Natrag   Forum.hr > Društvo > Religija

Religija Religija u društvu
Podforum: Teologija i religijska praksa

Zatvorena tema
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 06.05.2017., 18:05   #1
Izaija nam govori...

Izaijina knjiga kao da je upućena nama koji živimo u današnje vrijeme. Averzija većine ljudi upravo prema ovoj knjizi svjedoči o njenom značaju. Izaijina poruka nije bila popularna uopće, i on sam nam kaže zašto. Izopačeni ne vole kad im se priča o njihovim manama. Svako društvo, koliko god korumpirano i iskvareno bilo, ima neke dobre stvari u sebi, inače ne bi moglo opstajati iz godine u godinu. Nije li ugodnije govoriti o dobrim stvarima nego o lošima? Svi su voljeli više da im proroci pričaju o onome što valja u njima, a nikako ne o onome što ne valja. I tu se krije opasnost: brojne dobre stvari u bilo čemu ne mogu nanijeti gotovo nikakvu štetu tome, ali jedna ozbiljna mana može uništiti sve. Ne idemo liječniku da nam kaže koji dijelovi naših tijela funkcioniraju dobro, već da utvrdi i kaže nam zbog čega smo bolesni ili čak da nas zastraši najgorim ishodom ako je to potrebno za ekspeditivno ozdravljenje.

Kaže Izaija da narod Izraela želi slušati slatke stvari: "Ne prorokujte nam prave stvari, govorite nam slatkorječive i mile stvari, prorokujte nam prijevarno." (Iza 30:10). I sve otada se Izaiju pokušava tumačiti ublažavajući ga. To se pokušava na brojne načine:

1. Smatra se da Izaija (tek) moralizira, da ne govori o doktrini i poduci. A opet, Izaija započinje (1:2) nazivajući Izrael Božjom djecom; on insistira na tome cijelo vrijeme: Bog je njihov Otac. To je prvi propis Vjere. Ali oni to ne žele vidjeti (1:3), oni ne žele poduku (1:4). Ne vide ništa osim onoga što žele vidjeti, kaže Izaija. Za sve praktične svrhe, slijepi su. Namjerno su presjekli žice, i onda se žale da ne dobivaju nikakvu poruku. Izaija je pun očiglednih stvari koje nitko ne vidi. Rabini su se često šalili na njegov račun predlažući da on zapravo ukazuje na Krista. Brojni u Izaiji nalaze slike svih drugih, bilo koga, samo ne sebe samih.

2. Ideja da je Bog iz Izaije divlji, surov i osvetoljubiv starozavjetni Bog gnjeva, plemenski Bog. Time se želi reći da ga ne trebamo uzeti preozbiljno. Nema to veze s nama. Ali Izaijin Bog je blagost sama. "Dođi sad, i rezonirajmo zajedno", govori On, "da su ti grijesi kao krv crveni, bit ćeš bijel poput snijega" (Iza 1:18). Nema tu riječi o diktatorskom Bogu; on je neprekidno voljan razgovarati i objasniti. Njegovim izjavama koje izgledaju najviše prijeteće, momentalno slijedi ono što izgleda kao obrat raspoloženja i prosudbe. On je uvijek voljan, spreman, čeka, potiče, strpljivo umoljava; Izrael je taj koji ne želi čuti, oni su ti koji prekidaju svaki razgovor i odlaze, okrećući mu leđa i tražeći ga da: šuti, molim lijepo.

3. Ideja da se Izaija obraća nekim osobitim grupama. Zaista, Izaija govori o dobrim ljudima i o lošim ljudima, ali oboje su (jedni te) isti ljudi. Jao Izraelu! Sve najbolje Izraelu! Jedan te isti Izrael. I ne samo Izrael, već cjelo čovječanstvo; on se obraća narodima i njihovim vođama poimence. I ne govori samo svojoj vlastitoj generaciji, već svima. Izaija zapravo ima samo jednu publiku, jer ima samo jednu poruku. On se obraća bilo kojem smrtniku na licu zemaljskom koji osjeća potrebu za pokajanjem i oprostom, kojemu je "voda došla do grla" i žudi za "novim početkom". Ovo nas dovodi do slijedeće točke:

4. Ideja da ima više od jednog Izaije te da svi pričaju različite stvari. Budući da postoji samo jedna poruka i jedna publika, ovo je puko naklapanje. Poruka je ona sreće: "Pokajte se, predomislite - i sve će biti dobro - bolje nego što možete uopće i zamisliti!" Poruke se groze samo oni koji se nemaju namjeru predomisliti, promijeniti. Izaija ne pravi razliku između dobrih i loših, već samo između onih koji se predomisle i pokaju i onih koji to ne učine. On ne pita gdje smo mi, on to zna, već samo propitkuje smjer u kojemu idemo. Naravno, pokajati i predomisliti se mogu samo oni koji trebaju, a to znači: svi - jednako. Ne treba li jednoj osobi pokajanje više nego nekoj drugoj? Ezra i Baruh su se žalili Bogu dok je Izrael griješio, ostali narodi su činili još gore i pitali su zašto bi se njih tako lako pustilo da se izvuku s tim. Ali Bog nije "kupac" tog argumenta. Uvijek možete pronaći nekoga tko je gori od vas kako biste se vi sami osjećali boljim i moralnijim, čestitijim i punijim vrlina. Ćorak je to: ti grozni teroristi, pervertiti, psihopate, komunisti, kapitalisti, šta god - ONI su ti koji se moraju pokajati! Da, zaista trebaju, i za njih će pokajanje biti posao s punim radnim vremenom, točno onako kakvo je i za sve druge nas.

5. I židovski i kršćanski teolozi obožavaju se poigravati s idejom da je za Izaiju najveći i neoprostivi grijeh bilo štovanje idola. Pa sad..., da, on kaže da je to bedasto i iracionalno, ali nikad da je to najveći i neoprostivi grijeh. Omiljena iluzija proučavatelja Biblije i teologa je da su oni kao suvremeni, prosvjetljeni, racionalni mislioci, došli do čudesnog otkrića: da drvene ili metalne lutke i slikarije ne mogu zaista vidjeti ili čuti i tome slično. Tupe o tome do zadnjeg daha. Ali ti ljudi iz prošlosti, iz Izaijinog vremena znali su isto također. I upravo su zato i imali idole. Poznata je anegdota o Seljaninu iz Srednjeg Kraljevstva u Egiptu koja govori o tome kako je jedan nitkov od gazde, kad je ugledao seljaka dok je ovaj prolazio na putu do tržnice s tovarom robe, uskliknuo: "Što ne bih dao za jednog idola koji bi mi dopustio da orobim ovog čovjeka njegovih dobara." Nijema ikona se ne bi ni na koji način usprotivila nikakvom činu koji bi ovaj poželio napraviti. To je ljepota idola: oni su bezlični i nemoralni poput novca u banci - suvremeni jednako kao i drevni ekvivalent korisnog idola.

6. Ovome je ravna ideja da je najveća moralna i intelektualna vrlina bilo priznanje Jednog i Jedinog Boga. I opet, uobičajena stvar u drevna vremena. Izaija ne navodi politeizam kao najveći od svih grijeha. Zapravo, brojni istraživači su pokazali da politeizam kao takav nigdje u Bibliji nije osuđen. Ali Izaija zaista prilično naglašava jedno i jedinstvo. Ne smije biti kompromisa. Postoji samo jedan put kojim pojedinac može ići, jedan je Bog za Izrael i jedna je ljudska vrsta.

7. Ideja da Izaija prije svega odriče paganske prakse. Ali upravo obrede i dekrete (propise) koje je Bog dao Mojsiju i kojih su se ljudi vjerno pridržavali, Izaija opisuje kao vježbe i prakse očajne ispraznosti.

Najbrži način da se dobije pregled velike knjige Izaijine je pročitati prvo poglavlje. Ionako neki teolozi smatraju da ga nije napisao Izaija, već neki njegov učenik s namjerom da u njemu baš i napravi pregled cijele knjige Izaijine.

Izaija nam opisuje neke ljudske odlike. Ljudske karakteristike koje su Bogu ugodne i one koje prezire. Obje mogu doći kao iznenađenje.

Što se tiče prvih, odlike i ponašanja kojih se Izaija odriče kao najgorih poroka su bez izuzetka one USPJEŠNIH ljudi. Zloća i ludost Izraela ne sastoje se u lijenosti, lošem oblačenju, dugoj kosi, neposlušnosti, radikalnim i liberalnim nerealnim idejama i programima, nepoštivanju običaja i vlasništva, prijeziru prema ustanovljenim idolima itd.

Najopakiji ispadaju ponosni, neovisni, hrabri, poduzetni, patriote i uspješni ljudi koji striktno pristupaju svojim tjednim religijskim i inim dužnostima pažljivo pazeći kako će se obući. Poput načina na koji, prema Isusovim riječima, farizeji mole: hvala ti Bože što sam bolji od svih drugih. Pohlepa, požuda, hipokrizija...

Ipak, najčešća optužba koju Izaija izvlači nad svim ostalima je "opresija" - ašaq. Riječ znači, gušiti, zgrabiti za vrat i stiskati, tlačiti, posve iskoristiti nekoga tko je slabiji od tebe, ukratko: maksimizirati profite. Sve je to centralizirano u "Babilonu... zlatnome gradu" - "opresoru, tlačitelju" (Izaija 14:4). I tako odmah dobivamo i instant uvid u društvenu i ekonomsku strukturu Izaijinog svijeta. To je natjecateljsko, kompetitivno i predatorsko društvo, "da, oni su pohlepni psi kojima nikad nije dosta, oni su pastiri koji ne mogu shvatiti [ne znaju šta se događa jer svatko gleda samo na se u se i poda se]: svi gledaju za boljitak svojih vlastitih poslova, načina, svak gdje može izvući profit i dobitak, (samo vire) iz svojih cipela" (Izaija 56:11) i ne vide dalje od vlastitog nosa. Da ne kažemo: džepa.

Šta je novoga pod suncem?
EpaDA is offline  
Old 06.05.2017., 18:06   #2
Izaija nam govori...

nastavak:

Skupa pomodnost odražava svijet u kojemu ljudi žele impresionirati i nametnuti se drugima. Svi jure za karijerom, svi žele biti VIP: "Moćni i borbeni, sudac i prorok, i razborit i starješina. Kapetan... i časnik, savjetnik, vješti umjetnik i rječiti govornik." (Izaija 3:2-3). Šta s njima? "Njima ću postaviti djecu za prinčeve i derišta će njima vladati" (Izaija 3:4). Toliko o njihovom autoritetu - a zašto? Jer svatko gleda samo na sebe u toj igri "tko gore njemu bolje". "I ljudi će biti potlačeni, svi će jedan drugoga tlačiti, svakog njegov bližnji [koja konkurencija!]: dijete će biti arogantno prema starijima i sirovina prema časnom. Sve će se oteti kontroli. Čovjek će uhvatiti svoga brata i reći mu: "Ti imaš dobro odijelo, budi nam vladar, ti budi odgovoran za ovaj nered i kaos!" Ali ovaj će odbiti tu veliku čast riječima: "Ne pokušavaj me načiniti vladarom - ja sam švorc!" (vidi Izaiju 3:6-7). Jer će svi biti švorc, Izaija nastavlja: "Jer Jeruzalem je uništen" - jer tvrdoglavo misle da mogu sve sami: "Jao pobunjenoj djeci, kaže Gospod, koji se savjetuju, ali ne sa mnom, pokrivaju se pokrivkama, ali ne mojega duha, i dodaju si grijeh na grijeh" racionalizirajući i opravdavajući sebe same na svakom koraku (Izaija 30:1).

Vrhunski primjer za ljude postavlja taj najinspirativniji i najambiciozniji od svih duhova: "Kako li si pao s neba, O Pijevče, sine zore! na šta si spao ti koji si slabio narode! Jer rekao si u svome srcu... Ja ću uzdići svoje prijestolje... I ja ću sjediti na visokoj planini vijećanja." (Izaija 14:12-13). Taj se otisnuo vladati svijetom, što i čini, s katastrofalnim posljedicama; rezultat je depresija i rasulo...

Izaija zna kako opisati svijet u totalnom kolapsu, a postoji i bogata i drevna literatura žalopojki i naricanja i od Egipćana i od Babilonaca, koja se pojavljuje periodično tijekom tisuća godina, zajedno s obiljem poslovnih dokumenata, pisama i ritualnih tekstova koji svi potvrđuju da s vremena na vrijeme stanje u svijetu zaista biva onakvo kakvim ga Izaija opisuje, uvijek uz istu kombinaciju društvene, ekonomske i političke histerije.

Bog očigledno ljude smatra odgovornima da mu pokažu malko zdravog razuma. Samoobmana košta skupo... i jer sve ispada iz vinkla, nitko nikome ne vjeruje u tom društvu slobodne kompeticije: "Nitko ne zagovara pravicu, niti itko moli za istinu: pouzdaju se u tašte ispraznosti i šarene laže." (Izaija 59:4) Ruke su im prljave od zločina, prolijevaju nevinu krv, svaka im je misao nepravda i zlo. Zvuči kao neka TV sapunica buvlje pijace i sajma taštine... "Ne poznaju put mira; izvrnuli su sve puteve" (Izaija 59:8) "samo pričaju o tlaci i pobuni, zamišljaju i od srca viču sve jednu laž za drugom... Da, istina posustaje, i tko god se udalji od zla, pravi od sebe lak plijen" (Izaija 59:13, 15). Isplati se kršiti pravila samo dok ima ljudi jednostavnih i dovoljno lakovjernih da ih se sami pridržavaju. I ako ne igrate tu igru izvrtanja i uvrtanja, jedino možete očekivati da postanete žrtva. Izaija ne aplaudira takvom realizmu: "Jao tebi što kvariš, a tvoje nitko pokvario nije; i što prijevarno posluješ, a tebe nitko prevario nije!" (Izaija 33:1). Gospod je stvar odveo i dalje: blagoslovi one koji te zlostavljaju...

Izaija nas uvodi i u sudnice: "Jao onima koji zlo nazivaju dobrim, a dobro zlim" - u pitanju je umijeće retorike, umjetnost prava, za koju nam Platon kaže da je ona odnosa s javnošću: "pravljenje da dobro izgleda loše, a loše dobro upotrebom i izvrtanjima riječi", što je praksa koja je u drevnome svijetu cvjetala u sudnicama. "Jao onima koji su si mudri u vlastitim očima, i vide sebe jako razboritima! koji opravdavaju zle za mito, i uskraćuju pravdu pravedniku!" (Izaija 5:21, 23) Korumpirani suci za mito puštaju zločince na slobodu, kaže Izaija, i u svom vlastitom legalističkom jeziku upozorava ih da će Bog sam podići tužbe protiv starješina Izraela i "njihovih prinčeva: jer proždrli ste vinograd; plijen otet od sirotinje je u vašim kućama!" (Izaija 3:14). Stvari kojima ste ukrasili vaše kuće zaista pripada njima. "Šta vam bi da premlatite moj narod u komadiće, i sprdate se sirotinji?" "Jao onima koji proglašavaju nepravične proglase [u svojim nedodirljivim autoritetima], i koji ispisuju mjenice jada koje ste im vi propisali da moraju" - zakonima i regulacijama koje donose služe samo svojim vlastitim interesima, "odbijaju pravdu potrebitima, oduzimaju prava sirotinji iz moga naroda, vrebaju na udovice i pljačkaju siročad" (Izaija 10:2).

Sve je "namješteno", svakoga se može na nišan uzeti, gradovi puni ubojica, uprava kompanija lopine... Izaija ima puno toga za reći i o trgovini i komercijali. Ti poduzetni ljudi, nemirna su bagra: "Mir, mir onome koji je daleko, i onome koji je blizu, kaže Gospod... Ali opaki su poput uzburkanog mora, koje se ne može smiriti i čije vode samo izbacuju smeće i prljavštinu" (Izaija 57:19-20). "Nema mira, kaže Gospod, opakima". Babilon je nemiran i zaposlen, sebičan i bezbrižan, ima sav tehnički i trgovački know-how na raspolaganju, svi eksperti za njeg rade - šarmeri, gatari, astrolozi, analitički eksperti, vješti računovođe... U trinaestom poglavlju Izaije vidimo teret Babilona, masivnu aktivnost, buku, graju, samovažnost, nezaistnu žeđ za profitima u tom velikom centru svijeta koji je isto tako druga Sodoma, dno moralne deprivacije.

Kralj Hezekija je čudom Božjim iščupan iz ralja smrti i dano mu je još petnaest godina života. Ambasadori iz Babilona dolaze u posjetu i Hezekija nije mogao odoljeti a da im ne pokaže svoje riznice, da se ne busa u prsa svojim bogatstvom i moći. "Onda je došao Izaija prorok kralju Hezekiji i rekao mu: Šta rekoše ti ljudi? i otkuda su došli? A Hezekija reče: Došli su iz... Babilona. Onda uzvrati Izaija: Šta su vidjeli u tvojoj kući? A Hezekija odgovori: Sve što je u mojoj kući vidjeli su. Na to mu je Izaija rekao: Počuj riječ Gospoda nad mnoštvima: Gle, dolaze dani kad će sve što je u kući tvojoj... biti odnešeno u Babilon". Čovjek jednostavno nije mogao odoljeti a da se ne razmeće i svojom je taštinom samo raspalio njihovu pohlepu. Svidjelo im se što su vidjeli i poslije su se vratili da si to i uzmu.

Izaija također puno shvaća o velikoj međunarodnoj slici u kojoj je fatalna greška pretpostavka da su stvari u rukama velikih ljudi zemlje, dok nema nikakvih velikih ljudi već samo obični likovi s katastrofalnim iluzijama veličine i kompleksima grandioznosti i megalomanije. Sujetnost i napuhanost su omiljene Izaijine riječi. "... zaustavit ću aroganciju umišljenih i probušit ću naduvenost grozomornih." "Gledaj, Gospod, Gospod nad mnoštvima okresaće strahom grane; koji su se uzvisili posjeći će, i napuhane će poniziti".
EpaDA is offline  
Old 06.05.2017., 18:07   #3
Izaija nam govori...

zadnji nastavak:

Što državu, naciju čini velikom? Moć i dobit je odgovor koji bismo dali danas; stvar je u tome da se bude Broj Jedan u vojnim i ekonomskim stvarima. Isto su tako mislili i u Izaijino doba: Jao onima koji se oslanjaju na konje i kočije jer ih čine moćnima, ali "ne gledaju na Sveca Izrailja". "Egipćani su ljudi, i nisu Bog; i njihovi su konji (krv i) meso, a ne duhovi." Nema nikakve prave sigurnosti u savezima, nikakva ni jaka niti slaba sablja neće nadvladati Asiriju; Gospod ima svoje planove za Asiriju i nitko nije mogao pogoditi što su oni. Gdje leži sigurnost? Kopajući obrambene jarke Jeruzalemske, samo si kopate grobove!

U Izaijino doba, Asirija je bila garancija sigurnosti. (Isto to su bili i Francuska i Engleska krajem tridesetih godina prošlog stoljeća, i njihove garancije nisu spriječile Njemačku da invadira Čehoslovačku i Poljsku i time započne Drugi svjetski rat.) Asirija je bila militaristička "top-nacija". "Stanite uz nas" poručivali su Jeruzalemu (Izaija je očuvao njihova pisma), "i bit ćete sigurni. Ne budite budale, kako vas Bog može izbaviti ako nemate nikakvu armiju? Trebate nas. Bog je na strani velikih bataljuna." E, to se zove Realpolitika, koja je uvijek iznova uništila njene praktičare i u suvremeno doba. Kad Izaija kaže ljudima da vjeruju Bogu, a ne Egiptu, ljudi uzvraćaju da to nije realistično. I tu dolaze Asirci, ti super-realisti, s neodoljivom moći - i zbrisani su u svom kampu dok su spavali. Velike nacije? "Gle, nacije su kao kaplje na dnu kablića i tek su kao sićušna prašina na vagi." (Izaija 40:15) Svi su oni pred Gospodom kao ništa, i računa ih se kao jedno prazno ništa jer se prave kao da su nešto. (Izaija 10:33).

Jednako neočekivane kao odlike koje prezire, su i karakteristike koje Izaija hvali - ne energičnost, inicijativu, poduzetnost, naporan rad, štedljivost niti pijetet, iako su sve to vrline kad ih ne prate sebični motivi ili morbidne opsesije rutinom. Rad, na kraju krajeva, nije zaposleno jurcanje tamo-vamo u utvrđenim brazdama, iako to ispada suština našeg modernog poslovnog i akademskog života, već je rad vrhunska energija i disciplinirana radoznalost neophodna da se izdube nove brazde. U Izaijinoj knjizi, odlike koje Bog traži od ljudi su takve kakve naše društvo gleda sa snishodljivošću i patronizirajućim prijezirom. Izaija obećava najveće blagoslove i slavu blagima, smjernima, siromašnima, potlačenima, unesrećenima i potrebitima. Što?! Zar je biti siromašan i potlačen nekakvo postignuće? Ohrabruje li nas se da se pridružimo potlačenim marginalcima i "zero-ljudima"? Kakva, ako ikakva, vrijednost može postojati u takvom negativnom i potčinjavajućem stavu? Pa, POSTOJI vrlina u njemu, i odlučujući faktor je prisustvo Satana u svijetu. U Zionu, obećano nam je, neće biti siromašnih. To je stoga što Satan sa svojim lukavim poretkom stvari tamo neće biti prisutan. Ali on jest princ ovoga svijeta, koji ima dozvolu da neko vrijeme ispipava ljude i da ih kuša. Tu on dirigira orkestrom.

A kako nas to on ispipava i kuša? Diljem svjetske mitologije ljudske rase, vrag je Gospodar podzemnog svijeta koji sjedi na blagu zemaljskom u svom mračnom kraljevstvu; on je Pluton, bog bogatstva, koji svojom kontrolom zemaljskih resursa diktira ljudskim poslovima. Zadnja drama Aristofana, Plutus, jedan je dug i gorak komentar na vrstu ljudi koja uspijeva u ovome svijetu. Zaista "ono što ni pas s maslom pojeo ne bi, bezvrijedan će uzeti sam" tema je svjetske literature od Egipatskih priča o dva brata, kroz Lazara i Diva do preokreta Joadove obitelji u Grožđu Gnjeva.

Ako ćemo vjerovati Izaiji, Sin Čovječji sam je "prezren i odbačen" (Izaija 53:3), iz čega se može zaključiti da je biti visokouspješan u ovom životu teško neki kranji pečat vrline i čestitosti. Jer Satanovo zlatno pitanje: "Imaš li šta para?" ima paralizirajući i intrigantan efekt koji sve osim najplemenitijih duhova uvojačava u veliku konspiraciju: "I prosudba se izokrene naopačke" kaže Izaija, "i pravda stoji tamo negdje daleko: jer istina je pala na ulici i pravica ne može ući. Da, istina posustaje; i tko god se odriče zla pravi od sebe laki plijen". Rekli bi, tko god odbija ponijeti se s ovom vrstom stvari, mora očekivati batine. "Gospod je to vidio", nastavlja Izaija, "i oneveselilo ga je nepostojanje (zdrave) prosudbe" (Izaija 59:15). Svi varaju, i Bogu se to uopće ne sviđa. Izbjeći moćnoj privlačnosti stvari ovoga svijeta i smrtonosnoj prijetnji koja visi nad svima koji ih ne posjeduju zaista zahtjeva blagu i poniznu dušu - i hrabru k tome.

Što kaže Izaija da Bog zahtijeva od onih koji bi bili opravdani? Kao prvo, moraju biti čisti od svake nečistoće: "Operite se, učinite se čistima" kaže u prvom poglavlju. Ne nudite svoje molitve dok su vam ruke do lakata u krvi. I osoba čistih ruku, kaže psalmist, "onaj koji ima čiste ruke, i čisto srce" onaj je "koji nije uzdignuo svoju dušu k oholosti niti se zakleo (posvjedočio lažno i) prijevarno." (Psalmi 24:4) Izaija se slaže: taj je "onaj koji hodi u pravdi i govori što je pravo, koji prezire profiterstvo i dobiti od tlačenja i opresije, koji otresa ruke svoje od primanja, koji čepi svoje uši da ne čuje (šta priča) krv (kad sune u glavu) [odbija nasilje], i zatvara svoje oči da mu se zlo ne omili." Ljudi su postili kako im je Bog rekao i upitali su Izaiju zbunjeni, zašto ih Bog nije čuo? Izaija im je odgovorio: "Nije li ovo post koji sam ja izabrao? - da razvežete spone opačina kojima vežete... i da slomite svaki jaram? Nije li (post) dijeliti svoj kruh gladnima... dovesti izbačene unevoljene u tvoju kuću?" Odjenuti razgolićene? To je podsjetnik da naši vlastiti postovi zahtijevaju prinose onima koji su imali manje sreće. Boga ne impresionira gradnja veličanstvenih hramova koje mu ljudi zidaju - sve to posjeduje ionako, "ali na ovog čovjeka ću pogledati, na nevoljnog i potlačenog, na onog skrušenog i pokajničkog duha, koji drhti na moju riječ." (Izaija 66:2) Ako nastavljaju sami sebe pravdati - "da, izabrali su si svoje vlastite puteve i načine, i njihova se duša valja u njihovim grozotama" - Bog neće uskratiti njihovo djelovanje; dat će im svu užad koju žele, i ne samo to: "izabrat ću za njih i obmane i iluzije,... jer kad sam ja zazvao, nitko se nije javio (odazvao)... oni ... izabrahu ono čemu se ja ne radujem." (Izaija 66:4)

Nakon što je opisao način i put Izraela, breme Damaska, breme Egipta, breme Babilona i Asirije, ukratko - svijet kakav jest i kakav ne bi trebao biti, Izaija gorljivim riječima opisuje svijet kakav bi trebao biti - kakav je napravljen da bude i kakav je stvoren da bude. "Nije ga stvorio uzalud niti da bude prazan, oblikovao ga je da bude nastanjen". Pod njegovom upravom, on je Gospod i nema niti jednog drugog. Njemu će se svako koljeno pokloniti i svaki će ga jezik priznati. "Toga će dana... plod (rod) zemaljski biti izvrstan".

Kad Babilon nestane s pozornice, ogroman se uzdah olakšanja uzdiže; konačno je svijet miran i odmara. Zlatnog grada, opresora, nema više. Cijela zemlja se odmara. "Dobre vijesti blagima; posla me da povijem ranjene u srcu, da oglasim zarobljenima slobodu i sužnjima otvaranje tamnica". "Nasilje više neće biti čuto u tvojoj zemlji, pustošenja niti uništenja (neće biti) unutar tvojih granica." Naprotiv, "tko novca nema, neka dođe, dođi, kupi i jedi; o da, dođi, kupi vina i mlijeka bez novca i bez cijene. ... Dođite k meni: počujte i vaše će duše živjeti". Čudo nad čudima, toga će dana čovjek vrijediti više nego zlato - potpuni obrat vrijednosti. U isto vrijeme vraćaju se šume i drveće se raduje: "ne dolazi nitko da nas siječe". Izaija često izjednačava rastuću izopačenost svijeta s brutalnom i rasipničkom eksploatacijom prirode, koja je u sadašnjoj generaciji dosegla vrhunac svih doba. Svima nam je poznat njegov najpoetičniji stih: "I vuk će boraviti s jagnjetom, i ris će ležati s jaretom, tele, lav i ovca bit će zajedno, i malo dijete može ih voditi. I krava i medvjedica zajedno će pasti, mladunčad njihova ležat će skupa, i lav će jesti slamu kao goveče." Neki ovo tretiraju kao "nerealističnog Izaiju", zoološku besmislicu. Nije to "priroda crvenih zubi i kandži" našeg neo-darvinističkog svijeta. Puno toga smo do sada naučili o pravoj prirodi nekih divljih zvjeri. "Ništa zlo se neće činiti, nikakva nepravda više na cijeloj svetoj gori mojoj, jer je zemlja puna poznanja Gospoda, kao što vode pokrivaju dno morsko."

"Radovat će se pustinja i pustoš, veselit će se pustara i procvjetati kao ružičnjak! Procvjetat će punim cvatom... Žedno tlo će izobilovati jezerima, i potoci će izbiti u pustinjama... I oči će se otvoriti slijepima i uši gluhima", "da mogu opaziti, da mogu vidjeti, da mogu znati i uvidjeti svi zajedno, da je to učinila ruka Gospodova."

I taj sretan svijet je za svakoga, kao što je i Izaijina poruka upozorenja i obećanja oprosta za sve. Djeca stranaca koji prisupe Zavjetu, "i njih ću doveti na moju svetu goru". Doći će k hramu, koji će "biti zvan kućom (ispunjene) molitve za sve ljude". Gospod Bog, koji okuplja "izopćenike Izraela" i sve "zvijeri poljske", kaže da više neće biti nikakvih bijesnih pasa da teroriziraju i rastjeruju; bit će to sretno doba i čovjeka i životinja. Silne su riječi Izaijine! Rečeno nam je da ih istražujemo, proučavamo, razmišljamo o njima, da ih primimo k srcu i shvatimo da se nedaće i blagoslovi u njima, odnose i na našu vlastitu generaciju. Neka nas riječi ovog velikog proroka pripreme, kako za nošenje s nedaćama, tako i za Izaijine blagoslove.

https://samonaprijed.wordpress.com/2...jeci-izaijine/
EpaDA is offline  
Old 06.05.2017., 21:38   #4
Matej 9:17
"Niti se ljeva vino novo u mjehove stare; inače mjehovi prodru se i vino se prolije, i mjehovi propadnu.
Nego se ljeva vino novo u mjehove nove, i oboje se sačuva."

Mnogo su vam stari mjehovi, a i vino se vremenom iskvari.
Ovo doba treba sveze vino, za nove mjehove.
No za to, treba biti sposoban odstupiti od dogmi, sto nikada nije bila osobina krutih hijerarhijskih organizacija.
Dragan is offline  
Old 06.05.2017., 23:22   #5
Neki ljudi zele da zive u zeljeznom dobu imaju pravo na to,privikajimo se na parlamentarizam.
Cemu osudjvanje cudaka ?Nema smisla,mnogo je zabavnija razlicitost.
EliEliLama is offline  
Old 07.05.2017., 13:53   #6
Znaš što, stvarno ne možemo ovako, s plahtama nabacanog teksta.

Ajmo lijepo ponovno otvoriti temu,

jedan post kao uvodnik, što autor smatra da je najbitnije kao uvodna riječ, a potom se dalje u temi mogu navoditi daljnji tekstovi i primjeri kako diskurs bude napredovao.

Znači uvodna riječ najbolje da bude po principu:
- kratak rezime onoga o čemu će se govoriti,
- popis glavnih teza te bi bila poželjna i njihova razrada
- kratak sažetak izrečenog te poziv na raspravu.


Meni je glupo od sve ove hrpe teksta sada izdvajati što autoru jest a što nije bitno, pa najbolje da to on riješi.
Meadow is offline  
Zatvorena tema


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 08:40.