Postoji li sadašnjost?

[servantes]

volver kaže:

"Sada" je izvan našeg svijeta (misli), kao i vječnost, neiskusivo bez racionalnog objašnjenja za koje trebamo vrijeme koje stoji u sadašnjosti.

Ja mislim da je "sada" baš u našem svijetu. Pa zar nije fotografija izvrstan primjer za to? Da se ne sjećamo ne bi postojala prošlost, a da ne mislimo ne bi postojala budućnost. Slijedom toga postoji samo "sada", a sve ostalo je subjektivan doživljaj.

[ur-faust]

Jednostavko kaže:

Samo, ako ništa ne možemo znati sigurno, kako onda znamo sigurno da ništa ne možemo znati sigurno? Nije to sofizam, nego unutrašnja proturječnost Kantove filozofije i našeg uobičajenog pogleda na svijet. Meni se to ne sviđa, ali ni ja ne mogu pobjeći iz svoje ljudske kože.

Tko kaže da je to unutrašnja proturječnost - našeg pogleda na svijet? Tko je to "mi" koji mislimo u okvirima tog "pogleda na svijet"? (to je retoričko pitanje, očito, jer ne mislim da je točno da ništa ne možemo znati sigurno; poprilično smo sigurni, s dobrim razlogom, oko istinitosti nekih tvrdnji o određenim stvarima, na primjer o kemijskoj strukturi vode)

A kakve veze ljudska koža ima s time?

[Volver]

servantes kaže:

Ja mislim da je "sada" baš u našem svijetu. Pa zar nije fotografija izvrstan primjer za to? Da se ne sjećamo ne bi postojala prošlost, a da ne mislimo ne bi postojala budućnost. Slijedom toga postoji samo "sada", a sve ostalo je subjektivan doživljaj.

Ovo je planinarov citat što si quotao.

[servantes]

volver kaže:

Ovo je planinarov citat što si quotao.

Pogledaj post br. 64

[2+2=3]

ako prošlost postoji samo u našem sjećanju, znači li to da nema nas i stoga našeg sjećanja, nebi bilo ni prošlosti?

[Volver]

servantes kaže:

Pogledaj post br. 64

Da, to je citat, ispisano kurzivom.
Citirala sam planinara ispod njegovog quotanog posta. Mislim, nema veze, samo za informaciju. Nije ovo primjedba već samo info.

[servantes]

volver kaže:

Da, to je citat, ispisano kurzivom.
Citirala sam planinara ispod njegovog quotanog posta. Mislim, nema veze, samo za informaciju. Nije ovo primjedba već samo info.

Ako si od cijelog mog posta samo zamijetila da nisam quotao tebe već planinara i za to potrošila slijedeća tri posta onda moj post vjerojatno ništa ne vrijedi.

[Conor McGregor]

Da

[Jednostavko]

ur-faust kaže:

Tko kaže da je to unutrašnja proturječnost - našeg pogleda na svijet? Tko je to "mi" koji mislimo u okvirima tog "pogleda na svijet"? (to je retoričko pitanje, očito, jer ne mislim da je točno da ništa ne možemo znati sigurno; poprilično smo sigurni, s dobrim razlogom, oko istinitosti nekih tvrdnji o određenim stvarima, na primjer o kemijskoj strukturi vode)

Izvadio si dio iz jednog davno napisanog posta pa ne razumijem dobro sa čime se ne slažeš.
Čudno je da pitaš tko smo to "mi". Mi smo subjekti. Subjekt ima svijest o sebi i o svom odnošenju prema sebi, odnosno o tome da nešto misli, osjeća ili hoće. To je ono što subjekt neposredno zna. Kad se subjekt odnosi prema objektu, nečemu izvan sebe, on to čini posredno, preko svojih osjetila. Informacija koju prima preko osjetila ne mora nužno biti odraz objekta kakav je sam po sebi. Npr. ako bismo imali druga osjetila možda nam vanjski svijet ne bi izgledao isto kao što nam sad izgleda. Otuda nesigurnost u istinitost tvrdnji o objektu, onom vanjskom. Moje mišljenje je da je takvo razdvajanje svijeta na subjekt i objekt pogrešno jer vodi u nemogućnost spoznaje stvarnosti. Nužno je postulirati smislenost cjeline stvarnosti kao temelj spoznaje. Trebali bismo poći od toga da je smisao postojanja našega uma spoznaja istine radi istine i da ništa nije nemoguće spoznati. Istina ne bi bila moguća kad bi istinitost tvrdnji ovisila isključivo o slučajnim sposobnostima našeg uma. Ne radi se o tome da li smo "prilično sigurni" u neke činjenice, nego o tome u kakvom su odnosu te činjenice prema cjelini stvarnosti.

[ur-faust]

Jednostavko kaže:

Izvadio si dio iz jednog davno napisanog posta pa ne razumijem dobro sa čime se ne slažeš.
Čudno je da pitaš tko smo to "mi". Mi smo subjekti. Subjekt ima svijest o sebi i o svom odnošenju prema sebi, odnosno o tome da nešto misli, osjeća ili hoće. To je ono što subjekt neposredno zna. Kad se subjekt odnosi prema objektu, nečemu izvan sebe, on to čini posredno, preko svojih osjetila. Informacija koju prima preko osjetila ne mora nužno biti odraz objekta kakav je sam po sebi. Npr. ako bismo imali druga osjetila možda nam vanjski svijet ne bi izgledao isto kao što nam sad izgleda. Otuda nesigurnost u istinitost tvrdnji o objektu, onom vanjskom. Moje mišljenje je da je takvo razdvajanje svijeta na subjekt i objekt pogrešno jer vodi u nemogućnost spoznaje stvarnosti. Nužno je postulirati smislenost cjeline stvarnosti kao temelj spoznaje. Trebali bismo poći od toga da je smisao postojanja našega uma spoznaja istine radi istine i da ništa nije nemoguće spoznati. Istina ne bi bila moguća kad bi istinitost tvrdnji ovisila isključivo o slučajnim sposobnostima našeg uma. Ne radi se o tome da li smo "prilično sigurni" u neke činjenice, nego o tome u kakvom su odnosu te činjenice prema cjelini stvarnosti.

Sorry, uopće nisam skužio da je taj post napisan početkom rujna.

Što se tiče "mi": nisam siguran da je ta proturječnost dio našeg svjetonazora zato što ne mislim da je taj stav - da ništa ne možemo sigurno znati i proturječnost koja iz njega proizlazi - dominantan stav.

Što se tiče spoznaja, dosta velik broj njih je vrlo siguran. U smislu da je sumnja u istinitost tih skupova tvrdnji nerazumna i da ne može smisleno igrati ulogu korektivnog faktora, da pokrene bolje i temeljitije ispitivanje predmeta.

Naravno, informacije koje primamo preko osjetila ne moraju nužno biti točne; halucinacije i vizualne iluzije su moguće. Ipak, to ne znači da je u svakom slučaju "legitimno" sumnjati u naša osjetila; moguće je sa sigurnošću ustvrditi da osoba halucinira ili da je iskaz proizvod vizualne iluzije (koju sasvim dobro i pouzdano objašnjava neurološka psihologija ili srodna disciplina). U krajnjoj liniji, problem se svodi na konfuzije koje nastaju oko govora o sigurnosti i opravdanosti spoznaje; na primjer, da nemamo osjet sluha, ne bi značilo da naše spoznaje nisu sigurne i istinite iz pukog razloga što ne bismo niti imali pojmove koji bi nam omogućili ispitivanje auditornih fenomena (tako da bi bilo besmisleno govoriti o glasnoći i rangirati nešto na temelju toga, recimo glasanja životinja).

Ali to nema veze s pouzdanosti, sigurnosti spoznaje već s opsegom cijelog skupa spoznaja koji, naravno, je takakv kakav jest zbog toga što smo fizička bića kakva već jesmo. Kantova distinkcija tu samo remeti jasni uvid (u konačnici, ona je uvedena zbog drugih razloga - demonstracije mogućnosti a priori sintetičkih sudova, što ima više veze s naravi matematičkih pojmova nego s pouzdanosti naših sudova o fizičkim predmetima). Znanja su "lokalna" u smislu da istinite tvrdnje imaju specifičan predmet. Zato i specifična znanja ne dolaze u pitanje kada se pojave nova znanja o dosad nespoznatim aspektima predmeta i nepoznatim predmetima.


I nipošto nije nužno postulirati "smislenost" "cjeline stvarnosti" kao uvjet spoznaje. Zapravo, nije uopće jasno koju ulogu igraju ove riječi u toj rečenici; smislenost koristimo u govoru o riječima, npr. u vidu smislenosti pojmova (označavajući njihovu upotrebu), u govoru o radnjama itd., ali ne i u govoru o stvarima i činjenicama. Sunce nije smisleno, niti je svemir smislen jer nije proizvod ljudskog mišljenja i/ili radnji. Teleološka objašnjenja, upućivanja na smisao i svrhovitost imaju tu ulogu u govoru o ljudima i našim radnjama, ali stvari postaju mutne kad se krene govoriti o svrhovitosti "cjeline stvarnosti". To nas vuče prema praznoj metafizici koja je katastrofalno loš alat za pouzdano rezoniranje o ljudskoj spoznaji. Uostalom, potpuno je misteriozno što bi moglo značiti "smislenost uma" kada se to suprotstavlja "slučajnim sposobnostima uma" (a naše sposobnosti jesu slučajne, povijesno nastale kao proizvod evolucije; ideja o a priori nužnosti - to spominjem jer mi je kontrast "smislenost/slučajnost" jasan pod tom interpretacijom - u odnosu na um je besmislena).

Razdvajanje svijeta na subjekt i objekt je primarno jezična i gramatička stvar; podloga za to je da biološke jedinke, individue, govore nešto o stvarima. Očito, te jedinke nisu te stvari, i eto subjekta i objekta. U suprotnom, imamo Boga kao cjelinu koji se cijepa i dolazi do spoznaje/samospoznaje kroz čovjeka koji je "moment" Boga bez ikakve samosvojne (= neprolazne, čvrste; zato što se prolaznost uzima kao znak svojevrsne nerealnosti, jer je vječnost uzeta kao jedina realnost) egzistencije.

U krajnjoj liniji, ne govorim o apsolutnoj spoznaji; to je plod metafizičke mašte i konceptualnih konfuzija. Jedna od tih konfuzija je i da se spremno poistovjećuje sigurno znanje s apsolutnim znanjem; stvari doista jesu takve kakvim ih uspješno opisujemo i spoznajemo, ali to ne znači da je naše znanje iscrpno i potpuno. A da je moguće da postane potpuno, za jedno područje recimo, moguće je. I opet će biti uvjetovano našim osjetilima i sposobnostima za rezoniranje i donošenje zaključaka. Još je jedna bitna razlika tu. Na primjer, pretpostavimo da se dogodio susret s izvanzemaljskom vrstom koja posjeduje "dodatna" osjetila; sad, pretpostavimo da je u isto vrijeme njihov oblik života dovoljno sličan našem da je komunikacija moguća. To bi u isto vrijeme omogućilo matematiziranje i fizikalno istraživanje putem kojih bismo spoznali dosad neuviđene (doslovno!) aspekte predmeta; tako bismo dodali nešto našem korpusu znanja i točnih opisa. Ali, nipošto i nikako ne bismo mogli osjetilno percipirati, doživljavati svijet na novi način. Kao što osobe s određenim neurološkim potrebama ne vide boje, ali mogu naučiti što su boje i na što se govor o bojama odnosi (iako im to ne bi bilo od pomoći u životu).

I da samo prokomentiram temu. Pitanje je bespredmetno. Doslovno bespredmetno jer ne postoji predmet koji nazivamo "sadašnjost". Dvojbe oko egzistencije se na drukčije razrješavaju, a ovdje je najbolje pitati kako koristimo oznake poput "prošlost", "sadašnjost" i "budućnost", i što nam omogućava smislenu razliku. Kratki odgovor je kapacitet za pamćenje. Naravno, tu se mogu nakalemiti kojekakve ideje o tome kako bi ljudi trebali živjeti i kako bi se trebali odnositi prema prijašnjim događajima i svojim očekivanjima, ali jednom kad izađemo iz tog skromnog okvira i počnemo umovati o nužnoj naravi (još da se specijalna/generalna relativnost tu ubaci i evo veselja) vremena, nadrapali smo. Naizgled jednostavni događaji i stvari bi mogli poprimiti fantomsko nerealni značaj.

[Sigmund]

ur-faust kaže:

I nipošto nije nužno postulirati "smislenost" "cjeline stvarnosti" kao uvjet spoznaje. Zapravo, nije uopće jasno koju ulogu igraju ove riječi u toj rečenici; smislenost koristimo u govoru o riječima, npr. u vidu smislenosti pojmova (označavajući njihovu upotrebu), u govoru o radnjama itd., ali ne i u govoru o stvarima i činjenicama.

To nije točno. Ovo o čemu ti govoriš je značenje. Smisao jest značenje, ali u širem smislu, dakle kao ono što nije ograničeno na jezik. Čak i ako ograničiš smisao na lingvistiku, onda će se značenje povezivati s riječima a smisao s rečenicama. Smisao uvijek ima šire značenje - značenje biti, svrhe, sadržaja, itd.
Što se tiče postuliranja, istina je da nije nužno postulirati smislenost cjeline stvarnosti, ali je nužno postulirati cjelinu stvarnosti. Ali, tim činom se ipak odmah uvodi i smisao. Zašto je nužno postulirati cjelinu (apsolut)? Zato što bi inače morali pristati na ontološki pluralizam, odnosno, višestrukosti bi bile mrtve forme bez sadržaja, dakle, uopće ne bi bile konkretne. Imali bi samo apstraktne determinacije,

[Volver]

servantes kaže:

Ako si od cijelog mog posta samo zamijetila da nisam quotao tebe već planinara i za to potrošila slijedeća tri posta onda moj post vjerojatno ništa ne vrijedi.

Krivo zaključuješ.
To ne znači da tvoj post ne vrijedi. Znači samo da sam te obavijestila o nesporazumu vezano uz citat jer ja nisam tvrdila da je "sada" izvan našeg svijeta na što si ti replicirao da misliš da je "sada" baš u našem svijetu, pa nisam ni imala što reći vezano uz tvoj post što već nisam prije.
Razumijem tvoje mišljenje i jasno mi je, i vrijedi, naravno.

[Volver]

Zapis o čudu

Ja nikad ništa nisam vidio prvi put!

Ti lijevom rukom sklanjaš gust pramen kose sa čela
i ja netom selim u sjećanje taj pokret, i već ne vidim
kako rukom sklanjaš kosu sa čela nego se sjećam tog
pokreta, sjećam se: ti lijevom rukom sklanjaš
gust pramen kose sa čela.

Ti kažeš glasom koji treperi i pomjera plamen svijeće
na stolu pred nama:"Napolju je oluja", i nešto
što nisam ja, ali u čemu me ima, itekako, seli u sjećanje
taj glas, i dok te čujem, ja kao da se sjećam kako te čujem,
kao da se sjećam tvoga glasa što treperi i
pomjera plamen svijeće na stolu pred nama,
sjećam se večeri, i glasa što govori:"Napolju je oluja."

A još je napolju oluja, i još traje veče, jednako
kao što traje i život, kojeg eto kao da ne živim,
već kao da ga se sjećam, poput glasa kojim
govoriš "Napolju je oluja", glasa kojeg se sjećam,
poput ruke kojom pomjeraš pramen kose sa
čela dok govoriš, poput ruke koje se sjećam

Abdulah Sidran

[Nea--]

S obzirom da »sada« postoji kao »nešto što jest« u momentu (sadašnjost) i »nešto što bijaše« (prošlo vrijeme) i »nešto što dolazi« (buduće vrijeme), tako se »sadašnjost« javlja u tri dijela. Svaki dio mora imati svoje »mjesto«, što znači »prostor«. Prema tome »sadašnjost« se javlja kao tri oblika »prostora« koji označavaju njihov raspored oko ega, čime se vrši prvo obilježavanje »područja opažanja« ega, a to znači i označavanje samog ega kao »živog bića"

(Martinus)

»Područje opažanja« se sastoji od »centralnog područja« koje se nalazi u neposrednoj blizini oko ega. To područje čini »sadašnjost«. »Budućnost« čini »prednju«, a »prošlost« »zadnju« stranu u odnosu na »centralno područje«. Ovdje vidimo kako »vrijeme« prelazi u »prostor« i postaje »oznaka mjesta«. Vidimo prapočetak »principa perspektive«. Vidimo prelaz »beskonačnog« u »konačno«, i »vječnog« u »prolazno«. Ovaj se prelaz zasniva isključivo na tom vječnom principu. Bez ovakvog prelaza ne bi uopće moglo postojati područje opažanja. Na taj način je područje nekog opažanja u svojoj praanalizi veza ega, a time i »vječnosti«, sa »sadašnjošću« i njegovim, na ovaj način manifestiranim prelaskom u stanje koje čini cjelinu s »vremenom« i »prostorom«. Ovaj prelaz ega, a time »vječnosti« i »beskonačnosti« da bude jedno sa »vremenom«, »prostorom« i s »ograničenim« je analiza svakog kretanja. To su, u stvari, »promjene« »sadašnjosti«, koje su u vidu stvaranja »prošlog«, »budućeg« i »sadašnjeg vremena« »opažanja« ili »doživljavanja života«. »Kretanje«, u bilo kom obliku da se javlja, bilo kao obrtanje propelera aviona, ili šum krila neke ptice, kretanje projektila prema cilju ili putovanje svjetlosti hiljadama svjetlosnih godina kroz svemir, ili mjesečine na tihom šumskom jezeru, sve je to prelaz ili prelivanje »vječnosti« u vrijeme, odnosno ega ili »JA« u »prostor« i materiju; to je pretvaranje »smrti« u »život«.

[omen4k]

ur-faust kaže:

Naravno, informacije koje primamo preko osjetila ne moraju nužno biti točne; halucinacije i vizualne iluzije su moguće.

Preko osjetila zaprimaju se senzacije koje mozak pretvara u informacije.
Halucinacije i iluzije produkt su procesa u mozgu.

[ozus]

Sve je sadašnjost, odnosno cijelo vrijeme se uvijek nalazi u sadašnjosti. Nema potrebe tražiti onaj npr, trenutak koji bi definirali kao sada pošto sve je upravo taj trenutak, svoj vrijeme je taj trenutak. Sve se uvijek nalazi u stanju sadašnjosti a kada se to stanje promijeni opet postaje sada a prijašnje stanje nestaje odnosno poprima drugačiji oblik, ovaj proces je fluidan i odvija se stalno. Pojmovi poput prošlosti postoje samo u ljudskom umu, dakle može se reći da su metafizički, a rezultat su postojanje sjećanja na prijašnja stanja isto tako pojam poput budućnosti rezultat je predviđanja potencijalnih budućih ali isto tako i instinkta koji je upravo rezultat te fluidnosti koju stalno proživljavamo, mi znamo da će se uvijek desiti nešto slijedeće, da ovdje neće stati. Naravno ono što doživljavamo kao prošlost više ne postoji u fizičkoj stvarnosti, isto tako ono što doživljavamo kao potencijalnu budućnost odnosi se na stanja koja još ne postoje, naravno nikada ne moraju niti postojati kao predviđena.

Dakle nije moguće definirati neki minimalan trenutak u vremenu koji bi nazvali sadašnjost pošto vrijeme uvijek u cijelosti i je taj trenutak. Trenutak je zapravo stanje vremena(zapravo stanje stvarnosti a izmjena ovih stanja je vrijeme) a uvijek postoji samo jedan tako definirani trenutak.

Metafizička definicija sadašnjosti bi vjerojatno bila, sada je sve čega smo svjesni. Dakle mi sadašnjost doživljavamo kao ono čega smo svjesni kao sadašnje stanje, ako se to stanje promjene definirao kao prošlost. Primjer je recimo mobitel koji se nalazi na stolu, ovo stanje kada ga postanemo svjesni definiramo kao sada. Ukoliko maknemo mobitel sa stola stanje u kojem se nalazio na stolu sada definiramo kao prošlost.

Također pošto je sadašnjost metafizički vezana za svijest također promjena same svijesti može rezultirati smatranjem onoga čega smo prije bili svjesni kao prošlosti iako se to fizički nije promijenilo i još uvijek može biti u trenutnom stanju fizičkog vremena. Kao primjer recimo da smo vidjelo dječaka koji čeka autobus na stanici i odemo od tog mjesta gdje smo ga vidjeli. I naiđemo na njegovu majku koja nas pita gdje je dječak, mi ćemo reći da smo ga vidjeli na stanici ili da je bio na stanici jer mi više nismo svjesni toga gdje dječak je, samo gdje je bio kada smo ga vidjeli. Majka zatim može otići do stanice i vidjeti dječaka tamo, dakle to je još uvijek stanje koje postoji i trenutno je ali mi smo ga bili svjesni prije pa ga definiramo kao prošlost.

Dakle sada je jedino fizičko stanje stvarnosti i time stanje vremena, stanja se izmjenjuju što rezultira, da se tako izrazim, tokom vremena. S druge strane metafizički možemo definirati i sadašnjost i prošlost i budućnost. Dakle samo vrijeme i kako ga mi doživljavamo nije nužno jednako...

Inače o vlastitom pogledu na vrijeme napisao sam više na blogu, link je u potpisu pa ako nekoga zanima, to je prvi objavljeni post