Bili smo vojnici...

[Simba-OS]

Na prijedlog nekoliko forumaša, evo, otvaram temu, za koju ne vidim drugog mjesta, nego na Politici.
Radi se o braniteljima. Budući da se o njima raspravlja samo i jedino na Politici, da se njima manipulira u dnevno političke svrhe, na sve moguće načine, ova tema trebala bi biti mjesto gdje će pisati pretežno branitelji, članovi njihovih obitelji, prijatelji, poznanici. Priče o braniteljima, njihovim iskustvima, životnim pričama i sudbinama.
Tako da se barem na taj način forumaši upoznaju sa pravim činjenicama, životnim istinama i sudbinama tih ljudi. Vitezova.
Da svi oni, koji su rat doživjeli i proživjeli putem medija, iz bilo kojeg razloga, doznaju ne samo političke formulacije i demagoške teze, već i one sitnice, onu finu prašinu, u kojoj su ostala zapisana svjedočanstva svakodnevnih i lijepih i ružnih stvari, koje su tim ljudima u ratnim i poratnim godinama bile i jesu svakodnevica.
Čak i kao čisto političko pitanje, branitelji su jedna od najosjetljivijih tema hrvatske stvarnosti i današnjice.

Molim moderatore da stave ovo kao top temu. Također molim cijenjene forumaše da na ovoj temi ne razrađuju diskusije i ostale oblike razmjene mišljenja, uobičajene za Politiku. Ova tema trebala bi biti mjesto na kojemu će branitelji pisati priče i svjedočanstva. Također i mjesto na kojemu će moći istresti svoje muke, probleme i frustracije. Nekima će možda biti lakše ovako u anonimnosti otvoriti dušu, a i svima ostalima biti od koristi da se pobliže "upoznaju" sa ljudima koji su na svojim leđima iznijeli najveći teret stvaranja i obrane ovoga što danas imamo. Ma koliko to bilo malo ili puno, ma koliko je ružnih stvari, ipak je naše i jedino što imamo. A branitelji su ti koji su to omogućili. Ma koliko to nekima bilo priznati. Upoznajmo one o kojima diskutiramo.

Dakle, još jednom molim sve forumaše da se suzdrže od trakavičastih diskusija i ostalih ružnih stvari. Ukoliko bilo tko smatra da nešto sa ovog topic-a treba raspraviti, molim da za to otvori drugu temu.
Hvala.

PS. Budući da sam pokretač teme, započeti ću prvi sa pričama. Za početak, prenijeti ću prvu priču sa druge teme, koja je i dovela do otvaranja ovog topic-a, a zatim dodajem još jednu priču. Prva se dijelom temelji na vlastitom iskustvu, a dijelom je uopćena za većinu branitelja. Druga priča je iz vlastitog iskustva i potpuno istinita. Možda sam pogriješio u nekom detalju, jer davno je bilo. Ali to i nije toliko važno. Također pozivam branitelje na ovom forumu, a i ostale koji znaju slične priče, da ih napišu ovdje. Ako to ne možemo na ovom forumu, ne znam gdje možemo.

[Simba-OS]

ŽIVOT NA FILMSKOJ TRACI

Ok, napokon nešto konkretno. Dakle - da. Pravo na uvoz jednog vozila oslobođeno carine i poreza. Ja bih to usporedio sa subvencijom. Kao što država subvencionira gomilu stvari, kao poticaj. Za tih nekoliko tisuća kuna (ili koliko li je već iznosila carina) ti su ljudi dali najviše što čovjek može dati za svoju zemlju - svoje zdravlje, dio svog života. Nepovratno. Dali su nešto što se zapravo ničim ne može nadoknaditi. Zamisli da si dečko od nekih 18 ili 20 godina. Imaš svoj život, svoje društvo, curu. Završio si školu ili faks i upravo si se zaposlio ili se trebaš zaposliti. I odjednom sve to nestane i ti se nađeš u odori, s puškom u ruci negdje u *izdi materinoj, bogu iza nogu, u nekakvoj šumi, spavaš na zemlji, u mokrom, na smrznutom, pucaju po tebi, ti po drugima. Vrijeme protiče i ovo postaje tvoj život, a ono od prije zaboravljaš. Godine prolaze.
Napokon, nakon nekoliko godina, rat završava, demobilizacija, vraćaš se u civilku. Ali svega onog što si za sobom ostavio više nema. Društvo se razmililo, poženilo, poudalo. Nekadašnja cura se udala i šeće 2-3 kindera, na radnom mjestu na kojem si radio ili trebao raditi danas radi pitaj boga tko. Gdje god da dođeš pitati za posao otpile te, jer kažu - nemaš radno iskustvo koje se traži. Završavaš na burzi, svaki mjesec redovito se javljaš ko poslušno pseto, baba sa pepeljarkama opali ti pečat i popis u knjužicu i vikne: slijedeći! Šetaš gradom, i grad se promijenio. Tvog omiljenog kafića odavno nema, tu je sad nekakav butik. Drugi kafić je još tu, ali vlasnik je neki novi, konobari novi, gosti, koje is nekad redom poznavao, sad su stranci, ne poznaješ nikoga od njih. U diskaćima i klubovima u koje si nekad zalazio danas svira neka deseta vrsta glazbe, gledaš oko sebe i uočavaš da su sve oko tebe klinci. I onda skužiš da više nisi onaj dečko od 18 ili 20 godina, pred kojim je bio čitav život, koji je čekao da ga udahneš punim plućima. Sad si bliže 30-tim, za većinu tih klinaca si matorac. Trkneš do šanka i naručiš hitro mineralnu, jer te uhvatio napad kroničnog gastritisa, kojeg si zaradio tamo negdje. Skrivaš osmjeh, da ti se ne vide zubi, propali i oronuli od konzervirane hrane i nemogućnosti održavanja higijene tamo na bojišnici.
Sutradan se vrijeme promijenilo, kiši. S mukom ustaješ iz kreveta, reuma stisnula. Ili možda išijas. Uspomena na noći provedene u vodi, na mokrom i vlažnom i temperaturama 10 ili 20 ispod ništice.
Zdravlje ti je kao u 60-godišnjaka. Ali ne muči te toliko zdravlje, navikao si. Ono što te muči jest bol u duši. Sam si, nemaš nikog. Želiš si obitelj. Želiš djecu, ženu. Ali ljubav iz mladosti odavno se udala. Mlad više nisi, upucavanje curama teško ide. A nemaš ni volje, nakon svega što si prošao. Niti je tako lako pronaći nekoga tko bi ti odgovarao. Oko tebe su "neki novi klinci", a ti ne poznaješ više nikoga. Život ti je poput filmske vrpce, sa koje je netko jednostavno škarama odsjekao dio. Taj ti dio jako nedostaje, ne možeš pokupiti konce. To je i nemoguće, jer vrijeme ne možeš vratiti.

Ovo ti je samo jedan mali, maleni dio onoga što su branitelji proživjeli i još proživljavaju. A ovakvih priča je na tisuće. Ljudskih sudbina, koje nitko od vas ne razumije. I ne mari. A ti (oprosti na izrazu) kokodačeš o par tisuća kuna, koje je tim ljudima država oprostila za kupnju automobila, kao maleni znak zahvalnosti za svu žrtvu i sve muke koje su proživjeli i proživljavaju.

Svi ostali, ma koliko teško proživjeli rat, ipak imaju kontinuitet u svom životu. Taj kontinuitet životu daje smisao. Jer postoji uzročno posljedična sveza svih događaja u njemu i tu se čovjek može snaći i ipak utjecati na vlastiti život. Branitelji to nemaju. Taj im kontinuitet života, daj djelić, nedostaje kao invalidu noga ili ruka. I dok za invalida postoji proteza kao kaka takav nadomjestak, braniteljima za taj komadić života nadomjestka nema.

I kad još čuju i vide kako se po njima pljuje, omalovažava, govori ovako kako govoriš ti, da to što su učinili nije ništa posebno ni značajno, ostaje im samo da si skrate muke.

Svima ovdje savjetujem neka odu do najbliđe braniteljske udruge, neka provedu neko vrijeme s njima, neka ih slušaju. Tek ćete onda shvatiti u kolikoj ste zabludi. Jer većina vas ovdje raspravlja o braniteljima, a da pojma nema o čemu govori.

[majdo10]

Simba-OS kaže:

ŽIVOT NA FILMSKOJ TRACI

Ok, napokon nešto konkretno. Dakle - da. Pravo na uvoz jednog vozila oslobođeno carine i poreza. Ja bih to usporedio sa subvencijom. Kao što država subvencionira gomilu stvari, kao poticaj. Za tih nekoliko tisuća kuna (ili koliko li je već iznosila carina) ti su ljudi dali najviše što čovjek može dati za svoju zemlju - svoje zdravlje, dio svog života. Nepovratno. Dali su nešto što se zapravo ničim ne može nadoknaditi. Zamisli da si dečko od nekih 18 ili 20 godina. Imaš svoj život, svoje društvo, curu. Završio si školu ili faks i upravo si se zaposlio ili se trebaš zaposliti. I odjednom sve to nestane i ti se nađeš u odori, s puškom u ruci negdje u *izdi materinoj, bogu iza nogu, u nekakvoj šumi, spavaš na zemlji, u mokrom, na smrznutom, pucaju po tebi, ti po drugima. Vrijeme protiče i ovo postaje tvoj život, a ono od prije zaboravljaš. Godine prolaze.
Napokon, nakon nekoliko godina, rat završava, demobilizacija, vraćaš se u civilku. Ali svega onog što si za sobom ostavio više nema. Društvo se razmililo, poženilo, poudalo. Nekadašnja cura se udala i šeće 2-3 kindera, na radnom mjestu na kojem si radio ili trebao raditi danas radi pitaj boga tko. Gdje god da dođeš pitati za posao otpile te, jer kažu - nemaš radno iskustvo koje se traži. Završavaš na burzi, svaki mjesec redovito se javljaš ko poslušno pseto, baba sa pepeljarkama opali ti pečat i popis u knjužicu i vikne: slijedeći! Šetaš gradom, i grad se promijenio. Tvog omiljenog kafića odavno nema, tu je sad nekakav butik. Drugi kafić je još tu, ali vlasnik je neki novi, konobari novi, gosti, koje is nekad redom poznavao, sad su stranci, ne poznaješ nikoga od njih. U diskaćima i klubovima u koje si nekad zalazio danas svira neka deseta vrsta glazbe, gledaš oko sebe i uočavaš da su sve oko tebe klinci. I onda skužiš da više nisi onaj dečko od 18 ili 20 godina, pred kojim je bio čitav život, koji je čekao da ga udahneš punim plućima. Sad si bliže 30-tim, za većinu tih klinaca si matorac. Trkneš do šanka i naručiš hitro mineralnu, jer te uhvatio napad kroničnog gastritisa, kojeg si zaradio tamo negdje. Skrivaš osmjeh, da ti se ne vide zubi, propali i oronuli od konzervirane hrane i nemogućnosti održavanja higijene tamo na bojišnici.
Sutradan se vrijeme promijenilo, kiši. S mukom ustaješ iz kreveta, reuma stisnula. Ili možda išijas. Uspomena na noći provedene u vodi, na mokrom i vlažnom i temperaturama 10 ili 20 ispod ništice.
Zdravlje ti je kao u 60-godišnjaka. Ali ne muči te toliko zdravlje, navikao si. Ono što te muči jest bol u duši. Sam si, nemaš nikog. Želiš si obitelj. Želiš djecu, ženu. Ali ljubav iz mladosti odavno se udala. Mlad više nisi, upucavanje curama teško ide. A nemaš ni volje, nakon svega što si prošao. Niti je tako lako pronaći nekoga tko bi ti odgovarao. Oko tebe su "neki novi klinci", a ti ne poznaješ više nikoga. Život ti je poput filmske vrpce, sa koje je netko jednostavno škarama odsjekao dio. Taj ti dio jako nedostaje, ne možeš pokupiti konce. To je i nemoguće, jer vrijeme ne možeš vratiti.

Ovo ti je samo jedan mali, maleni dio onoga što su branitelji proživjeli i još proživljavaju. A ovakvih priča je na tisuće. Ljudskih sudbina, koje nitko od vas ne razumije. I ne mari. A ti (oprosti na izrazu) kokodačeš o par tisuća kuna, koje je tim ljudima država oprostila za kupnju automobila, kao maleni znak zahvalnosti za svu žrtvu i sve muke koje su proživjeli i proživljavaju.

Svi ostali, ma koliko teško proživjeli rat, ipak imaju kontinuitet u svom životu. Taj kontinuitet životu daje smisao. Jer postoji uzročno posljedična sveza svih događaja u njemu i tu se čovjek može snaći i ipak utjecati na vlastiti život. Branitelji to nemaju. Taj im kontinuitet života, daj djelić, nedostaje kao invalidu noga ili ruka. I dok za invalida postoji proteza kao kaka takav nadomjestak, braniteljima za taj komadić života nadomjestka nema.

I kad još čuju i vide kako se po njima pljuje, omalovažava, govori ovako kako govoriš ti, da to što su učinili nije ništa posebno ni značajno, ostaje im samo da si skrate muke.

Svima ovdje savjetujem neka odu do najbliđe braniteljske udruge, neka provedu neko vrijeme s njima, neka ih slušaju. Tek ćete onda shvatiti u kolikoj ste zabludi. Jer većina vas ovdje raspravlja o braniteljima, a da pojma nema o čemu govori.

pozdrav prjatelju
slučajno sam nabasao na ovaj forum (nezaposlen), čitam tvoj post i vidim se u svakoj tvojoj riječi.
tako si to dobro napisao da su se sječanja vratila u sekundi.
pozdrav svim braniteljima ma gdje god bili.

[Simba-OS]

PRIJATELJI

Bili su prijatelji iz djetinjstva. Dečki iz iste ulice. O prijeratnom periodu njihova prijateljstva ne znam ništa. Ali za ovu priču nije niti bitno.
Jedan od njih dvojice priključio se ZNG-u odmah po početku "balvan revolucije" i agresije na Hrvatsku. Drugi, na nagovor prvog, nešto malo kasnije, ali ne puno kasnije. Uglavnom, obojica imaju status dragovoljca Domovinskog rata. Odnosno, imali bi. Kad bi danas obojica bili živi. No, nisu. O tome ova priča govori.
Moje poznanstvo s njima počinje onog dana kad je ovaj drugi pristupio ZNG-u. Jer je to bio dan i mog pristupanja ZNG-u. Znate kako je to kad se nađete negdje na nekom mjestu, punom vama nepoznatih osoba. U prvo vrijeme se držite onih koji su vam po nečemu najbliži. Meni je najbliži bio taj s kojim sam se isti dan pridružio braniteljima. Prvih dana smo se nas dvojica "friških" držali zajedno, dok nismo upoznali ostale kolege.
Tako sam jednog dana upoznao i onog prvog. Ne želim navoditi prava imena, pa ću, u svrhu priče, prvoga zvati Ivica, a drugog Pero. Dakle, s Perom sam se držao prvih par dana, a nakon toga sam upoznao i Ivicu. Bio je pojava. Za razliku od nas novih, imao je pravu maskirnu odoru i čizme. Na glavi je furao maramu, na rukama rukavice bez prstiju. Bio je snajperist (to stoga jer se i prije rata bravio streljaštvom rekreativno). Imao je mirno oko i sigurnu ruku.
Tek kasnije, kad sam ga bolje upoznao, shvatio sam da je Ivica zapravo duša od čovjeka, prava dobričina. Uvijek spreman pomoći što god i kome god treba.
I tako, slijedećih mjesec dana proteklo je u odlasku na položaje, držeći obranu Osijeka, povratku sa istih, jedan dan odmora, pa opet na položaje. Bili su to lijepi dani, barem što se druženja tiče. Upoznao sam i druge ljude. Sve više manje mladi, dobri dečki. I nadasve hrabri. Ponekad i suludo hrabri.
Jednog dana dobili smo zapovijed za pokret. Kuda? Nismo znali. Spremili smo se, ukrcali u vozila i odvezli se u tada još nepoznatom smjeru. Tajnost je bila velika. Tek kad smo stigli, saznali smo da smo nadomak Vinkovaca. Bio je 10 studeni 1991. 13-tog smo krenuli. Bio je to zadnji pokušaj deblokade Vukovara. U jednom trenutku sasula nas je kiša tenkovskih granata. Pobacali smo se na zemlju kako i gdje je tko stigao. Većina nas je zalegla u kanal pored ceste. Kad se stišala prva gužva, počeli smo se na brzinu pogledavati. Jesmo li svi na broju? Gledam uokolo. Gdje je Pero? Nema ga. Na pola raskrižja rupa u asfaltu. Friška, još se dimi. Oko rupe gomila nečega...i krv. Bože dragi! Peri je granata pala pravo pred noge. Šok!
Dalje sa opisom operacije neću ići. Barem ovaj put. Jer za ovu priču niti to nije više bitno.
Uglavnom, pokupili smo što smo pokupiti mogli. Ono što je od Pere ostalo. Tek smo se drugi dan vratili da potražimo nogu, koju prvi dan nismo našli. Odletjela je nešto dalje.
Ako ste mislili da je ovo bilo šokantno, čekajte. Nastavak i kraj ove priče zapravo je daleko šokantniji. Vraćamo se na početak priče i na prijateljstvo Ivice i sada stradalog Pere. Akcija deblokade Vukovara je, kako znamo, propala. Mi smo se vratili doma. Doma se vratio i Ivica. Sve ove godine pokušavam si zamisliti kako se Ivica tada osjećao. Najbolji prijatelj mu je upravo poginuo. I sad ga je čekao težak zadatak. Daleko teži od skupljanja Perinih ostataka. Trebalo je otići k Perinim roditeljima. Oni još ne znaju. Bože, što će im reći? Kako to uopće reći? Kako roditeljima najboljeg prijatelja reći da im je sin jedinac poginuo...Stoji pred vratima, pozvoni i čeka. Vrata otvara Perina majka. "Ivice, vratili ste se", reče Perina majka uz blagi osmjeh. "A gdje je Pero?" Majka gleda iza vrata, misleći da se Pero šali i skriva iza vrata. Ivica šuti. Lice mu se iskrivilo. Perina se majka uozbiljila. Sluti da nešto nije u redu. Na trenutak se gledaju u oči. "Teta..." uspio je zaustiti Ivica, a zatim je briznuo u plač.

Tek koju godinu kasnije razgovarao sam s Ivicom o tome. Kaže da Perina majka i danas drži njegovu sobu u identičnom stanju u kakvom je bila kad je Pero zadnji put otišao od kuće. Na gramofonu je ploča koju je zadnji put slušao.
Pero je bio pripadnik ZNG-a nešto više od mjesec dana. Uspio je zaraditi jednu plaću. Bile su mu 22 godine.

A Ivica...Ivica je danas u mirovini. Ima status HRVI. Ima nekoliko ranjavanja i pati od PTSP-a. Krivi sebe za Perinu smrt. On ga je nagovorio da se priključi ZNG-u. To nikad nije prebolio. Radi honorarno za jednu firmu tek toliko da se nečime bavi. Plaću prima i ne prima, kako kad. Kad je svojevremeno firma bila u krizi i prijetila su otpuštanja, Ivica je rekao: "Ne! Nemojte meni dati plaću, radit' ću besplatno. Ja mirovinu imam i plaća mi nije neophodna. Bolje nego da nekoga otpustite."

Da, Ivica je hrvatski branitelj, dragovoljac. Teško mu je u životu. Sam je, nema ženu ni djecu, nema obitelj. Zapravo je samo ljuska, sjena od čovjeka. Unutar koje se miješaju emocije, uspomene, samoća i osjećaj krivnje zbog Perine smrti. Ali unatoč svemu, zadržao je u sebi ono zbog čega je 91. i krenuo na taj put bez povratka. Zadržao je ljudskost, skromnost, domoljublje, ljubav i brigu za druge. I dalje je spreman na žrtvu ne bi li drugima pomogao.

[franckvz]

Dok smo mi branili našu Dragu domovinu drugi su krali iza naših leđa a sad se nešto hvale i drže pokupovali su firme za jednu kunu pa toga nema nigdje.Da ti za kunu kupiš firmu pokrali su mirovinski fond u kojem je bilo novca za tri mirovine pokrali su novac u bankama kad su ih uništili pa zatvorili.Zato sada nema ni jedne domače banke sve su prodali strancima a kad su prodavali stranci su im postavili ultimatum mi ćemo otvoriti 20 banaka al vi sve svoje banke morate zatvoriti.Prodali su naše hotele i prodaju dalje sve što im dođe pod ruku naši političari zar smo se za to borili ja nisam jer mislio sam da će nakon svega biti drukčije.Da će onaj mali jadni čovjek imati veću plaću veća prava da će plaće i penzije biti drukčije obračunavane a ne kao nekad u jugi.Mislio sam da se plaće i penzije neće dizati po postotku već prema raspodjeli svakom isto ako ovaj sa većom plaćom dobije 100kn.da tada i onaj jadan mali smrtnik(bjednik)dobije isto toliko tad nebi bilo tako velikih razlika.A ne da ovaj svećom plačom dobije svaki put sve više i udaljuje se od onoga što ima malo i još ga više osiromašuje zar je to pravda.Pa ovako za one na vrhu pišem ovo još čete prodat ono što se da prodat a što dalje mi čemo propast kad uđemo u evropsku uniju jer će nam sve određivat i skojim papirom čemo brisat guzicu.Koliko čemo smijeti proizvesti koje robe od poljoprivrede pa na dalje zbog njih če se pozatvarati i ono malo kafića što je sad u našem vlasništvu tvornice i sve ostalo da ne nabrajam.Zar smo se za to borili prijatelji moji za lopove i nesposobne ljude da nam vode državu svaka čast gospodinu koji je bio danas 20.07.2009g.u emisiji nedeljom u dva rekao je sve istinito.Mislim da se gospodin zove Kljujić a ovi na vlasti samo pune đepove već su im i ovako prepuni pa zato šiju nove da pokupe još i to malo lova što je ostalo.A kad sve pokupe neće ni tu živjeti već će pobjeći a vas mali narode tko jebe izvinite na izrazu al tako vam je to moj narode jer nitko nije do sad odgovarao ni za jednu krađu,a zašto?Zato jer su svi od reda na vlasti umiješani u svaku krađu računajte malo riječka banka dubrovačka banka pa brodogradilište viktor lenac samo od 2001g.-2009g.to jest do sad njima je dano četrdeset milijardi kuna.A gdje su one prijašnje godine pa se pitam spravom kud je taj novac otišao kao i od autocesta itd.da ne nabrajam sve jer i ovo je previše.Mislio sam da neče biti korupcije ni mita a sada tek još vlada veča korupcija i mito i od gorčine bi zaplako i viko u sav glas živio drug Tito.Jer za njegovom vlašču radnik je imao veča prava više je zaradio al nije valjalo samo to da nisi smio svsšta reći i da su komunistima sve davali.I da nisi smio ići u crkvu i da du zatvarali radi svake rjeći itd.kao što je i Tuđman htio stvoriti 100 najbogatijih Hrvata a sad i ispada tako nekako.Jer mi mali ljudi smo smrt i bjeda zar nama ne treba jesti il se obući onako barem prosjački zar mi nismo zavrijedili život nakon svega.Po nama braniteljima pljuju i kažu da imamo velke penzije pa svako je mogao od njih ići u rat tko im je smetao al ljepše je bilo doma uz ženu na miru spavati pojesti i popiti itd.da ne nabrajam.Zašto ne dignete svoj glas protiv političara nama će smanjit penziju od pet do deset posto a sebi samo pet posto pa gdje je tu pravda gdje je solidizacija tu jer oni to neće ni osjetiti.A što je najvažnije svako od njih ima dobre zalihe veče nego medvjed Brundo a nas zavaravaju mažu nam oči šta vi mislite jadnici neće dobit više mineralnu ni kavu u saboru jako duhovito.I koja je to solidalizacija pitam ja vas pa nismo mala djeca ljudi podignite svoj glas za nas obične male ljude jer što nam treba Nato što nam treba Evropa.Oni nas više trebaju nego mi njih jer preko nas ne mogu prolaziti ako im mi ne dozvolimo oni bi nas sami molili da uđemo u tu Evropu a ne da im političari ližu guzice i mole na koljenima da uđemo u tu jebenu Evroropu.Najebali smo branitelji moji jer ni penzije nam neće biti više takve kakve su sad ništa neće biti isto a ni onim malim ljudima sve će nam smanjiti.A našu bol i jad ne razumiju ni ti političari a izgleda ni ti mali ljudi jer da mi imamo i manje penzije zar bi tad ti mali ljudi dobili više nebi jer bi opet politićari i svi ti na vlasti trpali samo u svoje đepove a vas radnike i seljake tko jebe.Tako bi vam to bilo i tako će biti ako svi zajedno ne uzmemo stvar u svoje ruke jer država će bankrotirati uskoro ako ovako nastavi.Da zaboravio sam reći da su prije uvjek vikali i bunili se da nam krade Juga lovu od turizma sada na turizmu puno više imamo zarade nego u Jugi pa gdje je sad ta lova a koliko su pokrale lokalne vlasti kao u mojoj opčini a sve se to dobro zna.Al bagra se drži skupa ko lopovi prodali su naše Generale u Hag al opet samo radi interesa i da saćuvaju svoje guzice i Šuška i Tuđmana što nisu rekli istini al da su i živi opet bi najebali generali.A svoje guzice bi sačuvali po obićaju tako ispada da su oni manji uvijek krivi za sve i za kraj živjeli naši generali i ZA DOM SPREMNI!!!!!!!!!!!!!!!! Još samo da kažem jer sam se upravo sjetio za Zerp daju da love ribu u našem moru Talijani i Slovenci pa vas pitam ja dal bi vi nekom dali da u vašem dvorištu bere voće kad hoće i koliko hoće.Pa šta rade ti naši politićari nek Slovencima dadu i tu zemlju pa neće više biti svađe al onda se ja prvi dižem jer naši prijatelji nisu uzalud poginuli i nek se nikad ne zaboravi!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! !!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

[mayday_bbb]

franckvz kaže:

Dok smo mi branili našu Dragu domovinu drugi su krali iza naših leđa a sad se nešto hvale i drže pokupovali su firme za jednu kunu pa toga nema nigdje.Da ti za kunu kupiš firmu pokrali su mirovinski fond u kojem je bilo novca za tri mirovine pokrali su novac u bankama kad su ih uništili pa zatvorili.Zato sada nema ni jedne domače banke sve su prodali strancima a kad su prodavali stranci su im postavili ultimatum mi ćemo otvoriti 20 banaka al vi sve svoje banke morate zatvoriti.Prodali su naše hotele i prodaju dalje sve što im dođe pod ruku naši političari zar smo se za to borili ja nisam jer mislio sam da će nakon svega biti drukčije.Da će onaj mali jadni čovjek imati veću plaću veća prava da će plaće i penzije biti drukčije obračunavane a ne kao nekad u jugi.Mislio sam da se plaće i penzije neće dizati po postotku već prema raspodjeli svakom isto ako ovaj sa većom plaćom dobije 100kn.da tada i onaj jadan mali smrtnik(bjednik)dobije isto toliko tad nebi bilo tako velikih razlika.A ne da ovaj svećom plačom dobije svaki put sve više i udaljuje se od onoga što ima malo i još ga više osiromašuje zar je to pravda.Pa ovako za one na vrhu pišem ovo još čete prodat ono što se da prodat a što dalje mi čemo propast kad uđemo u evropsku uniju jer će nam sve određivat i skojim papirom čemo brisat guzicu.Koliko čemo smijeti proizvesti koje robe od poljoprivrede pa na dalje zbog njih če se pozatvarati i ono malo kafića što je sad u našem vlasništvu tvornice i sve ostalo da ne nabrajam.Zar smo se za to borili prijatelji moji za lopove i nesposobne ljude da nam vode državu svaka čast gospodinu koji je bio danas 20.07.2009g.u emisiji nedeljom u dva rekao je sve istinito.Mislim da se gospodin zove Kljujić a ovi na vlasti samo pune đepove već su im i ovako prepuni pa zato šiju nove da pokupe još i to malo lova što je ostalo.A kad sve pokupe neće ni tu živjeti već će pobjeći a vas mali narode tko jebe izvinite na izrazu al tako vam je to moj narode jer nitko nije do sad odgovarao ni za jednu krađu,a zašto?Zato jer su svi od reda na vlasti umiješani u svaku krađu računajte malo riječka banka dubrovačka banka pa brodogradilište viktor lenac samo od 2001g.-2009g.to jest do sad njima je dano četrdeset milijardi kuna.A gdje su one prijašnje godine pa se pitam spravom kud je taj novac otišao kao i od autocesta itd.da ne nabrajam sve jer i ovo je previše.Mislio sam da neče biti korupcije ni mita a sada tek još vlada veča korupcija i mito i od gorčine bi zaplako i viko u sav glas živio drug Tito.Jer za njegovom vlašču radnik je imao veča prava više je zaradio al nije valjalo samo to da nisi smio svsšta reći i da su komunistima sve davali.I da nisi smio ići u crkvu i da du zatvarali radi svake rjeći itd.kao što je i Tuđman htio stvoriti 100 najbogatijih Hrvata a sad i ispada tako nekako.Jer mi mali ljudi smo smrt i bjeda zar nama ne treba jesti il se obući onako barem prosjački zar mi nismo zavrijedili život nakon svega.Po nama braniteljima pljuju i kažu da imamo velke penzije pa svako je mogao od njih ići u rat tko im je smetao al ljepše je bilo doma uz ženu na miru spavati pojesti i popiti itd.da ne nabrajam.Zašto ne dignete svoj glas protiv političara nama će smanjit penziju od pet do deset posto a sebi samo pet posto pa gdje je tu pravda gdje je solidizacija tu jer oni to neće ni osjetiti.A što je najvažnije svako od njih ima dobre zalihe veče nego medvjed Brundo a nas zavaravaju mažu nam oči šta vi mislite jadnici neće dobit više mineralnu ni kavu u saboru jako duhovito.I koja je to solidalizacija pitam ja vas pa nismo mala djeca ljudi podignite svoj glas za nas obične male ljude jer što nam treba Nato što nam treba Evropa.Oni nas više trebaju nego mi njih jer preko nas ne mogu prolaziti ako im mi ne dozvolimo oni bi nas sami molili da uđemo u tu Evropu a ne da im političari ližu guzice i mole na koljenima da uđemo u tu jebenu Evroropu.Najebali smo branitelji moji jer ni penzije nam neće biti više takve kakve su sad ništa neće biti isto a ni onim malim ljudima sve će nam smanjiti.A našu bol i jad ne razumiju ni ti političari a izgleda ni ti mali ljudi jer da mi imamo i manje penzije zar bi tad ti mali ljudi dobili više nebi jer bi opet politićari i svi ti na vlasti trpali samo u svoje đepove a vas radnike i seljake tko jebe.Tako bi vam to bilo i tako će biti ako svi zajedno ne uzmemo stvar u svoje ruke jer država će bankrotirati uskoro ako ovako nastavi.Da zaboravio sam reći da su prije uvjek vikali i bunili se da nam krade Juga lovu od turizma sada na turizmu puno više imamo zarade nego u Jugi pa gdje je sad ta lova a koliko su pokrale lokalne vlasti kao u mojoj opčini a sve se to dobro zna.Al bagra se drži skupa ko lopovi prodali su naše Generale u Hag al opet samo radi interesa i da saćuvaju svoje guzice i Šuška i Tuđmana što nisu rekli istini al da su i živi opet bi najebali generali.A svoje guzice bi sačuvali po obićaju tako ispada da su oni manji uvijek krivi za sve i za kraj živjeli naši generali i ZA DOM SPREMNI!!!!!!!!!!!!!!!! Još samo da kažem jer sam se upravo sjetio za Zerp daju da love ribu u našem moru Talijani i Slovenci pa vas pitam ja dal bi vi nekom dali da u vašem dvorištu bere voće kad hoće i koliko hoće.Pa šta rade ti naši politićari nek Slovencima dadu i tu zemlju pa neće više biti svađe al onda se ja prvi dižem jer naši prijatelji nisu uzalud poginuli i nek se nikad ne zaboravi!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! !!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

OK, u većini se slažem sa konstatiranim stanjem, a sad imaš neki konstruktivni prijedlog? Evo ja imam: ako imaš sina ili kćer, ili ako ćeš imati, uči ih istini i ne daj da ih tome uče drugi. To će biti dobri temelji za dalje.
Recimo, pouči ih tko je bio ovaj junak Domovinskog rata.

[ares212]

Pozdrav svim braniteljima , i zahvaljujem vam svima što ste omogućili nam ovaj miran život....moram reć da sam prije nekoliko dana pročitao sve ove stranice i sve vaše priče..jedno 5 sati sam čitao..priče su zanimljive....još više zbog toga što mi je otac bio u ratu te se ovdje spominju mjesta gdje je on bio...(Kašić, 3.gbr)....nažalost on o tomu ništa ne priča....moram reći da su ove priče puno zanimljivije nego suhoparna literatura s brdom podataka koju sam nailazio dok sam tražio po knjižnicama....tako da je ovo jedan velik plus što se tiče obogaćivanja mog znanja o Domovinskom ratu...samo nastavite....

[mayday_bbb]

ares212 kaže:

Pozdrav svim braniteljima , i zahvaljujem vam svima što ste omogućili nam ovaj miran život....moram reć da sam prije nekoliko dana pročitao sve ove stranice i sve vaše priče..jedno 5 sati sam čitao..priče su zanimljive....još više zbog toga što mi je otac bio u ratu te se ovdje spominju mjesta gdje je on bio...(Kašić, 3.gbr)....nažalost on o tomu ništa ne priča....moram reći da su ove priče puno zanimljivije nego suhoparna literatura s brdom podataka koju sam nailazio dok sam tražio po knjižnicama....tako da je ovo jedan velik plus što se tiče obogaćivanja mog znanja o Domovinskom ratu...samo nastavite....

S obzirom na česti odnos držae i raznih službi danas prema braniteljima, možda tvoj tata misli da nikoga ne bi zanimale njegove priče jer mu se čini da danas branitelji i njihove priče (i muke iz ratnih vremena) nikog ne zanimaju?
Pokaži mu jednom ovu temu, nek prelista par stranica, pa možda se nakon toga odluči nešto ispričati.
Pouzdano znam da ima puno ljudi koji čitaju a ništa ne pišu tako da je zainteresiranih zapravo još i više nego što se vidi tu na temi.
A svjedočanstva takvih kao tvoj tata su neprocjenjiva, jer dolaze od samih učesnika, a ne da nam povijest i istinu pišu Haag i ostali.

[Burnaby Joe]

Ja sam poznavao jednog decka iz Osjeka koji je poginuo u ratu, zvao se Petar Ivic. Bio je strasan tip.

[andjelina1]

tako je nemoj čitati kolega...i menije pun .... da se non stop piše protiv nekih stvari, pa pređem preko njih....


simba samo nastavi i nedaj se smetati

provkatora će biti uvijek kojima ovo smeta....i neka im smeta...

bilo bi ljepo kad bi se i drugi pridružili

[crtica]

Simba-OS kaže:
A tko te tjera da ovo čitaš, ako ti smeta? Btw, što se mene tiče, može i podforum, ako se moderatori slože i naprave tako. Mislim da nitko neće imati ništa protiv.

To ti je naš vrli Brankec in dizgajs...pa se nemoj truditi raspravljati...

Inače, za temu

[obelix]

Simba-OS

[go2slep]

Simba-OS kaže:
A tko te tjera da ovo čitaš, ako ti smeta?

tako je, kome se ne čita, neka ne čita

meni je deset puta bolje nego citat od pol stranice iz Telaviveše Cajtunga

Simba

[andjelina1]

slažem se...ovo je ŽIVOT...i proživljeno nešto, a bezvezni mrtvi citati nekih kompleksaša kojima je bitno da se čuje NJIHOVA riječ...su ...kak sam i rekla bezvezni....

simba to ljepo i slikovito opisuje, i osim što me rasplače,vjerujem da će potaknuti one kojima je teško nekome pričati svoje doživljaje, da se ispucaju ovdje i da na taj način lakše podnose bol u duši.

[Pallas]

Molim sve forumase da se drze teme ovog topica. Svi ostali upisi biti ce obrisani.

Hvala!

[Mort]

Simba-OS tvoj post ŽIVOT NA FILMSKOJ TRACI je
Prepoznajem se u njemu.

[Simba-OS]

Mort kaže:
Simba-OS tvoj post ŽIVOT NA FILMSKOJ TRACI je
Prepoznajem se u njemu.

Da, znam. Mislim da se mogu prepoznati svi branitelji, od prvog do zadnjeg. Jer svi su to prošli, svaki na svoj način i s varijacijama na temu. Svima nam se dogodila ista stvar - nedostaje nam komadić života.
Nego, dajte ljudi, napišite neku svoju priču. Neko svoje iskustvo, probleme koje ste imali i ako ste ih prebrodili - kako ste ih prebrodili. Nekome tko to pročita možda pomogne.
Evo i ja ću napisati kako je i što mene izvuklo. Ali malo kasnije. Sad sam rezerviran. Lijep je dan i vodim kćer van. Ona je jedna od stvari koje su me izvukle.

I vi ostali, koji imate nekoga bliskog, da je branitelj. Napišite, ako ne njihova, a onda svoja vlastita iskustva s njima. Ili neka zapažanja. Imena nisu bitna, niti mjesta. Identiteti slobodno neka ostanu skriveni.

[delboy]

Simba-OS kaže:

Da, znam. Mislim da se mogu prepoznati svi branitelji, od prvog do zadnjeg. Jer svi su to prošli, svaki na svoj način i s varijacijama na temu. Svima nam se dogodila ista stvar - nedostaje nam komadić života.
Nego, dajte ljudi, napišite neku svoju priču. Neko svoje iskustvo, probleme koje ste imali i ako ste ih prebrodili - kako ste ih prebrodili. Nekome tko to pročita možda pomogne.
Evo i ja ću napisati kako je i što mene izvuklo. Ali malo kasnije. Sad sam rezerviran. Lijep je dan i vodim kćer van. Ona je jedna od stvari koje su me izvukle.

I vi ostali, koji imate nekoga bliskog, da je branitelj. Napišite, ako ne njihova, a onda svoja vlastita iskustva s njima. Ili neka zapažanja. Imena nisu bitna, niti mjesta. Identiteti slobodno neka ostanu skriveni.

Postat ću i ja jednu svoju priču, koja je doduše fikcija. Ali vjerujem da će se mnogi u njoj prepoznati:

[andjelina1]

meni su ostala dva čovjeka u doživotnom sjećanju...
jednom smo jednom prilokom na nekoj svadbi sjedili negdje vani,na nekim klupama....

u stvari on je sjedio a ja sam izašla van bezveze i pitala jel slobodno...
kako imam običaj gledati kako ljudi žive prepoznala sam neku tugu u njemu i normalno kako je meni svojstveno...pitala ga koji je razlog njegove tuge...

nije mi odmah odgovorio ali nisam dugo čekala na odgovor,...ili je to jednostavno bio trenutak istine,ili je samo čekao neku noname osobu da joj kaže, ili je bio pripit pa je priča tekla...

jebe me rat...veli on...
jebe me sve to u ratu, i sve to poslje rata, i jebe me općenito sve...

sad sam ja nastupila normalno sa svojim pametnim suosjećanjem koje u biti uopće nije imalo podloge i uopće nisam imala pojma o čemu pričam,samo sam znala da mu želim na neki način pomoći...


razljutio se i počeo vikati na mene...da koji ja qurac nemu tu prodajem limunade, i da ja nema pojma o ničemu...

znala sam da je u pravu i znala sam da je potrebno da izbaci taj svoj bjes,jad....
nisam više niš rekla,a on je valjda vidio da ja nisam kriva i valjda prepoznao osobu koja iskreno suosjeća, ili nešt slično ....uglavnom je rekao

ubijao sam djecu...

smrzla sam se i nisam imala pojma jel to neki luđo ili kaj mu je, a i inače imam averziju prema ljudima koji mogu učiniti zlo slabijima od sebe.

ne sjećam se šta sam procjedila,samo mi se čini da sam postavila neko pitanje kako je to mogao...

i onda je počeo...
ti neznaš....nitko od vas ne zna ..ne kuži kako je to vidjeti zaklanu djecu,kako je to vidjeti raščetvorenu trudnicu...(itd)....vi ne kužite da čovjek izgubi svaki pojam sa zdravim razumom i ostaje ti samo u glavi....jebem vam mater...osvetit ću se..i ništa te drugo ne vodi nego ta jebena misao...uništiti...postaješ robot,bezdušno biće....stroj za ubijanje....

šutila sam i došlo mi je da ga zagrlim...ali mi se činilo da on to nebi uopće doživio, i da je bespotrebno...

šutili smo oboje dosta dugo...

misliš li ti da to mene ne jebe....misliš li ti da nemam morala i da me to ne proganja, misliš li ti da mi je drago što je neko zlo tad vladalo samnom....misliš li da je meni lako zaspati sa tim slikama...
i onda počeo vikati....

jel ti jasno da sam to JA učinio,ja sam to učinio,ja koji ne bih nikad mačku udario...ja sam ubijao iz osvete, iz mržnje


šta sam mu mogla na to reći.....
rekla sam da bi svi na njegovom mjestu učinili isto i da se ne trebaosjećati krivim...dovoljno je štoje do sad toliko patio zbog tog čina i da je to otkup njegovih muka....

digao se i rekao da ja to ne mogu shvatiti.....
unio mi se u facu i rekao....

curo nikad ali baš nikad nećeš shvatiti što prolazi čovjek nakon ovakvih sranja, ja nisam đubre,ja znam da ja nisam đubre....ali dozvolio sam da osveta ovlada samnom....

i otišao....


i ostavio dubok trag u mom načinu razmišljanja i mom načinu osuđivanja tuđih djela....



o drugoj osobi ću drugom prilikom....

nije ovo ugodno ni malo pisati....

simba opet ti kažem..svaka ti čast na volji za pisanjem ovakvih stvari

[crtica]

No offence, no mislim kako bi bilo dobro da na ovoj temi (što i naslov kaže) pišu bivši borci, znači sa iskustvom iz prve ruke...