Gubitak ljubimca i nabavljanje drugog

[dire Dawn]

moji roditelji su odlučili da nakon flekija više neće imati pse, ali ni ikakve druge ljubimce. naglasili su to još dok je cijeli čopor bio na okupu. oni su tu i kad jednog dana odu - to je to.
fleki je otišao i nitko od nas nije ni pomišljao na novog ljubimca. i onda je došao Božić. i onda se seronja odlučila samoudomit se. nije joj trebalo ni dva tjedna da se preseli u kuću .
vjerujem da bi moji roditelji samo dan prije nego su prvi put nahranili seronju i žorža (koji se do tad nisu pojavljivali kod nas) rekli da nema teorije da imaju ljubimce, makar to bile mačke. i evo nas sad. seronja spava u kući i općenito hara kućom kad god poželi, a žorža još uvijek svi skupa polako učimo da ruke miluju, a ne udaraju i da to što su vrata od kuće zatvorena ne znači da on ne može van kad poželi.

možda moji roditelji nisu bili spremni, ali naše mačke (sad su naše ) su očito osjetile nešto drugačije

[girling]

girling kaže:

Terći nije imala šanse u srazu sa branikom...traume su bile preteške..usnu zadnji san..

prostrane joj zelene livade. Nikada je neću zaboraviti.

..nadam se s proljeća naći joj dostojnu zamjenu.

...i dođe Proljeće...i novi cucak...udomljen.

[stay_on]

Spammerčina kaže:

Nažalost moram podijeliti svoje iskustvo kao i većina članova u ovoj temi.
U srijedu sam otišao na put oko podneva. Cijelim putem sam imao osjećaj da zaboravljam nešto.
Kad sam došao, nisam odmah se stigao javiti majci (usput uvijek pitam što radi Roki i da mi ga da na telefon), nego me majka zove nekih sat vremena tužnim glasom i priopći vijest da je mojeg malog jazavčara od 6 mjeseci pokupio auto.
Nakon nekoliko minuta razgovora, jednostavno nisam htio to prihvatiti, nadajući se u sebi da je neslana šala (što nikad moji roditelji ili itko drugi nebi izveo s nekim tko je član obitelji, a njega smo smatrali članom).
Dvorište i vrt je ograđeno, a u zadnje vrijeme je stalno jedna pudlica dolazila u dvorište i nikako nisam mogao odgonetnuti kuda. Sve sam pretražio i rupe nije bilo, kroz ogradu sam stalno testirao dali se Roki može provući i nikako nije mogao. Majka je bila u kući u tom trenutku i Roki sa njom (pošto smo ga počeli puštati u kuću nedavno i počeo je učiti pravila ponašanja) te ga je pustila par minuta prije van da se izlufće te je otac trebao doći ubrzo kući pa da se igra malo s njim.On je nekako završio na ulici, u tom trenutku su dolazili neki poznanici kod nas i vidjeli da se je par kuća dalje navlačio s nekim većim psom, koji je uspio preći cestu na vrijeme, za razliku od mojeg Rokija. I vidjeli udar luđaka koji se je vozio velikom brzinom i nakon toga samo nastavio dalje.
Prešao mu je preko glave i spasa nije bilo ni malo...
Nakon (teško) prospavane noći sam skužio odakle mi taj osjećaj da zaboravljam nešto, a to je oproštaj od Rokija, nikad neću zaboraviti kad sam odlazio od kuće, zatvorio vrata od ograde, a on me gledao tužnim pogledom sjedeći nasred dvorišta...
Uspio sam se nekako smiriti do sad, iako ne znam kako ću dok se vratim kući, pošto zbog vremenskih neprilika još nisam stigao, a kamoli da bih razmislio o nabavci novog psa.
Kad god vidim psa na ulici, pozovem ga da ga podragam i mislim da je to moj Roki, ne vjerujem da ga jednostavno više nema. Cijelo vrijeme pregledavam njegove slike i videe, nekoliko ih je od srijede ujutro, odmah nakon buđenja i samo mi bude još teže.
Mislim da više nikad neću imati kućnog ljubimca jer gubitak je pretežak i ne znam dali bih mogao podnijeti opet ponovno isto.

I moj se zvao Roki i danas stradao pred kombijem
Najvise mi zao sto je patio par sati..zdrobio mu glavu...
Ne mogu se skockati, stalno vrtim film...zasto zasto??
Bio je zuti labrador, umiljat, velik, brz...
Umrijet ću
Prazna kucica, zdjelica....

[Black_panther]

Izvlačim ovu temu jer imam osjećaj da mi je lakše kada čitam iskustva drugih koji su prošli ono što sada ja prolazim. Uginuo mi je pas prije 5 dana. Bio je sa mnom 9 godina, ali se razbolio na srce i eto... više nije izdržao. Uspjeli smo mu produžiti život godinu i po dana. No, eto, morao je doći kraj. Pa me zanima koliko vam je trebalo da prebolite svog ljubimca? I jeste li uopće? Što vam je bila utjeha? Jeste odmah nabavili novoga ili više niste htjeli? Ja ću nabaviti novoga jer sam skoro cijeli život imala ili psa ili mačku i ta praznina je prevelika da se na nju naviknem. Jednostavno mi fali u svakom momentu.

[AndrejX]

Prvi put tjedan dana, drugi put jos manje i u oba slucaja su bili udaljeni nekoliko drzava. Svaki put je dan kasnije bilo vijecanje da li uopce zelimo novog ljubimca i kako se sve treba slegnuti da bi sat vremena kasnije vec krenuo u potragu.

I mislim kako je to ispravna odluka, ta bol za koju sam mislio kako nece nikad proci je nestala istog trena kad se pojavio novi dlakavi blentavac u kuci.

Moj jedini argument zasto svaki put vise nisam htio novog je sto znam kako ce i to malo stene jednog dana otici ali jos uvijek smatram kako je tih 12-15 godina koliko cemo provesti zajedno vrijedno neminovnog slijeda.

[Boerboel]

Budi sretna na tih 9 prekrasnih god ,meni je moj umro prije 2mj sa samo 3 god i ostavio preveliku prazninu i tugu ,a moj nacin kak da se nosim sa tim je da sam odma nabavio drugog psa jer to je jedini nacin da sam se mogo nosit s tim, i to nimalo neznaci da smo ih manje voljeli il da smo ih odma zaboravili.

[Black_panther]

Slažem se s vama. I ja pomišljam kako više ne bih nijednog psa jer će uginuti i on, ali ljubav koju nam daju i koju mi dajemo njima je ipak bitnija od smrti o kojoj neću niti razmišljati dok ne bude došao taj dan.
Baš imam osjećaj da me ništa ne može razveseliti ni umanjiti tugu nego jedan novi mali štenac. I kao što ste rekli, to ne umanjuje moju ljubav prema uginulom psu. Samo imam osjećaj da bi me jedino štene moglo 'izvući'. A moj pesek će mi zauvijek ostati u srcu. Jer to se voli k'o da ti je dijete.
Ostala mi je neotvorena kutija Vetmedina za srce, od 100 kom. Ako znate da nekome treba, ja prodajem. Možda se može još nekoga spasiti.

[AndrejX]

I ono o cemu nitko ne voli pricati ali je vjerojatno svatko dozivio - dolazis veterinaru na benigno cijepljenje bez grca da li ce injekcija fursemida djelovati, koliko smo blizu maksimalne doze, gdje nabaviti Vetmedin..... Dugo mi je trebalo da kasalj nakon sto se zagrcne prilikom pijenja vode dozivim kao obican kasalj.

Osobno sam svaki put kad sam donio malo stene s njim u narucju malo porazgovarao tj. imao dirljiv monolog iznad grobica prethodnika te iako bas ne vjerujem u neke stvari imao dojam kako je to neizmjerno koristilo svima, nekakav smiren osjecaj bez ikakve krivnje.

[Black_panther]

Ja sam svojem godinu i po dana svako jutro i večer davala enap, fursemid i vetmedin i to na špricu. Prvo otopim tablete, onda stavim u špricu pa onda njemu u usta. To su bile muke i muke. Jer jedino tako ih je popio. Nije ih htio gutati i uvijek ih je osjetio u hrani i pljuvao. Nije mi bilo drugog načina, a život su mu značile i uspjela sam ga održati na životu još godinu i po nakon postavljanja dijagnoze. Trebam biti sretna i ponosna što smo uspjeli, što smo uspjeli izdvajati za njegove lijekove u ovom vremenu kada ljudi nemaju ni za svoje lijekove pa ni za kruh. Miješaju mi se osjećaji ponosa, sreće i goleme tuge i praznine. A na grobić ni ne odlazim ako ne moram proći onuda. Neka mi je nelagoda.

[AndrejX]

Potpuno ista prica i skoro pa jednak period. Znao sam da nece jos dugo trajati ali me iznendilo sto se dogodilo odjednom usred dobrog perioda.

[Black_panther]

Ma daj? A moj je još uz sve to imao i gastritis pa je i s tim bilo problema. Česta povraćanja, slabost, odbija hranu... pa liječi i to, davaj antibiotike dok se ne smiri. Pa mislim da mu je i to dosta odmoglo jer svaki puta kad se gastritis 'aktivirao', on je je bivao sve mršaviji tako da je većinu vremena bio kost i koža. Tek ljetos se nekako uspio malo udebljati jer je preko ljeta gastritis bio u stanju mirovanja i bilo mu je super i fino je jeo, bio baš normalan i veseo da su se ljudi u šetnji znali poprilično iznenaditi kada sam objasnila da to nije štene (kako su svi pretpostavljali na osnovu njegova mladolika izgleda) već stariji pas s bolesnim srcem.
I sad nedavno ponovno krenulo povraćanje, slabost, odbijanje hrane, ja pomislila evo ga opet gastritis (jer je tako bilo i prošle zime) i nisam se previše brinula, znala sam već kako ide procedura (5-10 dana antibiotika i bude bolje), no međutim, antibiotici nemaju više učinak, on povraća i dalje, a biva sve slabiji da jedva može na noge. A u zadnjih možda mjesec dana je toliko bio dezorijentiran i smušen da nije znao pronaći izlaz na vrata. Ode u krivi smjer, promaši pa udari u štok pa se vrti bespomoćno u krug dok ne pogodi izlaz pa se svega počeo plašiti (što bi rekli, vlastite sjene). Bio je onaj isti pas, ali sa potpuno drugačijim karakterom nego prije. I još mu je vid bio oslabio na blizinu. Nije znao ocijeniti jel mu hranu držim blizu ili ne. Orijentirao se po njuhu. Ali sam mislila, okej, nuspojave od silnih tableta. Čitala sam da enap ima hrpu nuspojava. Međutim, shvatila sam da je nešto ipak drugačije jer povraćanje nije prestajalo, a slabost se samo pogoršavala. Infuzija, injekcije - nisu više pomagale i imao je nisku temperaturu. Ne pretjerano, ali treba bar biti 38, on je imao 35. Nije više mogao na noge ustati, samo je ležao, a ja se nadala da će se izvući ako ga samo dobro utoplim. Da bi najednom, iz čista mira, ispustio 3 jauka, nekoliko puta se zatresao i prestao disati. Meni je to bio šok. Bila sam uz njega, činio mi se miran, spokojan, zadovoljan... kao da će se oporaviti uz još malo infuzije, a on je zapravo odlazio. I mogu reći da je umro brzo i bez bolova (valjda bi jaukao da ga je boljelo?). Sve je bilo gotovo nekako iznenada, preko noći. Do jučer je lajao, išao u šetnju... danas je već bio u krevetu i sutradan otišao.
Kasnije sam shvatila da mu nije bilo pomoći unatoč svemu što smo pokušali. Jednostavno se gasio i hladio. A ja sam mislila da je to samo još jedan nalet gastririsa koji će prebroditi kao i do sada. Znala sam da je srce bolesno i da će uginuti, ali nisam se nadala da će to biti sada. Veću strepnju i strah sam imala kada sam ga zatekla debelog i napuhanog prije godinu i pol, kada je bio pun vode i nije mogao disati. Ali sada... bio je to šok. Kako si i sam rekao, maltene usred dobrog perioda. Nije ništa upućivalo da je kraj blizu. Čak mu se i dlaka bila fino popravila. Sjajna, gusta, dugačka (mješanac shi tzua) i eto. Šok.

[Didi]

Black_panther kaže:

Izvlačim ovu temu jer imam osjećaj da mi je lakše kada čitam iskustva drugih koji su prošli ono što sada ja prolazim. Uginuo mi je pas prije 5 dana. Bio je sa mnom 9 godina, ali se razbolio na srce i eto... više nije izdržao. Uspjeli smo mu produžiti život godinu i po dana. No, eto, morao je doći kraj. Pa me zanima koliko vam je trebalo da prebolite svog ljubimca? I jeste li uopće? Što vam je bila utjeha? Jeste odmah nabavili novoga ili više niste htjeli? Ja ću nabaviti novoga jer sam skoro cijeli život imala ili psa ili mačku i ta praznina je prevelika da se na nju naviknem. Jednostavno mi fali u svakom momentu.

Najprije, žao mi je.

Kako god okreneš, čak i kad su najzdraviji, čak i kad ne nastradaju u nekakvom udesu, žive kraće od nas.

Do sada sam izgubila dvojicu. Jednoga u dobi od pet godina (otprilike, veterinarska procjena kad je udomljen), a drugoga gotovo s 15. Kad je mlađi umro, ostao nam je stariji pa nam je on bio utjeha - mali je došao kad je starijem bilo pet godina. Kada je otišao i stariji, s jedne smo strane bili u situaciji da nam nije bilo moguće uzeti novoga psa, a s druge - bol je bila prevelika da bismo i pomišljali na to. Ne da smo se bojali ponovnog gubitka, jednostavno smo žalili za našim Dickyjem.

Jedno s drugim, sljedeći je pas došao tek nakon dvije-tri godine, a onda smo se samo zapitali kako smo uopće mogli biti tako dugo bez dlakavca.

Ljudi različito reagiraju i različito savjetuju: jedni kažu - uzmi odmah, lakše ćeš preboljeti, drugi pak vele obratno - stalno će te podsjećati, nije to isto. U pravu su i jedni i drugi. Ništa ne treba na silu, nego postupiti onako kako se osjećaš.

Koliko god teško bilo izgubiti njih dvojicu, mislim da sam bila blagoslovljena što nisam morala donijeti odluku o eutanaziji. Obojica su umrla kraj mene - jedan u snu, uz mene u krevetu, a drugi s glavom u mojem krilu.

Što će biti dalje, ne znam niti mogu razmišljati o tome. Nadam se da će se dogoditi što kasnije, a postupit ću onako kako u se u danom trenutku budem osjećala.

[Black_panther]

Hvala, Didi, na suosjećanju.
I ja smatram da su u pravu i jedni i drugi. Ali ja sigurno ne bih mogla izdržati dvije-tri godine do novog udomljenja. Ustvari, mogla bih, ali jednostavno ne želim. U jednom trenu mi se javila i misao - a šta ako tog novog ne budem voljela kao ovog? Ili, kao što je negdje netko rekao - imala bih osjećaj kao da sam iznevjerila svog uginulog psa, uzevši novog. Ali to je pogrešno razmišljanje, znam i sama. Samo što mi se javljaju svakakve misli. Ali onda se sjetim da sam to već prošla. Imala sam psa i prije ovog i opet sam voljela obojicu, svakog na svoj način. Ali znam da želim da bude sličan ovom kojeg sam imala. Znači, nešto u tipu shi tzua i lhasa apso. Oni su mi baš slatki s tim 'bradurinama'.

[AndrejX]

Mi smo imali srece pa je tih godinu i pol proslo uglavnom dobro, losiji periodi su bili kad je navukao previse vode pa smo isli na injekciju.
Otisao je u dobrom periodu, cuo sam cviljenje oko 4:00 (volio je sam spavati na drugom katu) i to je bio poziv u pomoc jer sam ga zatekao u teskoj fazi hroptanja kao da je vec danima pun vode. Jurnuli na hitnu i nekih 500m od Vetpointa je prestao disati. Srecom nisam morao donjeti tu odluku, znam da ga se uz malo srece moglo odrzavati na zivotu jos koji dan ali on bi se prakticki ugusio. S jedne strane mi je bilo tesko sto sam to morao vidjeti, a s druge drago sto nije umro sam bez ikoga u dnevnom boravku.

Kod mene su prva dva bili pekinezeri, a kako su oni kao pasmina nepovratno unisteni tako je prvo trebao biti shih da bi se na kraju odlucio za yorkia. Nekako sam bas svaki put imao srece jer unatoc tom nabrzaka trazenju bas sam svaki put naletio na vrhunski primjerak sto izgledom sto zdravljem. Ali se slazem s Didi, nekima je doista trebala koja godina da se ponovno odluce iako bih gledajuci sa strane rekao samo da su odgadali neminovno.

[nepta]

prošlo je 25 dana od eutanazije mog psića
imao je 13 godina
kašalj, voda u plućima, slabo srce
poplava suza
nadam se da je sada sa svojom mamom
on je bio čistokrvni mješanac ostavljen još slijep u kartonskoj kutiji na sred ceste po noći da ga pregaze auti koji jure
srećom je spašen i on i njegov brat
inače tek oštenjene uzgajivači utapaju u Savi kako su mi rekli radnici čistoće
koji ih vade

nabavit ću opet psića ali samo čistokvnog mješanca-mješanku

[Black_panther]

AndrejX kaže:

Mi smo imali srece pa je tih godinu i pol proslo uglavnom dobro, losiji periodi su bili kad je navukao previse vode pa smo isli na injekciju.
Otisao je u dobrom periodu, cuo sam cviljenje oko 4:00 (volio je sam spavati na drugom katu) i to je bio poziv u pomoc jer sam ga zatekao u teskoj fazi hroptanja kao da je vec danima pun vode. Jurnuli na hitnu i nekih 500m od Vetpointa je prestao disati. Srecom nisam morao donjeti tu odluku, znam da ga se uz malo srece moglo odrzavati na zivotu jos koji dan ali on bi se prakticki ugusio. S jedne strane mi je bilo tesko sto sam to morao vidjeti, a s druge drago sto nije umro sam bez ikoga u dnevnom boravku.

Kod mene su prva dva bili pekinezeri, a kako su oni kao pasmina nepovratno unisteni tako je prvo trebao biti shih da bi se na kraju odlucio za yorkia. Nekako sam bas svaki put imao srece jer unatoc tom nabrzaka trazenju bas sam svaki put naletio na vrhunski primjerak sto izgledom sto zdravljem. Ali se slazem s Didi, nekima je doista trebala koja godina da se ponovno odluce iako bih gledajuci sa strane rekao samo da su odgadali neminovno.

Je li to na slici tvoj yorki? Malo me podsjeća na mog. I ja sam imala pekinezera, a onda ovog drugog isto kupila kao pekinezera, ali dok je rastao, shvatila sam da mu je otac bio neki shih tzu ili lhasa apso. A možda čak i yorki. Svi su mi nekako slični i imaju neku zajedničku crtu.

[Black_panther]

nepta kaže:

prošlo je 25 dana od eutanazije mog psića
imao je 13 godina
kašalj, voda u plućima, slabo srce
poplava suza
nadam se da je sada sa svojom mamom
on je bio čistokrvni mješanac ostavljen još slijep u kartonskoj kutiji na sred ceste po noći da ga pregaze auti koji jure
srećom je spašen i on i njegov brat
inače tek oštenjene uzgajivači utapaju u Savi kako su mi rekli radnici čistoće
koji ih vade

nabavit ću opet psića ali samo čistokvnog mješanca-mješanku

Znam kako ti je... Ali bit će opet radosti i veselja.

[OOOOOOO]

I ja sam to pred 5 i pol god prosla,pisala sam vec o tome,tako mi se tesko ni prisjecat.
isto je bilo srce u pitanju,guranje uz silne lijekove sve do tog dana...
i isto pekinezer,oni su najskloniji oboljenju srca nazalost
nakon 5 god,prije znaci cca pola god sam uzela novog psa,iako nije to to,naravno da ju obozavam,i drzim ko kap vode na dlanu,da me netko krivo ne shvati,ali moj pokojni mi je stalno u glavi budim se s njim,idem leci ne mogu si pomoci.to je bila velika ljubav i mislim da se to vise nece ponovit

[AndrejX]

Black_panther kaže:

Je li to na slici tvoj yorki? Malo me podsjeća na mog. I ja sam imala pekinezera, a onda ovog drugog isto kupila kao pekinezera, ali dok je rastao, shvatila sam da mu je otac bio neki shih tzu ili lhasa apso. A možda čak i yorki. Svi su mi nekako slični i imaju neku zajedničku crtu.

Da, imaju tu zajednicku prgavi crtu samo su yorkici bitno blazeg karaktera i ako je dobro leglo bitno zdraviji - kod njih zna biti jetra problematicna ali se to uoci u mladoj dobi i uglavnom se da sanirati ili odrzavati.

[Black_panther]

Svima nam je teško kad izgubimo najboljeg prijatelja i još kad toliko godina provedemo skupa.
AndrejX, koliko je star yorki? I gdje si ga nabavio, ako nije tajna? I kako si zadovoljan s njim? Karakter, ponašanje, jel im opada dlaka?