Na podforumu "fotografija" postoji natjecanje za najbolju fotku. Svaki tjedan pobjednik teme prošlog tjedna, postavlja temu za novi tjedan. Na kraju forumaši glasaju (glasuju, ok, ali nemrem se nikak naviknut na tu riječ, ubijte me) i pobjedik natjecanja tog tjedna postavlja temu za idući tjedan.
Dakle, molim vas - nema komentiranja školsko USnih zadaća na ovoj temi. Tu idu samo zadaće.
Komentari ovdje.
Kratak pravilnik funkcioniranja Zadaćnica:
- zadaćnice se pišu u intervalu od dva tjedna, od nedjelje do nedjelje
- dva najbolja kandidata prošlog kruga biraju po jednu novu temu za novi interval
- ako ima više natjecatelja, otvara se glasovanje do ponedjeljka navečer, te dva kandidata s najvećim brojem glasova, biraju nove teme
- pobjednik prošlog tjedna ne ulazi u novo glasovanje, iako ima opciju sudjelovanja i pisanja zadaćnice i u novom krugu.
Dakle, pokušajte pisat kao u školi. Bez smajlija koji bi bili suptitut emocije ili opisa iste, bez (previše) anglizama, bez referenci na forum. Ako je moguće. Danke.
Ovo napisah davno davno, ali eto, mislim da je dobar primjer kak sam zamislio ovo. There you go.
Anka
Znate kak je kad ste totalni klinci, osnovna skola. Mi smo trčali oko đimne (gimnazija, jel.) zajebavajuc ekipu koja je tam isla u srednju, penjali se po drvecu, pljucali prolaznike i svakaj. Družio sam se uglavnom s klincima koje su kasnije u zivotu vjerojatno izbjegavali. Imali smo i šprehu sa šibicama. Donji dio kemijske olovke se po postavljanju federa iz iste u njega zapali da se feder učvrsti i onda se rego metnu četiri šibice. To se potom zapali i šibice lete van najbolje u svemiru. Ja sam naravno imao najbolju situaciju. Ali, na stranu to. Imali smo i svoje drvo, svatko je imao svoj vrh na njemu. Zapravo su to bila dva drveta, spojena nekom cudnom granom koja je isla od jednog prema drugom. Bio sam zadovoljan svojim vrhom. Imao je prilican broj šljiva i bile su dobre. Ono što želim reći je da smo imali mnogo toga zajednickog, kao klinci iz romana Ivana Kušana. Imali smo i svoju bandu, ma sve smo imali. Po grmljima oko jedne trešnjevačke srednje škole, bilo je naše carstvo.
Imali smo još nekaj zajedničko, iako ja to tada nisam znao. Imali smo Anku. Ja sam mislio da je samo moja, samo moj predmet želja i sanja. Anka je išla sa mnom u prvi razred, mislim. Ne sjecam se vise. Znam da su me u prvom razredu htjeli prebaciti u drugi jer sam bio šatro napredan i da sam krvlju i suzama izborio ostanak u svojem razredu. Osjecao sam se kao šupcina kaj sam kao drugaciji i to. Anka mi je bila prijateljica. Jebote, kak mi je to sad sve čudno kad se prisjecam. Nemam pojma vise da li je bilo tocno tako kako ja to opisujem. Znam da smo se zaletavali prema curama i ljubili ih u obraze onako, u letu. Mislim da sam se jednom čak drznuo poljubiti nju tako i da me bilo strahovito sram poslije. Ostale cure me nisu ni najmanje zanimale. Anka vam je bila mala curica, cak manja od mene sto je bilo cudno jer sam valjda bio najmanji u školi. Imala je smeđu kosu i pjegice. Ma bila je prekrasna, ono, nevjerojatna. A objektivno je izgledala onak. Nemam pojma, valjda ne bas tak uzasno zgodna kak je bila meni, pa sam šutio.
Živjela je odmah pokraj škole, par kuća od. Od nje sam posuđivao igricu koju je onda moja mama igrala pišući diplomski. Nekakvi miševi su bili u igri koliko se sjećam. Znate one igrice koje su tada bile strahovito popularne. Imate lijevo, desno i to je to. Ja sam totalno pucao na te igrice, no tada nisam imao svoju, kaj je bilo zapravo odlicno jer sam mogao posuditi od Anke. Svo to vrijeme ja sam bio uvjeren da sam ja jedini totalno popizdio za djevojcicom. No, to nikako nije bio slucaj. Kako to kod mene sljaka, a to je ostalo i do danas, promoviram stvari koje volim. Ili osobe, nije bitno. Tako sam ja promovirao Anku. Mislio sam da decki ne kuže nis zapravo. Ali kužili su. Poceli su ju primjecivati. To sam shvatio kada su me bacili pod kamion u pokretu. Nehotice, rekli su. Ali cinjenica ostaje da su me lagano hitili.
Jedan dan nakon škole se to dogodilo. Rekoh sebi frajeru, nema sanse da nis ne poduzmes, vec 2 godine si zateleban ko telac. Sad smo vec bili drugi razred i ja sam bio potpuno lud za njom. Sanjao sam ju. Ma, fenomenalna zaljubljenost. Kak sam isao u glazbenu skolu za gitaru, to se cinilo kao jedini ispravni potez i u krajnjoj liniji, jedina stvar koja bi u pravom svjetlu pokazala moju naklonost. Uzeo sam gitaru i krenuo prema njenoj kući. Mislim, osjecao sam se iznimno glupo, ali to je bilo nekaj kaj sam jednostavno morao napraviti. Gitara je valjda bila veca od mene. Totalni horor. No, odlucio sam s ovim naumom do kraja. Parkirao sam se pred njenom kucom, izvadio gitaru i krenuo svirat neku superromantičnu pjesmicu. Mislim da se radilo o onoj romansi kaj pocinje slicno ko nothing else matters il tak nekaj. To nije bilo gradivo drugog razreda glazbene, ali pobogu, da li bi si dopustio sviranje 'plakala mala vidica' ili nekaj tog tipa? Nikada, rekoh.
Bio sam iza živice pa vjerujem da me nije nit vidjela nit cula. Ali dečki su me vidjeli i culi. Nakon pocetnog smijeha i zajebavanja, natjerali su me da spremim gitaru, hitili pod kamion u pokretu i objasnili mi da sam s tom gitarom nelojalna konkurencija. Onda su me jos ganjali do placa, dobio sam još malo po picki i otisao sam doma. Ne sjecam se da li sam plakao. Vjerojatno nisam jer nisam bio siguran kaj je veca sramota. Da me Anka ekšli vidjela i cula kak sviram ili da sam dobio po njonjari od frendova. Nase prijateljstvo se nastavilo vec drugi dan, bez spominjanja događaja, osim kaj sam im rekao da su totalni šupci kaj su me bacili pod kamion. Rekli su sori, nismo ga vidjeli. Isprika prihvacena. Prosla je jos godina i ja Anku nisam mogao izbacit iz sistema nikak. Bila je jednostavno preslatka. Ja sam sad vec provodio opake mjesece po bolnicama radi astme i nije da smo se pretjerano viđali. U međuvremenu su se dečki nastavili družiti s njom. Onda se ona preselila. Meni je srce puklo iako nisam spominjao to nikome. Od raznih terapija kortikosteroidima i boktepitaj cime te mjesecima ležanja u bolnici, uzasno sam se zdebljao i zgledal sam ko kugla.
Nisam nikog od dečki pitao kamo se preselila iako sam znao da znaju. Jednostavno mi je bio bed da me vidi takvog nikakvog. Ne znam zakaj, nakon nekog vremena sam im rekao to i rekli su da sam glup. No, bio sam i ostao glup. Moja mama je imala prijateljicu tam negdje u trnju, ne sjecam se tocno gdje, ali se sjecam kako je kucica izgledala. Dosta cesto smo isli tamo koliko se sjecam. Znam da je meni tamo bilo strava dosadno i da sam jedan od tih puta otisao otraga u dvoriste. Zapravo to nije bilo dvorište nego straznji izlaz koji je izlazio na nekakvu ulicicu. Bil je sumrak i ja sam sjedio na štengama i nekaj bezveze razmisljao. Bilo mi je bed prosetati se, tam su se nekakvi klinci igrali a ja se nikad nisam volio uvaljivati u nepoznata drustva, jednostavno mi je bilo neugodno. To sam obilato nadoknadio kad sam poceo piti, no onda jednostavno nisam mogao iako su mi i mama i njena prijateljica govorile da se odem igrat s klincima iz ulice. Ali no way. A onda sam cuo poznat glas.
Onak, sjedio sam na tim štengama kao lik iz crtića, naculio se do boli, postao sam golem slušni aparat. Nisam vjerovat mogao. Da, cuo sam Anku kak prica nekaj s tom ekipom iz ulice. Mislim, bio sam uvjeren da ce mi sve vitalne funkcije otkazat u tom momentu, pa ja sam i dalje nju sanjao, sanjao sam cak i da smo se poljubili sjedec leđima naslonjeni na ormar moje bake. Ostao sam sjedit na štengama. Ne znam kak bi opisao tjeskobu neodlučnosti, straha, srama, mješavinu svih tih osjecaja koje sam osjecao onda. Nije bilo stvari koju sam više želio od toga da joj velim jedno jednostavno 'bok', jednostavno nije. Ali bio sam paraliziran. Bil sam blesavi klinac, 20 metara od svega što sam želio a nije bilo auto na daljinski i nisam mogao prići, nisam se pomaknuti mogao. Kretalo se doma. Pricao sam mami po putu da sam cuo Anku u ulici. Pitala me zakaj nisam otisao tamo. Rekao sam joj da me bilo strah, ma sve sam joj rekao. Rekla je da sam trebao. E, tih 'trebao' se od onda dogodilo toliko da mi prazna knjiga debljine telefonskog imenika ne bi bila dovoljna da ju ispunim tom rjecju.
Odjednom sam zelio da idemo maminoj prijateljici, kojoj nikada nisam volio ici. Isli smo tamo i ja sam uvijek sjedio na štengama i osluskivao u ocekivanju njenog glasa. Uvijek smo dolazili u predvečerje i bio sam ko darkmen. Prestrašeni zaljubljeni darkmen od 11 godina. Jednom sam cak dosao do pola puta prema njoj. Smatram se nevjerojatno hrabrim radi toga. No, nakon pola puta, jednostavno nisam mogao nastaviti dalje i otrcao sam natrag. Jednom prilikom sam cak dodao loptu jednom od klinaca koji su se tam igrali. Pitao me zakaj ne dođem do njih. Reko ne treba, dobro mi je tu. Svaki fakin put smo mi došli tamo i ja sam sjedio na štengama i čekao njen glas. Samo glas, vec sam se pomirio sa cinjenicom da necu prici ni da mi se ponude sve tarzan slicice na svijetu. I uvijek je bilo predvecerje, i bilo je ljeto. A moji dečki su uredno išli do nje. Ja nisam mogao. Ja, koji sam tamo bio svakih par dana, sjedio sam na štengama, buljio u kuću preko puta, ili, da bude romantičnije, u nebo i bio tako sretan kad bi joj cuo glas. Glas mi je davao goriva za nove snove s njom. Onda sam se i ja odselio i mi smo jos jako kratko vrijeme odlazili do mamine prijateljice i ja Anku nikad više nisam ni vidio ni cuo. Ali, na tim štengama mi smo se družili, smijali, sve smo cinili. I to gdje god sam ja htio da to cinimo. Svaki put kad sam joj čuo glas.
Razgranati mod