Aleksandar Makedonski

[Tintin]

evo i Plutarh razdvaja Makedonce i Helene
sve iz Usporednih životopisa - Aleksandar

9. ...Nazočan (A.) kod Heroneje, uze učešća u bitki s Helenima i pripovijeda se da je prvi jurnuo među redove tebanske svete čete.

11. ...Primaknuvši (A.) se Tebi i nudeći joj još jednu priliku da se pokaje za ono što je uradila, zatraži izručenje Feniksa i Protita i oglasi pomilovanje za sve koji prijeđu na njegovu stranu.
Ali kad su Tebanci iznijeli protuzahtjev da im preda Filotu i Antipatra i oglasili da se oni, koji žele pomoći oslobađanju Helade, svrstaju uz njih, pokrene svoje Makedonce na rat.

12. ...Kad je Tračani vezanu privedoše pred Aleksandra, ponajprije vanjštinom i hodom pokaza se osobom visoka dostojanstva i uzvišena duha slijedeći bez straha one koji su je vodili; a zatim, kad ju je kralj (A.) upitao koja je, odgovori ona da je sestra Teagena koji se borio protiv Filipa za slobodu Helade i pao kod Heroneje vršeći svoju zapovjedničku dužnost.

51. ... Aleksandar,okrenuvši se Ksenodohu Kardijcu i Artemiju Kolofonjaninu, reče:"Ne čini li vam se da se Heleni među Makedoncima šeću kao polubogovi među zvijerima?"

[go2slep]

mrkenangelo kaže:
nego, daj mi objasni na koju foru su se ti vojnici financirali, hranili se, na primjer, dok su tako mjesecima bili vani?

mislim da je netko na frajerskom pisao o tome, negdje oko pedesete stranice, o jelovniku

oni su dobivali plaću, Alexandar je bio osobito darežljiv, kada je osvojio šator Darija, sve je razdjelio vojnicima, sebi je zadržao samo praznu kutiju od dragulja i nešt svojeg stavio unutra, zaboravio sam što

A za vojskom su išli trgovci, pralje, žene, djeca, sluge, kuhari, birtaši obično je pratnje bilo dvostruki broj nego vojske

[go2slep]

Tintin

sakupio si dosta citata
daj sad reci koja je teorija

tko su onda Makedonci bili, morali su doći poslje Grka, jer bi im Grci u seobama prelazili preko zemlje, nešto se sjećam da su neki armenski narodi tu živjeli pa su pred grcima morali u Malu Aziju

[UnFaithful]

go2slep kaže:
sakupio si dosta citata
daj sad reci koja je teorija

e to ja volim.. malo pametne misli / teorija iza sto je u enceklopediji.. da se vidi da to logicno vrjedi..

super vam je rasprava, zeljno citam.. i za malo cu se skoro uvjerit da Alexander nije bio Makedonac..

al znate sto.. ja ga ipak poklonim malom narodu Makedonaca.. samo sto su trenutnu u vece sranje nego cak HR.. i fali tim malim zemljama kao nase neko Samopauzdanje..

e, neka Grci se prepucavaju da su Alpha i Omega svjeta.. Alexa darujem blizim susjedima..

[mrkenangelo]

čini mi se da vam pomalo zavidim na vašem znanju. ipak, nisam ja neka totalna glupača, pa sam svjesna da sam sama izabrala neko drugo znanje, ali moram vam reći - baš bih vas voljela sve imati doma da mi pričate priče prije spavanja. čitam vas i čudim se. i divim vam se.

[Tintin]

go2slep kaže:
Tintin

sakupio si dosta citata
daj sad reci koja je teorija

tko su onda Makedonci bili, morali su doći poslje Grka, jer bi im Grci u seobama prelazili preko zemlje, nešto se sjećam da su neki armenski narodi tu živjeli pa su pred grcima morali u Malu Aziju

Nisu morali doći poslije Grka,
jer s druge strane Herodot i Tukidid spominju kako makedonska kraljevska loza potiče iz grčkog Arga od Perdika I koji je u 7 st. zauzeo makedonsku dolinu.

Najjednostavnije i najlogičnije je da su biti mješavina Grka i ostalih tamošnjih naroda - ilirskih i tračanskih plemena, i kao takvi previše ne-grci za ostale "prave" Grke.

[go2slep]

Tintin kaže:
Najjednostavnije i najlogičnije je da su biti mješavina Grka i ostalih tamošnjih naroda - ilirskih i tračanskih plemena, i kao takvi previše ne-grci za ostale "prave" Grke.

to se i meni čini najlogičnije, izgleda da su bili jedni od najliberalnijih država u staroj Grčkoj, mene su zainteresirali kad sam otkrio da je tetradrahma FilipaII bila u antičkom svijetu novac koji je bio internacionalan, i sve vrijednosti su se određivale i obračunavale u tom novcu, nešto kao danas dolar

Pošto su barbari imali povjerenja samo u taj novac, nasljednici su bili prisiljeni kovati još 150 godina iste novce kao i Filip II

go2slep kaže:
tko su onda Makedonci bili, morali su doći poslje Grka, jer bi im Grci u seobama prelazili preko zemlje, nešto se sjećam da su neki armenski narodi tu živjeli pa su pred grcima morali u Malu Aziju

Neki kažu da su Grci došli preko Male Azije.

[go2slep]

Basta kaže:
Neki kažu da su Grci došli preko Male Azije.

evo ti Zamarovski pa reci:

Grci su u svoju postojbinu došli otprilike početkom 2. tisućljeća prije n. e., tj. na početku srednjoegejske brončane epohe. Ondje su, vjerojatno, u omanjim grupama živjeli otprije, čak možda i tisuću godina prije, što se može zaključiti na temelju izrazito grčkih elemenata u ostacima građevina u Dimini. Kao brojnije i snažnije stanovništvo, koje je zemlji moglo nametnuti svoj pečat, potvrđeni su materijalnim dokazima tek od 18—17. st. prije n. e.

Oko vremena dolaska Grka u njihovu postojbinu nastalo je zmijsko klupko sporova. Još veći su se problemi javili zbog pitanja odakle i kojim su putovima tamo došli te na koji su način pretvorili egejski prostor u svoju domovinu. Odgovori jednako autoritativnih istraživača imaju u biti jednaku težinu dokaza i podjednake slabosti. Prošlost je kadšto jednako velika nepoznanica kao i budućnost. Ako te odgovore, međutim, sažmemo i donekle pojednostavnimo, možemo ih otprilike podijeliti u tri skupine.

Najstarija je tzv. sjeverna teorija, koja napose prevladava među njemačkim i sovjetskim znanstvenicima. Prema njima, Grci su nastavali, prije svog dolaska u Grčku, sjeverna područja Balkana, gdje su do kraja 3. tisućljeća prije n. e. živjeli nomadskim životom pastira i lovaca. U te su krajeve stigli slivom Dunava iz južnoruskih stepa. Na pokret prema jugu vjerojatno ih je prisilio pritisak drugih nomada, koje je iz Srednje Azije pokrenulo odumiranje stepske vegetacije. U Grčku su stigli dolinama rijeka Morave, Vardara i Bistrice (antičkih rijeka Marga, Aksija i Haliakmona), i to u nekoliko valova, od kojih je prvi i najsnažniji tvorilo pleme Ahejaca. Prema Jugoslavenu V. Milojčiću (1949), radilo se o migraciji koja se može označiti kao »posve unutarbalkansko kretanje«.

Protiv te teorije stoji tzv. istočna, koja ima pobornike pretežno među anglo-američkim arheolozima. Prema njihovu mišljenju, Grci su otprilike sredinom 3. tisućljeća prije n. e. nastavali jugoistočni Balkan, zatim su se preko Bospora prebacili u Malu Aziju, odakle su ih istisnuli Hetiti, te su se morem preselili u Grčku. Glavna njihova struja stupila je na grčko tlo u Beotiji. Tako je tu teoriju formulirao J. Mellaart (1958). Zanimljivo je da je njezine glavne elemente formulirao još prije stotinu godina otkrivač Olimpije E. Curtius.

Treća skupina nalikuje se od prethodnih pretpostavkom da su se Grci na svome putu iz južnoruskih stepa na Balkanu razdijelili u dvije velike struje, od kojih je jedna prodrla u sjevernu Grčku na Peloponez, a druga preko Bospora i Dardanela u Malu Aziju. Na evropskom su kopnu njezini glavni predstavnici Ahejci, a u Maloj Aziji Dardanci i Trojanci. U detaljima ima tu dosta razlika i nejasnoća, ali njih nalazimo i u »sjevernoj« i u »istočnoj« teoriji.

Što se tiče činjenica u kojima se slažu svi istraživači, valja prije svega spomenuti indoevropsko porijeklo Grka. Oni potječu iz skupine naroda koji su još u prethistoriji i u starome vijeku naselili prostrana područja od istočne obale Indijskog potkontinenta do evropskih obala Atlantika i Sredozemnog mora (a u novome vijeku i Ameriku, dio južne Afrike i Australiju), a Grci su uz Hetite njihovi najstariji poznati predstavnici. Svojim se porijeklom tako razlikuju od starijeg stanovništva egejskoga svijeta, koje su na evropskom kopnu nazivali Pelazgima, a na maloazijskom Lelezima ili Karanima. Većina istraživača slaže se u značajnoj činjenici da je civilizacijski stupanj na kojemu su Grci bili već pri dolasku na tlo nove domovine bio razmjerno visok.

[go2slep]

evo još i nemojte reć da se nisam potrudio


Makedonija je u očima mnogih Grka bila »polubarbarska zemlja«. Njezini su stanovnici, doduše, govorili grčki, ali narječjem koje se znatno razlikovalo od klasičnog atičkog. Oni su, doduše, štovali grčke bogove i živjeli u skladu s grčkim običajima, ali s ostalim Grcima stoljećima gotovo uopće nisu dolazili u dodir. Više nego ostali Grci pomiješali su se s lokalnim stanovništvom koje je pripadalo tračko-ilirskim plemenima. U svoju su zemlju, prema tradiciji, došli tek u 9—8. st. prije n. e., i to s Peloponeza. Doveo ih je onamo kralj Perdika (ili Karan) iz Arga, koji je također osnovao i prvi njihov glavni grad Aigu.

Šest njegovih nasljednika postupno je zavladalo krajevima između rijeka Stri-mona i Haliakmona, gotovo do same morske obale. Trajnije se, međutim, u povijest zapisao tek sedmi po redu makedonski kralj, Aleksandar I, koji je stupio na vlast oko 500. god. prije n. e. i uspostavio dodire s ostalim grčkim državama. Godine 496. prije n. e. došao je u Olimpiju, gdje je isposlovao pravo da sudjeluje u Igrama. Prvo mjesto (u trčanju), doduše, nije osvojio, ali je izvojevao mnogo dragocjeniju pobjedu: ravnopravnost makedonskih kraljeva s ostalim grčkim vladarima. Kad su Perzijanci okupirali susjednu Trakiju, nametnuli su mu svoje prijateljstvo. Aleksandar ga je iskoristio da bi branio grčke interese i prije bitke kod Plateje obavijestio Atenjanina Aristida o opsegu perzijskih priprema. Njegovi su nasljednici i dalje produbljivali veze s Grčkom. Kralj Arhelaj, koji je naslijedio Perdiku II, 429. god. prije n. e. sklopio je ugovor o savezništvu s Atenom i pozvao u svoj novi glavni grad Pelu cvijet grčkih umjetnika među njima i Zeuksida i Euripida.

Na završetku klasičnog doba zajedljive primjedbe o polubarbarskoj Makedoniji više nisu imale osnovi. U najboljem slučaju, počivale su na preživjelim predrasudama. Shvaćamo Demostena što je o makedonskom kralju govorio samo ono najgore, ali mnogo manje moderne historičare koji tvrde da »grčka gradska civilizacija ovamo nije prodrla«. Već u 8. st. prije n. e. stajao je kraljevski grad Aiga, koja ondje stoji do dana današnjeg, iako se od rimskih vremena zove Edesa. Preživio je najezde Gota, Bugara i Turaka, njime protječu bistre gorske vode kao i prije tisućljeća, a slave se i srpanjske »svetkovine cvijeća« kao i prije mnogo stoljeća. Drugi kraljevski grad bila je Pela, koju spominje još Herodot. Njezine ruševine leže četrdeset kilometara zapadno od Soluna. Iskapanja grčkih arheologa, koja su 1957. god. započeli J. Makaronas i F. Petsas, potvrdila su Ksenofontove riječi hvale njezine raskošnosti i ljepote.

Oni su otkrili mrežu ravnih ulica koje se sijeku pod pravim kutom, više trgova i dvorišta s kolonadama, kanalizaciju i vrijedne i osebujne mozaike od oblutaka. Drugi značajni makedonski grad bio je Dion pod Olimpom. Prema Tukididu, utemeljio ga je još kralj Perdika, a grčki su arheolozi u njemu otkrili ostatke kazališta, stadiona i široke popločene »svete ceste«. Nalazi keramike i predmeta od bronce, arhitektonskih ukrasa iz Pele i Edese, kao i iz drugih gradova, dokazuju da je makedonska umjetnost, unatoč svoj prijašnjoj izolaciji, slijedila istu razvojnu liniju kao i umjetnost ostale -Grčke. Sve ovo samo su marginalne spoznaje o Makedoniji iz onih vremena. Arheološki je to jedno od najmanje istraženih područja Grčke.

Iako je u Makedoniji postojala »gradska civilizacija«, a »gradska kultura« cvjetala u njoj baš kao i bilo gdje drugdje u Grčkoj, većina je stanovništva živjela u selima. Pretežan dio činili su slobodni zemljoradnici, čije su se obaveze prema kralju sastojale u plaćanju poreza i vršenju vojne službe. Slobodni su seljaci bili i pripadnici tračko-ilirskih plemena, kojima su kraljevi ostavili vlastite plemenske starješine. Ovi su se, međutim, morali zaklinjati njima na vjernost i sudjelovati u ratu u pomoćnim odredima. Vladajuću klasu činila je gradska i seljačka rodovska aristokracija, od čijih se pripadnika (kraljevskih druž-benika, hetairoi) sastojala slavna makedonska teška konjica, glavna udarna sila kraljevske armije. Svojim političkim uređenjem Makedonija je inače podsjećala na »herojsko doba« poznato iz Homera, čak i po intrigama i krvavim bojevima za prijestolje. Kraljevski rod Argeida, koji se zadržao na vlasti od vremena naseljavanja zemlje, izvodio je svoje porijeklo od Herakla.

Nakon sretne vladavine kralja Arhelaja, koja se 399. god. prije n. e. završila njegovim ubojstvom, u Makedoniji je zavladao kaos. Kraljevi su se u brzome slijedu smjenjivali na prijestolju i zapleli se, k tome, u sporove u Tesaliji, gdje su se sukobili s Tebancima. Pretrpjeli su dva teška poraza i Makedoniji je zaprijetilo raspadanje. Zemlju je spasio dvadeset i trogodišnji kralj Filip II, koji se 359. god. prije n. e. domogao vlasti, kad je njegov brat Perdika III pao u boju s pobunjenim plemenom Linkesta. Bio je to energični i ambiciozni čovjek koji je prije toga deset godina proveo u Tebi kao talac, gdje je mnogo toga naučio. Svoju je vlast učvrstio bezobzirnim odstranjivanjem svih svojih mogućih suparnika, pacifizirao je zemlju u toku nekoliko pohoda svoje teške konjice, a zatim se dao na veliko djelo reforme. Prije svega, reorganizirao je armiju: konjici je pripojio tešku pješadiju, a od jednog njezina dijela stvorio taktičke jedinice posve novog tipa, tzv. makedonsku falangu. Tvorile su je zgusnute formacije od šesnaest redova u širinu i jednakog broja boraca u dubinu, koji su osim kratkih mačeva i štitova bili naoružani teškim objeručnim kopljima dugačkim čak šest do sedam metara. Vojnici u prvim redovima držali su svoja koplja koso usmjerena naviše, vojnici iz posljednjih redova položili bi ih na ramena onih koji su stajali pred njima. Filipova je falanga tako podsjećala na golemog ježa prekrivenoga šiljcima oštrih vrhova kopalja. S obzirom na to da su ostale armije upotrebljavale mnogo kraća koplja, nisu je bile kadre u napadu zahvatiti s bilo koje strane, niti je zaustaviti. Od drugog dijela pješadije Filip je stvorio jedinice oklopnika s uobičajenim naoružanjem, koje su bile kadre operativno djelovati ondje kamo nije mogla dospjeti falanga ili konjica. Pripadnike svih rodova vojske učinio je ravnopravnima, što je imalo golemo političko-psihološko značenje, a pomoćnim tračko-ilirskim formacijama ostavio je njihove komandante, čime ih je u punoj mjeri zadovoljio. Cijelu svoju armiju prekalio je zatim makedonski kralj nemilosrdnim drilom, naučio je da ratuje na gorskim terenima i zimi, što je u Grčkoj bilo neuobičajeno, a za rušenje zidina pri osvajanju gradova uveo je strojeve, za izgradnju kojih je pozvao konstruktore sa Sicilije. Tim je reformama Filip II grčku ratnu vještinu doveo do kulminacije: pravilno vođena, makedonska je armija bila kadra poraziti bilo koju drugu. A uz pravilnu diplomaciju zavladati, ako treba, i cijelom Grčkom.

Za nekoliko godina od svog stupanja na prijestolje Filip II osvojio je prostrana susjedna područja. Zatim je odlučio poziciju Makedonije ojačati izlazom na more. Obalni je pojas, međutim, prekrivala barijera grčkih gradova, ujedinjenih ugovorima o uzajamnoj pomoći. Najmoćniji među njima bio je Olint, koji je stajao na čelu federacije u kojoj je bilo više od trideset gradova, a oslanjala se na atensku koloniju Amfipol. Pokazalo se pri tom da je Filip II podjednako vješt diplomat kao i ratnik: znao je efikasno kombinirati obećanja i prijetnje, savršeno je vladao umijećem da se od prijatelja, svojih protivnika, prave ogorčeni neprijatelji, uvijek je i svugdje znao pronaći nekoga koga se moglo potplatiti. (Poznata je njegova deviza: »Zlatom natovareni magarac prodire u najsnažnije utvrđenje.«) Godine 357. prije n. e., nakon svestranih i temeljitih priprema, osvojio je Amfipol. No onda se sporazumio s Atenjanima da će im ga vratiti ako za nj osvoje luku Pidnu. Time je uzdrmao atensko-olintsko savezništvo, a kad je tako dobio slobodne ruke, osvojio je Pidnu sam. K tome je za sebe zadržao i Amfipol. Zatim se dokopao i pangejskih zlatnih rudnika, koji su mu donosili više od tisuću talenata godišnje, a kad Atena nije intervenirala, postupno je osvojio sve njezine gradove u Trakiji i na Halkidici. Posljednji među njima, Metonu, sravnio je sa zemljom 353. god. prije n. e.

Makedonija, donedavna još drugorazredna država, postala je tako na izmaku prve polovice 4. st. prije n. e. prvom silom grčkoga svijeta. U njoj je nikla moćna državna formacija koja je bila kadra prisiliti Grke da prekinu međusobno ratovanje, ukloniti njihovu zastarjelu političku strukturu, a kaos u zemlji zamijeniti redom. A također formacija kadra da osigura Grčku od svih eventualnosti i prijetnji barbara, kako je to u svojim strastvenim panhelenskim govorima tražio Izokrat.

Makedonski je kralj toga bio svjestan i smatrao se pozvanim da to realizira. Rukovodili su ga pri tom, doduše, više vlastiti nego cjelogrčki interesi, ali oni su se u danom trenutku podudarali. Mnogi su o njegovim ciljevima u Grčkoj gajili iluzije. Spremno ih je prepustio tim iluzijama. Drugi opet nisu imali iluzija, ali njih je pridobio obećanjima i zlatom. Nije potrajalo dugo i Filip je u svim državama imao ono što se zove peta kolona.

[Tintin]

Vuf...
to gore je post :klap:

no da malo objasnimo to podrijetlo od Herkula (spominje se tamo negdje gore)

Treba imati na umu da je mali Aco imao takve pretke da nikako nije mogao da omane.

Majčina strana
Sin Zeusa i Egine bio je Eak.
Eak je bio djed Ahilov.
Ahil je imao sina jedinca Neoptolema.
.
.
.
Olimpija, ponosna majka

Očeva strana
zmija
OK, ne ta...

Sin Zeusa i Alkmene je bio Heraklo.
Hil je bio Heraklov sin.
.
.
.
(Goran) Karan, Prvi makedonski kralj
.
.
.
Filip II Makedonski, ponosni otac

[gotuslip]

Tintin kaže:
Vuf...
to gore je post :klap:

i to sve s tri klika

[go2slep]

Piru su Makedonci ponudili da bude kralj


Pir (319 p.n.e. - Argos , 272 p.n.e.), epirski kralj i pisac. Vladao je 306 p.n.e. - 301 p.n.e. i 297 p.n.e. - 272 p.n.e.. Jedan od najčuvenijih vojskovođa antičkog doba Pir je poznat po brojnim vojnim pohodima u Italiji i Makedoniji ali i po frazi Pirova pobjeda. Naslijedio ga je sin Aleksandar II. Epirski.

Pir je postao kralj već u 12.godini. U toku borbi dijadosa isprva ratuje na strani Demetrija I. Poliorketa. Neko je vrijeme bio talac Ptolemeja I. Sotera, vladara Egipta, ali je zadobio njegovo povjerenje pa je 297 p.n.e. ponovo došao na prijestolje Epira. Stalne ratove Demetrija, Lizimaha i Ptolemeja Pir je iskoristio za proširenje granica vlastitog kraljevstva. 288 p.n.e. okrenuo se protiv Demetrija, oslobodio Atenu Demetrijeve opsade i zavladao velikim dijelom Makedonije. 284 p.n.e. morao se povući iz Makedonije zbog sukoba s Lizimahom.

281 p.n.e. grad Taranto na jugu Italije, koji je ratovao s Rimom, zatražio je pomoć od Pira. Rimljani su već zavladali srednjom Italijom i bili velika vojna sila. Pir je pristao,pod uvjetom da mu se sva vojska u gradu stavi pod njegovu vlast. Pir je najprije sklopio savez sa Ptolomejem Keraunom a zatim krenuo u Italiju sa vojskom od 23000 pješaka, 3000 konjanika i 19 slonova. Slonove Rimljani nisu poznavali. Prvi sudar s rimljanima bila je bitka kod Herakleje, 280 p.n.e.. Pir je pobijedio zahvaljujući konjici i slonovima. Rimljani su, međutim odbili ponuđeni mir pa se pohod nastavio. Sljedeći sukob sa Rimljanima bila je bitka kod Auskula, 279 p.n.e.. Pir je ponovno pobijedio ali uz puno veće gubitke, ali su Rimljani uporno odbijali Pirove mirovne prijedloge.

278 p.n.e. Pir je dobio dvije ponude. Prva je bila od Makedonaca, koji su tada ratovali s Keltima, da postane makedonski kralj. Druga ponuda je bila da pomogne Grcima na Siciliji u ratu sa Kartagom. Pir se odlučio za Siciliju. Sagradivši veliku ratnu flotu pobijedio je Kartažane na moru. 277 p.n.e. osvojio je snažnu kartažansku utvrdu Eryx. Nakon toga predali su mu se i ostali gradovi u Siciliji. Međutim, njegovo autokratsko vladanje izazvalo je pobunu kod sicilskih Grka pa se Pir vratio u Italiju. U bitci kod Beneventuma, 275 p.n.e. Pir je poražen od Rimljana. Bitka je, zapravo, taktički završila neodlučno jer su obje strane imale gubitke veće od 6,000 mrtvih ali je Pir bio prisiljen napustiti Italiju. Rimljani su zauzeli Taranto 272 p.n.e..

Vrativši se u Makedoniju krenuo je sa vojskom 274 p.n.e. protiv Antigona II. Gonate, makedonskog kralja. Antigon II. se povukao u Solun a Pir je zasjeo na makedonsko prijestolje. 272 p.n.e. krenuo je sa vojskom na Spartu. Želeći osvojiti Peloponez, poginuo je kod Argosa u bitci protiv udruženih snaga Antigona II. i Sparte

[kljunash]

rasprava bi se mogla razviti u nebrojeno smjerova, ali po meni su najzanimljivije i najvaznije posljedice njegovih osvajanja. knjiga "u potrazi za staklenim gradom" (obavezno pročitati) ima zbilja fantastičnih dijelova, ali jedna izjava mozda najbolje opisuje znacenje aleksandra makedonskog. nesto u stilu da je AM bio penis evrope koji je prodro i oplodio vlaznu vaginu istoka. to je i simbolika presjecanja gordijskog čvora u cemu je sadrzana namjera za tim. jer zbilja, fantastične kulture su se razvile i opstojale u predindijskim predjelima sve do osvajanja arapa. a to je i povjesna pravilnost da se najljepse i najnaprednije kulture razvijaju mijesanjem. sjetite se golemih kipova u stijenama(one sto su ih talibani sravnili) Bude u grčkoj togi.
iako je djelovao vrlo kratko i moze se raspravljati o njegovim vrijednostima kao ratnika, vojskovodje itd, ali jedno je neosporno! vrtnju kotaca povijestije okrenuo u jedan novi pravac, sto se cesto zanemaruje. govori se da je grcka koljevka evropske civillizacije, sto je tocno, ali da nije bilo AM, velika je vjerojatnost da bi perzijska zauzela to mjesto, a stvarnost bi danas bila... tko zna kakva!

[djevrek]

aca penis, a mesapotamija je sisa?

Aleksandar III. Makedonski – Veliki (356. – 323. p. K)

Imao je samo 20 godina kada mu je umro otac kralj Filip II. Makedonski. Iako se iskustvo stječe s godinama, Aleksandar je vrlo rano pokazao da je sposoban vojnik, administrator i diplomat.
Imao je samo 16 godina kada ga je otac postavio za regenta tijekom njegove nenazočnosti zbog jedne od vojnih kampanji. Na svoju inicijativu poveo je vojsku protiv pobunjenih tračkih plemena, zauzeo njih grad i nazvao ga Aleksandroplois. S 18 godina vodi u bitki kod Heroneje 338. p. K. Elitno makedonsko konjaništvo na također elitnu tebansku svetu satniju. Kao vojni zapovjednik pokazao je da ima smisla za organizaciju, ali i za inventivnu improvizaciju. U vojnoj kampanji u Trakiji, nakon očeve smrti, protivnik je jednom napao makedonsku vojsku na hodnji. S jedne uzvisine na kolonu su puštena prazna i bez zaprega bojna kola. Aleksandar je zapovjedio vojnicima da se razmaknu i propuste kola, a oni koji to zbog sabijenosti ne mogu, neka legnu i prekriju se štitovima. Incident je prošao bez gubitaka po vojnike makedonske falange. Drugom prilikom improvizirao je prijelaz svoje vojske preko Dunava na ribarskim brodicama i čamcima koje je pokupio u nekoliko obalskih naselja, potpuno iznenadivši protivnika. U pohodu protiv Tesalaca dao je u planini Ossa prosjeći put u stijenama kako bi svoju vojsku mogao dovesti iza leđa protivniku koji ga je čekao zatvorivši prolaz kroz klanac.
Osobna hrabrost Aleksandra svakako je bila primjer i poticaj njegovoj vojsci. U bitki na Graniku Aleksandar je izgubio konja i dva puta je ostao bez koplja. U dvoboju je ubio perzijskog vrhovnog zapovjednika, kraljeva zeta Mitridata, potom njegovog dozapovjednika Roziaka, koji ga je prije toga dohvatio mačem po kacigi. Od napada drugog dozapovjednika Spitridata zaštitio ga je njegov prijatelj odsjekavši ovome ruku s mačem. U bitkama Aleksandar je bio nekoliko puta ranjen.
Pripremajući se za pohod na Perziju u svoj stožer uzeo je očeve iskusne generale i veterane i učene ljude svojeg doba, među kojima je bio i njegov učitelj i tutor Aristotel. U osvojenim gradovima na vlasti je ostavljao domaće plemstvo, a uspio je i okupiti grčko-makedonsku-perzijsku aristokraciju oko zajedničkih interesa. Osobno je priredio vjenčanje nekoliko tisuća svojih vojnika s perzijskim navjestama vodeći se s idejom spajanja svjetova.

Kako bi danas izgledao svijet da Aleksandar nije umro u 33. godini života, možemo samo nagađati. Sa sobom je odnio u grob ideju jedinstvenog carstva svih naroda svijeta čije bi granice oplakivale samo vode oceana. Nakon njegove iznenadne smrti golemo carstvo podijelili su njegovi zapovjednici i kako je to već uobičajeno u ljudskoj povijesti – međusobno su zaratili.

[oportunist]

go2slep kaže:
to kao da netko pita jel bio Podravac ili Hrvat
ili Dalmatinac ili Hrvat
Gdje piše da Makedonci nisu bili Grci

makedonci su bili zasebna nacija u odnosu na grke koje su osvojili. kako je anticka grcka u to vrijeme bila najveca civilizacija(aristotel je bio ucitelj aleksandra makedonskog), medju makedonskim plemstvom bilo je pomodno govoriti grckim jezikom iako su makedonci imali svoj jezik (bas kao sto je na ruskom dvoru u 19. st. bilo moderno pricati francuski). takodje, svojoj djeci su davali grcka imena (misli se na plemstvo). makedonski jezik, nazalost, nije imao pismo. tako su svi pisani spomenici anticke makedonske kulture pisani na grckom. a spomenike u to doba, razumije se, moglo je dizati samo plemstvo. medjutim, na mikejskoj ploci ( koji inace grci koriste kao krucijalni dokaz da su makedonci grcko pleme) napisana su neka originalna makedonska imena i neke rijeci koje nemaju nikakve grcke korijene te se ne mogu povezati s grckom kulturom. dolaskom slavena, anticko makedonsko stanovnistvo se utopilo u slavensku masu te se asimiliralo. tako da danasnji, ajmo reci nasi, makedonci dijelom vuku porijeklo od antickih makedonaca. inace je to najugrozeniji narod u europi, i prijeti mu opasnost od izumiranja. u grckom dijelu makedoniji zivi oko milion makedonaca koji nemaju nikakva nacionalna prava. cak ne smiju imati makedonska imena, jer sa takvim imenima ne mogu dobiti dokumente. pocetkom 20. stoljeca u solunu je glavni jezik bio makedonski, a danas, nepunih 100 godina poslije, u javnom zivotu se ne moze cuti prije djevdjelije. kada se tome doda albanska ekspanzija u samoj makedoniji (45. sacinjavali su 7 % stanovnistva, a danas ih je izmedju 25%-35%) jasno je da su makedonci pred izumiranjem. inace sam u grckoj imao mnoge neugosnosti na sami spomen makedonije.edonci nisu bili Grci [/B][/QUOTE]

[go2slep]

oportunist kaže:
tako su svi pisani spomenici anticke makedonske kulture pisani na grckom. a spomenike u to doba, razumije se, moglo je dizati samo plemstvo. medjutim, na mikejskoj ploci ( koji inace grci koriste kao krucijalni dokaz da su makedonci grcko pleme) napisana su neka originalna makedonska imena i neke rijeci koje nemaju nikakve grcke korijene te se ne mogu povezati s grckom kulturom.

ajde ako imaš više o ovom ili link/ zanimljivo

[demon]

pocetkom 20. stoljeca u solunu je glavni jezik bio makedonski

Ovo nije točno. Najbrojniji stanovnici Soluna su bili Turci i Židovi, onda Grci i na kraju Makedonci. Sela sjeverno i istočno su bila makedonska, a južno i istočno grčka. Iza tursko-grčkog rata Turci su iseljeni, Grci useljeni. Nijemci su zbrisali Židove, najjaču sefardsku grupaciju na Balkanu. Prije WW2 destci tisuća makedonaca su kao Bugari protjerani u Bugarsku, Grci naseljeni, iza grčkog građanskog rata Makednoci opet bježe jer su podržavali komuniste (ovi su im garantirali nacionalna prava)...

Rezulta je da Makedonci imaju većinu u planiskom zapadnom dijelu. U središnjem ih nešto i ima, a na istočnom su de facto nestali.

Procjene su između 100 i 300 tisuća preostalih, znači 8-25% stanovištva grčke Makedonije.

[djevrek]

preko egejske makedonije...

i imao prilike da upoznam lokalno stanovnistvo. rekavsi im da sam iz bivse yu, oni su pokretali pitanje makedonije. svaki put sam cuo od egejskih makedonaca, ne grka, da podlezu velikom pritisku od grckih vlasti, da nemaju nikakva prava i da nesmeju da izjasnjavaju kao makedonci (bas kao sto je gore bilo navedeno, simbolika makedonije, koja je nevezana za grcku).

onda je jedan i drugar iz makedonije (ove nase, vardarske) krenuo samnom za grcku, i u nekom kaficu u eg. mak, kelner cuvsi da pricamo na yu, pitao nas je odakle smo, ovaj drugar rece da je iz makedonije, nasta mu je kelner tiho uz uvo odgovorio na engleskom, ja sam vas. posle smo ga pitali zasto tako tiho prica o makedoniji, ovaj je odgovorio, ma strasno.

takvi dozivljaji iz eg. mak. su me naveli na totalno drugacije razmisljanje o ovim krajevima.

istina je u varadrskoj i pirinejskoj makedoniji se govore bugarski u egejskoj grcki. jednom mi se jedna stara bugarka u autobusu u bugarskoj izjasnila kao makedonka. pitao sam je da nije izbegla iz vardarske mak. za vreme VMRO. rekla mi je ne, ja sam iz bugarske, ali sam i makedonka. u busu nisam ni smeo da pricam mnogo sa njom, ali to malo sto sam cuo me je zapanjilo.

izgleda da je makedonija ipak mozda raskomadana izmedju bugarske, grcke, srbije i albanije (malim delom).

cuo sam takodje da u albaniji hiljade i hiljade potpisa nije priznato na zadnjiem popisu stanovnistva, kada su se ovi izjasnili kao makedonci.

naravno, gore navedeno su samo price, nista oficijalno, bez dokaza, mozda cak i slucajna zbirka ljudske maste.