Zen-priča iz stvarnog života

[Jednostavko]

Ovo mi je pričala moja mama o mom djedu kojega nisam poznavao.

Život na selu prije Drugog svjetskog rata. U ljetno doba ljudi su vrlo rano ustajali i odlazili na njivu (zajedno sa ženama i djecom) kako bi stigli poraditi što više posla dok ne pripekne žega. Jednog dana je moj djed pronašao neku ilustriranu knjigu iz astronomije. Kako je bio nepismen, kao i mnogi seljaci u to doba, odnio je knjigu jednom susjedu da ga pita o čemu se tu radi. Ubrzo su se i neki drugi susjedi zainteresirali te su zajedno uz večernju petrolejku sjedili i raspravljali. Zatim bi izlazili napolje noću i prepirali se gdje je koje zviježđe i kako se zove. To "ludilo", kako se izrazila moja mama, trajalo je kratko vrijeme. Naime, žene su se pobunile. Muževi su zbog tih noćnih sastajanja počeli kasno ustajati a žene su morale same odlaziti na rad. Zato su se dogovorile da neće ići bez muževa. Tako je prestala ova seoska astronomija.

Priča me asocira na ono kad je Tales pao u jamu dok je promatrao nebo.

[roxene]

Jednostavko kaže:

Jučer kad sam vozio unuku na biciklu ona me upitala:
- "Deda, šta ti vidiš kad zatvoriš oči?"
- "Mrak."
- "Ja vidim kraljevstvo."

Predivno je kad možemo u sebi zadržati onaj djelić djeteta u nama. To bih nazvala kraljevstvom.

Jednostavko kaže:

Ovo mi je pričala moja mama o mom djedu kojega nisam poznavao.

Ovo me sjetilo na priču moje bake. Također, djeda nisam upoznala jer je poginuo u ratu.

Uvijek su me fascinirale velike ljubavi, a jedna takva je između moje bake i djeda. U ono davno vrijeme (prije II svj. rata) kad baš i nije bilo nekih skandala, obadvoje su bili zaručeni za druge osobe. Njihova ljubav je pronašla svoj put i pobijedila sve prepreke. Na žalost, nije trajalo koliko je trebalo nego su djeda ubili u ratu i moja baka je stalno pričala nama unucima priče o njemu tako da imam osjećaj kao da sam ga poznavala kroz sve te njene živopisne priče.

[Volver]

Jednostavko kaže:

Jednog dana je moj djed pronašao neku ilustriranu knjigu iz astronomije. Kako je bio nepismen, kao i mnogi seljaci u to doba, odnio je knjigu jednom susjedu da ga pita o čemu se tu radi. Ubrzo su se i neki drugi susjedi zainteresirali te su zajedno uz večernju petrolejku sjedili i raspravljali. Zatim bi izlazili napolje noću i prepirali se gdje je koje zviježđe i kako se zove.

Ako su početak filozofije čuđenje i radoznalost i živa zainteresiranost za zagonetku svijeta koji nas okružuje, svemira, onda i ova slika sa radnjom i atmosferom koju oslikava (mogla bi se i zorno naslikati kistom nekog majstora) može stajati u njenom početku, korijenu...

To "ludilo", kako se izrazila moja mama, trajalo je kratko vrijeme. Naime, žene su se pobunile. Muževi su zbog tih noćnih sastajanja počeli kasno ustajati a žene su morale same odlaziti na rad. Zato su se dogovorile da neće ići bez muževa. Tako je prestala ova seoska astronomija.

Za dokolicu bi se tek trebalo izboriti.

[Volver]

Dva para

Ljeto je. Otok. Na putu od hotela prema trajektu, ispred mene su turisti koji također idu prema pristaništu i trajektu.
Hodam iza jednog mlađeg para, malo dalje ispred njih već je poodmakao jedan drugi, stariji.

Žena i muškarac iza kojih hodam drže se za ruke ali spojene samo malim prstima, ovijenim jedan oko drugog, kao kukicama kojima su se jedno drugom pridružili. Odaju dojam stabilnosti svakog ponaosob, zasebnosti što su se združile, povjerenja i bliskosti, poznavanja - oni idu jedno s drugim, jedno uz drugo.

Drugi par, kad smo se već svi primakli pristaništu, drži se za ruke čvrsto stisnute jedna u drugoj, ruke koje nikud ne idu odvojeno, drže se. Oni se oslanjaju jedno na drugo i djeluju kao da postoje tek zajedno dok odvojeni kao da su ništa - ne idu jedno bez drugog, što i izražava držanje žene koja na trenutak ostaje sama dok muškarac odlazi do prodajne kućice kupiti kartu za brod.

[Jednostavko]

volver kaže:

Drugi par, kad smo se već svi primakli pristaništu, drži se za ruke čvrsto stisnute jedna u drugoj, ruke koje nikud ne idu odvojeno, drže se. Oni se oslanjaju jedno na drugo i djeluju kao da postoje tek zajedno dok odvojeni kao da su ništa - ne idu jedno bez drugog, što i izražava držanje žene koja na trenutak ostaje sama dok muškarac odlazi do prodajne kućice kupiti kartu za brod.

Ovaj drugi par me asocira na priču o Filemonu i Baukidi. Bogovi su im ispunili skromnu želju da umru u istom trenutku.

[Volver]

Istim uskim trotoarom nailazi skupina mladih pasa lutalica. Tek su porasli, tek stasali, odskočili, protegli se, izvili iz onog malog šteneta, kao da su tek izšetali iz svog do tada zaštićenog, negdje, legla, radoznali, njuše zrak, razgledaju, poskakuju i doskakuju na betonski zidić zagledajući preko, sliče na sjajne šarene klikere što jedan drugog poskakujući tek okrznu, tijela su im živahna, svijetla, netaknuta, dlaka vlažna i čista kao da su umiveni ili prošli kroz visoku travu punu rose, imaju nešto od novorođenog u sebi i na sebi što im opisuje dob i pripadanje svijetu – oni su tu, postali, pokazuju se, svijet je njihovo mjesto, šapicama meko i spokojno, zaštićeni prirodnom sigurnošću, neupućeni na išta drugo osim na svijet, doskakuju, bezbrižno trčkaraju asfaltiranim tlom, još nisu spoznali bol i ranjavanje, patnju, okrutnost i zloću, nisu još u svojoj memoriji zabilježili iskustvo udarca, nisu žigosani vanjskim svijetom, ne još... još uvijek nose svoju prispjelost odmaknuti se od legla kao sposobnost odgovoriti takvom prispijeću, pitomo, bez ičega nasilnog u sebi, i ja prolazim kraj njih i oni kraj mene bez imalo straha.

[Volver]

Jednostavko kaže:

Ovaj drugi par me asocira na priču o Filemonu i Baukidi. Bogovi su im ispunili skromnu želju da umru u istom trenutku.

Eto, ja ovu priču nisam znala ali sam je potražila kad sam ovo čula od tebe.

[Jednostavko]

volver kaže:

Eto, ja ovu priču nisam znala ali sam je potražila kad sam ovo čula od tebe.

Ne znam koliko bi tebe zanimalo, ali ja sam uživao u knjizi Gustava Schwaba "Najljepše priče klasične starine" među kojima je i ova.

Ovaj tvoj opis susreta sa psićima je izvrsno opisan. Govori i o ljudima.

[Volver]

Jednostavko kaže:

Ne znam koliko bi tebe zanimalo, ali ja sam uživao u knjizi Gustava Schwaba "Najljepše priče klasične starine" među kojima je i ova.

Ovaj tvoj opis susreta sa psićima je izvrsno opisan. Govori i o ljudima.

Onda ću ovo uzeti kao preporuku. Zanimalo bi me, naravno; volim priče što stoje pod ovakvim naslovom.

Da, crtica o psićima govori i o ljudima...

kopali ja i frend rupu u zemlji, preko studnet servisa, vruće vani, prži...kad se on sjeti teme iz srednje škole za zadaćnicu i kaže:
svijet je lijep a život dar je s neba :-)

[Jednostavko]

Jedne večeri prolazim ulicom. Na prozorima kuća navučene rolete. U svakoj kući odvija se skriveni život neke male obitelji. Tada sam se našao pred jednom kućom s velikim francuskim prozorom. Izvana se vidjela potpuno osvijetljena prostorija. Unutra nekoliko mladića i djevojaka. Kreću se amo-tamo i čini se kao da imaju neku proslavu. Bilo mi je čudno što nisu zamračili nego je izgledalo kao izlog. Otišao sam dalje ali mi je ostao dojam tog kontrasta spram svih drugih zamračenih kuća. Pitao sam se zašto ne volimo biti viđeni od nekoga koga mi ne vidimo. Čini se da djeci i mladima to i nije toliko važno. Najčešće radimo obične rutinske stvari. Netko gleda televizor, netko večera, netko ulazi ili izlazi. Ništa naročito. Ništa što bi vrijedilo sakrivati od pogleda znatiželjnika. Razmišljajući o tome prolazio sam dalje pored zamračenih kuća.

[Jednostavko]

Sjećam se jednog starijeg čovjeka koji se najviše volio družiti s mladima i s djecom. Često je bio nasmijan ali nekako tih. Nikada nije nekoga prekidao u razgovoru. Volio je slušati. Imao je jedan svoj mali ritual koji je ponavljao svaki put kada bi u nekoga stekao povjerenje. Polako bi iz unutrašnjeg džepa svog kaputa izvadio svoj stari novčanik i drhtavim rukama prekopavao nešto po njemu. Onda bi izvadio požutjeli komad papira. Bio je to izrezak iz nekih starih novina. Pokazivao bi ga i ponosno govorio kako se tu spominje njegovo ime. Neću sada govoriti o čemu se radilo, nego samo to da je jedna njegova ideja bila usvojena a on bio pohvaljen. Bio je jako sretan kada je netko pokazao interes i postavljao pitanja. Tada bi otvorio svoju dušu i od tihog i skromnog čovjeka postao izuzetno razgovorljiv. Stariji su ga izbjegavali.

[Volver]

Jednostavko kaže:

Jedne večeri prolazim ulicom. Na prozorima kuća navučene rolete. U svakoj kući odvija se skriveni život neke male obitelji. Tada sam se našao pred jednom kućom s velikim francuskim prozorom. Izvana se vidjela potpuno osvijetljena prostorija. Unutra nekoliko mladića i djevojaka. Kreću se amo-tamo i čini se kao da imaju neku proslavu. Bilo mi je čudno što nisu zamračili nego je izgledalo kao izlog. Otišao sam dalje ali mi je ostao dojam tog kontrasta spram svih drugih zamračenih kuća. Pitao sam se zašto ne volimo biti viđeni od nekoga koga mi ne vidimo. Čini se da djeci i mladima to i nije toliko važno. Najčešće radimo obične rutinske stvari. Netko gleda televizor, netko večera, netko ulazi ili izlazi. Ništa naročito. Ništa što bi vrijedilo sakrivati od pogleda znatiželjnika. Razmišljajući o tome prolazio sam dalje pored zamračenih kuća.

Evo, i ja sam isključila opciju invisible koju sam do sad imala kad sam na forumu. )

[Volver]

Jednostavko kaže:

Sjećam se jednog starijeg čovjeka koji se najviše volio družiti s mladima i s djecom. Često je bio nasmijan ali nekako tih. Nikada nije nekoga prekidao u razgovoru. Volio je slušati. Imao je jedan svoj mali ritual koji je ponavljao svaki put kada bi u nekoga stekao povjerenje. Polako bi iz unutrašnjeg džepa svog kaputa izvadio svoj stari novčanik i drhtavim rukama prekopavao nešto po njemu. Onda bi izvadio požutjeli komad papira. Bio je to izrezak iz nekih starih novina. Pokazivao bi ga i ponosno govorio kako se tu spominje njegovo ime. Neću sada govoriti o čemu se radilo, nego samo to da je jedna njegova ideja bila usvojena a on bio pohvaljen. Bio je jako sretan kada je netko pokazao interes i postavljao pitanja. Tada bi otvorio svoju dušu i od tihog i skromnog čovjeka postao izuzetno razgovorljiv. Stariji su ga izbjegavali.

To je sjaj, iskra ili plamsaj onoj najboljeg u čovjeku! (otud ta preobrazba kada netko pokaže interes a u njemu oživljuje taj čovjek)
Skroman čovjek neće se hvalisati, ali u one u koje stekne povjerenje i koji će ga slušati kao što i on zna slušati druge, odškrinut će vrata za kojima stoji, inače zatvorena, i pokazati taj sjaj (makar i sažižen u komadu starog požutjelog papira) očima koje žele vidjeti i koje se bar na trenutak znaju zadividiti, diviti.... Ljudi su se zaboravili, (i) diviti. Diviti i toliko tome čemu se može i treba moći iskreno, neposredno i otvoreno odazvati i začudnošću, interesom i s oduševljenjem.

Divim se kad vidim
Vidim da se divim

Mak Dizdar

A da je taj stari čovjek nekim slučajem postao poznat i priznat, vjerojatno ga ti isti stariji ljudi ne bi izbjegavali, već bi se naprotiv, hvalili kako je baš netko od njih išao s njim u razred ili su nekad negdje zajedno sjedili i pričali i bili ponosni što je on baš iz njihovog kraja. ))

[Jednostavko]

volver kaže:

Divim se kad vidim
Vidim da se divim

Mak Dizdar

Motivirala si me za Kamenog spavača.

Valjda u svakom čovjeku drijema nešto vrijedno divljenja.

[Volver]

Jednostavko kaže:

Motivirala si me za Kamenog spavača.

Odlično! Izuzetan je.

Valjda u svakom čovjeku drijema nešto vrijedno divljenja.

Mora se znati diviti (makar i u samome sebi, šutke).
Ako se ne zna diviti kako će moći, znati, prepoznati to vrijedno divljenja.

[Jednostavko]

volver kaže:

Odlično! Izuzetan je.

Znam da je, jer sam ga davno čitao ali sam zaboravio, a ti si me podsjetila pa ga sad ponovo čitam.

Kad je već riječ o Spavaču a i na drugoj temi diskutiramo o snovima evo i jedne prigodne "pričice".

Jednom sam kao dječak bio sam u prirodi i uputio se nekom stazom kojom do tada nisam išao. Išao sam sve dalje i dalje jer me je zanimalo da vidim ono što prije nisam vidio. Tada sam pogledao u nebo i zapazio da sunce zalazi. Požurio sam se kući ali sam stigao kad je već bio mrak. Na taj događaj me podsjetio nedavni san. Vrlo je jednostavan. Stojim sam na obali neke nepoznate rijeke i znam da se moram vratiti kući ali nikako se ne mogu odlučiti da krenem. Skroz želim ostati pored te rijeke. Da se nisam probudio vjerojatno bih ostao tamo zauvijek!

[Jednostavko]

volver kaže:

Mora se znati diviti (makar i u samome sebi, šutke).
Ako se ne zna diviti kako će moći, znati, prepoznati to vrijedno divljenja.

Pretpostavimo da Bog postoji. Zna li se on diviti (ljudima)?

[Volver]

Jednostavko kaže:

Pretpostavimo da Bog postoji. Zna li se on diviti (ljudima)?

Nećemo tako.
Nećemo pretpostaviti Boga kao Biće već se vratimo "konceptu" gdje Oko Bitka gleda.
To oko što gleda može se diviti. Diviti se ili moći se diviti jeste božansko u čovjeku. I ako ima Boga svagda i svja i svugdje (kao što ni Svijet ne zna nit može vidjeti sam sebe pa tako ni Bog ne zna nit može diviti se) ono što se zna i može diviti je oko Bitka (tj mi, svjesni) onim božanskim u sebi.

Pogle etimologiju:

divus potječe od indoeuropskog deywos, starolatinskog deivos
Indoeuropski korijen riječi deywos, prepoznaje se u riječima koje od njega potječu: Deus, divus, diva, dieva...
Pridjev divus (m.), diva (f.), obično se prevodi kao božanski.

Diviti se, znači, potječe iz istog korijena.

Evo još malo iz riječnika (i malo još ćemo uzurpirati ovj prostor Zen priča)


diviti se

prasl. diviti sę (rus. divít'sja, polj. dziwić się) ≃ prasl. divo: čudo ← ie. deywo-: bog (lat. deus, lit. dievas)

[Volver]

Jednostavko kaže:

Jednom sam kao dječak bio sam u prirodi i uputio se nekom stazom kojom do tada nisam išao. Išao sam sve dalje i dalje jer me je zanimalo da vidim ono što prije nisam vidio. Tada sam pogledao u nebo i zapazio da sunce zalazi. Požurio sam se kući ali sam stigao kad je već bio mrak. Na taj događaj me podsjetio nedavni san. Vrlo je jednostavan. Stojim sam na obali neke nepoznate rijeke i znam da se moram vratiti kući ali nikako se ne mogu odlučiti da krenem. Skroz želim ostati pored te rijeke. Da se nisam probudio vjerojatno bih ostao tamo zauvijek!

A ja sam jednom sanjala, u snu već nekako znajući i videći da izlazim iz snova, kako čamac na vodi, prazan, zadrhti, jer sam se vratila iz svijeta u kog su me odveli snovi. Taj čamac značio je moj povratak. Pristizanje k sebi i stanju razbuđivanja.