Ouspensky i Gurdjieff

[Zlatko Režek]

pavaogc je bio gurđijev, ali ljudi to nisu na vrijeme prepoznali

naime on je na tako lijep način bio nedorečen da je ostao vječno postojati u praznini između svojih misli i sebe samog kojeg nije uspijevao dohvatiti nitko (osim možda ipak njega)

ostali na temi su neuspenski no nastave li pokušavati možda postanu uspenski

[new life]

Bandridge kaže:

Pročitati tek radi opće kulture. Ništa više i ništa manje.

[Dostoj]

Čini mi se da je od svih Gurdjieff-ovih učenika Ouspensky ušao najdublje u "Sistem" no ili ga nije shvatio ili "Sistem" stvarno ne djeluje. Benett je napisao u uvodu "Razgovora s vragom" da je Ouspensky uoči izbijanja Drugog svjetskog rata rekao nekim svojim učenicima kako nema puno nade da će pronaći izvor za učenje koje dijeli. "Nešto je nedostajalo i, bez novih spoznaja, morat ćemo se pomiriti s tim da tražimo vlastiti put do oslobođenja." U posljednjim tjednima svoga života, 1947., javno se odrekao "Sistema" Gurdjieffa i pozvao svoje sljedbenike da krenu iznova, svatko na svoj način.

Kad sam već kod Usponsky-og, nađoh zanimljivu crticu o njemu, neposredno prije njegove smrti, u Osho-ovoj knjizi "I sada i ovdje", što nisam nigdje prije pročitao, pa ću podijeliti:

"Čovjek koji se zvao P.D. Ouspensky je umro prije nekoliko godina. Bio je veliki matematičar iz Rusije. On je jedina osoba XX stoljeća koja je napravila veliki broj eksperimenata u vezi sa smrću. Tri mjeseca prije vlastite smrti, jako se razbolio. Liječnici su mu savjetovali da ostane u krevetu, no on je ipak činio nezamislive napore. Ne bi spavao noću; putovao je, hodao, trčao, uvijek je bio u pokretu. Liječnici su bili užasnuti; rekli su da se treba odmarati. Ouspensky je pozvao svoje bliske prijatelje k sebi, ali im ništa nije rekao.

Dva prijatelja koji su bili pored njega tri mjeseca, do njegove smrti, rekli su da su po prvi puta u životu vidjeli čovjeka koji je smrt prihvaćao u svjesnom stanju. Pitali su ga zašto ne prihvaća savjet liječnika. Ouspensky je odgovorio: „Želim iskusiti različite vrste boli, tako da smrtna bol ne bude toliko velika da postanem nesvjestan. Želim proći kroz svaku vrstu boli prije smrti; to u meni može stvoriti takvu snagu da ću moći biti potpuno svjestan kada dođe smrt."

I tako je tri mjeseca činio nadljudske napore da osjeti različite vrste boli.

Njegovi prijatelji su pisali da bi se i oni koji su u dobroj kondiciji umorili, ali ne i Ouspensky. Liječnici su inzistirali na tome da se on odmara, inače će mu to strašno štetiti - ali uzaludno. One noći kada je umro, Ouspensky je hodao gore dolje po svojoj sobi. Liječnici koji su ga pregledali izjavili su da njegove noge više nisu imale snage za hodanje - a ipak, on je hodao cijelu noć.

Rekao je: „Želim umrijeti hodajući, kako ne bih umro sjedeći ili spavajući posve nesvjesno." Dok je hodao rekao je prijateljima: „Još samo malo - još deset koraka i sve će biti završeno. Tonem, ali hodati ću dok god ne napravim svoj posljednji korak. Želim nešto raditi do samoga kraja, inače me smrt može zateći nesvjesnog. Mogu se opustiti i leći spavati - ne želim da se to dogodi u trenutku smrti." Ouspensky je umro zakoračivši svoj posljednji korak. Malo ljudi na zemlji je umrlo hodajući na ovaj način. Pao je na pod hodajući; odnosno, pao je tek kada je umro. Zakoračivši posljednji put rekao je: „To je to; ovo je moj posljednji korak. Sad ću pasti. Ali prije odlaska dozvolite mi da vam kažem da sam svoje tijelo ostavio već odavno. Sad ćete vidjeti kako se moje tijelo oslobađa, ali primjetio sam već davno prije kako me je tijelo ostavilo, a ja ipak još postojim. Sve veze s tijelom su bile prekinute, a ipak, ja unutra još uvijek postojim. Sada će pasti samo tijelo - nema načina da i ja padnem."

U trenutku njegove smrti prijatelji su vidjeli nekakvu vrstu svjetla u njegovim očima. Mir, veselje i sjaj se vide kako isijavaju dok netko stoji na pragu onog drugog svijeta. Ali čovjek se za to mora pripremati, neprestano pripremati. Ako se čovjek u potpunosti pripremi, tada smrt postaje prekrasno isksustvo. Ne postoji ni jedan drugi fenomen koji je vredniji od ovoga, jer ono što se otkriva u trenutku smrti ne može se saznati ni na koji drugi način. Tada smrt izgleda kao prijatelj, jer samo u trenutku smrti možemo osjetiti da smo živući organizam - ne prije toga."

[LisenSvihPrava]

Dostoj kaže:

Čini mi se da je od svih Gurdjieff-ovih učenika Ouspensky ušao najdublje u "Sistem" no ili ga nije shvatio ili "Sistem" stvarno ne djeluje. Benett je napisao u uvodu "Razgovora s vragom" da je Ouspensky uoči izbijanja Drugog svjetskog rata rekao nekim svojim učenicima kako nema puno nade da će pronaći izvor za učenje koje dijeli. "Nešto je nedostajalo i, bez novih spoznaja, morat ćemo se pomiriti s tim da tražimo vlastiti put do oslobođenja." U posljednjim tjednima svoga života, 1947., javno se odrekao "Sistema" Gurdjieffa i pozvao svoje sljedbenike da krenu iznova, svatko na svoj način.

Kad sam već kod Usponsky-og, nađoh zanimljivu crticu o njemu, neposredno prije njegove smrti, u Osho-ovoj knjizi "I sada i ovdje", što nisam nigdje prije pročitao, pa ću podijeliti:

"Čovjek koji se zvao P.D. Ouspensky je umro prije nekoliko godina. Bio je veliki matematičar iz Rusije. On je jedina osoba XX stoljeća koja je napravila veliki broj eksperimenata u vezi sa smrću. Tri mjeseca prije vlastite smrti, jako se razbolio. Liječnici su mu savjetovali da ostane u krevetu, no on je ipak činio nezamislive napore. Ne bi spavao noću; putovao je, hodao, trčao, uvijek je bio u pokretu. Liječnici su bili užasnuti; rekli su da se treba odmarati. Ouspensky je pozvao svoje bliske prijatelje k sebi, ali im ništa nije rekao.

Dva prijatelja koji su bili pored njega tri mjeseca, do njegove smrti, rekli su da su po prvi puta u životu vidjeli čovjeka koji je smrt prihvaćao u svjesnom stanju. Pitali su ga zašto ne prihvaća savjet liječnika. Ouspensky je odgovorio: „Želim iskusiti različite vrste boli, tako da smrtna bol ne bude toliko velika da postanem nesvjestan. Želim proći kroz svaku vrstu boli prije smrti; to u meni može stvoriti takvu snagu da ću moći biti potpuno svjestan kada dođe smrt."

I tako je tri mjeseca činio nadljudske napore da osjeti različite vrste boli.

Njegovi prijatelji su pisali da bi se i oni koji su u dobroj kondiciji umorili, ali ne i Ouspensky. Liječnici su inzistirali na tome da se on odmara, inače će mu to strašno štetiti - ali uzaludno. One noći kada je umro, Ouspensky je hodao gore dolje po svojoj sobi. Liječnici koji su ga pregledali izjavili su da njegove noge više nisu imale snage za hodanje - a ipak, on je hodao cijelu noć.

Rekao je: „Želim umrijeti hodajući, kako ne bih umro sjedeći ili spavajući posve nesvjesno." Dok je hodao rekao je prijateljima: „Još samo malo - još deset koraka i sve će biti završeno. Tonem, ali hodati ću dok god ne napravim svoj posljednji korak. Želim nešto raditi do samoga kraja, inače me smrt može zateći nesvjesnog. Mogu se opustiti i leći spavati - ne želim da se to dogodi u trenutku smrti." Ouspensky je umro zakoračivši svoj posljednji korak. Malo ljudi na zemlji je umrlo hodajući na ovaj način. Pao je na pod hodajući; odnosno, pao je tek kada je umro. Zakoračivši posljednji put rekao je: „To je to; ovo je moj posljednji korak. Sad ću pasti. Ali prije odlaska dozvolite mi da vam kažem da sam svoje tijelo ostavio već odavno. Sad ćete vidjeti kako se moje tijelo oslobađa, ali primjetio sam već davno prije kako me je tijelo ostavilo, a ja ipak još postojim. Sve veze s tijelom su bile prekinute, a ipak, ja unutra još uvijek postojim. Sada će pasti samo tijelo - nema načina da i ja padnem."

U trenutku njegove smrti prijatelji su vidjeli nekakvu vrstu svjetla u njegovim očima. Mir, veselje i sjaj se vide kako isijavaju dok netko stoji na pragu onog drugog svijeta. Ali čovjek se za to mora pripremati, neprestano pripremati. Ako se čovjek u potpunosti pripremi, tada smrt postaje prekrasno isksustvo. Ne postoji ni jedan drugi fenomen koji je vredniji od ovoga, jer ono što se otkriva u trenutku smrti ne može se saznati ni na koji drugi način. Tada smrt izgleda kao prijatelj, jer samo u trenutku smrti možemo osjetiti da smo živući organizam - ne prije toga."

Odlično hvala ti na informacija . Ova sad meni uzima neko dublje značenje

Slušajući nekog buditičkog svećenika na yubitou, govoreći o smrti .
Izjavio je sljedeće da budist u biti treniraju cijeli život kako bi u trenutku smrti bili "svijesni"
On opisuje to ovako : osječaj trnjenja (krv prestane teći) , vide tamu (jer oči više nerade) , nedostatak daha i sl

https://www.youtube.com/watch?v=AonaB3o22lk

ako ti se da pogledaj jako interesnatno , tu se mogu povući velike paralele.

Konkretno daje mi potvrdu da je ouspenski to isto znao samo na malo drugčiju foru, ouspenskije hodao i bio svijestan do te točke prije smrti ( i vjerovatno u trenutku smrti je bio svijestan sebe ) .
ovo je upravo to , naravno razlika je u tome što budisti meditiraju svakodnevno da bi im to ušlo u naviku (što se može u nekom pogledu protumačiti kao smrt) jer utišaš čula i stavljaš se u ulogu promatrača (slične manifestacije se javljaju , trnjenje noge i sl )
Po budističkom vjerovanju upravo prepoznavanje smrti i nepaničarenje odnonsno samo promatranje fizičkim manifestacija primjećivanjem . Dovodiš se u situaciju da neulaziš više u karmu odnonso novi život nego tvoja svijst ide dalje u "nebesa"

gospon Dostoj još jednom hvala na informacija i ovo upravo potvrđuje da su ova dva gospona u ovom slučaju ouspensky kroz svoj "put " došli do istog

Što govori još jednu stvar da svako ima svoj "put",

Ali tu se javlja jedno onda pomalo teško pitanje ali opet se to može protumačiti kroz reinkarnaciju .

Konkretno što u slučaju nasilne smrti (tipa hodam i dobim metak u čelo) ?
Tu nema vremena za osvješčivanje svog tijela jer fizička trauma ubija instant (neki ljudi kažu recimo u aotomobilskim nesrećama da im cijeli život se izvrti u pola sekunde)
Čak i velik dio reinkarnacijskih priča, kaže da su umrli nasilnom smrću (rat, nesereće i sl) . Što opet gopvori jednu stvar da uukoliko se neosvjestiš ideš nazad u reinkarnaciju i ponovno učenje zaboravljenog .
sry ako sam malo oftopic ali mislim da je ovo dosta važan segment gdje bi se trebale naći ssličnosti .
Živjeli ljudi

[Dostoj]

@LisenSvihPrava

imaš pravo, smrt je zapravo najveća tema u duhovnosti, samo je prilično zanemaren sam taj trenutak prestanka funkcioniranja fizičkog tijela. Velika većina tema iz duhovnosti bazira na "vremenu" poslije smrti/života...
Na ovu temu najupečatljivija mi je ostala knjiga Oberto Airaudi Falco-a pod imenom "Naučiti umrijeti", pa toplo preporučam... ako si iz ZG, ima je u (nekim) gradskim knjižnicama... tanka, malog formata, neugledna, no prilično snažna iliti u žargonu: sitna, ali dinamitna!

[LisenSvihPrava]

Dostoj kaže:

@LisenSvihPrava

imaš pravo, smrt je zapravo najveća tema u duhovnosti, samo je prilično zanemaren sam taj trenutak prestanka funkcioniranja fizičkog tijela. Velika većina tema iz duhovnosti bazira na "vremenu" poslije smrti/života...
Na ovu temu najupečatljivija mi je ostala knjiga Oberto Airaudi Falco-a pod imenom "Naučiti umrijeti", pa toplo preporučam... ako si iz ZG, ima je u (nekim) gradskim knjižnicama... tanka, malog formata, neugledna, no prilično snažna iliti u žargonu: sitna, ali dinamitna!

he he hvala ti brale Takve knjige najviše i volim
još jednom hvala na informacija volim tako ujutro dobiti potvrdu svog razmišljanja
Živio

[yakuzza]

Dostoj kaže:

@LisenSvihPrava

imaš pravo, smrt je zapravo najveća tema u duhovnosti, samo je prilično zanemaren sam taj trenutak prestanka funkcioniranja fizičkog tijela.

Rekao bih da je svestan život daleko veća i važnija tema od smrti. Svakako, ako bi se život zaista osvestio, tada bi se moglo svesno umreti tada kada je to najpoželjnije na potpuno najprirodniji način. Mnogi su potpuno svesno napustili svoja tela, a da to nije bilo samoubitstvo, ali u odnosu na svesnost života i postojanja, svesnost (tema) smrti je trenutak dok svesnost postojanja je večnost.

[LisenSvihPrava]

yakuzza kaže:

Rekao bih da je svestan život daleko veća i važnija tema od smrti. Svakako, ako bi se život zaista osvestio, tada bi se moglo svesno umreti tada kada je to najpoželjnije na potpuno najprirodniji način. Mnogi su potpuno svesno napustili svoja tela, a da to nije bilo samoubitstvo, ali u odnosu na svesnost života i postojanja, svesnost (tema) smrti je trenutak dok svesnost postojanja je večnost.

gospon yakuzza dobro ste to isecirali , mada je smrt jedinstvena i neponovljiva (jedno iskustvo koje se neponavlja , negovorim o near death experience -u , jer ipak se vratiš u život , nego govorim o smrti ono umreš gotovo ) isto kao i sa rođenjem mada opet ko je bio svijsten svog rođenja
Jako interesantno svijesni život = svijesnu smrt , naravnouz redovitu praksu i stjecanja jedne dobre navike . A poslje u "nebesa" , zaista ovo mi stvarno ima smisla . Zar ne .
Živjeli

[Dostoj]

Slažem se sa svime... Bolje živjeti život za koji znaš da je ovdje sada, nego živjeti smrt gdje te Bog rasteže na svoju stranu, a Vrag na svoju, pa kad ti rastezanje postane nepodnošljivo moraš prikupiti svu svoju smrtnu energiju samo da se sklupčaš u fetusni položaj i izađeš iz smrti u život.

[yakuzza]

LisenSvihPrava kaže:

gospon yakuzza dobro ste to isecirali , mada je smrt jedinstvena i neponovljiva (jedno iskustvo koje se neponavlja , negovorim o near death experience -u , jer ipak se vratiš u život , nego govorim o smrti ono umreš gotovo ) isto kao i sa rođenjem mada opet ko je bio svijsten svog rođenja
Jako interesantno svijesni život = svijesnu smrt , naravnouz redovitu praksu i stjecanja jedne dobre navike . A poslje u "nebesa" , zaista ovo mi stvarno ima smisla . Zar ne .
Živjeli

Yogiji govore da postoje mogućnosti ne samo svesnog umranja već i svesnog rađanja, nazivaju takve 'Nirmanakaja' ili ponovni silazak prosvetljenog bića u formu. Smrt je samo zastor između dva čina života, ukoliko se u potpunosti "ne ukine", odnosno ukoliko se osoba potpuno ne oslobodi.

Postoji samo jedno ređenje i jedna smrt, rođenje najograničenije svesti koja je prošla eone imaginarnog vremena i sve forme postojanja kroz koju je uvećavala svoju svest putem nagomilavanja i ispoljavanja impresija (nazivamo to evolucijom, premda je to evolucija Svesti u osnovi a iz koje proizilazi i evolucija forme, jer vest prednjači i Svest je stvarna, forma je privremena), a u spiritualnom procesu dolazi do "odmotavanja" tih nagomilanih ili namotanih impresija u umu, a zatim dolazi jedina prava smrt a to je neutralisanje uma.

Smrt jedne osobe ili jedne forme nije nikakva neponovljiva pojava, naprotiv, to je na žalost postao jedan kliše, kao i sam način života koji većina ljudi živi a da nisu ni svesni odakle su došli ni kamo idu.

"Nebesa" su ovde, "carstvo božje" je u nama, Raj je na Zemlji, da bi se neko osposobio za dalje napredovanje kao duhovna energija ili kao zrela svest, svakako mora najpre "umreti u životu", "umreti za Boga", možda je najbliže tome kada se u nekom od životu dospe u okrilje nekog od Savršenih Učitelja bez kojih ne postoji oslobođenje odnosno ne postoji poništenje uma.

Dakle, nije smrt tako jedinstveni slučaj za razvoj svesti duše, ona se dešava milionima miliona puta pre nego što dostigne ovaj stadijum, a kroz reinkranaciju hiljade i ko zna koliko puta.

Ono prema čemu svako od bića, svestan toga ili nesvestan, gura svoje postojanje jeste oslobođenje, zato što je to priroda duše, duša je oduvek u zauvek slobodna, ali sputana impresijama doživljava da to nije - i u odnosu na nju, jedan život forme čoveka je samo jedna kapljica važnosti, ali prosto zauzima jedan delić važnosti sa sve celim tokom i svim utiscima - no, ljudima ono predstavlja sve što poznaju i sve što navodno vrednuju (da stvarno vreduju svoj život, drugačije bi ga, i daleko punije živeli).

[LisenSvihPrava]

Dostoj kaže:

Slažem se sa svime... Bolje živjeti život za koji znaš da je ovdje sada, nego živjeti smrt gdje te Bog rasteže na svoju stranu, a Vrag na svoju, pa kad ti rastezanje postane nepodnošljivo moraš prikupiti svu svoju smrtnu energiju samo da se sklupčaš u fetusni položaj i izađeš iz smrti u život.

[LisenSvihPrava]

yakuzza kaže:

Yogiji govore da postoje mogućnosti ne samo svesnog umranja već i svesnog rađanja, nazivaju takve 'Nirmanakaja' ili ponovni silazak prosvetljenog bića u formu. Smrt je samo zastor između dva čina života, ukoliko se u potpunosti "ne ukine", odnosno ukoliko se osoba potpuno ne oslobodi.

Postoji samo jedno ređenje i jedna smrt, rođenje najograničenije svesti koja je prošla eone imaginarnog vremena i sve forme postojanja kroz koju je uvećavala svoju svest putem nagomilavanja i ispoljavanja impresija (nazivamo to evolucijom, premda je to evolucija Svesti u osnovi a iz koje proizilazi i evolucija forme, jer vest prednjači i Svest je stvarna, forma je privremena), a u spiritualnom procesu dolazi do "odmotavanja" tih nagomilanih ili namotanih impresija u umu, a zatim dolazi jedina prava smrt a to je neutralisanje uma.

Smrt jedne osobe ili jedne forme nije nikakva neponovljiva pojava, naprotiv, to je na žalost postao jedan kliše, kao i sam način života koji većina ljudi živi a da nisu ni svesni odakle su došli ni kamo idu.

"Nebesa" su ovde, "carstvo božje" je u nama, Raj je na Zemlji, da bi se neko osposobio za dalje napredovanje kao duhovna energija ili kao zrela svest, svakako mora najpre "umreti u životu", "umreti za Boga", možda je najbliže tome kada se u nekom od životu dospe u okrilje nekog od Savršenih Učitelja bez kojih ne postoji oslobođenje odnosno ne postoji poništenje uma.

Dakle, nije smrt tako jedinstveni slučaj za razvoj svesti duše, ona se dešava milionima miliona puta pre nego što dostigne ovaj stadijum, a kroz reinkranaciju hiljade i ko zna koliko puta.

Ono prema čemu svako od bića, svestan toga ili nesvestan, gura svoje postojanje jeste oslobođenje, zato što je to priroda duše, duša je oduvek u zauvek slobodna, ali sputana impresijama doživljava da to nije - i u odnosu na nju, jedan život forme čoveka je samo jedna kapljica važnosti, ali prosto zauzima jedan delić važnosti sa sve celim tokom i svim utiscima - no, ljudima ono predstavlja sve što poznaju i sve što navodno vrednuju (da stvarno vreduju svoj život, drugačije bi ga, i daleko punije živeli).

je je dobro zborite mada ja se nažalost sjećam samo ovog života , koji je sada
U ovom Vašem kontekstu da ima puno rađanja i umiranja "forme" kao takve
Međuti ja se samo sjećam jednog života(možda mlada duša, a možda namjerno zaboravljen da bi kroz ovaj život našao "drugi put do istoga") a to je taj koji živim, zato je za mene "smrt ove forme" jedinstven.

Ovo drugo boldano da slažem se s vama možda sam upotrebio krivi izraz "nebesa" . Odnosilo se to više ka povratak "izvoru" . Platonova špreha ako se nevaram
Živjeli

[yakuzza]

LisenSvihPrava kaže:

je je dobro zborite mada ja se nažalost sjećam samo ovog života , koji je sada
U ovom Vašem kontekstu da ima puno rađanja i umiranja "forme" kao takve
Međuti ja se samo sjećam jednog života(možda mlada duša, a možda namjerno zaboravljen da bi kroz ovaj život našao "drugi put do istoga") a to je taj koji živim, zato je za mene "smrt ove forme" jedinstven.

Ovo drugo boldano da slažem se s vama možda sam upotrebio krivi izraz "nebesa" . Odnosilo se to više ka povratak "izvoru" . Platonova špreha ako se nevaram
Živjeli

Ti se sećaš ovog života samo jako delimično, odnosno skoro se i ne sećaš da budemo iskreni u odnosu na dužinu života i bezbroja utisaka, jer su većina tih utisaka podsvesni, dok si ti delimično svestan samo jednog uzanog dela toga i to nazivaš svojim životom - i on je prevashodno "ušao" na tvoja spoljašnja čula.

Takođe, taj uzani deo toga je pod velikim uticajem onoga čega nisi svestan, te obično čovek nije svestan niti života a svakako nije svetan samog Sebe (inače bi završio ovu priču), ali jeste polusvestan sadržaja svojih misli u kojima uglavnom boravi i kroz koje živi - na veliku njegovu nesreću, smatra to stvarnim životom.

Dakle, počinješ da se sećaš samo zato što ustaneš ujutru i postanu ti poznate objekti i stvari oko tebe kojima pripisuješ određeno značenje i vezanost (da ti ništa oko tebe nije na taj način poznato, sve bi ti bilo strano kao kada se junak filma osvesti u nekom svemirskom brodu i skoro ništa ga ne podseća na ono što mu je poznato), onda doživiš i memoriju sebe (impresije koje podsvest gura u svest) - a živiš kao osobe koju si stvorio iz psihološke osnove (iz impresija) i ispoljavaš tu psihološku figuru kroz dalja iskustava na koje te nagone impresije koje si sakupio - osnova toga su jaki impulsi koje nazivamo instinktima i koje datiraju u ranije faze evolucije (spavanje, hranjenje, kretanje... koje imaju i životnje kao prethodne forme ispoljavanja Svesti).

Duhovni razvoj sastoji se u tome da se doživi ono što Svest ne predstavlja, odnosno da se doživi razlika između onoga što je Um (misli, osećanja, razne mentalne konkretizacije odnosno snažna povezanost sa impresijama) u odnosu na ono što je Duša-Sopstvo-Jastvo, na taj način se rafinišu dominatne impresije, a usled tog umnog kultivisanja čovek koji je zaista svestan i doživljava to da on nije telo, da nije ta svoja energija i nije mentalni proces koje su određena akumulacija, on postepeno uravnotežava ova ispoljavanja života na način kako su naša tela stvorena - da funkcionišu harmonizaovano, da se razvijaju (npr sazrevanje aure) i da kroz taj proces svest iskoristi svoju formu u potpunosti, kao što pupoljak iskoristi svoj stadijum i deponovanu energiju da procveta.

Kada duboko spavaš, nema tvog života i nema tebe, i tada nisi ničega svestan, da li to znači da nema tvog života? Ili to znači da svi utisci koje tvoj um baštini prosto su van domašaja tvoje svesti.

Naravno, u skladu s tim našim "sećanjem" života svako ima pravo na svoju perspektivu reći šta za njega ne postoji, no, uglavnom za njega ne postoje stvari koje nije osvestio i koje nije svesno ispoljio, te se njegovoj ograničenoj logici suprostavljaju brojne stvari koje on, sobzirom da ne može najbolje razumeti, ne može ni prihvatiti. Cilje svakako nije u vrovanju ili neverovanju, već je u svesnom iskustvu koje svakako daleko prevazilazi ograničenja fizičkog ili psihološkog domena u kojem najveća većina ljudi na ovoj planeti živi - oni žive uglavnom u svojim mislima, gonjeni svojim mislima od kojih stradaju, baštine te duboko urezane impresije koje ih i tako čekaju u narednom formi, a reinkarnacija postoji samo zbog tih nakupljenih impresija koje imaju potrebu da se izjednače ili da se neutrališu, da se manifestuju kroz aktivnost, kao što čovek koji snažno doživljava emocije koje naziva 'ljubav' prema nekjo osobi - on guran tim snažnim doživljajem čini određene stvari za tu osobu, govori joj da je voli itd.

[LisenSvihPrava]

yakuzza kaže:

Ti se sećaš ovog života samo jako delimično, odnosno skoro se i ne sećaš da budemo iskreni u odnosu na dužinu života i bezbroja utisaka, jer su većina tih utisaka podsvesni, dok si ti delimično svestan samo jednog uzanog dela toga i to nazivaš svojim životom - i on je prevashodno "ušao" na tvoja spoljašnja čula.

Takođe, taj uzani deo toga je pod velikim uticajem onoga čega nisi svestan, te obično čovek nije svestan niti života a svakako nije svetan samog Sebe (inače bi završio ovu priču), ali jeste polusvestan sadržaja svojih misli u kojima uglavnom boravi i kroz koje živi - na veliku njegovu nesreću, smatra to stvarnim životom.

Dakle, počinješ da se sećaš samo zato što ustaneš ujutru i postanu ti poznate objekti i stvari oko tebe kojima pripisuješ određeno značenje i vezanost (da ti ništa oko tebe nije na taj način poznato, sve bi ti bilo strano kao kada se junak filma osvesti u nekom svemirskom brodu i skoro ništa ga ne podseća na ono što mu je poznato), onda doživiš i memoriju sebe (impresije koje podsvest gura u svest) - a živiš kao osobe koju si stvorio iz psihološke osnove (iz impresija) i ispoljavaš tu psihološku figuru kroz dalja iskustava na koje te nagone impresije koje si sakupio - osnova toga su jaki impulsi koje nazivamo instinktima i koje datiraju u ranije faze evolucije (spavanje, hranjenje, kretanje... koje imaju i životnje kao prethodne forme ispoljavanja Svesti).

Duhovni razvoj sastoji se u tome da se doživi ono što Svest ne predstavlja, odnosno da se doživi razlika između onoga što je Um (misli, osećanja, razne mentalne konkretizacije odnosno snažna povezanost sa impresijama) u odnosu na ono što je Duša-Sopstvo-Jastvo, na taj način se rafinišu dominatne impresije, a usled tog umnog kultivisanja čovek koji je zaista svestan i doživljava to da on nije telo, da nije ta svoja energija i nije mentalni proces koje su određena akumulacija, on postepeno uravnotežava ova ispoljavanja života na način kako su naša tela stvorena - da funkcionišu harmonizaovano, da se razvijaju (npr sazrevanje aure) i da kroz taj proces svest iskoristi svoju formu u potpunosti, kao što pupoljak iskoristi svoj stadijum i deponovanu energiju da procveta.

Kada duboko spavaš, nema tvog života i nema tebe, i tada nisi ničega svestan, da li to znači da nema tvog života? Ili to znači da svi utisci koje tvoj um baštini prosto su van domašaja tvoje svesti.

Naravno, u skladu s tim našim "sećanjem" života svako ima pravo na svoju perspektivu reći šta za njega ne postoji, no, uglavnom za njega ne postoje stvari koje nije osvestio i koje nije svesno ispoljio, te se njegovoj ograničenoj logici suprostavljaju brojne stvari koje on, sobzirom da ne može najbolje razumeti, ne može ni prihvatiti. Cilje svakako nije u vrovanju ili neverovanju, već je u svesnom iskustvu koje svakako daleko prevazilazi ograničenja fizičkog ili psihološkog domena u kojem najveća većina ljudi na ovoj planeti živi - oni žive uglavnom u svojim mislima, gonjeni svojim mislima od kojih stradaju, baštine te duboko urezane impresije koje ih i tako čekaju u narednom formi, a reinkarnacija postoji samo zbog tih nakupljenih impresija koje imaju potrebu da se izjednače ili da se neutrališu, da se manifestuju kroz aktivnost, kao što čovek koji snažno doživljava emocije koje naziva 'ljubav' prema nekjo osobi - on guran tim snažnim doživljajem čini određene stvari za tu osobu, govori joj da je voli itd.

Interesnatno razmišlanje
Prvo boldano odmah me vraća na jednu novu godinu di sam bio u tri .... ugl napio sam se ko bedevija , i legao spavati (nesjećam se ) ugl . Osjećaj buđenja u nepoznatoj sobi u nepoznatom prostoru sa veliki prozorom koji gleda u polje. . Te prve sekunde su bile, mogli bi smo ih nazvati "neugodne", jer tada kasnije se flim poćeo vrtiti , pa se vratilo sve u normalu .


Drugo boldano . Nikad nisam razmišljao na taj način , jako logično i interesantno . Hvala vam
Živjeli

[yakuzza]

LisenSvihPrava kaže:

Interesnatno razmišlanje
Prvo boldano odmah me vraća na jednu novu godinu di sam bio u tri .... ugl napio sam se ko bedevija , i legao spavati (nesjećam se ) ugl . Osjećaj buđenja u nepoznatoj sobi u nepoznatom prostoru sa veliki prozorom koji gleda u polje. . Te prve sekunde su bile, mogli bi smo ih nazvati "neugodne", jer tada kasnije se flim poćeo vrtiti , pa se vratilo sve u normalu .


Drugo boldano . Nikad nisam razmišljao na taj način , jako logično i interesantno . Hvala vam
Živjeli

Najveći je paradox za običan ljudski um da razume činjenicu da sve što poznaje, sve za šta zna i vidi, sva iskustva i sve misli i osećaji, sve što joj je čulno ustvari za suštinu njene duše ne postoji i sve to je jedno Ništa, jedna zbirka ničega koje se ipak ispoljava u svetu koji je takođe jedno ništa poput sna - ne postoji suštinski zato što je ono nestalno, nije trajno, a sve forme su privremene i u svom principu nepostojeće, kao zamak od peska - i takve postoje i održavaju se kao nešto stvarnost samo u našem umu - s druge strane, sve ono što nazivamo Bog-Sopstvo-Suština-Istina, koja je "s druge strane" nevidljiva, neopipljiva, nadčulna, često za nas praktično toliko skrivena da je nepostojeća u odnosu na naše lažno iskustvo postojanja - ono je jedina Stvarnost koja postoji, i samo zbog toga postoji i ovakva jedna senka postojanja koju nazivamo život forme od koje um dodatno stvara tragediju i zarobljava sam sebe u njoj.

Onaj koji se hrabro baci i preda potrazi u takav jedan očigledan paradox - počinje sve više da razumeva tu činjeničnost, i to ga postepeno oslobađa od samostvorenog sveta u kojem ja zaglibio. Po sredi je ustvari jedna divna priča, skoro pa bajka, ali koju je čovekov um okamenio i od nje stvorio sopstvenu pokoru.

[- nya -]

yakuzza kaže:

Po sredi je ustvari jedna divna priča, skoro pa bajka, ali koju je čovekov um okamenio i od nje stvorio sopstvenu pokoru.

kako lijepo receno, kratko i duboko

[antik]

um dodatno stvara tragediju...pa ajmo ga onda zajebat um.. umjesto cijele popit ko Mujo pola viagre..jer nije mislio yebat nago samo podyebavat.
stoga ajmo tragediju pretvorit u komediju !

[Medlino]

Kakvo je stajalište gurdijeffa o umjetnosti? o slikarstvu??

dali ono ima nekakvo duhovno značenje?

[LisenSvihPrava]

antik kaže:

um dodatno stvara tragediju...pa ajmo ga onda zajebat um.. umjesto cijele popit ko Mujo pola viagre..jer nije mislio yebat nago samo podyebavat.
stoga ajmo tragediju pretvorit u komediju !

[Dostoj]

Medlino kaže:

Kakvo je stajalište gurdijeffa o umjetnosti? o slikarstvu??

dali ono ima nekakvo duhovno značenje?

„Ja ne zovem umetnošću sve ono što vi zovete tako, ono što je jednostavno rečeno mehanička reprodukcija, imitacija prirode ili drugih ljudi, ili jednostavno fantazija, ili pokušaj da se bude originalan. Stvarna umetnost je nešto sasvim drugo. U umetničkim radovima, naročito radovima prastarih umetnosti srećete mnoge stvari koje ne možete objasniti i koje sadrže ono nešto što ne osećate da postoji u modernim umetničkim radovima. Međutim pošto ne shvatate koja je razlika ubrzo to zaboravljate i nastavljate da sve uzimate kao jednu vrstu umetnosti. A ipak postoji ogromna razlika između vaše umetnosi i umetnosti o kojoj ja govorim. U vašoj umetnosti sve je subjektivno — umetnikovo opažanje ovog ili onog osećaja; oblici kojima pokušava da izrazi svoje osećaje kao i viđenje ovih oblika od strane drugih ljudi. U jednom istom fenomenu jedan umetnik može osetiti jednu stvar a drugi nešto sasvim drugo. Jedan te isti zalazak sunca može izazvati sreću u jednom umetniku, a tugu u drugom. Dva umetnika mogu pokušati da izraze jedno te isto viđenje sasvim različitim metodama, različitim oblicima; ili pak sasvim različita viđenja istim oblicima — u skladu sa načinom podučavanja koji su imali, ili sasvim suprotno tome. A gledaoci, slušaoci, ili čitaoci će videti, ne ono što umetnik želi da im prenese ili ono što je on osećao, već ono na šta ih oblici, kojima se umetnik izražava, podsećaju. Sve je subjektivno i slučajno, hoću da kažem, zasnovano na slučajnim asocijacijama — utisak umetnika i njegove 'KREACIJE' (naglasio je reč »kreacija«), viđenje gledalaca, slušalaca ili čitalaca.
U stvarnoj umetnosti ne postoji ništa slučajno. To je matematika. Sve u njoj se može izračunati, sve se može znati unapred. Umetnik ZNA i RAZUME šta želi da prenese i njegov rad ne može u jednom čoveku izazvati jedan utisak a u drugom drugi, pretpostavljajući, naravno da govorimo o ljudima istog nivoa. Uvek će, sa matematikom tačnošću, izazvati jedan te isti utisak.
U isto vreme isti umetnički rad će izazvati različite utiske na ljude različitih nivoa. Ljudi nižih nivoa ne mogu iz takvog rada primiti ono što mogu ljudi višeg nivoa. To je stvarna, OBJEKTIVNA umetnost. Zamislite neki naučni rad — knjigu o astronomiji ili hemiji. Nemoguće je da ih jedna osoba razume na jedan način a druga na drugi. Svako ko ima dovoljnu pripremu i ko je sposoban da pročita takvu knjigu će shvatiti šta je pisac hteo da kaže i to baš onako kako je pisac i rekao. Objektivni umetnički rad bi bio kao takva knjiga, osim što deluje i na emotivnu a ne samo na intelektualnu stranu čoveka.
Da li takvi objektivni umetnički radovi postoje i danas? - upitao sam.
Naravno da postoje, odgovorio je g. Velika Sfinga u Egiptu je takvo umetničko delo, kao i neki istorijski znani arhitektonski radovi, određene statue bogova, i još mnogo drugih stvari. Postoje figure bogova, raznih mitoloških bića koji se mogu čitati kao knjige, samo ne umom, već emocijama, uz uslov da su dovoljno razvijene. Tokom naših putovanja po Centralnoj Aziji pronašli smo u pustinji pod nogama Hindu Kusha, čudnu figuru za koju smo prvo mislili da je neki prastari bog ili đavo. U početku je ona u nama jednostavno izazivala radoznalost. Međutim posle izvesnog vremena počeli smo da OSEĆAMO da je ova figura sadržavala mnogo toga, veliki, sveobuhvatan i neodvojiv kosmološki sistem. Polagano, korak po korak, počeli smo da odgonetamo taj sistem. Bilo je to u telu figure, u njenim nogama, u njenim rukama, u njenoj glavi, u njenim očima i njenim ušima; svuda. Na celoj statui nije bilo ničeg slučajnog, ni bez određenog značenja. Polagano smo počeli da shvatamo cilj ljudi koji su sagradili statuu. Počeli smo da osećamo njihove misli, njihova osećanja. Neki od nas su čak mislili da vide njihova lica, da čuju njihove glasove. Na kraju smo shvatili značenje onoga što su želeli da nam prenesu od pre mnogo hiljada godina, i ne samo značenje, već sva osećanja i emocije. To je zbilja bila umetnost.“