Emergencija (inteligencije)

[addx]

Sigmund kaže:

Čovjek može vjerovati i u to kao što može vjerovati u božanstva ili u bilo što drugo. To više nije predmet racionalne rasprave. Vidi sve ono što sam ranije nadrvio o Kantu i "stvari po sebi". Ne mogu u svakom drugom postu ponavljati iste rečenice samo zato što su ti prošle ispod radara.

Jedina je razlika sto ovo nije bozanstvo.

Zbilja postoji "nedokuciva zona", barem u ovom trenutku.

Stvar vjere moze biti da li je to zauvijek nedokuciva zona ili ne. Ti cak tvrdis da za redukcionizam to jest zauvijek nedokuciva zona - citirao si onoga lika koji je o tom pricao, da fizika nikad nije gotova.

Dakle, iz perspektive redukcionizma, "nedokuciva zona" postoji.

Pretpostavljam da Kant nije redukcionist pa onda mozda njegova 'stvarnost-po-sebi' nije adekvatan termin.

Po meni, iz redukcionisticke perspektive koja je spoznala 'nedokucivu zonu' ovo nije nikakvo iracionalno uvjerenje ili vjera. Vec je vjera upravo apsolutna ideja/duh tj. vjera u "imamentno misljenje" sto je na razini toga da smo mi 'od boga' pa zato bez pretpostavki vec znamo istinu svemira kao svemira a ne svemira-za-nas.

Pa to su ti antinomije. Pogledaj Kantove antinomije.

Pa eto, tocno sve isto, kako i kazem:

Empirical reason cannot here play the role of establishing rational truths because it goes beyond possible experience and is applied to the sphere of that which transcends it.
...
This was part of Kant's critical program of determining limits to science and philosophical inquiry. These contradictions are inherent in reason when it is applied to the world as it is in itself, independently of our perceptions of it (this has to do with the distinction between phenomena and noumena). Kant's goal in his critical philosophy was to identify what claims we are and are not justified in making, and the antinomies are a particularly illustrative example of his larger project.

Hebote reko bi covjek da sam cito kanta...

Samo što Kant nije shvatio da je svaki pojam antinomičan. Prevladavanje je upravo prevladavanje antinomija. Nema to nikakve veze s "ograničavanjem logike".

Kako nema, eto pise gore, citiram kanta koji govori isto sto i ja i sto i buda.

Kako vidis i Kant kaze da se logika moze primjeniti - ali da to nije ispravno jer se primjenjuje na nesto sto nas prevazilazi u svakom pogledu.

[Sigmund]

addx kaže:

Kako vidis i Kant kaze da se logika moze primjeniti - ali da to nije ispravno jer se primjenjuje na nesto sto nas prevazilazi u svakom pogledu.

Ne, Kant govori o ograničenosti uma, točnije empirijskog uma. Ali, OK ako si skužio antinomije, sad pogledaj kako se one prevladavaju i što to znači da je svaki pojam antinomičan.

[addx]

Sigmund kaže:

Ne, Kant govori o ograničenosti uma, točnije empirijskog uma. Ali, OK ako si skužio antinomije, sad pogledaj kako se one prevladavaju i što to znači da je svaki pojam antinomičan.

Gdje da pogledam?

[Sigmund]

addx kaže:

Gdje da pogledam?

Pa ako ustraješ u nečitanju Hegela, onda ne znam gdje. Probaj na Google-u.

[addx]

Sigmund kaže:

Pa ako ustraješ u nečitanju Hegela, onda ne znam gdje. Probaj na Google-u.

A mislio sam imas negdje vec prevladane ovih par koje smo naveli tu pa da vidimo sta ispada... Kant (ili barem ja ako ne on) kaze da se to ne smije, pa eto da vidimo sta se to ne smije..

[Sigmund]

addx kaže:

A mislio sam imas negdje vec prevladane ovih par koje smo naveli tu pa da vidimo sta ispada... Kant (ili barem ja ako ne on) kaze da se to ne smije, pa eto da vidimo sta se to ne smije..

The dispute or the antinomy of the infinite divisibility of space, time, matter, and so on, has its origin in the nature of quantity, that it is this simple unity of discreteness and continuity. This antinomy consists solely in the fact that discreteness must be maintained just as much as continuity. The one-sided claim of discreteness yields infinite or absolute partition, hence an indivisible, as principle; the one-sided claim of continuity yields infinite divisibility instead.

However, a more profound insight into the antinomial or, more accurately, into the dialectical nature of reason reveals that every concept is a unity of opposite moments to which, therefore, the form of antinomial assertions could be given. Becoming, existence, and the rest, and every other concept, could thus each yield its particular antinomy, and as many antinomies can therefore be devised as there are concepts.

A true solution can only consist in that two determinations, in being opposed and yet necessary to one and the same concept, cannot have validity in their one-sidedness, each for itself, but have truth rather only in their sublated being, in the unity of their concept.

(Znanost logike, 157-158)

Inače, ako pristaješ na stav Kantovih antinomija onda ne možeš tvrditi da je sve determinirano, jer se to po Kantu umno ne može odrediti. Takva tvrdnja je samo antiteza u antinomiji, a u antinomijama su teza i antiteza jednakovrijedne:

The Third Antinomy (of Spontaneity and Causal Determinism)
Thesis:
Causality in accordance with laws of nature is not the only causality from which the appearances of the world can one and all be derived. To explain these appearances it is necessary to assume that there is also another causality, that of Spontaneity.
Anti-thesis:
There is no Spontaneity; everything in the world takes place solely in accordance with laws of nature.

[addx]

Sigmund kaže:

(Znanost logike, 157-158)

Inače, ako pristaješ na stav Kantovih antinomija onda ne možeš tvrditi da je sve determinirano, jer se to po Kantu umno ne može odrediti. Takva tvrdnja je samo antiteza u antinomiji, a u antinomijama su teza i antiteza jednakovrijedne:

Ja nisam nuzno siguran da se ne moze umno odrediti, sigurniji sam u to da ne mozemo fizicki prodrijeti do razine gdje bi mogli opipati ono sto trebamo razumjeti. A za ono gore cu ti nesto natipkat, ne stignem sad.

[Aphex]

vamvam kaže:

Jedno je upotrebljavati matematiku da bi nešto dokazao, a drugo je testirati matematiku. Matematika se ne može testirati tom istom matematikom zbog posve praktičnog razloga. Ako imaš krivu matematiku, to znači da takva matematika tvrdi da je istinito nešto što nije istinito ili da nije istinito nešto što jest istinito. Ako pomoću takve matematike izvedeš zaključak da je ta ista matematika valjana, kako ćeš znati da je to dobro?

Zato se matematika testira tako da postaviš kriterij van same matematike i gledaš da li matematika zadovoljava taj kriterij. Ako ga ne zadovoljava znači da matematika ne valja.

Ako ćeš koristiti matematiku u znanosti, napraviš model koji nešto objašnjava i predviđa, pa onda napraviš eksperiment i empirijski utvrdiš poklapanje opaženoga sa predviđenim.

Ali imaš i matematičke dokaze koji ostaju u domeni matematike, naizgled slično filozofiji. Matematika je jedna vrlo precizna metoda filozofiranja