Ispraznost i kukanje - mladi ljudi danas?

[33posto]

Sad će ovo biti sentimentalno i nostalgija, al boli me kurac. Sjećam se dok sam bio klinac, živjelo se u maloj kući s velikim dvorištem i ja se ne mogu sjetiti ni jednog depresivnog lica. Svaki dan je uredno promarširalo desetak ljudi, stalno se nešto događalo, a svaka noć se dočekala pijući kavu vani u dvorištu uz čisto guštanje. Danas toga nema čovječe, bar ne kod mene. Ljudi su zatvoreni, utučeni, svima je sve udar na privatnost, kad sam ja bio klinac nije se znalo ni što je privatnost, svi su dolazili kod svih kad im je god palo na pamet i nitko nikome nije smetao. Danas ljudi rade po cijele dane, malo zarade, dođu kući i umiru u tišini. Ovi stariji ako i dođu to su samo žaljke utučenih ljudi, ovi mlađi su još gluplji, sve se svelo na neko isfuravanje, kako se prikazati u što boljem svijetlu, kako biti što ljepši, pametniji, bogatiji i kako se okružiti istim takvima, kako sakriti mane.. a socijalizacija se svela na dva slova, il se možeš nacugati ili na kavu s nekim gdje se sve svede na prepričavanje događaja i tračanje..

[alanis]

33 posto...na tragu si onoga što je i meni prvo palo na pamet vezano za ovu temu...

Rođena sam u 80tima i nekako sam dojma da se još u to vrijeme ljudi nisu toliko borili za materijalno. Više su se družili, nije bilo 100 vrsta autiju ni 500 vrsta traperica ni koječega...nije bilo toliko bitno tko što nosi ili ima. Glazba je bila bolja, nije bilo otuđenja, jurnjave za novcem. Nametnutih troškova "bez kojih se ne može".

Živjelo se ležernije, iskrenije.
Možda malo i idealiziram, ali, sigurno da je bilo lakše nego danas. I odraslima i mladima.
Sad se radi sve više, troši puno i bez da si nešto posebno priuštiš...u svoj toj jurnjavi nema ni dobar dan ni osmjeha. Ni druženja...onog pravog. Nije ni čudo da su ljudi uglavnom ljuti, umorni, nezadovoljni i da kukaju. Izgubio se smisao i užitak u svemu. Novac i materijalno to nisu. Smisao je sreća, zadovoljstvo, dragi nam ljudi...a sve više jurimo za ovime besmislenim. I sve manje smo ispunjeni i zadovoljni.

http://www.youtube.com/watch?v=jWtFaPcNxgY ne mogu ne stavit ovaj link uz tu temu

[leone.sb]

alanis kaže:

Rođena sam u 80tima i nekako sam dojma da se još u to vrijeme ljudi nisu toliko borili za materijalno. Više su se družili, nije bilo 100 vrsta autiju ni 500 vrsta traperica ni koječega...nije bilo toliko bitno tko što nosi ili ima. Glazba je bila bolja, nije bilo otuđenja, jurnjave za novcem. Nametnutih troškova "bez kojih se ne može".

ja sam isto rođen 80.-ih i upravo zato, iz bioloških razloga, ne mogu imati nikakvo suvislije mišljenje o tom periodu. ne možeš ni ti jer si dakle bila klinka pa je očito da je sve ovo što si navela naknadno "upisivanje".

što se tiče tog famoznog "otuđenja", ljudi dajte jednom shvatite da ono nije rođeno s vama, onog popodneva kad ste shvatili da nemate s kim na kavu ili pivo. ok, ajde recimo da ne idem u neku tešku prošlost, taj se pojam počinje intenzivnije koristiti u teoriji i umjetnosti na početku 20. st. vezano za industrijalizaciju, moderna i, kasnije, postmoderna društva, razvoj gradova i automatizaciju svakodnevice s malo slobodnog vremena što je rezultiralo eto otuđenjem i razočaranjem prosječnog zapadnjaka u tekovine civilizacije i uvidom da je maslowljeva samoaktualizacija vrlo mutan pojam. priča o otuđenju je dakle službeno stara stotinjak godina; neslužbeno, intuitivno nam se nameće pomisao da je osamljenost i otuđenje stanje uma koje postoji otkad postoji i moderni anatomski čovjek. ne naravno uvijek i kod svakog u jednakoj mjeri.

Živjelo se ležernije, iskrenije.
Možda malo i idealiziram, ali, sigurno da je bilo lakše nego danas. I odraslima i mladima.

naravno da idealiziraš. 80.ih su ljudi isto tako mislili kako se 60ih i 70ih živjelo lakše i sigurnije. riječ je dakle o misaonom obrascu, refleksnom potragom uma za boljim okružjem, u ovom slučaju boljom prošlošću usred ne tako bajne sadašnjosti. što je uostalom svrha tih retrospekcija sumnjive vjerodostojnosti? neki fiktivni povratak u prošlost, što već? ma i sam vrlo često razmišljam o prošlosti, lamentiram o ovome i onome, što sam mogao bolje, što je oko mene bilo bolje ali se opet pitam koja je svrha? pa ajde recimo da je mladima tada i bilo lakše, što mi je taj podatak ovdje i danas upotrebljiviji od podataka kada je otkriven penicilin ili počeo drugi punski rat?



čini mi se da je došlo do odvajanja dvaju naslovnih pojmova, kukanja i ispraznosti. to u biti i jesu dva zasebna fenomena i ne bih se složio s autorovim povezivanjem istih. ako netko, poput Novi233, kuka a ima razloga za to, meni to nije ispraznost nego normalna reakcija. isto tako, viđam oko sebe ljude kojima sve uglavnom ide po nekom zamišljenom planu a izrazito su alergični kada čuju kukanje i spremni su ga pripisati nečijoj nesposobnosti, lijenost i sl. što je vrlo površno i uvredljivo.

a što se tiče ispraznosti, već sam o tome nešto rekao. zapravo sam uvjeren da nitko nije sam po sebi isprazan nego da taj naš eventualan dojam o nekome posljedica nekih okolnosti ili situacije, npr. ono kad netko na kavi žvače kašikicu, bleji negdje i odgovara sa "da" i "ne" ili kad ekipa tuli satima o nekoj temi, recimo sportu, dovodeći tu istu u biti zanimljivu temu (kada je normalno dozirana) do apsurda i odbojnsti, a neka bitna pitanja/sumnje/ dvojbe (privatne i društvene) zanemaruju kao nešto marginalno; ma zaboli me za fudbalere i njihove milijone koje mi ne znamo ni napisati, daj mi radije ispričaj recimo kako ti je sa starcima, bi li se preselio u drugi grad i zašto, zašto imaš/nemaš curu, kako tumačiš našu potpunu nezainteresiranost za stradanja sirijaca a za istu smo 90-ih optuživali cijeli svijet i svemir, ispričaj mi neki dobar film koji si pogledao i sl. nisu dalke ti ljudi isprazni ali se svojski trude da takvi ispadnu. e to je ono što mene smara i što smatram ispraznim, ne naravno uvijek nego kad to poprimi kronične razmjere.

[Lord Byron]

alanis kaže:

Rođena sam u 80tima i nekako sam dojma da se još u to vrijeme ljudi nisu toliko borili za materijalno. Više su se družili, nije bilo 100 vrsta autiju ni 500 vrsta traperica ni koječega...nije bilo toliko bitno tko što nosi ili ima. Glazba je bila bolja, nije bilo otuđenja, jurnjave za novcem. Nametnutih troškova "bez kojih se ne može".

Živjelo se ležernije, iskrenije.

Budući da si rođena u osamdesetima, sve quotano može biti samo nečije romantizirano prisjećanje, a nikako tvoje osobno iskustvo. Prije bezuvjetnog prihvaćanja takvih romantično-nostalgičnih priča, zgodno je aktivirati "perceptivni filter" - jednostavnu činjenicu da je "osoba X" koja se tako nježno prisjeća ležernijih i iskrenijih osamdesetih, tada imala tridesetak godina manje - što se lako pokaže kao glavni uzrok vjerovanja u ispričano .

[truebiet]

Ahhhhhh! Danas ljudi malo previše -seru-. Ne znam kako da se drugačije izrazim. Istina je da djeca, pa mladi, pa oni malo stariji od mladih, ljudi u zrelim godinama, bake, djedovi i svi oni koji još imaju malo energije nju troše na kukanje. Svi-samo-seru! Znam po sebi:kada se bojim neuspjeha, kada to što moram zapravo nije ono što želim, kada se ne sviđam nekome tko mene užasno uzbuđuje, kada upadnem u neko plavo stanje ili kada mi se jednostavno -ništa ne da., onda samo kukam,kukam, kukam. Meni najdraža stvar u svemu tome je svijest o vlastitoj odgovornosti i činjenica da ja moram preuzeti inicijativu i nešto promijeniti da bi bilo bolje, ali ne- samo serem- serem- serem.
Sve to prigovaranje i izbacivanje svog tog emocionalno-socijalnog fecesa ima trenutan učinak, osjećaš se dobro dok pričaš, dok glasno negoduješ oko svih obaveza, manjka vremena, bezvoljnosti i umora. Zapravo sve to -sranje- uzima više energije nego recimo... Izbacivanje tog silnog stresa i fizičke napetosti skakanjem i skičanjem.
Dan kad sam napokon odlučila saslušati svoju podsvijest i promijeniti stav prema takvom stavu je bio najduži dan u mom životu jer je trajao mjesecima. Preteško je prestati kukati, radi se o mijenjanju sebe i svog načina života. Ako namjeravate prestati -(ne želim više nijednom napisatu tu ružnu riječ o izvođenju fizikalnog olakšanja- u ovom slučaju i psihičkog pa stoga u nastavku samo F ) F morate prestati gomilati uzroke tog obrambenog mehanizma. Produktivno iskorištavati vrijeme, iskoristiti sav svoj potencijal, baviti se stvarima koje vas ispunjuju, hraniti želju za znanjem, želju za druženjem, želju za svim što vam treba, jednostavno se ispuniti onim što vam treba.
Ljudima se to ne da jer je preeeteeeeškoooo pa traže druge stvari da ih ispune, i onda njih izbacuju van...


Što se tiče ispraznosti i bluesa koji danas ispunjuje mlade, sve je to jedno veliko F. Isto kao što je nekad bilo cool biti glasan, odvratan prema svima, buntovan prema svemu druge boje, tako je danas cool biti tužan, jadan, neshvaćen, pun svjetske boli. Cijela jedna 'subkultura' se temelji na kvaziemocijama, svi osjećaju tu veliku bol i prazninu... A šta rade? Bave se površnim i blesavim stvarima. Ne može mi netko tko ima ljubičasti ipod sa zvjezdicama, tenisice sa zanimljivo isprepletenim vezicama, plastične noktiće 700 prijatelja na fb doći i reći da je nesretan; kad ga pitaš što nije u redu, pa ne znam jednostavno se tako osjećam;kad mu kažeš što bi mogao napraviti da se osjeća bolje on misli da mu to ne može pomoći.
Normalno da je nesretan kad se bavi glupostima a ne radi na sebi i ne raste ni u kojem smislu


Treba usmjeriti energiju na stvari , odnose i osjećaje koje trebamo a nemamo.



Jednostavno je u trendu biti u kurcu i F jer je to lako i jer to -svi rade-.

[kockasta]

vita_jela kaže:

Kukanje je tehnika preživljavanja. U psihologiji poznato kao sandbagging.

Osoba A kuka, žali se, dr. riječima, u interakciji sa osobom B smanjuje pritisak očekivanja (uvelike formiranih od super fake uzora sa TVa koji nikada nemaju loš dan- za naše oči);
opravdava se.

odlican primjer. ljudi kukaju jer se nakon kukanja osjecaju bolje.
to im dode kao katarza. rijese se tog unutrasnjog pritiska.

leone.sb kaže:

ja sam recimo imao sličan problem, dakle taj da su mi susreti s nekim ljudima dosadili jer su te kave, pijanke, druženja postali isprazni, lišeni biločeg zanimljivog ili zabavnog to se dogodilo? pa promijenili smo se, svatko je tokom faksa krenuo nekim svojim putem, nekim svojim interesima i navikama. da ne govorim kako se taj proces i dalje nastavlja, tim više što su mnogi poznanici i prijatelji završili faks, zaposlili se,

ali sta nije cesto problem da su ljudi krenuli drugim putem prvenstveno zato jer im je zafalilo nekih crta koje bi ih mogle povezivati?
ja sam nekako uvjerena da je to ipak problem ovoga sto je autor teme naveo, necitanja i neinformiranosti. automatski ti fale teme za razgovor. dvije osobe koje imaju sirok spektar interesa ce prije naci dvije zajednicke teme. pa makar i zavrsile dva potpuno razlicita faksa.
a u drugu ruku kaj nije malo cudno da ljudi koji zavrse faks imaju jos manje
zajednickih tema za razgovor nego u doba prije faksa? primjecujem da se to bas cesto dogada.
mislim si nekako da je to prvenstveno posljedica zato sto se za nista vise ne interesiraju, a ne zato sto su prisvojili neki novi zivotni stil.

alanis kaže:

33 posto...na tragu si onoga što je i meni prvo palo na pamet vezano za ovu temu...

Rođena sam u 80tima i nekako sam dojma da se još u to vrijeme ljudi nisu toliko borili za materijalno. Više su se družili, nije bilo 100 vrsta autiju ni 500 vrsta traperica ni koječega...nije bilo toliko bitno tko što nosi ili ima. Glazba je bila bolja, nije bilo otuđenja, jurnjave za novcem. Nametnutih troškova "bez kojih se ne može".

Živjelo se ležernije, iskrenije.
Možda malo i idealiziram, ali, sigurno da je bilo lakše nego danas. I odraslima i mladima.

da ima istine u tome, ali u japanu su ljudi usamljeni i otudeni karijeristi.
i opet ne kukaju.
mozda je nesto i u hrvatskoj kulturi "kukanja".

[Mantis Religiosa]

TurbulentFluid kaže:

od Krleže pa nadalje - fenomenalno! Živio Leone!




Mislim da nije pitanje u uzorku.
Prošle godine imala sam fenomenalno iskustvo, 2.5 mjeseca rada i studija u Californiji. To je bilo neopisivo. Ideš ulicom, svi ti se smješkaju, trčiš i ljut si jer se svakome moraš nasmiješiti a... ti trčiš, do vraga, teško ti je... dođeš u dućan, svi trče k tebi i pričaju s tobom - dobro, hoće napojnicu ali sve je prirodno; pređe im u krv... u bircu, svi dobri, nema povišenih tonova, ništa ništa...

trebalo mi je par mjeseci da potonem u ovu RH kaljužu.

vidis neki ljudi nemaju za putovanje u kaliforniju, nemaju doma za najosnovnije stvari pa kukaju

mislim, najlakse je iz svoje perspektive osudjivati druge koji su drugaciji i njihove probleme proglasavati mizernima , i svakakvima

neki ljudi kukaju zato sto nemaju razloga- aliu to je vec standardan nacin komunikacije i to ne dozivljavaju kukanjem

@ byrone

kakve veze ima citanje s pismenošcu ??? Mislim jednako kao da kažes da osobaa koja ima odlican iz knjizevnosti, nuzno mora imati odlican iz gramatike

[red_shrike]

Slažem se da su mnogi mladi danas izuzetno deprsivni, ali bome i latergični i defetistički. Ovo zadnje dvoje vrijedi i za čitavo društvo. Ništa se ne može, ništa se neće moći, tko si ti da išta uradiš/promijeniš, ništa se ne isplati. Hodam okolo i vidim samo prazne ljušture koje čekaju dan kada će umrijeti. Doslovno mislim to. U srednju ideš da bi mogao dobiti dobar faks, koji će ti dati dobar posao. Tada nađeš partnericu, oženiš se, imaš djecu i čekaš penziju. Kada si u penziji čekaš da umreš. Nema šanse da se uzima ikakav rizik. Nema inovacija. Sve isprogramirano.

Kada poželim prodiskutirati nešto (sa većinom) ljudi bivam optužen da ser** gluposti i "jel ima nešto a da ti ne znaš". Naravno, jer kako se usuđujem biti obrazovan i znati nešto što nije nogometna statistika od 1945, kladionice i zadnje cajke. Znanje i sposobnost ne da nisu na cijeni, već su ismijavani i sotonizirani, baš kao i znatiželja.

I da, primjetio sam i to, sa oproštenjem, kurčenje autima, mobitelima i sličnim stvarima. Što si netko manje može priuštiti takve stvari, to ih više prezentira. Nema veze što je frižider prazan i u dugovima do maksimuma, bitno da se ima najnoviji ajfon i htc. Tragedija.
Znate što je najsmješnije? U jednom periodu svog života sam bio okružen ljudima koji su imali novaca kao dreka. Mislim ekipa koja u mjesec dana legalno zaradi više nego prosječni hrvat u životu. Zanimljivo je da se nitko, ali doslovno nitko od tih 100-tinjak ljudi nije NIKADA bahatio sa stvarima koje imaju doma i domovima koje imaju kao takvima. Rekli bi na van prosječna srednja klasa.

[Lord Byron]

red_shrike kaže:

ekipa koja u mjesec dana legalno zaradi više nego prosječni hrvat u životu. Zanimljivo je da se nitko, ali doslovno nitko od tih 100-tinjak ljudi nije NIKADA bahatio...

Prosječni Hrvat u životu zaradi 5.000 * 12 * 45 = 2.700.000 kn.

Poznavao si stotinjak ljudi koji su toliko legalno zarađivali mjesečno??? To bi ukupno bile skoro tri milijarde kuna legalno zarađene mjesečno.

[TurbulentFluid]

Mantis Religiosa kaže:

vidis neki ljudi nemaju za putovanje u kaliforniju, nemaju doma za najosnovnije stvari pa kukaju

mislim, najlakse je iz svoje perspektive osudjivati druge koji su drugaciji i njihove probleme proglasavati mizernima , i svakakvima

E pa vidiš, ti moju perspektivu ne poznaješ.

Reagiraš kao svaki rvat, na spomen odlaska u stranu zemlju ti odmah rezoniraš tipa bogati roditelji - godišnji odmorčić.

Ja sam nakon 20 godina školovanja dobila rad na stranoj znanstvenoj instituciji kao dio uvijeta za zaposlenje, pa sam skupila stipendije, spakirala kofere i ošla put CA - ludom srećom, jer je tamo tip koji je s moje institucije pa smo dobili upad. I još luđom srećom, jer je moj ludi šef avionske karte platio iz projekta. Na instituciji u SAD smo dobivali plaću, čime smo pokrivali troškove. Kako dođe do toga? Pa lijepo, kreneš u 1. osnovne i iz prvog testa dobiješ 5... i onda tako samo 20 godina. Nije teško, samo malo incijative.

Ne, nisam išla toćat dupe u Pacifik nego raditi 15 sati na dan. Ali nisam sjedila doma kukajući dok nemam za najsonovnije stvari; da sam u toj situaciji imala bih previše posla - skupljajući prazne boce, perući zahode, pišući reportaže s bilo čega i moleći da se objave, sadeći salatu i krumpir u vaze... a da sjedim doma i kukam.

On topic - mislim da trenutnu "nesreću" izaziva dijelom i količina očekivanja.

Slažem se da je ona refleksija na 80-te bolno izromantizirana, ali je činjenica da je 80-ih za sreću bilo potrebno manje materijalnog nego danas. 80-ih je statusni simbil bio BMX, he-man lutkica i tatin auto kupljen od drugog, ne trećeg vlasnika. 90-ih kul si bio s ribok tenisicama, a samo NAJ face imale su i reebok.

Danas si bez ajfona luzer, poželjan je tablet (uskoro i obvezan), bez auta nemaš što niti tražiti vani...

Druga stvar je ovo:

Kada poželim prodiskutirati nešto (sa većinom) ljudi bivam optužen da ser** gluposti i "jel ima nešto a da ti ne znaš". Naravno, jer kako se usuđujem biti obrazovan i znati nešto što nije nogometna statistika od 1945, kladionice i zadnje cajke. Znanje i sposobnost ne da nisu na cijeni, već su ismijavani i sotonizirani, baš kao i znatiželja.

I ja imam takav dojam. Ali to je zbog dominacije neobrazovanja. Dakle, lakše je njima tebe zabiti i svesti na svoj nivo, nego se potruditi da te dostignu. To je ovo:

Slažem se da su mnogi mladi danas izuzetno deprsivni, ali bome i latergični i defetistički. Ovo zadnje dvoje vrijedi i za čitavo društvo. Ništa se ne može, ništa se neće moći, tko si ti da išta uradiš/promijeniš, ništa se ne isplati. Hodam okolo i vidim samo prazne ljušture koje čekaju dan kada će umrijeti. Doslovno mislim to. U srednju ideš da bi mogao dobiti dobar faks, koji će ti dati dobar posao. Tada nađeš partnericu, oženiš se, imaš djecu i čekaš penziju. Kada si u penziji čekaš da umreš. Nema šanse da se uzima ikakav rizik. Nema inovacija. Sve isprogramirano.

idealna isprika da se niti u jednom trenutku ne inkomodiraš dovoljno da se oko bilo čega potrudiš.

[leone.sb]

truebiet kaže:

Ahhhhhh! Danas ljudi malo previše -seru-. Ne znam kako da se drugačije izrazim. Istina je da djeca, pa mladi, pa oni malo stariji od mladih, ljudi u zrelim godinama, bake, djedovi i svi oni koji još imaju malo energije nju troše na kukanje. Svi-samo-seru! Znam po sebi:kada se bojim neuspjeha, kada to što moram zapravo nije ono što želim, kada se ne sviđam nekome tko mene užasno uzbuđuje, kada upadnem u neko plavo stanje ili kada mi se jednostavno -ništa ne da., onda samo kukam,kukam, kukam. Meni najdraža stvar u svemu tome je svijest o vlastitoj odgovornosti i činjenica da ja moram preuzeti inicijativu i nešto promijeniti da bi bilo bolje, ali ne- samo serem- serem- serem.
Sve to prigovaranje i izbacivanje svog tog emocionalno-socijalnog fecesa ima trenutan učinak, osjećaš se dobro dok pričaš, dok glasno negoduješ oko svih obaveza, manjka vremena, bezvoljnosti i umora. Zapravo sve to -sranje- uzima više energije nego recimo... Izbacivanje tog silnog stresa i fizičke napetosti skakanjem i skičanjem.
Dan kad sam napokon odlučila saslušati svoju podsvijest i promijeniti stav prema takvom stavu je bio najduži dan u mom životu jer je trajao mjesecima. Preteško je prestati kukati, radi se o mijenjanju sebe i svog načina života. Ako namjeravate prestati -(ne želim više nijednom napisatu tu ružnu riječ o izvođenju fizikalnog olakšanja- u ovom slučaju i psihičkog pa stoga u nastavku samo F ) F morate prestati gomilati uzroke tog obrambenog mehanizma. Produktivno iskorištavati vrijeme, iskoristiti sav svoj potencijal, baviti se stvarima koje vas ispunjuju, hraniti želju za znanjem, želju za druženjem, želju za svim što vam treba, jednostavno se ispuniti onim što vam treba.
Ljudima se to ne da jer je preeeteeeeškoooo pa traže druge stvari da ih ispune, i onda njih izbacuju van...

da, kukanje jest prirodna psihološka reakcija kad se čovjek nađe u teškoj situaciji ali treba paziti da ne postane više od toga, jer je štetno i za pojedinca i za ljude oko njega. a ukloniti uzroke toga nije lako, kao što kažeš. sad, da je neko pretjerano kukanje specifikum hrvata, ne bih se složio s time.

Što se tiče ispraznosti i bluesa koji danas ispunjuje mlade, sve je to jedno veliko F. Isto kao što je nekad bilo cool biti glasan, odvratan prema svima, buntovan prema svemu druge boje, tako je danas cool biti tužan, jadan, neshvaćen, pun svjetske boli. Cijela jedna 'subkultura' se temelji na kvaziemocijama, svi osjećaju tu veliku bol i prazninu... A šta rade? Bave se površnim i blesavim stvarima. Ne može mi netko tko ima ljubičasti ipod sa zvjezdicama, tenisice sa zanimljivo isprepletenim vezicama, plastične noktiće 700 prijatelja na fb doći i reći da je nesretan; kad ga pitaš što nije u redu, pa ne znam jednostavno se tako osjećam;kad mu kažeš što bi mogao napraviti da se osjeća bolje on misli da mu to ne može pomoći.
Normalno da je nesretan kad se bavi glupostima a ne radi na sebi i ne raste ni u kojem smislu :503

da, sve je to gluma, ali meni je podjednako iritantna i skupina s druge strane krajnosti, ljudi s kojima po difoltu moraš biti pozitivan i nasmiješen cijelo vrijeme i koji kolutaju očima kad se izrazi neki tračak sumnje, kritike, nezadovoljstva. dakle,obje su mi krajnosti zamorne jer obje podjednako forsiraju samo jednu sliku svijeta i svakodnevice.
usput, taj fejzbuk je obmana. tamo ljudi u suštini iznose onu sjajnu stranu medalje, friziraju vlastitu sliko o sebi: ispada da ljudi uglavnom tulumare, putuju po evropi, ubijaju se od posla i strašno su duboki, načitani i produhovljeni, te u svakom čuči mali fotograf umjetnik. svi imaju po nekoliko stotina frendova premda svi, uključujući mene, komuniciraju s 3,4 osobe. tako da je fejs potpuno nevažan, čak i štetan, za neke ozbiljnije analize.

kockasta kaže:

ali sta nije cesto problem da su ljudi krenuli drugim putem prvenstveno zato jer im je zafalilo nekih crta koje bi ih mogle povezivati?

naravno moguće je i to, to je onda obrnut proces. ja sam naveo svoj primjer, dakle situaciju gdje smo u srednjoj i na početku faksa imali puno toga zajedničkog pa je i komunikacija bila bolja, da bi se s vremenom svatko razvi(ja)o u nekom drugom smjeru (u određenoj mjeri) ili čak stagnirao (to je sad subjektivna stvar). vjerojatno je istina negdje između, dakle da ima ponešto od oba procesa: udaljili smo se jer smo postali drugačiji, ali smo i postali smo drugačiji jer smo se udaljili.

ja sam nekako uvjerena da je to ipak problem ovoga sto je autor teme naveo, necitanja i neinformiranosti. automatski ti fale teme za razgovor. dvije osobe koje imaju sirok spektar interesa ce prije naci dvije zajednicke teme. pa makar i zavrsile dva potpuno razlicita faksa.

da, pa to su te navike i sklonosti koje sam spomenuo. primjerice ljudi novine čitaju ili ne čitaju, a i od ovih koji čitaju, netko čita sport, netko ekonomiju, netko oboje (tražena kombinacija) tako da ni tu ne mora biti previše sreće. upravo to, o čemu pobogu pričati s nekim koga ne zanima ništa? mene čudi i kako to da neke ljude u 20ima ili 30ima godina ne zanima ništa (navodim te dobne skupine jer sam ugl. među njima),ali kužim da je to već filozofsko pitanje.

a u drugu ruku kaj nije malo cudno da ljudi koji zavrse faks imaju jos manje zajednickih tema za razgovor nego u doba prije faksa? primjecujem da se to bas cesto dogada.
mislim si nekako da je to prvenstveno posljedica zato sto se za nista vise ne interesiraju, a ne zato sto su prisvojili neki novi zivotni stil.

da, slažem se. pa očito da ni faks nije nužno garancija informiranosti i obzora širih od banalnosti svakodnevice. ovdje zapravo govorimo o segmentu pojedinca koji bismo najlakše mogli nazvati općom kulturom ili općom zainteresiranošću koja je pod vlašću naše volje. dakle, ti možeš teoretski završiti bilokoji faks a da nemaš pojma tko je mark zuckerberg ili zašto je počeo rat u iraku jer te to na faksu nitko neće pitati. isto tako,znam neke entuzijaste s vss s kojima bih uvijek prije sjeo na kavu nego s pola ljudi s faksa. drugim riječima, informiranost je čisto stvar pojedinca ali to danas ipak više bode u oči obzirom da živimo u dobu kad je informacija nikad dostupnija.

[Aeto]

Tkivo kaže:

Pa ljudi vole kukat zato što traže suosjećanje i pozornost od drugih ljudi. Btw, jeste li svjesni koliko je paradoksalna ova tema? Vi kukate o tome kako drugi kukaju i kako je društvo oko nas kukavo, a ja tu sad kukam o tome kako vi kukate o kukanju... ova tema počinje konzumirati prostor, vrijeme i kuke!

Ovo me podsjetilo na neki dan kad je bio članak o Facebooku na Večernjem. Pogledam dolje komentare, a ono sve tipa "Taj fb je za besposličare", "Ekipa bez života i sa viškom vremena" itd i SVAKI takav komentar ima pored barem 20 'lajkova'. Tamo je to reprezentirano sa strelica-gore i strelica-dolje.

Ja im stavim komentar da jesu li svjesni paradoksa lajkanja komentara koji su protiv društvenih mreža i poberem 40 strelica-dolje. Očito nisu bili svjesni

[lovely_one]

Gledam mlade kada sam u gradu i vidim samo uniformiranost. Netko će reći - to je moda ali meni ne izgleda tako. Sve cure liče jedna na drugu : od uskih traperica do uskih majičica i patika i frizure. Svi hodaju i bulje u mobitele , kao da će propustiti nešto u 2 minute. Sjede u autobusu i opet bulje u mobitele.
Tragedija ako ne može na fejs....jer ne postojiš ako te nema.
Negdje prije čitam sličnu temu---upoznali su se preko chata i sve je bilo super dok se nisu našli - nisu znali razgovarati licem u lice.
Ono sa knjigama je istina...žalosno. Treba čitati..gledati..upijati...razgovarati.
Previše toga se svodi na materijalno. Ja sam bila tinejdžerka u blaženim osamdesetima...hvala bogu na tome.
Naravno da uvijek ima izuzetaka nisu svi mladi tako prazni ali puno ih je.
Valjda je to od toga što je sve tako lako dostupno...i to uglavnom nepotrebne , glupe i štetne informacije.
Jadno je drušvo i ljudski rod gdje snimak imena " kako sam istiskivao svoj čir " ima više puno, puno pogleda od npr. " pas spasio djevojčicu iz požara."

[JustOnPaper]

I ja sam se nekada borio i pokusavao drzati na intelektualnoj razini misleci o ozbiljnim temama, ali me je to toliko bediralo da sam se prepustio struji...i namjerno zaglupio. Osjecam se dosta bolje sada.

I obozavam raspravljati o trivijalnim stvarima, bas mi je to zabavno.

Iako i dalje mi je drago naletjeti na nekog s kim mogu razgovarati o ozbiljnijim temama, ali nije mi to vise toliko bitno.

Usput i izbjegavam ljude koji kukaju i koji su mrzovoljni.

Inace, sto se tice citanja knjiga, ne biste vjerovali, ali danas u prosjeku ljudi citaju punooo punooo vise tekstova nego prije, ali ti tekstovi su relativno kratki. Razmislite samo koliko teksta procitate na raznim forumima, net stranicama, mailovima itd. Problem je u tome sto dolazi do zasicenosti u ljudi, a takodjer se i mozak privikava na citanje kratkih sazetih tekstova. Zbog toga je citanje knjiga svojevrsni napor, upravo zbog te prezasicenosti i zbog toga sto smo navikli citati kratke tekstove.

Znam po sebi, kada ne bih bio na internetu 1-2 dana mogao bih bez problema citati knjige, ali da sad odmah nakon pisanja ovog posta krenem citati vec nakon 10-ak stranica bi mi bilo naporno.

[Aeto]

Novi233 kaže:

Ali zar bi to trebao biti život?Samo borba za hranu?Zaslužuje li se onda to uopće zvati životom?
Život je već dugo mnogo više a nedostupan je mladima i to je tragedija koju mladi osjećaju na sebi i zbog kojeg patimo (ja imam 25),ono dani lete pokraj tebe a ne možeš ništa,napraviti samo čekati u redu s papirima na radno mjesto.
Puno ljudi ovdje ima neki romanisrani pogled na život...a to je žalosno,lako je raditi na sebi kada tzi je sve ostalo sređeno ali kada nije onda ti čitanje postaje zadnja stavka.

Problem je što strahovito mnogo mladih zapravo ne radi na preživljavanju, nego leži na burzi i čeka posao. A onda bi čitanje trebala biti prva stavka.

Da su to neki veliki patnici i udarnici, ja bi reko svaka čast, ali ovako kažem

[efodiks]

Odlicna tema.

Osobno me zivcira povrsnost u odnosima. Pogotovo na radnome mjestu.
Svi imaju brze odgovore, etikete i vrlo jaka misljenja za sve, bez da imalo razmisle. Top teme su ogovaranja i posao. Nista konstruktivno, ljudski, toplo. Jebeno mi se ne da zivjeti u takvom svijetu. Prehladno je u demokraciji.
Zivotni tempo je : Rad, rad, rad, izlazak i opijanje, rad, rad, rad, doza adrealina, itd..sve popraceno plitkim razmisljanjima i povrsnim odnosima.

[Lord Byron]

efodiks kaže:

Osobno me zivcira povrsnost u odnosima. Pogotovo na radnome mjestu.

Odnosi na radnome mjestu i trebaju biti površni. Družba je družba, služba je služba.

Onaj tko bi se dublje družio na radnome mjestu, uvijek može osnovati vlastitu firmu i u njoj uspostaviti koliku god želi dubinu odnosa - i posljedice te dubine plaćati vlastitim kapitalom.

[Mantis Religiosa]

@ turbo


nisam nigdje osporila niti omalovazila tvoj trud ni uspjeh

no, s druge strane ti inputiras da svaki prosjecni hrvat u ovoj zemlji samo kuka, bezrazlozno i nista ne radi

[alanis]

TurbulentFluid kaže:

Slažem se da je ona refleksija na 80-te bolno izromantizirana, ali je činjenica da je 80-ih za sreću bilo potrebno manje materijalnog nego danas. 80-ih je statusni simbil bio BMX, he-man lutkica i tatin auto kupljen od drugog, ne trećeg vlasnika. 90-ih kul si bio s ribok tenisicama, a samo NAJ face imale su i reebok.

Danas si bez ajfona luzer, poželjan je tablet (uskoro i obvezan), bez auta nemaš što niti tražiti vani...

Ovo...

efodiks kaže:

Zivotni tempo je : Rad, rad, rad, izlazak i opijanje, rad, rad, rad, doza adrealina, itd..sve popraceno plitkim razmisljanjima i povrsnim odnosima.

...i ovo. Izgleda da ipak nisam jedina koja na sličan način razmišlja o vremenu prije. Čini mi se da je bilo lakše upravo zbog toga što nije bilo toliko toga što se "mora" imati da bi ljudima izgledao uspješan. Nije bilo toliko bitno materijalno niti status, barem u globalu, pojedinaca i grupa je sigurno bilo dosta i tad.

I tempo nije bio toliko ubrzan i lišen ljudskosti. Danas smo isprogramirani očekivanjima izvana, malo je vremena i volje da bi se uopće pronašlo ono što odgovara svakom pojedincu...a onda slijedi kukanje... Koje zaista ne vodi nikuda. I primiti se bilo kakvog posla je uvijek bolje od cviljenja i kukanja.

[efodiks]

Lord Byron kaže:

Odnosi na radnome mjestu i trebaju biti površni. Družba je družba, služba je služba.

Onaj tko bi se dublje družio na radnome mjestu, uvijek može osnovati vlastitu firmu i u njoj uspostaviti koliku god želi dubinu odnosa - i posljedice te dubine plaćati vlastitim kapitalom.

Ako volis robotiziranu okolinu, well by all means...enjoy.