja ima neko oštećenje bez inhibicija prilazi potencijalnoj partnerici (sem one uobičajene treme i straha od odbijanja kojeg većina nas ima) i započinje ono što bi tinejđerskim rječnikom bilo upucavanje.

A do te točke zbilja jest dug put jer živimo u društvu koje je opisao i kritizirao Pascal Bruckner u svom eseju Neprestana ushićenost - esej o prisilnoj sreći, uz konstantno slavljenje mladosti, fizičke ljepote i fobijom od starenja. Problem očito postoji, ali ne znam koje bi bilo rješenje.

Uza sve to još se nositi s rušenjem barijera u sebi i oko sebe koje su zahtjevnije kad je prisutno i tjelesno oštećenje.

Mislim da možeš ponuditi mnogo ''očinskoga'' i ovako, drugim članova foruma koji se nose sa sličnom situacijom i nama koji ne da dublje razmislimo kako o pitanju iz ankete, tako i o mnogim drugim stvarima.

Ako me pitaš koje bi bilo rješenje za cijelu populaciju postoji biografski film jednog američkog novinara s dječjom paralizom u kojem je prikazano kako se to može riješiti. Film se zove "The Sessions". Ovaj tren se ne sjećam u kojoj američkoj saveznoj državi se to događalo, ali ta savezna država je još 1989. imala rješenje za taj problem.

Oni su legalizirali neku vrstu "terapijske prostitucije"......Odnosno, nemaš klasične prostitutke koje stoje u izlozima kao u Amsterdamu, nego imaš educirane psihologe koji uz to što razgovaraju s ljudima s njima prakticiraju i seks koji je uključen u cijenu terapije. Ne unedogled, nego onoliko puta koliko je osobi potrebno da izgradi seksualni identitet. Odnosno, dovedu pacijenta do toga da demistificira seksualnost do mjere da može i spontano doći do te vrste intimnosti s drugom osobom, i nakon toga ga puste na miru.

Ne vjerujem da će to postojati u Hrvatskoj za naših života, ali ti mogu reći da sam i ja sam sebi riješio taj problem psihološki sličnom metodom. Doduše, nisam radio s profesionalcima, niti sam ikome išta plaćao, ali imao sam nekakav niz odnosa sa ženama koji su počeli kao nešto intimnija prijateljstva, pa se to polako produbljivalo, i na kraju me evolutivni niz doveo do braka.......

Dakle da ti to kažem slikovitije, kvaka je u tome da se milimetar po milimetar spuštaš prema pički dok ne skužiš da te pička neće ugristi.

E sad....Ja sam igrom slučaja imao takvu grupu prijatelja u kojoj je bilo normalno da se cure i dečki druže i dijele svašta, pa su me neke cure u toj grupici kroz nekakvu interakciju i naučile neke stvari koje ne možeš baš dobiti bilo gdje drugdje.

Imaš masu ljudi s invaliditetom kojima su medicinske sestre u terapijskim ustanovama jedine žene izvan obitelji s kojima su komunicirali.

[advocatus82]

Wheel Smith kaže:

ma nisu bio sam malo sarkastičan , haha nisam ozbiljan kao advokatus - evo ti

Jebem te neozbiljnog.

[skorpionka87]

Da.
Sve je bolje od emocionalnog invalida

[salomee]

OrangeTurtle kaže:

Problem je zbilja što se uživo ne znam opustiti i prvih nekoliko kava budu malo čudne.... no eto, 3 bliske frendice misle da sam "j**ena legenda" i bez problema se družimo. Samo eto, rijetko rijetko koja cura daje više od 1 šanse u mom slučaju.

svakome treba malo vremena da se opusti i pokaže svoje pravo lice...činiš mi se prestrog prema sebi i ta tvoja strogoća se na van očituje na način da te čini ukočenim pa dobijaš rezultat kontra onome kojeg želiš i kojem se nadaš.
Zaista je mnogo razloga zbog kojih si možda bivao odbijen i moguće si na totalno krivom tragu i iznenadio bi se kada bi saznao prave razloge

OrangeTurtle kaže:

LOL. Vožnja tramvajem 10 minuta mi predstavlja problem, a kamoli party.

maltretiraš sebe nepotrebno...pravi prijatelj/ prijateljica će prošetati s tobom stanicu ili dvije ako i kad je to potrebno

[Tassia]

Ne.

[Wheel Smith]

Tassia kaže:

Ne.

post godine

[Tassia]

Wheel Smith kaže:

post godine

[Wheel Smith]

skorpionka87 kaže:

Da.
Sve je bolje od emocionalnog invalida

[Badboy1992]

Imam problema sa nogama i teže hodam zadnjih godinu dana i cura me ostavila radi toga i to me slomilo.Neznam dali cu ikad ozdraviti i iskreno mrzim sam sebe sto se to meni moralo dogodit.Neznam dali cu vise ikad imati curu jer se sam sebi gadim sto sam takav.Svaku noc razmisljam o samoubojstvu jer mi se gadi da ostatak zivota provedem ogranicen.Al nadam se da cu ozdravit i zivjet normalno.Oprostite ako vas zamaram sa svojim problemima al morao sam sa nekim to podjelit

[lucy85]

Badboy1992 kaže:

Imam problema sa nogama i teže hodam zadnjih godinu dana i cura me ostavila radi toga i to me slomilo.Neznam dali cu ikad ozdraviti i iskreno mrzim sam sebe sto se to meni moralo dogodit.Neznam dali cu vise ikad imati curu jer se sam sebi gadim sto sam takav.Svaku noc razmisljam o samoubojstvu jer mi se gadi da ostatak zivota provedem ogranicen.Al nadam se da cu ozdravit i zivjet normalno.Oprostite ako vas zamaram sa svojim problemima al morao sam sa nekim to podjelit

kakvih problema imaš sa nogama ? uslijed čega su se ti problemi pojavili ? imaš nekakvu dijagnozu ili ti se nešto dogodilo ?



Poslano sa mog SM-A520F koristeći Tapatalk

[traperica]

Bila bih s bilo kim koga volim i taj mene.