Loš odnos s mamom

[EnolaB]

Zadnja "svađa" me ponukala da pitam vas forumaše imate li kakav pametan savjet. Nisam više klinka, bliže sam 30 nego 20, imam muža i djecu, stalan posao i završen fakultet, no u odnosu sa svojom majkom sam i dalje ona bespomoćna klinka.

Nikad se nismo slagale. Uvijekje furala neki vojnički režim...ormar mora biti pospremljen, zatvaraj šampon za kosu, uz školu sam imala i obaveze čišćenja i pomaganja u kući...sve to danas smatram normalnim, samo ne i način na koji je to tražila i kako je rješavala probleme. Npr. ne zatvorim šampon za kosu, ona dođe i totalno me izvrijeđa da sam niškorist, debil i idiot koji ne može zapamtiti osnovne stvari, da joj to namjerno radim i onda kreće šutnja s njene strane koja traje i traje...tjedan dva tri...

Strašno bi mi zamjerala što se ne ispričavam kad pogriješim. Danas smatram da je sama za to kriva jer ona svoju grešku nikada nije priznala, ja iz njenih usta nikad nisam čula oprosti...za apsolutno ništa. Nisam imala od koga naučiti.

Vjerujem da je dobar dio njenih problema izašlo iz uvjeta u kojima je živjela. Ima prestrogog oca koji je sve maltretirao, mamu koja je samo podvarala oca da se bi što prigovorio i tukao nju i djecu.

Moj stari joj nikad nije pružio ljubavi i podrške kakvu bi supružnici trebali imati, dapače, ponašao se (i još uvijek se ponaša) ko tinejđer. Tako da je uz mene morala odgajati i njega koji dolazi iz isto disfunkcionalne obitelji. Osim toga je imao i ljubavnicu. Smatram da je sve to na nju ostavilo posljedice, pa je i dan danas jako nesigurna u sebe (iako to ne bi nikad priznala). Da ima problema sa međuljudskim odnosima dovoljno govori to što nema ni jednu prijateljicu jer joj nitko nije dovoljno dobar, svima samo pronalazi mane koje su za nju toliko velike da preko toga ne može prijeći.

A naš odnos...ne znam, možda sam ja bila jako teško dijete za odgajati, iako, sada kad imam svoje, smatram da ne može biti dijete teško već roditelj krut i nerealan u očekivanjima. Uglavnom, cijeli život od nje slušam samo uvrede. S druge strane, cijelo školovanje sam odlikašica,čak iu srednjoj učenica generacije, na zadnjoj godini faksa paralelno stažiram kako bi im financijski olakšala i prije se zaposlila, radim preko ljeta od svoje šesnaeste. Htjela sam upisati medicinu (što sam bez problema mogla) no nisam mogla zamisliti živjeti u takvim uvjetima još bar 6 god. Nikad nisam pušila, pila, tulumarila do jutra ko moji vršnjaci. Dolazila sam doma kad su drugi izlazili, a svejedno sam dobivala nadimke da sam dr..a, ku..a, narkomanka. Nikada joj nisam valjala.

Onda sam ostala trudna s tipom kojeg sam jedva poznavala. Prva stvar koju sam čula iz njenih usta bila je ...glupačo! Nagovarala me da abortiram iako je on odmah spominjao brak, ja sam već završila i faks i imala posao, on je imao i posao i stan! Cijelu trudnoću, je bila protiv moje odluke i govorila da sam si uništila život. Odnos nam se popravio tek kad sam odselila.

Samo da napomenem, imam brak za poželjeti i muža koji me je izliječio moje nesigurnosti i podigao samopouzdanje.

Neću navoditi konkretan problem oko kojeg smo se posvađale jer nije ni bitno, nego me muči kako njoj dokazati da je oko nečeg u krivu? Da ljudi ne funkcioniraju kao njeni klonovi, da joj nitko ne čita misli što bi ona htjela i kako, da nije normalno posvađati se sa nekim i onda šutjeti tjednima, već je ljudski reći, ako ne...pogriješila sam,oprosti, bar ne slažem se s tobom i ajmo dalje. Ne razgovaramo već tjedan dana (nije to ništa), ja trebam roditi za 2 tjedna. Taj dan svađe mi je 2 puta poklopila slušalicu nakon histeriziranja preko telefona! Šta to odrasli ljudi rade? Ponaša se ko dijete!

Ono što mi je najgore od svega što je ona spremna ovako ako treba i mjesecima, možda i godinama, samo da pokaže kako je "povrijeđena". Jedino se pitam, hoće li popustiti kad joj unuk krene faliti ili kad će htjeti vidjeti novorođeno unuče? Ili joj ponos neće dozvoliti da se javi?

Znam da je post dugačak, a moji problemi s njom još duži...pa ako ima tko slično iskustvo, savjet...

[Soul sister]

EnolaB kaže:

nego me muči kako njoj dokazati da je oko nečeg u krivu? Da ljudi ne funkcioniraju kao njeni klonovi

Ne možeš joj dokazati, jer ona je mama, autoritet i uvijek je upravu. To je u njenoj glavi. Pusti da se strasti smire, ne treba ti sad suviše uzbuđenja, pred porodom si.

jedino se pitam, hoće li popustiti kad joj unuk krene faliti ili kad će htjeti vidjeti novorođeno unuče? Ili joj ponos neće dozvoliti da se javi?

Ma ne brini za to, javit će se ili ćeš opet ti, nije ni bitno, neće to trajati vječno.

Ja sam imala potpune prekide odnosa sa svojom mamom koji su trajali i po nekoliko godina. Sada, kad sam došla do određenog nivoa svijesti da me sve to ne dira pretjerano, komuniciramo. Ja sam svjesna da je ona manipulator (u odnosu na mene samo u pokušaju ) koji si ne može pomoći. I prihvatam to kao činjenično stanje bez želje da joj ukažem na greške, jer s njom to ne ide. Inače, priča mi je slična tvojoj u nekim dijelovima, naročito dio o dobrom djetetu koje odlično uči i kojim se ona hvali, a onda to dijete ne ispuni jedno njeno očekivanje i postaje najveće zlo svijeta.

Ne brini se, ne treba ti pred porod takva sekiracija, sigurna sam da će sve biti OK. Što prije shvatiš da je ništa ne može promijeniti, to će ti biti lakše nositi se s njenom naravi.

Sretno na porodu!

[~Scarlet~]

Majku ne možeš promijeniti niti vratiti vrijeme. Pretpostavljam da si se trudila i radila na vašem odnosu, ali potrebne su promijene i od nje jer je odnos dvosmjeran a ne jednosmjeran.
Mislim da je najbolje da se fokusiraš na svoju obitelj i svojem djetetu pružiš bolje i više u emocionalnom smislu, naravno.

[zgodnicka]

~Scarlet~ kaže:

Majku ne možeš promijeniti niti vratiti vrijeme. Pretpostavljam da si se trudila i radila na vašem odnosu, ali potrebne su promijene i od nje jer je odnos dvosmjeran a ne jednosmjeran.
Mislim da je najbolje da se fokusiraš na svoju obitelj i svojem djetetu pružiš bolje i više u emocionalnom smislu, naravno.

Ovo jedino mozes i nista vise. To je i najpametnije sto mozes uciniti.

Imam, tj. imala sam sve identicno kao kod tebe. Dijete za uzor, nikada pravilo probleme, kulturno, u svemu naj, ali mami jednostavno nikada nisam valjala. Pola zivota, valjda, nije razgovarala sa mnom, radi niceg. Samo zato sto je znala da mi je stalo. Mojoj sestri i bratu nije bilo stalo, i njih nije toliko tlacila, niti prekidala komunikaciju sa njima.

Epilog: ne razgovara sa mnom zadnju godinu dana. Prva dva mjeseca sam patila, a sada mi vec na neki nacin odgovara ovakvo stanje. Nije da mi je svejedno, jer se inace ne bih javila na ovu temu, vec kao da se u mene neka zivotna energija vraca, ne znam to objasniti.

Meni zapravo cijeli zivot nedostaje majka, a kao da sam se konacno pomirila sa realnoscu.

[EnolaB]

Danas me zove stari, sve onako naokolo...i pita jesam li ja ljuta na mamu, da se ništa ne javljam. (Ne bi se on sam sjetio, već ga je ona obradila). Kažem da se ne javljam jer je ona meni 2 puta u istom danu, nakon histeriziranja na telefon, poklopila slušalicu, pa smatram da je ona ta koja se ljuti, pa kad se odljuti će se javiti. Po meni je sve, naravno kao i uvijek, bio nesporazum kojeg sam ja spremna riješiti bilo kada, kad njoj odgovara. On ne bi htio biti posrednik, ali ipak mi govori stvari koje sam ja pogriješila (zna samo ono što je ona rekla) i na finjaka soli pamet.

Dođem danas do njih i krenem pričati s njom. Njen zaključak je da je meni dobro jer se ne javljam tjedan dana, a s obzirom na moje stanje (pred porod) od nervoze sam već trebala roditi. Prebacujem lopticu i kažem da ja mogu zaključiti isto to, da je njoj ovo sasvim u redu i podsjećam da mi je 2 puta poklopila slušalicu.

Onda me proziva (posvađale se u petak, a prije dogovorile da se u nedjelju vidimo na ručku) da se nisam javila da neću doći u nedjelju...helou!!! Opet podsjećam na telefon i konstatiram da sam u subotu imala rođendan i da me nitko nije nazvao a ona je očekivala da ću se ja s osmjehom od uha do uha pojaviti na ručku u nedjelju!! Ko je ovdje lud???

Naravno, nismo se našle nigdje u sredini, jer je ovo moje ponašanje ostavilo dubok trag i bolje da mi ne govori ono što joj je na srcu...zbog mog stanja... jer bi samo pogoršale već raspadnut odnos. Ali, ipak mi spočitava moj odnos prema njima, petlja se u moj brak, odnos sa svekrvom (koji je odličan i mislim da je to smeta)...

Da nisam na tako malo do poroda, kladim se da se ne bi javila. Ni sada nije bila sposobna dić slušalicu i pitati...ti bezobraznice ili draga kćeri...jesi dobro, hoćeš doći, porazgovarati...nego po običaju šalje starog da zagladi situaciju, kao što sam nekad ja bila posrednik između njih.

Ma ne dira mene više ni jedna svađa jer znam da će se kad tad riješiti. Meni je nje žao, jer je zapravo vrlo sposobna, pametna i zgodna žena, kojoj oduvijek fali da misli malo na sebe i svoje interese. Da je za sebe mrdnula prstom ikad u životu, na koncu i sada, mogla je imati život, ne ovo. Radi posao koji ne voli, ima loše kolege na poslu, muža koji to nikad nije bio. Ona bi procvala da se toliko ne boji...da ode od njega, krene u svoj posao...cijelo vrijeme govori kako joj je prekasno za sve, a još je pola života pred njom. Toliko je pesimistična i u svemu i svakome vidi samo loše osobine i loše namjere. I cijeli život svi dobivamo pod nos koliko se ona žrtvovala za sve nas i kako joj to vraćamo! Imam osjećaj da čitav život samo kalkulira kojoj je koliko dužan (ne mislim financijski). Kako je tu okrenuti? Da shvati da može sama i da poduzme nešto za sebe?

Stalno se žali na starog, a kad je suočim sa činjenicama i s onim glavnim...da nisu jedno za drugo nikad bili i da se on neće promijeniti nakon 30god, i da se trebaju razvesti jer još ima života pred njima, onda ga opravdava.
Kad joj kažem da ima posao (i ne baš dobru plaću) i da će s tom plaćom moći živjeti, onda se boji otkaza.
Kad joj kažem nek sad krene uhodati posao (koji je radila godinama i koji bi u našem podneblju 100% uspio), onda je stara (nema ni 50)
Ko će se brinuti za nju ako se razboli? Šta ako on neće htjeti plaćati alimentaciju za seku? Ko bi nju još htio staru i obješenu uz ovo mlado meso vani?... Ma bezbroj razloga je u stanju smisliti...i kad joj na svaki ponudim konstruktivno rješenje, onda odgovori da njoj nije tako loše s njim!!!! A svaki tjedan ga izblati ??? Ali meni se petlja u brak i govori kako ću ja biti nesretna, ako već nisam.

Kako joj pomoći? Tek kad sam izašla ispod njihovog krova i počela živjeti s mužem sam shvatila da to što oni imaju nije život, već iščekivanje smrti. Možda mene zato boli da oni svoj prožive tako jadno.

[Pringles]

EnolaB kaže:

Kako joj pomoći?

A je li te ona ikada pitala da joj pomogneš, na emotivni, fizički ili bilo koji drugi način?

Jer ako nije izrazila jasnu želju i sve je ostalo na kukanju i pronalaženju razloga zbog čega nešto ne bi promijenila, onda joj nemaš što pomagati. Ne možeš.
Pomoći možeš nekome tko pomoć zaista želi i želi mijenjati svoju životnu situaciju.

Pusti roditelje da žive svoj život na način na koji su naviknuli i na koji znaju, postoji razlog zbog čega su tolike godine zajedno. Koliko god se tebi sa strane činilo da je njihov odnos loš očito ih nešto veže pa makar to nešto bilo nekvalitetno u tvojim očima. Nerealno je pokušavati stavljati tuđe odnose u svoje kalupe i ideje idealnog.

Ono što možeš je već spomenuto gore, a to je graditi svoj život i biti fokusirana na sebe, svoju djecu i supruga.

[EnolaB]

Da, u pravu si. A ona bar jednom mjesečno traži pomoć, samo, nije da je želi. Vjerojatno se samo želi izjadati i čuti od mene da je apsolutno u pravu. Samo kad ona pita :"šta da radim?" ja jednostavno ponudim svoje viđenje rješenja...morat ću nešto promijeniti

[Vendetta13]

Wow moja mama je ista . To je sva ta generacija ... mislim da su te zene bile i ostale socijalni robovi. Nisu ni dana zivile onako kako osjecaju vec udovoljavale popu i narodu . Sad im puca film kada vide da mi zivimo po svom i zemlja se i dalje okrece oko svoje osi i nasa djeca za nas nisu nekretnina vec ziva bica .... ahh tuzno

[Mrkindle]

Kao prvo, svaka ti čast na završenom faksu, poslu i obitelji. Stvarno si se dobro snažla s obzrom na kontekst u kojem si živjela!

Moja cura ima sličnu situaciju kao i ti, familija ju zajebava nepotrebno a onda je oduvijek bila odlikašica i dok je paralelno s faksom radila, slala im je novaca tako da bi oni mogli imati.

Najvažnije je u svemu tome, da svoje osjećaje i tu situciju ne smiješ rješavati preko svoje djece. Moji roditelji su to radili i misli da isto mnogi drugi to rade svojoj djeci.

Preporučio bih ti knjigu od Alice Miller; Zatočenici djetinjstva. Žena fantastično objašnjava što se događa s djecom koji su imali roditelje kakva je tvoja i moja mama.

I stvarno si navela jako dobar primjer kako se netko može osjećati bolje, pronađe osobu koju voli i onda mu ona pomogne!

Ono što su ti (možda) mnogi rekli je da moraš mamu prihvatiti takvu kakvu je. TO je samo pola priče, druga polovica je tugovanje koje je nužno kako bi se ti bolje osjećala i tvoja djeca. To kaj su nam mame napravile i kako se one ponašaju ne može se promjeniti!

Nadam se da sam ti pomogao. Još jedanput svaka čast na karijeri i svemu što si postigla

pozz
Tomislav

[Pringles]

EnolaB kaže:

Da, u pravu si. A ona bar jednom mjesečno traži pomoć, samo, nije da je želi. Vjerojatno se samo želi izjadati i čuti od mene da je apsolutno u pravu. Samo kad ona pita :"šta da radim?" ja jednostavno ponudim svoje viđenje rješenja...morat ću nešto promijeniti

Hm, pada mi na pamet jedna teorija, možda sam u pravu, možda nisam.

Postoji nešto (prema transakcijskoj analizi) što se naziva igra/igre. Sudjelovati u 'igri' donosi određenu emocionalnu dobit akterima, na primjer suosjećanje, simpatiju, osjećaj vlastite vrijednosti itd.

Jedna takva 'igra' se zove 'Zašto ne bi...? Da, ali...' (YDYB: Why Don't You, Yes But) u kojoj jedna osoba postavlja problem, a druga nudi rješenja koja nisu zadovoljavajuća osobi koja problem postavlja jer uvijek postoji razlog zbog čega je to rješenje loše.
Banalni primjer:
- Trebao bih malo poraditi na fizičkoj kondiciji, ali ne znam kako.
- Zašto se ne upišeš u teteranu?
- Nemam novaca za to.
- Zašto jednostavno ne počneš više hodati, recimo na posao?
- Ne mogu, radim daleko.
- Probaj svaku večer izaći u šetnju u svom kvartu.
- Ne mogu, nemam park u blizini.
itd itd itd.

I to traje dok se ne iscrpi mašta onoga koji predlaže rješenja.
Onaj koji dolazi s problemom time dobiva, između ostalog, potvrdu neriješivosti vlastitog problema (time izbjegava potencijalni napor koji zahtjeva bilo kakva promjena, jer čemu ulagati energiju u nešto što se ne može promijeniti).

Evo, malo teorije za razmišljanje.

Inače, iz takve interakcije se izlazi tako da se prestane u njoj sudjelovati- da se u nju uopće niti ne ulazi ili se prestane sudjelovati na način koji donosi emocionalnu dobit (konkretno u slučaju s tvojom mamom da joj se prestanu nuditi rješenja problema).

[love.sucks.ass]

ajoj, mama te emocionalno ucjenjuje


prepoznala si to-bravo

-ne možeš to promijeniti, ona se mora promijeniti

-budi draga prema njoj i čestitaj sama sebi što ti nije upropastila život, tj što ti to nisi dozvolila. hintaj joj da nije u redu.

-nemoj uzimati k srcu njene gluposti. to je turboopasna zamka. ni slucajno. takvi ljudi su jako opasni jer te mogu povući u jako loša raspoloženja zbog svog jada i gluposti

-ništa, živi svoj život, budi okej prema njoj, ne razmisljaj o tome toliko, nema čarobnog recepta dok se sama ne odluci promijeniti.

[DarkStar]

@Enola, prije svega cestitke za sve sto si postigla u zivotu pored svega ovoga. To sto imas divnog muza i djecu, zasluzila si ih itekako.
Nemam nesto previse pametno za dodati, i moja je slicna, ima puno zdravstvenih problema pa se nitko u kuci ne smije ni nasmijati jer je onda bezosjecajan.
Ne sjecam se da sam se ikad u zivotu napio vani ni bio na koncertu ni nigdje se zabavio na bilo koji nacin u mladosti.
Ja sam oduvijek bio nis koristi, tudja su djeca uvijek bolji, a nikad nisam imao nijedan neopravdani sat, niti se potuko u skoli, ni imao lose ocjene ni nista, a jedini razlog sto zali sto nema drugo dijete je zato jer bi to drugo bilo bolje i po volji, a to sto ja cijeli zivot patim za bratom koga je to briga? (Imali su kcer prije mene, pa je poginula sa 7 godina u prometu) Onda su napravili mene kao zamjenu sto se osjeti kilometrima daleko i nista vise!
Nikad se ne isprica, i uvijek je u pravu a drugi su svi krivi za sve.
Uvijek se mora vrsiti njena volja protiv volje drugih ukucana pa makar izbio 3. svjetski rat!
I onda kad ih obadvoje pogledam kako se postave, i ispadne na kraju kako sam ja prokleti nezahvalnik, i kako sve to izmisljam.
I onda se malo zamislim kako cu svaki cas mozda i sam postati roditelj i zamisljam kako bi meni bilo da moje diejte misli o meni sto ja osjecam prema njima i tako sam opet na pocetku.

[Meadow]

enola, mogu ti reći da te u jednu ruku shvaćam jer sam i sama imala sličnih problema s mamom, iako ne tako drastičnih i iako nije došlo do takvih uvreda..

ovako na prvu mogu reći da je u svemu tome tvoja greška možda bila šta nisi skupila snage da odbrusiš na vrijeme - govorit kćeri tinejdžerki da je drolja, a ona je neporočno dijete i uz to odlikašica stvarno nema veze s vezom.. s druge strane, i uvjeti odrastanja u njenoj obitelji su bili takvi kakvi jesu te je stoga i sama ispala takva kakva je.. nisu to opravdanja za njeno ponašanje, ali možda je bila takva jer jednostavno nije znala za drukčije ponašanje..

moja mama je radoholičar, oduvijek je bila orijentirana obrazovanju i karijeri, šta je u jednu ruku i dobro, jer da nije bilo tako, možda bi i ja skrenila u nekom drugom smjeru. međutim, tu su se javljali slični problemi kao s tvojom mamom: ja sam bila onaj tip učenika koji je bio štreber, javljao se da spasi razred od ispitivanja, imao hrpu izvanškolskih aktivnosti, išao na županijska natjecanja i imao skoro sve petice. međutim, to mojoj mami ili nije bilo dovoljno ili je uvijek htjela još, još i još.. da se razumijemo, ja nisam bila takva jer mi je to nametnuto, već sam takva po prirodi, obrazovanje i učenje mi je oduvijek bilo bitno.. sjećam se jednog razgovora iz 4. srednje kad je mama, nakon šta sam te godine bila 2. na natjecanju iz jednog jezika, bila kao povrijeđena jer nisam prva. kao, moto je bio 'drugi je prvi koji gubi', iako ja to nikad nisam tako smatrala.. za napomenu, prva je bila moja prijateljica, dok sam prethodne godine ja bila prva, a prijateljica druga.. mene je taj put pogodio način na koji je ona to rekla i njena hladnoća tj. nemogućnost da se veseli sa mnom tome šta smo i prijateljica i ja postigle značajan uspjeh.

tijekom faxa nije imala razloga prigovarati jer sam na prijemnom bila među prvih 10 i školarinu mi je plaćalo ministarstvo, ali tu se onda uhvatila druge boljke: religija.. ona je zagriženi katolik, a ja sam odlučila biti ateist i ne prakticiram ništa.. s obzirom da sam to odlučila s 10. godina, valjda je mislila da će me u međuvremenu ili preobratit ili da ću se sama predomislit, no s obzirom da se to nije događalo, počela je paljba po tome. srećom pa sam ja takva da nemam dlake na jeziku i odbrusim kad mislim da mi se nanosi nepravda - čini mi se da je shvatila da se neću vratit pod okrilja crkve, jer u zadnje vrijeme o tome ne govori ništa..

da ne duljim, kao šta je netko napisao već ranije, to je takva generacija, očito.. pokušaj mamu razumjet ako možeš, shvaćam da osjećaš nepravdu, ali pokušaj se skoncentrirat na svoju djecu i svog muža, a za sada se malo odmakni od cijele problematike s mamom..

nemoj razmišljat tko će se prije javit i koliko će joj vremena trebat da se javi.. pusti to.. ukoliko osjećaš nepravdu, odmakni se od situacije, pusti da se prašina slegne, zauzmi stav.. nekim roditeljima je teško prihvatit da su djeca odrasla i da im se mišljenja razilaze, i iz toga često proizlaze mnoge nesuglasice..

ja sam naučila tijekom godina da je najbolje ne raspravljat o stvarima o kojima obje imate različito mišljenje, nema smisla.. također, čvrsto i jasno reći da je tvoj stav takav i takav i da se neće promijeniti.. njen život ne pokušavaj mijenjat niti joj pomagat - tu nema pomoći, jedino može stradati tvoja psiha.. a to ti nije cilj, ni zbog sebe, a ni zbog tvoje djece..

sretno i čestitke na prinovi

[EnolaB]

Hvala vam svima na podršci i savjetima!

Sve što ste mi napisali...svega sam svjesna...samo, fali mi mama. Fali mi cijeli život. Fali mi njena ljubav i podrška, oduvijek. Valjda ću se i ja pomiriti jednog dana s tim da ne mogu ništa napraviti, jer, k vragu, cijeli život se trudim biti bolja, bolji čovjek, bolje dijete, bolja, bolja, bolja...a samo dobivam uvrede, kritiziranje i sprdnje od nje.

Seka je srećom drugačiji karakter. Ne doživljava je previše (pogotovo sad kad je tinejđerka). I nju boli što nemaju dobar odnos, no ona je rješenje pronašla u brdo vanškolskih aktivnosti, samo da je nema doma. Muštram je da bude što bolja u školi i pobjegne studirati u neki drugi grad. Srećom imamo jedna drugu, pa se tješimo kad je kriza.

Slažem se s meadow. Trebala sam joj banuti na vrata pijana, napušena koji put. Markirati. Pokazati zube. Da vidi da nema problema u životu. Samo, uvijek sam se nadala da ako budem samo malo bolja, da će u kući napokon zavladati mir. Ne kažu ljudi bez razloga "da su mi one godine i ova pamet"...

Čak je u srednjoj išla samnom psihologu jer sam postala totalno ravnodušna. Naravno, samo na van. Noćima sam plakala i odlazila otečena u školu, samo da joj ne dam gušta pokazati joj koliko me boli (jer njoj je uvijek gore jer "ima čudovište pored sebe"). Psihologinja je brzo zaključila da je samnom sve u redu, i načela temu naših obiteljskih odnosa. Nakon toga više nismo išli kod nje.

Svjesna sam da sam blagoslovljena sa mojom obitelji i što pored sebe imam čovjeka koji me voli i koji je imao strpljenja i živaca za moje strahove, nesigurnosti, neodlučnosti...što je na koncu iz neke dubine izvukao pravu mene i dao mi mogućnost da svoj život ne proživim u pesimizmu koji mi je usadila vlastita majka. Zahvaljujući njemu, uživam u životu, u njemu, u našoj djeci I pomalo se rješavam njenih okova

[EnolaB]

Vendetta13 kaže:

Wow moja mama je ista . To je sva ta generacija ... mislim da su te zene bile i ostale socijalni robovi. Nisu ni dana zivile onako kako osjecaju vec udovoljavale popu i narodu . Sad im puca film kada vide da mi zivimo po svom i zemlja se i dalje okrece oko svoje osi i nasa djeca za nas nisu nekretnina vec ziva bica .... ahh tuzno

Vjerujem da je velik dio problema baš u tome što govoriš, pogotovo u malim sredinama. Ona to ne priznaje jer nju kao nije briga ko šta misli, ali kad sam rekla da ćemo imati malo vjenčanje "ali svi očekuju biti pozvani na pir", onda je došlo krštenje "ali svi bi htjeli vidjeti bebu"... BMK ko bi šta htio - znam što mi želimo, a ko se uvrijedi, uvrijedi!

Da je brinula o sebi a ne o blebetavim bapskim jezicima, ne bi se ni udala jer je išla na vjenčanje i znala da je u krivu - to mi je sama rekla. Doduše, možda onda ne bi bilo ni mene

[EnolaB]

DarkStar kaže:

@Enola, prije svega cestitke za sve sto si postigla u zivotu pored svega ovoga. To sto imas divnog muza i djecu, zasluzila si ih itekako.
Nemam nesto previse pametno za dodati, i moja je slicna, ima puno zdravstvenih problema pa se nitko u kuci ne smije ni nasmijati jer je onda bezosjecajan.
Ne sjecam se da sam se ikad u zivotu napio vani ni bio na koncertu ni nigdje se zabavio na bilo koji nacin u mladosti.
Ja sam oduvijek bio nis koristi, tudja su djeca uvijek bolji, a nikad nisam imao nijedan neopravdani sat, niti se potuko u skoli, ni imao lose ocjene ni nista, a jedini razlog sto zali sto nema drugo dijete je zato jer bi to drugo bilo bolje i po volji, a to sto ja cijeli zivot patim za bratom koga je to briga? (Imali su kcer prije mene, pa je poginula sa 7 godina u prometu) Onda su napravili mene kao zamjenu sto se osjeti kilometrima daleko i nista vise!
Nikad se ne isprica, i uvijek je u pravu a drugi su svi krivi za sve.
Uvijek se mora vrsiti njena volja protiv volje drugih ukucana pa makar izbio 3. svjetski rat!
I onda kad ih obadvoje pogledam kako se postave, i ispadne na kraju kako sam ja prokleti nezahvalnik, i kako sve to izmisljam.
I onda se malo zamislim kako cu svaki cas mozda i sam postati roditelj i zamisljam kako bi meni bilo da moje diejte misli o meni sto ja osjecam prema njima i tako sam opet na pocetku.

Tužno je da nas ima tako puno. Znam da je mene neplanirana trudnoća spasila kako god to zvučalo, ali da nisam ostala trudna, ona bi rasprčkala tu vezu (mm je dosta stariji od mene), samo je pitanje vremena (jer sam ja bila preslaba na njene manipulacije).

Njen plan je bio zadržati me valjda cijeli život pod njenim nadzorom. Čak je planirala kupiti stan do stana na istom katu koji bi uredili u jedan veći za njih i manji za mene, pa kad sam rekla da je to ko da i dalje živim s njima, ostala je šokirana i povrijeđena jer ona svima želi samo dobro, i onda komentar "pa šta ti nije dobro s nama" OMG!!!

Ako već nisi, želim ti da se možeš stambeno odvojiti. Mi smo od kako nisam s njima, u daleko boljim odnosima.

A što se tiče mog utjecaja na djecu...to je ono što me i najviše brine. Rekla sam da se nikad neću prema djeci ponašati kao što su se oni prema meni (stari me totalno ignorirao ili se pridružio njoj da se oni ne bi posvađali)...a onda se uhvatim da neke stvari radim isto. I muž je to primjetio. Kaže mi da s malim razgovaram (kad očekujem da nešto napravi) ko general. Rasplakao me znaš kako. Volim te klince kako nisam mislila da je ikoga moguće voljeti a nekad jednostavno ne znam što da radim jer mi je poznata samo roditeljska strogoća. Srećom je on pored mene pa mi neće dati da ih zlostavljam

[EnolaB]

meadow kaže:

sretno i čestitke na prinovi

Hvala!

[Meadow]

EnolaB kaže:

samo, fali mi mama. Fali mi cijeli život. Fali mi njena ljubav i podrška, oduvijek. Valjda ću se i ja pomiriti jednog dana s tim da ne mogu ništa napraviti, jer, k vragu, cijeli život se trudim biti bolja, bolji čovjek, bolje dijete, bolja, bolja, bolja...a samo dobivam uvrede, kritiziranje i sprdnje od nje.

joooooooj, ovo je tako tužno za pročitat

da je svijet pravedan, onda bismo svi mi imali najbolje i najtoplije roditelje na svijetu, pune ljubavi, razumijevanja i podrške. nažalost, to tako ne funkcionira u praksi, te mi se čini da je situacija upravo obratna: ono šta bi trebalo bit pod normalno, zapravo je endem i ekstrem..

kad malo promislim, ne znam da li možda 1 ili 2 moje prijateljice imaju super obitelji i super odnose s roditeljima, svi imaju ovaj ili onaj problem i neko nerazumijevanje posrijedi.
znam da to nije utjeha, ali nisi iznimka..

normalno je da ti mama fali, jer osjećaš neispunjenu tu potrebu da imaš podršku i poštovanje s njene strane.. nažalost, ali čini se da to nećeš moći zadovoljiti jer se tvoja mama ili ne zna ili ne može mijenjat.. ali, nadam se da znaš da to NIJE tvoja krivnja, već je to isključivo splet šta okolnosti, šta njenog odrastanja.. ona ili ne želi ili ne zna bolje..

jednostavno, prestani se trudit.. prestani.. obustavi sve radnje na tom polju, zaokreni pristup.. to je klasično ponašanje za djecu koja ne dobivaju dovoljno ljubavi i samo su pod kritikom - oni ne odustaju, već se trude još, i još, i još, u nadi da će napokon dobiti nekakvo priznanje za taj trud.. ali neće..

onaj tko zna ispravno gledati, zna kakva si osoba.. i tu nije potreban nikakav dodatan trud da bi zavrijedila ljubav ili poštovanje druge strane.. jer ta druga strana jednostavno vidi tvoj karakter i voli te upravo zbog toga..

Slažem se s meadow. Trebala sam joj banuti na vrata pijana, napušena koji put. Markirati. Pokazati zube. Da vidi da nema problema u životu.

naravno da ne! nije cilj srozavati sebe da bi druge uvjerili da griješe.
moraš biti ponosna šta se nisi odala porocima..
ali da si trebala pokazati zube verbalnim putem - jesi..
i još uvijek možeš, nikad nije kasno..
da si ranije pokazala da se tako prema tebi neće i ne može ponašati, možda bi se i ona zapitala vodi li takvo ponašanje igdje.. još uvijek nije kasno da pokušaš..

što je na koncu iz neke dubine izvukao pravu mene i dao mi mogućnost da svoj život ne proživim u pesimizmu koji mi je usadila vlastita majka. Zahvaljujući njemu, uživam u životu, u njemu, u našoj djeci I pomalo se rješavam njenih okova.

ovo je baš lijepo za pročitat..
jednostavno, podvuci crtu i nemoj joj dopustiti da ti kvari život.. jer ti sada imaš svoj život i svoje male ljude zbog kojih moraš biti sretna!

[EnolaB]

meadow kaže:

naravno da ne! nije cilj srozavati sebe da bi druge uvjerili da griješe.
moraš biti ponosna šta se nisi odala porocima..
ali da si trebala pokazati zube verbalnim putem - jesi..
i još uvijek možeš, nikad nije kasno..
da si ranije pokazala da se tako prema tebi neće i ne može ponašati, možda bi se i ona zapitala vodi li takvo ponašanje igdje.. još uvijek nije kasno da pokušaš..

Ne mislim ozbiljno. Jesam bila nesretna ali ne i glupa. Da mogu vratiti vrijeme, mijenjala bih sebe, više se borila za sebe i svoje interese, inzistirala bih, a ne se nakon njenog NE poklopila po ušima. Neke stvari sam joj se usudila reći tek nakon selidbe jer mi više nije mogla prijetiti izbacivanjem iz kuće, a sad vidim da i dalje ucjenjuje samo na drugi način. Iako, sada je svjesna da sam i ja u poziciji ucjenjivati nju, svojom djecom (samo ja još nisam pozločestila ) pa se suzdržava.

[vl68i]

EnolaB kaže:

Zadnja "svađa" me ponukala da pitam vas forumaše imate li kakav pametan savjet. Nisam više klinka, bliže sam 30 nego 20, imam muža i djecu, stalan posao i završen fakultet, no u odnosu sa svojom majkom sam i dalje ona bespomoćna klinka.

Nikad se nismo slagale. Uvijekje furala neki vojnički režim...ormar mora biti pospremljen, zatvaraj šampon za kosu, uz školu sam imala i obaveze čišćenja i pomaganja u kući...sve to danas smatram normalnim, samo ne i način na koji je to tražila i kako je rješavala probleme. Npr. ne zatvorim šampon za kosu, ona dođe i totalno me izvrijeđa da sam niškorist, debil i idiot koji ne može zapamtiti osnovne stvari, da joj to namjerno radim i onda kreće šutnja s njene strane koja traje i traje...tjedan dva tri...

Strašno bi mi zamjerala što se ne ispričavam kad pogriješim. Danas smatram da je sama za to kriva jer ona svoju grešku nikada nije priznala, ja iz njenih usta nikad nisam čula oprosti...za apsolutno ništa. Nisam imala od koga naučiti.

Vjerujem da je dobar dio njenih problema izašlo iz uvjeta u kojima je živjela. Ima prestrogog oca koji je sve maltretirao, mamu koja je samo podvarala oca da se bi što prigovorio i tukao nju i djecu.

Moj stari joj nikad nije pružio ljubavi i podrške kakvu bi supružnici trebali imati, dapače, ponašao se (i još uvijek se ponaša) ko tinejđer. Tako da je uz mene morala odgajati i njega koji dolazi iz isto disfunkcionalne obitelji. Osim toga je imao i ljubavnicu. Smatram da je sve to na nju ostavilo posljedice, pa je i dan danas jako nesigurna u sebe (iako to ne bi nikad priznala). Da ima problema sa međuljudskim odnosima dovoljno govori to što nema ni jednu prijateljicu jer joj nitko nije dovoljno dobar, svima samo pronalazi mane koje su za nju toliko velike da preko toga ne može prijeći.

A naš odnos...ne znam, možda sam ja bila jako teško dijete za odgajati, iako, sada kad imam svoje, smatram da ne može biti dijete teško već roditelj krut i nerealan u očekivanjima. Uglavnom, cijeli život od nje slušam samo uvrede. S druge strane, cijelo školovanje sam odlikašica,čak iu srednjoj učenica generacije, na zadnjoj godini faksa paralelno stažiram kako bi im financijski olakšala i prije se zaposlila, radim preko ljeta od svoje šesnaeste. Htjela sam upisati medicinu (što sam bez problema mogla) no nisam mogla zamisliti živjeti u takvim uvjetima još bar 6 god. Nikad nisam pušila, pila, tulumarila do jutra ko moji vršnjaci. Dolazila sam doma kad su drugi izlazili, a svejedno sam dobivala nadimke da sam dr..a, ku..a, narkomanka. Nikada joj nisam valjala.

Onda sam ostala trudna s tipom kojeg sam jedva poznavala. Prva stvar koju sam čula iz njenih usta bila je ...glupačo! Nagovarala me da abortiram iako je on odmah spominjao brak, ja sam već završila i faks i imala posao, on je imao i posao i stan! Cijelu trudnoću, je bila protiv moje odluke i govorila da sam si uništila život. Odnos nam se popravio tek kad sam odselila.

Samo da napomenem, imam brak za poželjeti i muža koji me je izliječio moje nesigurnosti i podigao samopouzdanje.

Neću navoditi konkretan problem oko kojeg smo se posvađale jer nije ni bitno, nego me muči kako njoj dokazati da je oko nečeg u krivu? Da ljudi ne funkcioniraju kao njeni klonovi, da joj nitko ne čita misli što bi ona htjela i kako, da nije normalno posvađati se sa nekim i onda šutjeti tjednima, već je ljudski reći, ako ne...pogriješila sam,oprosti, bar ne slažem se s tobom i ajmo dalje. Ne razgovaramo već tjedan dana (nije to ništa), ja trebam roditi za 2 tjedna. Taj dan svađe mi je 2 puta poklopila slušalicu nakon histeriziranja preko telefona! Šta to odrasli ljudi rade? Ponaša se ko dijete!

Ono što mi je najgore od svega što je ona spremna ovako ako treba i mjesecima, možda i godinama, samo da pokaže kako je "povrijeđena". Jedino se pitam, hoće li popustiti kad joj unuk krene faliti ili kad će htjeti vidjeti novorođeno unuče? Ili joj ponos neće dozvoliti da se javi?

Znam da je post dugačak, a moji problemi s njom još duži...pa ako ima tko slično iskustvo, savjet...

odjebi mamu. evo ja jedva čekam da odselim od svoje. jebala vas više idealizacija roditelja. prestanite više idealizirat roditelje. prestanite više bit plačljive, savršene mamine princeze odrasle ispod staklenog zvona. ako ti mama ne valja, odseli se od nje. Mama nije idealna, kao ni ti. kao ni tata. kao ni svijet. shvati to! i odrasti! evo, ja pijem, jer mi je pun kurac svijeta i nezrelih, poluodraslih ljudi. jer mi je pun kurac mene s vama