Samo priče

[young]

Hitrim korakom, i pazeći na promet, pretrčao je na drugu stranu ulice sakrivši se u mraku veže. Nagnuo se naprijed i pratio kretanje žene, nekih dvadesetak metara ispred njega, niže niz nogostup. Bio je oprezan, iako se do sada nije osvrnula ni jednom. Zvuk potpetica njenih cipela odbijao se od zidova i podsjećao na zvuk muzičkog metronoma. Te cipele kupila je prošli tjedan, prisjećao se. Bila je visoka i atraktivna, obučena u kratku suknju. Pratio je gibanje njenih bokova. Svjetlo ulične rasvjete davalo je posebnu draž njenom hodu i držanju. Na ruci je svjetlucala narukvica. On je kupio tu narukvicu, kao poklon za dvadeset i peti rođendan. Poznavao je i naušnice, one male sa rubinom u sredini. I jedan od prstena na ruci bio je njegov.
Žena je zastala ispod stupa ulične rasvjete, izbacila vitku nogu i pripalila cigaretu. Promatrao je njenu crnu kosu koju je tako često mrsio, lijepo čelo koje je ljubio, i te dvije rupice na krajevima usana koje je toliko volio.
~ Daj Bože da to nije istina!~ molio je u sebi.
Znao je ovu četvrt, ulicu i mjesto. Bilo je to okupljalište prostitutki. Kroz kratko vrijeme, ispred nje, zaustavio se automobil iz kojeg je izašao debeljuškasti muškarac neobrijane brade i neuredne kose. Prišao je ženi i započeo povjerljivi razgovor. Izvadio je novčanik…
~ Ne! Ne za novac!!~
…i pružio joj novčanicu.
~ Nemoj ući, molim te!!~ došlo mu je da vrisne.
Bez ustručavanja žena je ušla u automobil i zalupila vratima, snažno i energično.
Debeljko, sav crven u licu, obišao je automobil, također zalupio vratima, startao ga i nestao u noći.
Srdžba i bijes zamutili su mu pogled. Udario je šakom o zid. Bol u ruci bila je minorna naspram one koju je osjećao u grudima. Šutnuo je i praznu limenku ispod nogu. Osjećaji izdaje, povrijeđenosti i ljutnje smjenjivali su se brzinom stroboskopa. Više instinktivno, nego po sjećanju vratio se do svog automobila. Bacio se na sjedište i nekoliko puta udario glavom po upravljaču, ali sliku tog muškarca koji sada slini po njoj, nikako nije mogao izbiti iz glave. Vozio je polako, polakše od dozvoljenog, kao da želi odgoditi taj povratak.
Stao je pred velikom kućom lijepe fasade i ukrašenu skupim detaljima i cvijećem. Izvana, kuća je bila osvijetljena diskretnom rasvjetom ali iza velikih i modernih prozora vladao je mrak. Teška i troma koraka ušao je u kuću. Svjetlo nije palio. Preko mramora hodnika i kroz teška masivna vrata ušao je u prostrani dnevni boravak. Soba je djelovala nestvarno i bez boja, obasjana samo blijedom zrakom mjesečine što se probijala kroz staklenu stijenu. Fina zavjesa od markizeta lomila je tu zraku stvarajući lelujave obrise polica knjiga, antiknog namještaja i umjetničkih slika na zidovima.
Fotelja je tiho zaškripala pod njegovom težinom kad je sjeo u nju. Negdje iza, čuo se zvuk zidnog sata. Njihanje klatna i napinjanje mehanizma. Njemu nasuprot, sjedila je žena kose skupljene u punđu i lica skrivenog u sjeni. Prsti njene ruke, ukrašeni prstenjem, bili su zabijeni u rukohvat naslonjača, izričući time neizrečeno pitanje.
~ Prostituira se.~ odgovorio je kratko i jednostavno.
Stisak prstiju postao je grčevit.
~ Pa zar naša kći…? ~
Nagnula se prema naprijed i zarila lice u dlanove.
~ A sve smo joj pružili…~ začulo se kroz suze.
Polako i neprimjetno, u prostoriju se vratila tišina, glasnija i od njenih tihih jecaja. I još glasniji od te tišine - muk. Ne muk, kao odsustvo zvuka, već muk kao odsustvo riječi. Onaj tihi, jezivi muk što gmiže zajedno sa stjenicama zidovima, iscrtava bore na licima i plete mreže u kutovima.
~ Jesmo li…~ bile su njegove riječi koje su iznenadno poremetile tu harmoniju i zaustavile ženin plač ~...zaista nešto pružili ? Ili smo samo mi gledali što je u toj ispruženoj ruci, a ona tek tu ruku – običnu, meku i toplu.~
Umjesto njenog odgovora , sat je otkucao ponoć.

[Wall]

bolje da se jebe, nego drogira ......s kurca se lakše skinuti

[young]

Iz ladice kupaonskog ormarića izvukao je brijači aparat. Rutinski ga je rastavio i izvadio žilet. Odsjaj svjetla iznad ogledala odbio se od glatke i sjajne površine oštrice i zatitrao na opni njegove zjenice. Podigao je pogled. Iza stakla prevučenim srebrnim nitratom gledalo ga je blijedo lice sa tamnim podočnjacima i dva dana starom bradom. Djelovalo je starije nego što je bilo. Puno starije od dvadeset godina.
Zagledao se bolje. Nije vidio neku promjenu u odnosu na prošli tjedan. Ten kože bio je isti onaj blijedo-žućkasti, podočnjaci možda nešto manji. Samo su oči ostale iste, mlade i čiste, kao da su prkosile svemu. Spustio je pogled niz vrat. Na njegovim prsima, poput nekog apstraktnog sazviježđa , bile su iscrtane linije zračenja koje je trebalo uništiti tu zvijer u njemu znanu kao RAK.
Prisjetio se dana kad je sjedokosi liječnik izrekao onu dijagnozu; Karcinom. Prisjetio se svih kemoterapija, strahova, zračenja kroz koje je prošao i ushita kad je nakon par mjeseci sjedokosi izrekao « Karcinom se povukao.». Tad je možda po prvi put doživio Život kao nešto najdragocjenije što je imao. Život sa svim zaprekama, neostvarenim željama, tegobama, nadama…Shvatio je, i kao takav - najljepši je! Udisao ga je punim plućima, lovio na svakom koraku i u svakoj sekundi. Trudio se da nadoknadi sve propušteno, sve nedoživljeno. Sve dok sjedokosi nije izrekao, kao da se radi o prvoj proljetnoj lasti; « Karcinom se vratio.»
Iz tih misli i on se vratio licu u ogledalu. Prošao je rukom preko njega. Nije mu bilo do brijanja. Jednostavno nije mu se dalo i na neki način, bilo mu je svejedno. Stisnuo je zube. Titraj boli prošao je njegovim licem. Uzdahnuo je i vratio se u sobu. Legao je u krevet i raširio ruke van rubova postelje gledajući u raspelo na zidu.
~ Što je stari? Sad smo u istom položaju.!~ prošaputao je uz cinički osmijeh na licu. ~ Obojica raširenih ruku i obojica izdani. Ali ne od Jude, nego od Suda. Dok je tvoj sudac, Poncije, vikao »nije kriv!», porota je urlala « razapni ga!!» Mene sažalijevaju svaki dan, plaću nad mnom, tješe me i sva ta porota viče « Nije kriv!» a vrhovni sudac, tvoj otac, udara čekićem i dosuđuje smrt. Pitam Te, ima li uopće pravednog Suda?~
Raspelo je i dalje stajalo na zidu. Drveno, nijemo i bez odgovora.
~ Ti si umro u tridesetoj, ja ću u dvadesetoj. Obojica premladi. Zašto?~
Opet bez odgovora.
Okrenuo je glavu na drugu stranu. Osjećao je laganu vrtoglavicu. Pred očima mu se pojavila slika supruge koju nikad neće upoznati, djece koju nikad neće držati u rukama i unuka kojima nikad neće pričati priče. Sklopio je oči i zaplakao. Niz obraze tekle su suze i natapale bijeli jastuk.
Tekle su brzo. Brže od krvi iz rasječenih vena na njegovim rukama.