Dermatilomanija - kompulzivno kopanje kože (opća tema)

[Dermatillomania]

Hej, girl!

Prvo da i ja zahvalim Vesni9 na predivnom postu. Sve si tako divno i iskreno napisala da nemam više što za nadodati. A posebno mi je drago da ti se sviđa naša tema.

A tebi, draga Jakova, hvala na lijepim (doduše i malo pretjeranim ) komplimentima.
Ako se ikome treba diviti, onda si to ti! Jer tvoj uspjeh je zaista nevjerojatan i svima nam daješ veliku nadu.
Voljela bih imati tu tvoju unutarnju snagu da napokon i ja pobijedim to zlo.

Javljaj nam se i dalje.

[jakova]

Pa...sjećat ću se ovog zla dok sam živa...jer je i meni u nepovrat promijenio život...i baš kao što i sve one curke s you tubea koje su ostavile svoje filmiće kako bi posvjedočile o svom bivšem ili sadašnjem problemu...slažemo se u mnogočemu, a u jednom posebno, a to je...ako smo pomogle ili olakšale, motivirale samo i jednu osobu, već smo puno i dovoljno učinile...tako da dva spomenika dižemo! Zasad kandidati prijavite se
Grlim vas puno, drage moje...

[renholder]

Dermatillomania kaže:

Možda je psiholog? U svakom slučaju, obavezno nađi osobu od povjerenja da skineš taj teret s duše. Nije lako živjeti s tim poremećajem, a kamoli kad si potpuno sam u tome...
Javi nam kako je prošlo!

Moguće. Uglavnom, nisam još otišla. Jebiga koči me i odlučila sam još jednom pokušati sama. Za sad mi ok ide, ali svejedno budem otišla dermatologu. Barem za ožiljke da dobijem neki savjet. No, dobila sam priliku iskušati lasersko uklanjanje tih vražjih dlaka pa se nadam da ću ih se riješiti na jedno vrijeme tak da nemam više u kaj blejit kad pogledam noge. Tim više što si to nisam sama priuštila mi znači više da jednostavno ne smijem sjebat - i moram priznati da se ok držim. Nisam taknula pincetom već dva tjedna. Ove što rastu po dužini mi nisu zanimljive, tu nemam niš za raskopati, ali zato imam otraga na listu dvije crne točkice prekrivene s kožom koje bi sad najrađe s iglom lijepo izvadila. Ali neću Razmišljam kako bi to dobro izgledalo i kak izlazi to sranje van i aaaaaaaa Neću, neću i neću. Suzdržat ću se koliko ide, ne želim još jedno ljeto provesti u dugim hlačama. Samo se molim da taj laser upali i da nebude nikakvih posljedica što se tiče urastanja...

Nisam imala muda kozmetičarki reć da sam ja kriva za to. Sve je to od epilatora..

Dermatillomania kaže:

Iskreno, ne znam više ni sama. Mislim da sam otupila nakon tolikih godina.
Grižnju savjesti osjećam UVIJEK nakon masakra, ali zadovoljstvo baš i ne, prije bih rekla relaksaciju.
Ja kad se kopam upadnem u taj neki "trans" iz kojeg se ne mogu svjesno trgnuti, jer se osjećam nekako opušteno i bezbrižno dok to činim. U tom trenu me uopće nije briga na šta ću ličit poslije, već mi je cilj "počistiti" cijelu kožu.
A kad konačno dođem do kraja, i završim s tim "projektom" na sebi, tada me strefi realnost. Ko da mi šamar netko opali!
Onda počinje samosažaljevanje, plač, ljutnja i sve negativne emocije koje postoje. U tom tenu bi mogla porazbijat sve oko sebe od muke.

Ja ću probat na svoju ruku još jednom riješit to sve. Fakat sam se usrala, pored svih problema koje moramo trpit onda još i to....
Nadam se da ćeš se i ti jednog dana riješiti toga svega..

[renholder]

No da nebi mislili da je to tako jednostavno, eto od prošlog posta je ipak došlo do par ispada. Čime sam zaključila da sam se ipak zavaravala kad sam si govorila da moj slučaj nije tako težak/kompliciran. A i pogodilo me jako kad sam skupila hrabrosti i pokazala jednoj curi, a komentar je bio: 'jooj, da, baš je gadno' ...blablabla priča dalje o sebi kako ona nema problema s tim, a ja se osjećam posrano i najrađe bi se pokupila doma od muke.
Uglavnom, od prošlog puta najviše je lice stradalo, a zatim i dva put po nogama. Jebiga, upalilo se
Pokušala sam se održati maksimalno prisebnom tako da sam se svako malo trgnula iz transa pa nije bilo veće štete.
Inače mi noge dosta lijepo zarastaju, pomaže mi jako ulje marelice. Nemam više otvorenih rana, sad samo pokušavam držati kožu hidratiziranom da ne puca, a za fleke ćemo vidjet...

[Samazza]

Eh, rane se mogu vrlo lako i brzo rijesiti ali fleke i oziljci- kao da traju vjecno

[Dermatillomania]

renholder kaže:

No da nebi mislili da je to tako jednostavno, eto od prošlog posta je ipak došlo do par ispada. Čime sam zaključila da sam se ipak zavaravala kad sam si govorila da moj slučaj nije tako težak/kompliciran. A i pogodilo me jako kad sam skupila hrabrosti i pokazala jednoj curi, a komentar je bio: 'jooj, da, baš je gadno' ...blablabla priča dalje o sebi kako ona nema problema s tim, a ja se osjećam posrano i najrađe bi se pokupila doma od muke.

Gle, ne želim se naslađivati, ali znala sam da će se to dogoditi. Sve je to jedno veliko poricanje problema jer i sama sam to bezbroj puta prolazila. Nisam si htjela priznati da sam bolesna i tvrdoglavo sam se uvjeravala da ću ja to sama riješit, ali kao što vidiš, nisam do dana današnjeg...
Znala sam prestat na tjedan, dva, ali to je bilo to. Maksimum. Uvijek su na kraju kočnice popustile i vratile me u ponor. Jednostavno, neki ljudi nisu sposobni da se SAMI izvuku iz takvih problema. Potrebna im je tuđa pomoć.

Meni je psihijatar puno pomogao, bez obzira na to što se još nisam prestala uništavati. Jer, ono što sam ja sebi svakodnevno, satima radila, malo je reći da nije bilo normalno. I premda se još uvijek nisam izliječila, mnogooo se manje kopam u odnosu na prijašnje godine. MNOGO! Onda možeš mislit šta sam si radila...

A što se tiče te tvoje frendice, uopće se na obaziri na takve sebične ljude. Oni te nisu u stanju razumijeti niti se s tobom suosjećati.
Zato, pazi što i kome pričaš! Nemoj nikad takve osjetljive stvari iznosti bilo kome, sjebat ćeš si samopouzdanje i psihu u potpunosti!
Znači, najbolje se povjeriti nekom stručnom tko ima znanja o tom poremećaju jer "obični" ljudi za to nikad nisu čuli i ne mogu to razumijeti. Možda ako se odluče detaljnije informirati i počnu malo istraživati, ali sumnjam da postoje tako dobri prijatelji.
Upamti, uvijek je lakše je osuđivati nego se potruditi razumijeti i upravo to većina ljudi radi.

Zato, glavu gore, i nedaj da te neki površni i neuki komentari, od ljudi koji nemaju ni približno težak problem kao ti, izbace iz takta.

[Samazza]

Da, mnogi zapravo ne znaju da je "bolest" koja se naziva dermatillomania (ili ti, kompulzivno prckanje po kozi). U to ubrajamo:

- prckanje po tjemenu glave (skalp)
- prckanje lica, vrata, dekoltea, ledja, ramena, ruke, noge
- kidanje zanoktica i na rucnim i na noznim prstima tj. unistavanje koze oko nokta a i grickanje noktiju
- grickanje unutrasnjost obraza

A za te "aktivnosti" ljudi se sluze raznim "alatima":
- makazice, igle, pincete, stapice za usi, cackalice za zube,, baslije, hefterice i onaj kancelarijski pribor itd. koliko je ko mastovit!

Nazalost, mnogi prckaju skoro sve zivo, ne fokusiraju se samo na npr. lice. Onda je lijecenje teze i zahtjeva vise volje i truda.

Recimo, u jednoj od mojih faza, s lica sam presla na ledja i onda, da bi pustila ledja, presla na dekolte i sve tako...

Inace nemam prirodno problematican ten ali sam imala problema sa 'punim' porama tj. bijelim komedonima. Hvala Bogu, nasla sam rjesenje za njih i sada, mogu reci, da ne ceprkam lice jedno 70% (kako sam to samo izracunala ).
Jedino me manija i ludost uhvati u PMS-u, tada se jako tesko kontrolisem. Napadnu me gamad, nervoza, stres i onda, ojha, udri k'o da nema sutra
O saniranju stete, pisala sam. Mukotrpan proces, najvise sto fleke, oziljce najduze ostaju i kvare izgled koze koja je 'cista' a ne izgleda tako. U pomoc, stizu puderi i korektori. I eto, kako sam sredila problem bijelih komedona, zaista, sve manje i manje cackam. I nadam se da cu istrajati u tome da skroz prestane. Najveca prepreka tj. slab period mi je PMS, dok inace, super prolazim i imam OK ten.
A i inace sam 'ovisnicke prirode' ali ipak cvrstog i jakog karaktera i imam vjeru da cu zauvijek prestati sa tom glupom i groznom navikom.

E sada, mnogo se ovdje pricalo o tome na koji nacin se unistavamo i kako saniramo stetu, a niko ne prica, kako zaista prestati, pa idemo redom:

1. Odluciti se i napokon reci: DOSTA! PRESTAJEM! Uzeti kalendar i zapisati odluku: 1. dan!
2. Pobacati sva mala ogledalca!!! Samo jedno ostaviti, lijepo-ukrasno za tasnu, da mozemo tokom dana provjeriti make-up.
3. Maknuti neonska svjetla u stanu! Ta svjetla su ZLO jer ne prikazuju realnu sliku nase koze, vec 100 puta goru i kako onda odoljeti od cackanja?
4. Nabaviti normalne sijalice ili cak prigusene ili u boji!
5. Sto krace se zadrzavati u kupatilu.
6. Nanositi kremu za lice/serum zatvorenih ociju. Kao i puder. Kasnije na brzinu samo pogledati jel sve ok. (recimo, ja puder nanosim cetkicom a neko spuzvom, i iskreno, moze se bez ogledala).
7. Dok sam doma, cim ustanem i lijepo ocistim lice, stavim kremicu, zatim stavim neki antibakterijski puder ili korektor i to tako stoji cijeli dan. Kod mene je takvo pravilo, da kada imam nesto na licu, manje ili nikako ne diram!!!
8. Saznati zasto kopamo o kozi?! Koji je uzrok? Otkloniti taj uzrok!!! (cesto su to osobe koje imaju viska slobodnog vremena (studentice, nezaposlene osobe) a i osobe koje napadaju talasi nervoze, stresa, anksioznost, depresija i slicno. Jbg-a, rijetko je kome zivot med i mlijeko
9. Potrazite podrsku i pomoc od bliskih osoba (mama, sestra, frendica, decko..nije bitno). Uvijek je lakse kada podijelimo sa nekim ono sto nas muci. Ili pak pise dnevnik i svu svoju negativnu energiju tamo preusmerite. Kada prstici krenu u lov, uzmite papir i olovku i pisite!!! Ili otici po jabuku i gricnut sta drugo!
10. Sport je u svemu spas i lijek i nadjite si neku zanimaciju. Bilo bajs, setnja, role, plivanje, joga, pilates, ples. Bilo sta! budite sto vise okruzeni ljudima i sto vise zauzeti!!!

I vidjet cete, kako vrijeme prolazi i kako krizate svaki dan u svom kalendaru/rokovniku, bicete sve sretniji i sretniji. Sto se dokazali da ste cvrstog i jakog karaktera. I kad prodje izvjesni period i ako krene neki napad nervoze i prstici se aktiviraju, samo se sjetite koliko ste dugo "cisti" i bice vam zao da sve unistite i krenete od nule.

I za kraj, i ako pokleknete, nije bitno. I pad je let, idemo ponovo, sve dok ne uspijemo!

Sretno!

[jakova]

Draga, bravo za tvojih dobrih 70% i držim palčiće za onih preostalih
I lijepo si sve napisala, ali u jednom si u krivu. A to je da nitko nije pisao kako prestati.
Pisali su i to brojni...možda ne u zadnje vrijeme...ali otkako je ove teme i one koja joj je prethodila...pismenih zapisa o uspješnom ili manje uspješnom odvikavanju je uistinu podosta...
Tako da riječ nitko, doista ne nalazi mjesta ovdje.
Lijepo od tebe da si nas još jednom svemu korisnom podsjetila...i sretno svima..bolesnima da ozdrave

p.s.
Da i još nešto...o tome sam pisala na prethodničkoj temi...kad sam ja bila u procesu odvikavanja...bilo bi super da se javljavljaju ljudi koji su se odvikli...da nam daju neka svoja svjedočanstva...puno bi značilo..sigurna sam da takvih ljudi ima...no, nisam sigurna da znaju za ovu temu...da ju čitaju...nekak si mislim, javili bi se valjda već... no dobro, neka nas i vas tu, dok se oni ne jave, ili vi ne postanete oni

[Dermatillomania]

Samo da podijelim s vama još jedan koristan link: What Is Skin Picking Disorder?
Ovo je posebno namijenjeno svima onima koji se tek educiraju o ovom poremećaju.

[jakova]

Ljudi, di ste, šta ste?! Zašto niste aktivni...jel' loše, jel' dobro...? Danas prvi puta čitah na temi Trihilomanija...skroz su zanimljivi, trude se full, okej, oni ipak duže postoje od nas, no anyway...po njihovoj aktivnosti, rekla bih da više ljudi pati od tog poremećaja, neg' od ovog...ha, možda i je tako, ne znam...al' ipak si nekak brijem da nije statistika nam fali!
Ugl., k'liko sam čitala tu i tamo, koliko sam u dermatilomaniji bila, u trihilomaniji ne (jedino sam si s prstićem uvijala kosu kad sam bila mala...ali to tumačim nedostatkom ljubavi...voljeli su oni mene, roditelji...ali meni je očito trebalo još...pogotovo valjda u nekim fazama strahova i ko' će znat još čega, iz osjetljivog dječjeg svijeta i bujne mašte)...ugl., trihilomance pohvaljujem, pravi su forumaši! Vas ne bum kritizirala, moji ste
Očito nema nitko ništa pametnog za pisanje, pa šuti i bori se na svom bojnom polju! To je oke, korektno!
A ono što sam čitala na trihilo. ... je, ova dva poremećaja, ko' dvi sestre blizanke...isti korijen problema...samo eto, netko će se čupkati, a netko istiskivati...baza the same
Pusa dvjema najaktivnijim članicama na obje teme Dermatillomaniji i sydney!

[theNeo]

Veliki pozdrav svima!

Ne mogu opisat u kakvom sam šoku upravo. Od 2006. godine posjećujem razne psihijatre i psihologe i NITI JEDAN od njih mi nikad nije spomenuo da postoji ovakav poremećaj (da ima svoje ime i da nisam jedina), a svakom od njih sam pričala o ovom problemu.

Imam 23 godine. I ne sjećam se kad sam ni zašto otkinula prvu krastu. A imam dosta dobro pamćenje i sjećam se puno stvari iz djetinjstva.
Najranije čega se sjećam (u vezi rana) su bile nekakve sitne ranice u ušima. Sviđao mi se osjećaj pod prstima dok sam ih kidala. Malo kasnije, kad sam počela više vremena provodit sama vani, pa me npr. ogrebala mačka i tu sam krastu obavezno kidala. Imala sam i kraste po licu, iako zapravo ne znam kako sam ih napravila jer tad još nisam imala prištiće. Na jednoj od slika iz nižeg razreda osnovne imam nekoliko krvavih krasti na licu, čak me i učiteljica pitala, pred cijelim razredom naravno, zašto joj nisam rekla da mi stavi malo pudera. Znala sam se nakon uboda komarca toliko češkat da bih napravila ranu i kidala ju redovito.
U pubertetu nisam imala nekih strašnih problema s kožom, tu i tamo se desilo da mi "poskače" nekoliko prištića na licu. No to me nije spriječilo da nabijam glavu na centimetar udaljenosti od ogledala i tražim svaki mogući miteser kojeg mogu masakrirat i napravit od njega ranu koju ću onda trgat još tko zna koliko. Kako sam počela brijat noge, tu su bile urasle dlake i sve vam je jasno...
Majka je sve živo pokušavala ne bih li prestala, od raznih kazni, jednom čak i batina, dogovaranja da ću nešto dobiti ako prestanem, do jednostavno razgovora... I mogu vam reć da je ovo zadnje bilo najdjelotvornije, iako me nije izliječilo. Posjela me na krilo i rekla mi koliko je tužna i koliko joj je žao što si to radim, da je rodila lijepu i zdravu bebu i da joj je sad jako teško... Obje smo plakale i zbilja je prošlo dosta vremena dok nisam opet počela.
Danas me uopće ne dira o kojem se dijelu tijela radi. Svaka nesavršenost, prištić, ranica, gdje god bila... I kao da mi nije dovoljno što si uništavam kožu, još se desi i da toliko dugo budem pogrbljena iznad ogledala (najdraže mi se uništavat prije spavanja, na krevetu, s ogledalcem u krilu i lampicom uperenom u lice) da me leđa ubijaju i drugi dan.
Ne znam zašto to radim. Mislim, znam. Ugodno mi je pod prstima. Ali nije mi toliko ugodno da bi to bio jedini razlog... Jer se toliko gadno osjećam da to ne mogu ni riječima opisat. Osjećam se loše kad samo pomislim na to što sam si napravila, osjećam se loše neposredno nakon što se "očerupam" ali se osjećam loše i dok to radim, jer razmišljam na šta ću izgledat drugi dan, a i zato što ne mogu prestat, iako to želim više od ičega.
Jedna psihologinja koja se najviše trudila pomoć mi da prestanem mi je rekla da obratim pozornost na to kako se osjećam prije nego počnem. Jesam li napeta, sretna, tužna... I shvatila sam da to radim bez obzira na raspoloženje. To mi je navika, ovisnost.
Pokušala sam se liječit svakako. S obzirom na to da mi velika većina doktora nije nikako pomogla, a bilo je i nekih koji su mi odmogli, nekako sam se pomirila s tim da sam prepuštena sama sebi. Znala sam uklonit sva ogledalca i zalijepit ih u kutiju, i stavit svoju sliku na kojoj nemam ranjeno lice da se podsjetim koliko sam zadovoljnija sobom bez toga, nosila sam rukavice, imala gelirane nokte (ali sam i s njima uspijevala napravit sranje), obećavat sama sebi da ću prestat... I desi se da neko vrijeme pustim sve na miru, rane mi zarastu, no opet me nešto pukne i nastavim po starom. Ne znam više što bih napravila.

Hvala svima koji su pročitali ovo, dugačko je, ali nikad nisam imala priliku upoznat nekog s takvim problemom(nisam znala ni da postoji) pa sam se osjećala kao da me nitko ne razumije. Niti mi je drago, niti me tješi što ima još ljudi s takvim problemom jer ga ne bih poželjela ni neprijatelju, ali je lijepo znat da te netko ipak razumije.

Držite se!

[jakova]

theNeo kaže:

...Pokušala sam se liječit svakako. S obzirom na to da mi velika većina doktora nije nikako pomogla, a bilo je i nekih koji su mi odmogli, nekako sam se pomirila s tim da sam prepuštena sama sebi...

Draga, u svemu te razumijem...a napose u ovom citiranom...
O svemu o čem si ti pisala, pisali su i mnogi...
Ali, ove tvoje rečenice koje sam izdvojila....
O njima rijetki govore...ja sam dušu ispustila tražeći pomoć...rijetko ju nalazeći, a da ne spominjem one koji su mi isto kao i tebi još i naštetili...
Gadno je kad imaš problem, nerješiv...odnosno u datom momentu ili u dugom vremenskom razdoblju nemaš adekvatno rješenje za njega (i time on u našim glavama postaje nerješiv) ...mučiš se, patiš, tražiš pomoć...toliko se još i duševno, i tjelesno iscrpljuješ oko svega toga, da ti je samo još gore....i ne znam, onda jednog dana odustaneš....pustiš sve nek' se vrti...ionako si sam ionako ti ništa ne pomažu tvoji pokušaji...i velim, crknut, umoran od svega pustiš, odustaneš...
Tako sam ja...i kad sam digla ruke od same sebe...i odmorila se i od te bjesomučne trke i potrage da se riješim problema, da mi netko pomogne, da si ja pomognem....onda su se stvari same po sebi počele smirivat i okretat na bolje...i nakon toga, metoda koju sam izabrala i kojom sam krenula...tek tada i tako je bila djelotvorna...
Ja vam ne mogu riječima iskazat i opisat koliko sam ja nebrojeno puta u svojih ovisničkih 15 godina pokušala prestat...pa u prosjeku jednom tjedno...pa si vi to izračunajte, pomnožite...koliko je to strahovito puno puta u 15 godina...a svaki pokušaj je ponovno iziskivao iznova i iznova toliko puno trošenja mog truda, zalaganja i energije...padneš, ustaneš, padneš, ustaneš....
Znam, da su padovi i ustajanja, tj. njihovo cikličko smjenjivanje u životu normalni...ali u ovim našim bitkama i problemima su ipak too much...velim, svaki tjedan up and down, up and down, up and down...to da ništa drugo ne radiš, umori te, a kamoli sve druge životne stvari koje nastojiš pomirit sa tim jednim bolnim, nashvatljivim i frustrirajućim dijelom svog života....
Kako sada to sve tumačim...nisam bila zrela, spremna za prestati...nisam našla pravu pomoć...sve su to bili samo pokušaji u kojima sam se samo ekstremno potrošila...previše sam se koncentrirala na samo prestajanje i izbijanje prišteva, a premalo na uzrok...to je to što si navela...emotivno stanje koje nas dovodi u tu fazu gubitka racionalnosti....kako se osjećam prije toga i zašto se tako osjećam, što je uzrokovalo uzrok...
Uzrok ovisničkog tiskanja je hura bura emocija po našem tijelu neposredno prije toga...ili čak cijeli dan....ili dane prije...uglavnom, zbrkamo se iznutra...i onda ne znamo kud bi, šta bi s tim...i tišći se...do bjesnila...kako istiskujemo prišteve...tako pomalo izlazi i taj emocionalni kaos iz nas...i onda kad opet zavlada racionalnost i pogled u zrcala, pa naravno da nam je žao što smo to učinili...al' gotovo, šteta je već počinjena...
Ne znam, možda je i problem u tome što nam se koža i relativno brzo obnavlja...pa do idućeg puta...ko' više misli?!
Da...ja sam išla tom stazom da dešifriram emocije prije toga, pa onda postupke, susrete, zbivanja i stanja koja su me uopće dovela do tog i takvog, za mene kobnog i vrlo rizičnog osjećajnog stanja...
I tak', radila sam na svojoj glavi...to mi je onda postao prioritet...posvješćivanje, stalno posvješćivanje, svijest i razum...oni definitivno jedini mogu prekinuti taj bolosni niz, tu bujicu emocija kojima ne vladamo...oke, kod nekog su to pozitivne emocije, kod nekog negativne, a kod nekog miks jednih i drugih...ima nas svakakvih....i ovo što sam ja tu sada pisala, ne daj Bože da ikom namećem...bez obzira što sam pisala u množini...govorila sam o sebi i meni sličnima...jer znam, da će se mnogi u ovome prepoznati....
A toliko sam već toga na ovoj temi, prethodničkoj i trihilomaniji isčitala...čak i poznajem jednu osobu u živo s oba problema prejadno izgleda (kad je sva isčapana), srami se same sebe (inače ne, već baš dok je na licu to sve još svježe i vidljivo), i btw, takva sam i ja bila nekad...i vidim, da nas ipak u globalu muče iste stvari...istog dubokog, dubokog uzroka...
...
TAko da, bez uvrede onima koji imaju ovaj poremećaj u blažoj verziji ili se kopaju, čupkaju, i sve već slično navedeno, iz nekog drugog razloga...

I p.s., kad sam skontala koji ljudi i situacije me dovode u stanje emocionalne nestabilnost, otkantala sam i te ljude i prestala odlaziti na te događaje...a ako to nije bilo moguće, jer nije uvijek...radila sam na sebi da promijenim gledište i shvaćanje o tome svemu, da bude drugačije nego što je bilo...i s puno rada, muke, zapažanja, dizanja i padanja, svjesnog mijenjanja samoga sebe...s vremenom sam uspjela.
Nije nastalo preko noći, pa neće ni nestat.
Toga bi uvijek svaki odvikavatelj trebao biti svjestan.
Poradi sebe...jer duša brzo zaboravi...pa u umornom tijelu očekuje brze rezultate...no u ovim našim slučajevima...jedino istiskivanje ide brzo, sve ostalo je...i sami znate...

Da, i još nešto...ova curka koju sam spominjala...u problemu je bila duže nego ja...tj. ranije je počela...tako da...dok sam ja još davnih dana imala normalan život, dobar mehanizam nošenja sa stresom, prošlosti, problemima, lijep ten, čistu kožu....ja sam nju znala sretat i nije mi bilo jasno kakvo joj je to lice?!? 3 kile pudera na plus 60, uvijek 3 kile pudera koje se na danjem svjetlu itekako vide i ističu, ma sve se vidi...i da imaš puder, i da ga imaš previše, i da ti je koža upaljena ispod ili u krastama, ili u prištevima, kojem već stadiju....na danjem svjetlu, vanka se sve vidi!!
Noć, zatvorene prostorije, prigušena svjetla ili normalna...ta pokrivala pale...al' velim dan...ne da se to sakrit!
Obrve...su joj nekad bile počupane na tanku liniju, a nekad iscrtane....
Tada, prije 15, 16, 17, godina...ja uopće nisam znala ni što je potreba za maničnim istiskivanjem prišteva, a kamoli išta o dermatilomaniji i trihilomaniji...?!?!
Znam da je cura izbjegavala svaki susret s ljudima i vidjelo se da "nešto", čitaj nekog! skriva...samu sebe
Ja nisam imala pojma što joj je i zašto se tako ponaša, nismo bile neke prijateljice, već samo bok, bok u prolazu...tako da se nešto njome nisam ni zamarala...vidiš, prođe ti glavom, drži te još par minuta, dok ne prođe čuđenje od susreta...i gotovo, više ne misliš o tom...
Srele smo se prije možda nekih 7, 8 godina i postale prijateljice...e, tada sam znala što joj je u glavi i zašto se tako manifestira...
Iako je puno piričala o svojoj duši, životu i onome što ju veseli, ili frustrira...o svome licu, nikada nije govorila, nikada...
Budući sam i ja tada izgledala isto kao i onajad i bijeda na nogama iliti, putujuća rana...! s tim da ja nisam više stavljala puder, da zakamufliram...bila u fazi, j.mi se!...ta žena, nikada, ali ama baš nikada nije govorila o svoja dva velika traumatizirajuća problema, koja su na očigled vrištala na van!
Oke, bolilo ju je, pa onda bježiš!
Ali, bolilo je i mene...no, ja sam ipak pokušavala prodrijeti do nje...ne bi li na taj način zapravo prodrla do sebe...a i u dvoje je uvijek lakše rješavati problem...
No, ništa od toga...ženska je pobjegla glavom bez obzira...više se ne vidimo, ne čujemo...
Ja sam se riješila svog problema, a za nju...ne znam, nemam pojma.
Bila je to jedna jedina osoba koju sam u životu osobno poznavala i vidjela da pati od ta dva problema...i žao mi je danas, što smo se razišle, a mogle smo si pomoći...no, tako je to...nismo svi u isto vrijeme, na istim valnim dužinama...svatko ima neko svoje vrijeme...vrijeme za upast u problem, vrijeme za bit u njemu i vrijeme za izvući se.
A i ljude, koji će mu dobro doći u tome svemu, ali nažalost i loše.
Ljudi, drš'te se!

[theNeo]

Od dana kad sam napisala taj post do jučer navečer nisam pipnula ni jedan prištić ni ranu, ništa. I bila sam full ponosna na sebe i zadovoljna. Ali eto, baš sam morala dobit pa mi je skočilo par prištića koje sam uspješno izbjegavala dok nisam jučer legla u krevet... uhvatila ogledalo, upalila lampicu i deri... Išla sam spavat iza 4, i to jedva.
Pa ne mogu shvatit u čemu je bio problem, nisam imala razloga osjećat se nešto posebno loše ovih dana, zašto sam se noćas opet morala uništit? Oću li se ikad riješit tog sranja...

Draga jakova, tvoj primjer mi daje nadu! Drago mi je da si se riješila toga i divim ti se! Hvala ti što nam pomažeš svojim savjetima i lijepim riječima

[jakova]

Draga moja, ma nije to ništa šta ja činim za vas...a šta mogu, šta je meni itko mogao...ja samo znam da sam čitala ko' luda, o tom problemu, o iskustvima drugih, sve i sva...isprintala si brdo toga...i ostavila u sobi...i kad mi je znala doći kriza, u procesu odvikavanja...uzela bih i čitala to...čitala, čitala, čitala, plakala u nemoći...nastojala što više tih informacija posvijestiti...i prošli bi...trenuci kriza bi prošli...
Javim se tu i tamo...tako bih silno htjela da se bar netko?! odvikne i javi nam...svako ohrabrenje nekog tko je bio Dolje, a više NIJE, zlata vrijedi!
I onda isto gledam, čitam te trihilomance...mislim si, viš' kak' se oni trude...mislim dobro, možda nekad i previše...al' kaj ja znam...pisanje opušta, relaksira, barem mene...i ako smo već u istoj gabuli, i ako je već to neko sranje koje se praktički pa ni s kim ne može podijelit....ha onda je ovaj forum i ova tema, slične i iskustva...to je onda blago.
Pišem...jer su meni jako pomogli oni koji su pisali prije mene...pišem jer osjećam obvezu ohrabrit nekog, potaknut, utješit...baš kao što su to jednom davno na srodnoj temi meni ljudi davali i pružali....
Želim da se bar još jedan odvikne, pa još jedan, pa još...i tako...jedan po jedan...i izlazit će ljudi iz svoje tame...
Ali isto tako, želim reći ljudima...oke, ak' si u tom problemu sto godina, oke ako ti je cijeli život poremećen stog, OK! Briga te, postavi si stvari u glavi da si i to ti i da ljudi i s tim žive, pa i s gorim! Oslobodi se samoga sebe, i tog nekog sputavajućeg straha i srama, nemoći! Oke, možda si sad pojam nemoći! No ne posustaj sam pred sobom, budi strpljiv i čekaj, svoje bolje dane, pa makar do tada stalno bio istiskan!
Presinga, presinga...bi bilo dobro da se riješite dragi moji ljudi...taj presing u nama, nametnut izvana ili iznutra, od nas samih...poprilično sve to kvari...
I šta ja znam...ja sam se oslobodila svega, svega tog što me brutalno sputavalo i izazivalo te neke neshvatljive psihoze u meni...oslobodila sam se tek onda kad sam prihvatila da ću možda s prištevima biti do kraja života i istiskana...a šta, kad se boriš s jačim...šta drugo možeš očekivat i uopće mislit...
Stalno se borim, borim, borim i nikak...reko, možda bih se trebala prestat borit...pustit te prišteve takve kakvi jesu, pozabavit se svojom psihom i tu počet tragat za nekim rješenjima...a ovo, nek' niče...briga me, iako je ružno, još uvijek je ljepše nego kad se izrovarim!!
I tak' velim...te stvari se spontano događaju...i nažalost, nema univerzalnog recepta...treba pustit i opustit, mentalno otpustit kočnice.
Ako se ne zna kako, a najčešće se ne zna...onda na tome treba prvo radit, i pronalazit načine i metode da se to nauči, usvoji.
I draga theNeo, znam šta znači uspjet, par dana, tjedan...
Znam šta znači tiskat i kad si relativno oke, navika je gadna stvar...
Ali, probaj se oslobodit brojeva, dana, mjeseci i kalendara...to te s jedne strane silno veseli kad se tih dana nakupi, a onda te s druge strane silno ražalosti kad padneš...
Probaj svaki dan gledat kao novi, najnoviji, u kojem po buđenju stvari započinješ iz početka, a po spavanju ih završavaš. I tako jedan dan odluči prestat, nači neku metodu, pokušaj joj vjerovat, sebi...i idi dan po dan. Trudi se svaki dan izdržati, kao da je prvi i posljednji.
Kad se tih dana nakupi. Osvrni se unazad i budi sretna...te probaj ostat dosljedna.
Ja velim, osobno znam da su me na kraju krajeva još i ti dani, kalendari, križanja i čekanja, doslovno čekanja da prođe izvjesno vrijeme u kojem ja moram izdržati...sve mi je to stvaralo dodatni pritisak, a on potencijalnu opasnost da se istišćem, ogulim kraste, očistim još ovo i ono, riješim ono što se zagnojilo i tome nije bilo kraja?!!?
Evo...ispisah tebi i svima ostalima danas svašta...nadam se, nadam...da sam barem nekom pomogla...a i ako nisam. Nema veze, život ide dalje i moramo ga živjeti, takvog kakav on jest, nekad imamo izbora, nekad nemamo, to se treba razlučivat.
Neće me sad biti neko vrijeme...a kad se ponovno vratim...čitam vas i pratim

[theNeo]

Hvala ti puno! Meni si pomogla definitivno.
Čujemo se!

[jakova]

Eto me opet, ali samo na kratko....sjetih se nečeg! A možda bi moglo nekom pomoći!
Prije nego se ja riješih tog poremećaja, bolesti, ovisnosti, čega već čitah i raspitivah se o hipnozi...i bila sam na rubu da odem...i da se nisam tada oslobodila, ozdravila i prestala tiskati...otišla bih. Isprobala još i to. A ako ni to ne bi pomoglo, onda bih vrlo vjerojatno opet nešto novo smislila...uglavnom, ne odustajat od samoga sebe
Možeš se umorit i od samoga sebe, i od tiskanja i od bezuspješnog odvikavanja, jer to je na kraju neminovno ako si godinama u problemu i želiš, pokušavaš prestati...ja se bezbroj puta i umorila, i odmorila...al' onda se malo isključiš od tog sveg...jedno vrijeme ništa ne poduzimaš, da se isprazniš...a onda kad ponovno osjetiš potrebu...kreneš dalje, za nekom novom ili možda starom metodom...!
Hipnoza. Tko voli, nek' izvoli.
Ja evo nisam probala, pa vam ne mogu reći. A ako netko je, slobodno, svako iskustvo ljudima u problemu je dobro došlo!
theNeo hvala ti!
I čuvaj mi se...sveg lošegsvih loših...a ponajviše same sebe
I očekujem te opet ovdje, jednoga dana...i zamisli, uopće, ali uopće nije važno kada i kakav će taj dan biti...hoćeš li biti u procesu odvikavanja, ili u nekom od svojih padova ili ushita...hoćeš li se odviknuti ili nećeš...bitno je da si mi kolko tolko oke i da se okružiš nekim dobrim i dragim ljudima...koji će biti tu za tebe, kada ti bude trebalo.

[theNeo]

Da da, ja sam već odlučila da ću ako stvarno ne uspijem sama to riješit, otić na hipnozu. To mi je i prije padalo na pamet, samo nikad nisam pokušala.

[jakova]

Bravo theNeo!
Opet malo svratih jer se sjetih da ima još nešto bitno...što uvijek zaboravim reć'...a budući sam ja ovdje jedina kompetentna?!?!?
Jedina kompetentna u smislu da se javljam, da sam prestala, u potpunost i to sam već godinama, kak' bi u žargonu rekli, clean
Dakle dragi moji...kad se jednog dana smirite, naučite dobro i ispravno nositi sami sa sobom, tj. sa svojim emocijama...dogodit će se to, da više nećete imati potrebe stati pred ogledalo i uništiti se, ili to činiti već napamet, rukama i prstićima, i bez ogledala...vaše nutarnje biće na druge načine, zdravije će rješavati tzv.nakupljeni stres...ali, ostati će jedan drugi problem...o kojem je prije par godina na temi trihilomanija pisala čupkalica...a to je, poremećaj kontrole impulsa...
Odlutat ćete mislima i iako vas ništa neće tištit, rukama ćete tražiti nepravilnosti vaše kože...ee da, ostat će vam taj poremećaj, taj impuls...i kako se toga riješit...posviješćivanjem...
Kad se uhvatite, tj. sami sebe ulovite u nekom prekršaju, nazovimo to tako...da...to je ona faza borbe s lošom navikom...treba taj poremećeni impuls sada popraviti...ta dobra i draga čupkalica, puno je pisala o tome, i uspjela.
Uspjela je samu sebe iskontrolirati...pa evo, kog zanima...nek' čita njene postove, iako su stari...vrlo su poticajni, i što je još važnije, Istiniti.
Ja prošla, pa znam.
I kad se riješite i navike...onda vam još uvijek ostaju prištevi i oštećena koža.......eeeee, tome će možda i najduže trebati da se popravi...iako ni prve dvije faze neće biti kratke i lake....
Ko' se za ozbiljno želi ovog ostavit, za svagda, i tome stvarno pristupiti ozbiljno i temeljito, od uzroka do posljedice...e taj mora biti spreman na veliku žrtvu i debele živce, tj. puno, puno strpljenja i tolerancije samog prema sobom...
Dakle, treća faza...ostali prištevi, rade se prištevi...u početku puno...a s vremenom (pod time čitajte mjesece) sve manje i manje...e, to je još isto jedan veliki izazov i test za žifčeke...
Bez obzira koliko ti je teško što se taj shit stvara na koži, ponekad boli, svrbi, pecka, jednostavno iritira te samo tako!!
E to se opet treba izdržati i pustiti vremenu...jer druge nema...samom sebi treba govoriti...ako sam sve do sada izdržao i uspio...ovo je zadnja faza i korak koji me dijeli do generalnog uspjeha...ovo će proći...kad mozak skuži, da moja psiha više ne žeđa za istiskivanjem prišteva u vidu smirenja ili autodestrukcije, prestat će ih radit i slat na kožu...govoriš svome mozgu, prestani s tim, ne treba mi to više...i iz mjeseca u mjesec slika se mijenja...ne biste vjerovali, ali je tako...i kad prođe pola godine...i kad prođe godinu dana....definitivno se možete smatrati izliječenima.
I daleko boljim ljudima, od onih kakvi ste bili prije drermatilomanije i za vrijeme nje...
Puno ćete naučiti o sebi, o drugima, a to mukom stečeno i vrijedno znanje poslužit će vam kasnije u svom segmentima života....
Shvatila sam nešto...kad nas život poučava, to čini vrlo strpljivo....čeka da shvatimo, šta radimo krivo i gdje griješimo, i kad to sami sebi priznamo i odlučimo promijeniti stvari...tek tada smo spremni i na neki način postepeno započinjemo izlaziti iz našeg, naših problema...
Jer, rijetko tko od nas ima samo jedan...splet je to, svega i svačega, ribarskoj mreži nalik...raspetljat se treba...a za to treba i znanja, i vremena, i rada, pa i metoda uspješnih i neuspješnih pokušaja...
Ugl., dok god ne shvatimo ključ, bit problema...nema nam vanka!
I to je nešto što se može primjeniti ne samo na dermatilomaniju, već i na milijun drugih više ili manje sličnih tamnica uma u koje se sami smještamo ili nam još drugi kumuju u tomu....
I onda...kad se prištevi prestanu raditi...već budu ko' i kod svih drugih ljudi, povremena i spontana, minimalna pojava na koži...e onda vam ostaju ožiljci...
Flekice izblijede, barem one crvene...
Njima je u pravilu mjesec dana dosta...
Ožiljci, su zadnji!
Ja ih nemam puno, nisu jako uočljivi, a po svome izgledu su plitki, pa se s njima ni ne zamaram...uglavnom ih ne primjećujem, jer nisu nešto prvo što ćete primjetiti na mome licu...
Vidim ih jedino kad se full blizu zapiljim, ili si uperim neku lampu u lice, pa nastaje onaj kontrast svjetla i sjene...
Ali kažem, prije ćete uočiti neke lijepe i pozitivne strane moje face, lijepe oči, pravilne crte lica i čistu, zdravu kožu...
Tak' da...fokusirajte se na ono pozitivno! Svi to imamo! Netko više, netko manje, ali IMAMO!
Ako vam je teško čekat da prištevi prođu u tih pola godine do godinu dana, idite dermatologu, sada ste spremni za njega i rad na svom licu, uz strčnu pomoć, brže će ići, a i netko će vas pratiti i bodriti, što je isto bitna stvar, podrška! Tko ju ima i nađe, sretan je čovjek! Sretan u životu! Uopće, a kamoli ne tu i u problemima sličnim
Umjesto dermatologa, možete izabrati i neku alternativnu granu medicine koja bi pomogla u liječenje vaših malih, žilavih gnojnih nakupina...možda, travar (fitoterapeut), netko drugi, ne znam ne kužim se, al' vjerujem da ih sigurno ima...
Ožiljci, nije važno kakvi su, ako vam smetaju, tragajte za metodama koje će vam pomoći da ih uklonite ili smanjite, kako je već moguće...

Uzmite si za cilj...od sada pa nadalje, jedan vrlo važan dio mog života će bit odvikavanje ili liječenje dermatilomanije...posvećujte mu bitan dio svoje svakodnevne rutine, prolazit će dani, tjedni, mjeseci...prvi su najgori, jer se rezultati slabo vide...ali ako ustrajete, stići ćete u Obećanu zemlju, vjerujte mi!
Svi stignu...koji hodaju s vjerom...vjera ih naprosto nosi i kada noge zakažu...a toga će bit, oha haj!
Koliko sam skužila...rijetko ko od vas nije nikada pokušao prestati...pa zapravo, iako tiskanje prednjači u ručnom radu odmah za njim sustižu ga pokušaji prestanka...i svi ste vi uspjeli, jedan dan, jedan tjedan...a rijetki i jedan mjesec ili par mjeseci...
Ali iskreno, dok ne odvalite put od početka do kraja, ne znate!
Mislite da znate, ali ne znate!
Nažalost.
To vam ionako vrijeme potvrdi...jer vas uvijek i redovno nazad vrati na staro...
I onda ispočetka....
mmmda
Dakle, bez obzira koliko bili sretni jer ste neko kraće vrijeme uspjeli...nemojte se veseliti...jer dok čamcem ne pređete preko, od jedne obale do druge, sigurni niste...iako je čamac možda siguran...uvijek može doći neko nevrijeme i potopiti vas...a ponekad je dostatan i samo jedan veći val....
Tako da, budite pnosni na svoje prve dane, tjedne i mjesece...ali iskreno, oni vam ništa ne znače,,,dug je put još do druge obale....
A kako ćete zbnati da ste stigli....kad osjetite čvrsto tlo pod nogama...Zemlju!
U koju se ne propada, kao u vodu, ne tone se...ili pliva, ako se to znade...
Vaš čamac je vaša vjera, vaša vesla su vaši pokušaji...oružje vam je dano, i borite se!
Za sebe to radite...a s vama će radost dijeliti i oni koji vas vole...oni koji se voze s vama, da niste sami, i možda vas drže za ruku, kad vam to treba....a na drugoj obali vas čekaju svi....od prijatelja dobronamjernika (tu se negdje ja ubrajam) do onih s kojima živite, dijelite, radite....pa čak i vaši neprijatelji...i oni će vidjeti vašu pobjedu nad samim sobom....
A rekla bih da je nama ljudima još to možda i nafascinantnije na drugome...vrijedno divljenja i adoracije...da ne kažem uzrokom mnogog jala i srdžbe u ljudskim srcima, ograničenih horizonata, duša koje same sebe sputavaju i još nisu pronašle vlastiti značaj i vrijednost...pa im onda oni koji se trude i uspijevaju smetaju...
Nebitno. Tema za neke druge postove.
Htjedoh bar jednu dušu potaknuti na ostavljanje D.manije, htjedoh vam reći da vi to možete, da ste vi ipak jači...možda ne sada, ali u jednom trenutku ćete biti...PREPOZNAJTE GA! I ugrabite!
Htjedoh vam reći da su vaši mali uspjesi bitni, ali da se ne zanosite, oni su samo prvo odmorište na dugom, hladnom i dalekom putu.
Želim da ste svega toga svjesni, jer u teškim trenucima, to će vam jedino pomoći...svjesnost i stalno osviješćivanje! Samoga sebe, problema, ljudi, situacija, moći i nemoći, te proteka vremena...
Tada ćete vi biti šefovi situacija, racio, a ne vaše zbunjeno i već izmučeno srdašce... Koje je dobar sluga, a LOŠ GOSPODAR!
Jese sjećate onog iz karike...drski dančin pogled i hladno izgovorena rečenica, prekinimo loš niz!
Pa hajde, prekinimo ga!
Ja jesam!
Može se!
Tko je dovoljno hrabar da se drzne?!
Hajmo ekipica...ja vam neću tu biti vječno da vas slušam, čitam i bodrim...već sam se pomalo umorila od tog
Ne znam ni da li ću ikada više i napisati ovako dugačak post, bar na ovoj temi jer sve sam vam rekla, i više od tog!
Sad je sve na vama...sve!
Jednom me je naša draga Dermatilomanija, ne bolest, već forumašica zamolila da pričam o tom....nije mi se dalo, jer...da znate, brutalno iscrpljuje...jer, kako nešto što je trajalo godinu dana staviti u neki kratki post?!?!?
Pogotovo još meni spisateljici
Ne mogu umjesto vas prestati...ali vam mogu savjetovati kako da to napravite, pogotovo jer je moje iskustvo provjereno i mogu vam savjetovati da se držite zajedno...imate ovaj forum, ovu temu...blago nad blazima!
Koristite to!
Pišite, pričajte, dijelite iskustva, priznajte poraze i podvige, budite tu jedni za druge, i probajte si osmislit neku metodu, pa da se zajedno ostavite...odvikavate.
Velim, čupkalica je o tome na srodnoj temi pisala i curka je uspjela, ja sam isto na srodnoj temi pisala i ja sam uspjela...
Javljajte se svaki dan ili svaki tjedan, nekako si nešto ukomponirajte u život, nađite nekog drugara istomišljenika i...ja vjerujem da ćete uspjeti.

I p.s., sorry na greškama, gramar, pravopis....sigurno ih ima, a meni se sada ne provjerava i ne ispravlja ta postčina!!
Grlim vas...i očekujem još puno dobra od vas*

[Samazza]

jakova

svaka cast na svemu napisanom, a prvo, na izdvojenom vremenu (i izdvojenim zivcima) da nas uputis na Pravi put

Svaka sedmica nova bitka? Oooo da, itekako mi je to poznato. Iako sam u tome, upola manje godina, nego sto si ti bila, sve napisano mi je itekako poznato.
"Prestanje" obicno krece svakog ponedjeljka, zar ne?
Evo, ponedjeljak je, zapocela sam ono: e od danas cu prestati, od danas idem ka samoizlijecenju!
Jedan dio mene je optimistican i govori mi: Uspjet ces! A drugi: bice opet ista prica sljedeceg ponedjeljka
Sto se tice hipnoze, o tome odavno razmisljam i bas sam zagrijana za to.
Hipnozom prodiremo do podsvijesti i tamo gdje se nalazi uzrok problema. U mislima mi je scena gdje ljekar, koji vrsi hipnozu, govori mojoj podsvijesti da mi se gadi ista istisnuti na kozi, pretrazivati ju, kidati/unistavati! I onda, probudim se i fakat, bude mi neobicno i ful gadno da si prstima pretrazujem teren i ista radim. Tj. nece mi ni past na pamet da to radim!
Mastovita sam, a?

Nego, idemo: DAN 1 !!

(kad sam se samostalno i vrlo brzo, uspjela izlijeciti od poremecaja panicnih napada, mogu i ovo srediti! ).

[theNeo]

Sarajka_Mazza, možeš ti to! Samo pokušaj što više utišat onaj dio koji ti govori da će idući ponedjeljak bit ista priča... Vjeruj u sebe, vjeruj da možeš prestat! Negdje sam pročitala baš to - da dok god ne vjeruješ da možeš, nećeš ni uspjet.

Sretno ti bilo i javi kako napreduješ!