ZA HEROJE!!

[hoggar the terrible]

Cijenjena ekipo s MK, koristim priliku da nas sve zajedno podsjetim da će kroz par dana (petog kolovoza) biti trinaesta obljetnica posljednje bitke protiv human trash-a za oslobođenje cjelokupnog teritorija Lijepe nam Naše. Nisam to zamislio kao temu za političke besmislice, već kao temu u kojoj se prisjećamo gdje smo tada bili, što smo radili i kako smo se osjećali. Ukratko, kako smo to doživjeli kao ljudi (bar mi koji se toga sjećamo).
Pa da počnem: tih dana nosio sam po prvi put Varteksovu umjesto us**nih istočnonjemačkih odora i smeća iz američkih vojnih viškova i bio sam full na adrenalinskoj furci. Svi u odori znali smo da se nešto veliko sprema, nismo točno znali što, ali nadali smo se da konačno kreće odlučujuća šora. I nitko nam nije mogao obrisati vučji osmijeh s lica. A kad je akcija konačno pokrenuta, krenuo sam kao i svi moji pajdaši s osmijehom i pjesmom.
Ali to sam bio samo ja (i moji pajdaši).
Sjećate li se još kako je to bilo?!
A počelo?!

[hoggar the terrible]

I da razjasnim, ne smatram se ja herojem, činio sam samo ono što mi je savjest nalagala, ali heroja je bilo puno, a o njima se ne govori. I nisu hrvatsku branili samo Hrvati s naše strane granice. Dolazili su iz takoreći cijelog svijeta, počevši od BiH, pa do New Zealanda.
I s pjesmom kretali u boj, uistinu!!

[Vel'ka Piva!]

Hvala ti stari!

Piva!

[mazgov]

27. 11 .1995 , skinuo i razdužio opremu , za mene završilo jedno životno razdoblje , ne tražim i ne očekujem od nikoga , ni da razumije ni da pokuša razumjeti , a ja osobno s tim ne želim nikoga zamarati , bilo i ne ponovilo se više
jedan ispolitizirani dan , pa možda nam ni on ne treba

sami se među sobom prepoznajemo i bez riječi razumijemo , meni dovoljno

[Mrak]

mazgov kaže:

27. 11 .1995 , skinuo i razdužio opremu , za mene završilo jedno životno razdoblje , ne tražim i ne očekujem od nikoga , ni da razumije ni da pokuša razumjeti , a ja osobno s tim ne želim nikoga zamarati , bilo i ne ponovilo se više
jedan ispolitizirani dan , pa možda nam ni on ne treba

sami se među sobom prepoznajemo i bez riječi razumijemo , meni dovoljno

Možeš li pobliže objasniti, što si htio reći,m opiši nam kako si se tog trenutka, nakon što je rat završio, osjećao?

Inače, hoggar, prava tema!

[Nipple Twister]

DObra hogar
Ja sam tih dana bio u redovnoj vojsci kao ročnik. Sjećam se radosti i adrenalina

hoggar the terrible kaže:

Nisam to zamislio kao temu za političke besmislice, već kao temu u kojoj se prisjećamo gdje smo tada bili, što smo radili i kako smo se osjećali. Ukratko, kako smo to doživjeli kao ljudi

Podsjetnik za one koji će postati na ovoj temi...

[Simple Fille]

Ja sam te godine bila jedna obicna mala djevojcica koja je imala samo jednu zelju i misao: Moj tata ne smije poginuti!

Iako sam iz kraja koji je oslobodjen u Oluji moje mjesto i kuca nisu mi nista znacili jer sam sve bila zaboravila.

Medjutim kako su godine prosle i kako sam rasla i napokon odrasla onda sam tek shvatila kako sam sretna sto opet zivim u svom rodnom mjestu i ponosna sam na svog oca koji je bio dio svega.

[hoggar the terrible]

ON je samo jedan od mnogih, naoružan jedino srcem.

[libzibi]

Ahaaaaaaaaaaaa, kako smo mi to osobno doživili...


btw. Bila sam u ratu i to na prvoj crti bojišta

Da li bi opet prošla išta slično - NIKAD, kupim prnje i bježim .

[Simple Fille]

hoggar the terrible kaže:

ON je samo jedan od mnogih, naoružan jedino srcem.

Uvijek me to rastuzi.Sto zbog njega sto zbog mog kraja.

[b'elana]

4.8 ujutro.....

Imala spakiranu djecu, čekala muža. Trebali ić iz jebenog grada da djeca dišu.Nije došao. Uspio javiti da ne zna kada će doći. Nisam spavala nego sjedila pred televizijom i čekala vijesti. Sve sam ih odgledala do 08.08 kad je došao javit se da je živ i zdrav.

Otada ne gledam vijesti.

sedil pred televizorom i navijal za svoje dečke žaleči kaj nisam s njima(ranjen još 93)

Ništa više za reći.
Ponos i dika.

[lana10]

Mi smo se vratili u hrvatsku, jer smo smatrali da nam je tu mjesto, bez posla, bez novca, bez krova nad glavom, ja sa trbuhom, svi su rekli da smo ludi, što smo ostavili kanadu....

nije mi žao i danas sam sretna što smo tu i što smo bili sa svima kada je trebalo, što smo ovdje u hrvatskoj proveli dane rata, borbe i pobjede...

u kraju mog oca u GK na trgu gdje smo dočekali dečke vijorila se zastava HRVATSKA, moj otac tada, sa suzama u oćima rekao je s ovog trga odveli su mi oca u logor, dok je ovdje gorila hrvatska zastava....
ovdije imamo i više, ostala nam je duša i prijatelji

lako je reći hrvat u miru, buti to uvijek i u dobru i u zlu

[Lunatt]

Ima san 13 godina i bija na otoku isprid Zadra kod babe i dide na ljetovanju. Sićan se tih ratnih godina kako je otac gazija stojadina na onoj ravnici kod Biograda pa sve do Zadra jer su čedomiri bili na samo par kilometara od ceste, sićan se i kako san tih godina noću sidija isprid kuće i gleda kako granatiraju Zadar i okolicu.

Tog san jutra iša na (prije rata uvik punu) plažu, tada sablasno praznu, kad je izletila jedna baba iz kuće sa hrvatskon zastavon i počela vikat "Dobili smo! Slobodni smo!". Tu večer je cilo selo slavilo, ka da su in sve brige na ovome svitu nestale. Tad san bija premlad da bi zna šta i koliko je ta pobjeda značila, a danas mogu samo zahvalit svim našim vojnicima šta opet bezbrižno možemo ić do Zadra u slobodnoj i nezavisnoj nam Hrvatskoj!

Hvala van!

[hoggar the terrible]

pjevalo se i ovo

[j.a.]

vječna čast i slava

Svaka cast svim deckima kaj su bili dio toga.

[Firestarter '87.]

Svaka čast dečki. I moj stari je bio s vama. Umro 2.6.'95.od posljedica ratovanja po Dinari. 4 dana nakon kaj se vratio s ratišta.

[hoggar the terrible]

Firestarter '87. kaže:

Svaka čast dečki. I moj stari je bio s vama. Umro 2.6.'95.od posljedica ratovanja po Dinari. 4 dana nakon kaj se vratio s ratišta.

I on je jedan od heroja!! Zbog takvih ljudi sam i otvorio temu.
Međutim ne smijemo zaboraviti da heroja ima mnogo više, a nisu svi bili pod oružjem. Sjetimo se samo koliko ljudi je pod topničkom paljbom ostajalo na svojim radnim mjestima umjesto u skloništima da bi mi na bojišnicama imali što jesti, koliko ljudi nam je dopremalo sve što nam je potrebno (a bili su samo srcem naoružani), koliko ljudi je izvlačilo i njegovalo naše ranjene i izbjegle. I o tome treba sve reći.
Uvijek sam kada su mi ti ljudi goloruki na liniju bojišnice donosili hranu, vodu i municiju pomislio koliko su hrabriji i bolji ljudi od mene.
A o njima ne govori nitko.