Loš odnos s mamom

[humveeja]

Gle, u životu ćeš uvijek nailaziti na tri skupine ljudi;
-oni koji šire pozitivnu energiju (uz koje si sretna i koji te uveseljavaju samo tako da su uz tebe---primjer---tvoj muž)
-oni koji su neutralni (dakle, kao i da nisu tu---primjer---otac ti)
-oni koji crpe energiju i šire zlu energiju (dok su uz tebe stvara ti se osječaj anksioznosti, nemoći, ljutnje---primjer---majka).

Problem ove treče skupine je u tome što oni žive od crpljenja tuđe energije, a to se manifestira kroz njihov odnos sa ˝žrtvama˝ (osobama koje su mete njihovih napada i od koji crpe energiju). Naime, u stanju ˝mirovanja˝ (kada se ne sukobi ni sa kim) te osobe su nesretne, tužne, čak i isprazne. One 24/7 traže nekoga od koga će izvuči energiju, jer tek tada će u svojim očima narasti i postati jačima, potpunijima i dobiti će smisao(da, to što ti prigovara za sve njoj daje osječaj da je korisna).
Ti si osoba koja je u emocionalno kritičnom razdoblju (stres ti ne treba) i imaš puno pravo osobu koja je uzrok podizanja razine tvog stresa skroz isključiti iz života. Kako to napraviti; pa jednostavo, obustavi svu komunikaciju sa majkom (naravno, na neko vrijeme---nije potrebno da to bude za uvijek) i to tako da je čak i aktivno izbjegavaš (npr. da i ocu pokažeš verbalne zube, ali tako da mu kažeš da ne bude njeno potrčkalo, jer da će i njega to koštati). Tek tada ćeš stvoriti balans u svom životu.

Iako, najbolje bi rješenje bilo kada bi ti majka otišla u psihijatra da se on pozabavi njenim ponašanjem, jer skup trauma iz djetinstva je doista velik i najiskrenije me strah da se možda neće toliko izmjeniti za svog unuka (sama bez pomoći profesionalca). Ali ako se to desi (da se ona ne izmjeni) onda ćeš itekako dobro morati štititi njega.

[bejb81]

enolaB,nadam se da si dobro,proslo je dosta od tvog posta ali ta tema nikad ne zastarjeva izgleda..rastuzila me tvoja prica jer je ista kao moja,identicna..i kako vidim nije nas malo,svi imamo istu pricu..zao mi je nas,bas..vrtimo se stalno u istom krugu,iznova upadamo u iste zamke a onda nas izjeda krivica..bezrazlozna. Ja sam sad trenutno u haosu,napad histerije je protutnjao,sad se negdje vani nasladjuje mojom brigom,dok razmisljam po stoti put hoce li se ubiti,baciti sa zgrade,objesiti i sl. Naime,drznula sam se da imam vezu, koju sabotira kao i sve pre,i da sad planiram brak,i sto je najgore drznula sam se da zatrudim u 31.godini,zbog cega sam naravno kuja..ponovo i ponovo. ispljuvana(doslovno) i izvrijedjana,opet sam u soku,iako sam taj scenario prosla bezbroj puta..i dalje mi nije jasno kakav je ovo film..poenta ovog mog posta je da znas i da shvatis da nije do tebe,i nikad nije bilo. I samo gledajte svoj zivot i samo pozitiva.. i svi buduci koji ovo procitaju i prepoznaju se u ovom profilu extra ucenika,sve po ps-u ..neka znaju,to je samo simptom bolesti..nema veze sa vasim djelima..ljubim vas,niste sami..

[hatidže]

Uistinu sam se iznenadila kad sam pročitala koliko nas je zapravo ovdje i kako svi imamo istu priču, kao da nam je svima jedna mama
Mislila sam da je problem mog i njezinog odnosa taj da me je dobila u 40-toj godini kao peto dijete. Kad je ona bila u menopauzi, ja sam bila u pubertetu.
Ne znam da l vi, ali ja ne pamtim da mi je ikada rekla da me voli. Napisala je to često, kad bi mi slala prtljagu kao studentici busem, ali nikad nisam doživila te riječi kako bi zapravo trebala - nikad mi nisu došle do srca.
Moj i njezin odnos je poprilično čudan. Ja sam samosvjesna i tvrdoglava osoba, pravedna, pokatkad bahata, ali jako (su)osjećajna i ustrajna. Od sve njezine djece, sam se jedino ja usudila proturječiti joj i izgoniti pravdu na makov konac, al nikad nisam uspjela. Danas smo imale jednu od žešćih svađa otkad pamtim. Ja sam skoro na pola puta od 20 godina do tridesetke. Studenticama sam (70% me financira vlastiti studentski kredit,20% honorarni rad i 10% novaca mi pošalju roditelji) vrlo dobra ( problem mi zadaje jedan predmet), zadnje dvije godine pušim, vanka ne pijem, izuzetno sam druželjubljiva i imam velik broj pozitivnih i dragih ljudi oko sebe. Studiram 800 km daleko od roditeljske kuće, sad već skoro 5 godina i pred diplomom sam. Kroz cijelo svoje obrazovanje sam osvajala nagrade, diplome, pohvalnice, stipendije... s kojima se ona hvalila kao vlastitima,a kada bi ostale same - redovito bi me popljuvala. Kasnije je postala oštrija - pa kad bi me drugi hvalili ona bi govorila da nije zlato sve što sja i da ja imam velikih mana te da je napravila velike prpuste u mom odgoju. Nikada nije vodila sa mnom razgovore o ciklusu, spolnosti, razvoju žene, o zaštiti. Kada pomislim na nju sjetim se samo kritiziranja i prigovora, pesimizma i skeptike. Nakon što je krizmanićka gostovala jednom kod Ace, shvatila sam da je ona majka koja ne voli svoje dijete i majka koja je ljubomorna na svoje dijete. Ne znam kako bih to opisala- ali kao da joj smeta jer ona nije mlada, jer nemože ostvariti ambicije, jer se začahurila i bila sam domaćica. Pored svega toga strašan je control freak. Pokušala nas je držati sve pod kontrolom, odrediti s kim se družimo, kada jedemo, s kim se čujemo, kad idemo na wc, kako dišemo. Uspila je samo s jednim djetetom i napravila od zdravog čovjeka "invalida" i nesigurnu osobu. Nakon što sam napravila uvod, htjela bih napisati još današnju situaciju.
Doma sam stigla prije 4 dana. Pomogla sam joj oko svih stvari i kolača u kuhinji i trudila se olakšati joj što više. Primijetila sam njezine nervozne i ljute facialne ekspresije ali što ću - radila sam kako mi je rekla. Kada sam otišla na poslijepodne počinak (jer ona gleda turske sapunjare) nazvala me prijateljica,a moja divna majčica joj je rekla da samo spavam po cijele dane. Prešutila sam. Kada joj ta provokacija nije upalila smislila je drugu, da kako se ona brine za moj unajmljeni stan jer sam ja pušačica kao i moja cimerica, te kako ćemo završiti na ulici kad nas stanodavac potjera jer smo prljavice pušačice (i ona je pušila u mojim godinama, otac i danas puši!). Upitala sam je je li to njezin problem,a ona je planula da dok god me financira da je to njezin problem (400 kn mjesečno nije neka financijska pomoć), da je za sve kriva moja cimerica (s kojom živim 5 godina) jer me naučila puštit cigare, da imam previše godina i da tražim posao, da mi je trebala reći da se udajem odmah nakon srednje škole,da ja ništa ne znam i džaba mi fakultet i da jedva čeka da napustim ovu kuću za 10 dana i da je slučajno ne zovem više. ovo je skraćena verzija jasno. Ja sam se tu rasplakala i plakala 3 naredna sata,a ona se osjećala zadovoljno i dobro (točno joj se vidilo na licu). Bila sam toliko ljuta na nju da sam odlučila da ću nakon nove godine odmah natrag i da joj se više neću javljati. Jer uskoro bih trebala imati promociju na fakultetu (najviše za 4 mjeseca) i iskreno joj planiram to prešutiti. Jer ne smatram da je ona zaslužna jer sam završila faks, iskreno samo mi je to otežala. Natovarila mi je studentski kredit na leđa i još se svima hvalila da me ona školovala. Užasno sam bijesna na nju i razočarana

[zoki89]

Možeš ju samo prihvatiti takvom kakva je. Ne možeš je promijeniti - to samo ona može ako će se ikada poželjeti promijeniti. Ne dozvoljavaj joj emocionalnu manipulaciju, jer upravo to radi. Ako smatraš da si stvarno pogriješila, ispričaj se. Ako smatraš da nisi, drži se svojega pa neka ona šuti. Radi ti to jer zna da može. Bolje je da imate malo dobre komunikacije, nego puno loše.

[bijelatama]

EnolaB kaže:

Ne mislim ozbiljno. Jesam bila nesretna ali ne i glupa. Da mogu vratiti vrijeme, mijenjala bih sebe, više se borila za sebe i svoje interese, inzistirala bih, a ne se nakon njenog NE poklopila po ušima. Neke stvari sam joj se usudila reći tek nakon selidbe jer mi više nije mogla prijetiti izbacivanjem iz kuće, a sad vidim da i dalje ucjenjuje samo na drugi način. Iako, sada je svjesna da sam i ja u poziciji ucjenjivati nju, svojom djecom (samo ja još nisam pozločestila ) pa se suzdržava.

isto je bilo i kod mene. potpuno isto.

takve majke imaju sadističku crtu.

i meni fali mama, ali jasno mi je da od nje to neće nikada postati.

ja sam majka, dobra i odana svom mladuncu.
Ti si majka, ti ćeš biti divna , a to je najnajvažnije.
Ti si majka, ne samo svojoj djeci već i sebi.
Možda zvuči poetično, ali budi si dobra i nježna, a tvoja nek se snađe sa svojom teškom naravi.
Moja majka kad je u plusu vidimo se i popričamo, no nikad ne znaš kad slijedi brzo mijenjannje prekidača.
Moraš se od nje odvezati. Svakako, ako treba i psihoterapijom.
I, nemoj joj se nikad vratiti ma kakvi životni uvjeti da dođu.

I, na kraju, nitko ti ne može biti autoritet ko se ružno ponaša i ko te obezvređuje. ne gubi snagu na nju. Ona je sama svoja sudbuina.
Čuvaj se za svoje voljene!!!

[bijelatama]

bejb81 kaže:

enolaB,nadam se da si dobro,proslo je dosta od tvog posta ali ta tema nikad ne zastarjeva izgleda..rastuzila me tvoja prica jer je ista kao moja,identicna..i kako vidim nije nas malo,svi imamo istu pricu..zao mi je nas,bas..vrtimo se stalno u istom krugu,iznova upadamo u iste zamke a onda nas izjeda krivica..bezrazlozna. Ja sam sad trenutno u haosu,napad histerije je protutnjao,sad se negdje vani nasladjuje mojom brigom,dok razmisljam po stoti put hoce li se ubiti,baciti sa zgrade,objesiti i sl. Naime,drznula sam se da imam vezu, koju sabotira kao i sve pre,i da sad planiram brak,i sto je najgore drznula sam se da zatrudim u 31.godini,zbog cega sam naravno kuja..ponovo i ponovo. ispljuvana(doslovno) i izvrijedjana,opet sam u soku,iako sam taj scenario prosla bezbroj puta..i dalje mi nije jasno kakav je ovo film..poenta ovog mog posta je da znas i da shvatis da nije do tebe,i nikad nije bilo. I samo gledajte svoj zivot i samo pozitiva.. i svi buduci koji ovo procitaju i prepoznaju se u ovom profilu extra ucenika,sve po ps-u ..neka znaju,to je samo simptom bolesti..nema veze sa vasim djelima.ljubim vas, niste sami..

ni ti, sjeti se, nisi sama.

najvažnije za sve koji su odrastali uz takve zapravo posesivne i agresivne roditelje je, da se oslobode osjećaja krivice.
Na njemu se oni hrane i dave nas.
Davimo se sami vjerujući da trebamo uvijek biti najbolje moguće.
Ne trebamo. Samo svoje, iskrene i prirodne.
Na svom vlastitom putu. Ne krive, nego žive

[gastarbajterica]

Moje mi iskustvo kaze da je to nemoguce.
Znala sam od najranije mladosti da me mama ne voli. Slutila sam i da je prilicno ogranicena, smetalo mi svasta, ali bila sam mlada.
Sad vec imam sina od 30 godina i shvacam da od mame nisam naucila kako biti mama.
To je najgore sto se moze dogoditi zeni koja nije imala dobar odnos s mamom - htjela, ne htjela, usvojit ce model ponasanja i primijeniti ga na svoju djecu.
Moja je majka jos uvijek tu, relativno zdrava, prilicno stara i potpuno nezainteresirana za mene, moj zivot - cini se potpuno autisticna.
Ja sam u medjuvremenu diplomirala, magistrirala, pred doktoratom, ostvarila sam zavidnu karijeru, materijalna dobra i to sve sama samcata.
I sin je stasao, pobunio se protiv mene vrlo rano i bunio dobar dio zivota.
Sad nam se odnos malo pomalo poboljsava jer se ja trudim ciniti sve suprotno od onog sto bi ucinila moja mama.
No i dalje se pokusavam dokazati svojoj mami.
I rado bih da mogu reci: Bas me briga, sad mi zbilja vise niti treba niti koristi.
Ali dijete u meni i dalje zeli majcin zagrljaj koji nikad nije dobilo.
Ne znam od kakve bi koristi ovo moglo biti bilo kome.
Nemam savjet. Znam da treba oprostiti. Istocnjacka mudrost kaze da covjek odraste tek kad oprosti roditeljima.
Valjda necu nikad odrasti.

[Niska Grana]

Mene grozi prethodni post.

Imam sina i relativno loš odnos sa majkom.
Vrhunski strah mi je da budem poput nje ili možda još i gora prema svom djetetu.

Majka mi je autoritativna, naporna, konstatno kritizira mene i druge, nabija osjećaj krivice...a sve to čini suptilno i na finjaka.
Rezultat kod mene je slabo samopouzdanje i autosabotaža.

Jedino što nemam više je ta želja koja me prije morila da joj nekako udovoljim, da se dokažem.
Sve manje me briga što misli o meni, mada mi još uvijek nije svejedno (za time težim).


U svakom slučaju ne volim biti uz majku duže od par sati i nastojim si u tome udovoljiti.
Ne dam se više tek tako jebati u mozak i jednostavno se maknem od nje kad god krene sa svojim prcanjima.

[lolita26]

I moja majka je bas kao i vasa. Citav zivot sam se trudila postati dobra osoba, trazila sam njenu ljubav, ali je nikad nisam dobila. Nikad mi nije rekla da me voli, ni na dan kad sam se udavala nije me ni zagrlila ni poljubila. Ne pamtim zapravo dan kada me zagrlila i rekla da me voli. I ne shvacam zasto je to tako tesko. Citav zivot su me kritizirali, svi su bili bolji od mene i vrijedili vise od mene. Sav odgoj su usmjerili na skolu i kroz rezultate u skoli. Sjecam se kad bi dobila tricu, kaznjavali me i zakljucavali u sobu po cijele dane da ucim. Cesto sam ih iz tog razloga lagala za ocjene, pa su me ubijedili da sam problematicno dijete koje laze i koje treba psiholosku pomoc. A ja sam samo trebala nekoga tko ce me razumijeti, zagrliti i reci mi da me usprkos glupoj trici i dalje voli. U skoli naravno nikad nisam mogla dati maksimum od sebe jer su me stalno kaznjavali i to me psihicki trosilo. Uvijek su htjeli imati sve pod kontrolom, uzimali mi mob, citali poruke, dolazila sam kuci kad su svi izlazili. Mama nikad sa mnom nije o nicemu razgovarala, sve se uvijek svodilo na kritiziranja i kaznjavanja. I kad sam je pitala ne tako davno zasto je takva bila, tvrdi da me htjela zastititi. Mozda je i uvidjela neke greske, ali nece nikad priznati. U svojim ocima je najbolja, ja sam po njenom bila problematicno dijete. A ne shvacam kako problematicno, nisam ni pila, ni tulumarila, ni pusila, jedina mi je greska sto sam bila vrlo dobar đak, kako sam pala na polju skole, pala sam automatski i na svim ostalim poljima. U njenim ocima sam uvijek bila glupa i uvijek mi je naglasavala nedostatke. Postala sam vrlo nesigurna u sebe, dok nije dosao moj muz i pomogao mi da zavolim sebe, svaki dan mi je dokazivao koliko me voli i koliko vrijedim. Zahvaljujuci njemu zavoljela sam sebe i uz njega shvatila koliko zaista vrijedim. Uz njega sam i zavrsila fakultet, jer nije vise nitko vrsio pritisak na mene, mogla sam uz njega da napokon disem i organiziram svoj zivot kako ja hocu, a ne da ga roditelji organiziraju za mene. Muz mi je pomogao da uvidim svoje prave vrijednosti i podigao mi samopouzdanje koje mi je majka narusila. Smatram da sam se spasila onaj dan kad sam napustila njihov krov, jer su se trudili degradirati me i od zdrave osobe napraviti invalida. Vjerujem da su takvi jer dolaze iz obitelji iz koje nisu mogli izvuci prave vrijednosti. Ali nikad necu shvatiti zasto majka nikad nije mogla istinski reci da me voli i bar se jedan dan na neki nacin ponositi sa mnom.

[hazmat]

lolita26 kaže:

I moja majka je bas kao i vasa. Citav zivot sam se trudila postati dobra osoba, trazila sam njenu ljubav, ali je nikad nisam dobila. Nikad mi nije rekla da me voli, ni na dan kad sam se udavala nije me ni zagrlila ni poljubila. Ne pamtim zapravo dan kada me zagrlila i rekla da me voli. I ne shvacam zasto je to tako tesko. Citav zivot su me kritizirali, svi su bili bolji od mene i vrijedili vise od mene. Sav odgoj su usmjerili na skolu i kroz rezultate u skoli. Sjecam se kad bi dobila tricu, kaznjavali me i zakljucavali u sobu po cijele dane da ucim. Cesto sam ih iz tog razloga lagala za ocjene, pa su me ubijedili da sam problematicno dijete koje laze i koje treba psiholosku pomoc. A ja sam samo trebala nekoga tko ce me razumijeti, zagrliti i reci mi da me usprkos glupoj trici i dalje voli. U skoli naravno nikad nisam mogla dati maksimum od sebe jer su me stalno kaznjavali i to me psihicki trosilo. Uvijek su htjeli imati sve pod kontrolom, uzimali mi mob, citali poruke, dolazila sam kuci kad su svi izlazili. Mama nikad sa mnom nije o nicemu razgovarala, sve se uvijek svodilo na kritiziranja i kaznjavanja. I kad sam je pitala ne tako davno zasto je takva bila, tvrdi da me htjela zastititi. Mozda je i uvidjela neke greske, ali nece nikad priznati. U svojim ocima je najbolja, ja sam po njenom bila problematicno dijete. A ne shvacam kako problematicno, nisam ni pila, ni tulumarila, ni pusila, jedina mi je greska sto sam bila vrlo dobar đak, kako sam pala na polju skole, pala sam automatski i na svim ostalim poljima. U njenim ocima sam uvijek bila glupa i uvijek mi je naglasavala nedostatke. Postala sam vrlo nesigurna u sebe, dok nije dosao moj muz i pomogao mi da zavolim sebe, svaki dan mi je dokazivao koliko me voli i koliko vrijedim. Zahvaljujuci njemu zavoljela sam sebe i uz njega shvatila koliko zaista vrijedim. Uz njega sam i zavrsila fakultet, jer nije vise nitko vrsio pritisak na mene, mogla sam uz njega da napokon disem i organiziram svoj zivot kako ja hocu, a ne da ga roditelji organiziraju za mene. Muz mi je pomogao da uvidim svoje prave vrijednosti i podigao mi samopouzdanje koje mi je majka narusila. Smatram da sam se spasila onaj dan kad sam napustila njihov krov, jer su se trudili degradirati me i od zdrave osobe napraviti invalida. Vjerujem da su takvi jer dolaze iz obitelji iz koje nisu mogli izvuci prave vrijednosti. Ali nikad necu shvatiti zasto majka nikad nije mogla istinski reci da me voli i bar se jedan dan na neki nacin ponositi sa mnom.

čestitam prvo - tebi, a onda tvome predivnom mužu - na svemu!

i moji su bili (i još uvijek su - samo šta nisam već duže vrijeme u kontaktu s njima, a trenutno procjenjujem da još uvijek je najbolje tako, i za mene, a i za njih), tipično otrovni roditelji i to je to - identična priča (ja sam bio puno mlađi u vrijeme tog "kraha" i tada sam bio tako očajan, tako zbunjen, nisam imao pojma šta mi se dešava, ni mome tijelu, ni duhu )!

+ sada sam se i ja sjetio: moj otac (kojeg nikada u životu nisam zvao "tatom", kao ni mamu "mama") vrlo mi je često govorio da će me otrovati, da - dobro čitaš - da će me otrovati ili odrezati prste sjekirom

ovo šta sam ti boldao... ti naši roditelji (npr. ja svoje roditelje također još uvijek nisam u potpunosti prihvatio, oprostio i oslobodio,...) su radili upravo onako kako su najbolje znali u tom trenutku i.... to je to! svi smo mi žrtve žrtava! ako si toliko spremna, i razgovaraš još uvijek s njima - probaj ih pitati kakva su djetinjstva oni imali (vjerojatno su i oni jako patili + pate još uvijek) s time da nikada ni oni nisu dobili ljubavi/lijepih riječi/prave vrijednosti i kvalitete/samopouzdanja od svojih roditelja, i tako unadogled - svi smo mi žrtve žrtava,...

+ sada sam se sjetio još jedne od svog starog: "...ionako si dobio i previše FINANCIJSKE LJUBAVI od nas..."

[hidden soul]

vl68i kaže:

odjebi mamu. evo ja jedva čekam da odselim od svoje. jebala vas više idealizacija roditelja. prestanite više idealizirat roditelje. prestanite više bit plačljive, savršene mamine princeze odrasle ispod staklenog zvona. ako ti mama ne valja, odseli se od nje. Mama nije idealna, kao ni ti. kao ni tata. kao ni svijet. shvati to! i odrasti! evo, ja pijem, jer mi je pun kurac svijeta i nezrelih, poluodraslih ljudi. jer mi je pun kurac mene s vama

vl68i se ovdje jako grubo izrazio, ali tu leži dio isitne
mislim da ljudi znaju idealizirati roditelje, strahuju od njihovog gubitka bez obzira na odnos prilikom čega se uništavaju... nekako ja slikovito kažem da postoji ta nit koju se ljudi užasno boje presjeći. trpe i trpe ne misleći na sebe i posljedice. krvna veza se uzima previše ozbiljno i mislim da to u 21. stoljeću ne mora stvarati ama baš nikakvu vezu. krv i karakter nemaju veze jedno s drugim i ako se ne slažete, jednostavno se raziđite ili stvorite neki distanciraniji (pritom civiliziraniji) odnos ako baš nemate snage prekinuti gore spomenutu nit.