Natrag   Forum.hr > Kultura i zabava > Književnost > Mali literarni kutić

Mali literarni kutić Vaše pjesme, priče, romani...

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 28.05.2004., 16:01   #1
dogodovštine

Nije mi se baš išlo vani te večeri al pošto je Mauro navalio rekoh – ajde. U pravilu ne idem vani ako nisam naoružan kesom para i trave ali taj put je Mauro bio stvarno uporan pa me nagovorio. Pošto se nismo imali kako uneredit, skočio sam doma po bocu rakije što je imam već godinama kući ali nikako da se cijela popije jer je odvratna i prejaka. I tako smo mi ošli do frenda Davora koji je uvijek doma. Nama je bilo važno da imamo di pocugat a njemu je društvo uvijek dobro došlo pošto je i sam bio malkice spaljen pa nije puno niti izlazio. Davor je bio sotonista i pisao je knjigu. Probao sam je čitati ali sam ubrzo odustao. Cijela knjiga se svodi na dijalog dva luda tipa na groblju. Davor je nama puštao kojekakve death metalce dok smo mi cugali rakiju. E kad smo popili – bili smo spremni za izlazak. Taj je zaista bio jedan od slavnijih. Prvo što smo napravili kad smo izašli iz Davorove zgrade – provalili smo u fićo. Mauro je uporno tvrdio kako on zna spojiti žice međutim – kurčina. Fićo je verglao ali nikako da upali. Odgurali smo ga 50 metara dalje do velike nizbrdice i pokušali ga upaliti na gurku ali opet – kurčina. Zato smo ga odgurali u prvo grmlje i tu pustili. Krenuli smo pješke prema disku. Pošto nam je Davor popušio i ono malo cigara što smo imali, nije bilo druge nego žicati. Tako je Mauro zaustavio dvije cure na bulevaru i zatražio cigaretu. Cure su se nešto nećkale jer nije bio baš previše pristojan pa im jeMauro oduzeo cijelu kutiju. Kad se jedna pobunila dobila je šaku u glavu. Nakon toga su pobjegle vrišteći a mi smo krenuli dalje. Putem smo porazbijali sve izloge na koje smo naišli. Uzeli bi svaki po kamenčinu u ruku i istovremeno bacili u staklo te zatim bježali smijući se glasno. Događaja u disku se sjećam kroz maglu ali pamtim da smo obojica bili degutantni. Nakon nekog vremena smo se izgubili pa sam ja krenuo tražiti Maura šutirajući pritom plastičnu čašu. Tako sam je došutirao do tipa kojeg sam ovrše poznavao a koji me iz nekog neobjašnjivog razloga nervirao. Zato sam izazvao tuču, pozvao sam tipa van diska kako bi se mogli na miru pomlatit. Ispred diska su bili moji kompanjoni iz društva koji su bili oduševljeni da će imat koga za iscipelarit. Molili su me da ih pustim da ga prebiju međutim, ja sam želio poštenu tuču 1 na 1 pa sam krenuo iza diska kako bi se mogli sami na miru potuć. Naravno da me tip prebio, i inače je vjerovatno bio jači pošto je bio golem a ja sam bio zaista previše pijan. Nije me baš previše istukao jer je znao da će najebat od mojih frendova a i ja sam se odmah predao kad sam shvatio da nemam šanse. Vratio sam se ispred diska gdje je Mauro radio sranja prijeteći svima oko sebe. Sad nas je već bilo oko 5 – 6 iz kvarta a naš je kvart bio najmirniji u gradu. Vjerovatno zato što smo se svakog vikenda sustavno tukli protiv drugih kvartova i uredno ih prebijali. Zato smo bili na glasu i svi su nas se bojali. Nitko nije imao muda da nas napadne jer je znao da bi najebao. Naši su frendovi krenuli na svoju stranu a ja i Mauro kod mene doma da se ja presvučem jer sam sav bio usran od tuče a i po još rakije pa u drugi disko pošto se ovaj zatvarao. Putem smo zaustavljali aute po cesti i urlali i psovali na sve koje smo naišli. Kući sam se zadržao taman dovoljno da obavim što trebam a da ne probudim nikog. Uzeo sam i ključeve od auta tako da ne moramo pješke. Kad sam izašao iz zgrade skužio sam da Mauro priča sa nekim frendom a tu je bio i još neki tip kojeg sam poznavao iz viđenja. Tip je bio skuliran i zanimalo ga je dali smo mi istukli njegovog prijatelja Belog koji je sutradan imao rođendan. On je tvrdio da su Belog prebila dvojica od kojih je jedan imao bijelu jaknu poput mene. Te noći smo napravili puno sranja ali Belog nismo istukli sigurno, pokušavali smo to objasnit tipu ali tip je u trenu, mrtav-hladan, izvadio dva noža leptira iz džepova od kojih je jedan zabio u moj trbuh. Sa nevjericom sam gledao kako iz mog trbuha polako ali sigurno teče krv. Mauro nije puno čekao nego je budalu kresnuo šakom posred lica. Ovaj se strovalio u vrt ali se ubrzo pridigao i počeo mahati sa dva noža. Mi smo ga napadali koliko smo mogli ali nismo mu mogli prići. Zaradili smo posjekotine po licu i po rukama, mene je uspio porezati po uhu. Bilo je oko 4 – 5 sati ujutro a pošto smo mi urlali iz svega glasa ubrzo smo probudili sve susjede koji su onda također počeli urlati i dovikivati svašta. Privučeni bukom, stigli su još neki kompići iz kvarta pa smo počeli bacati klupe, oluke i kamenje na tipa s noževima. Ovaj je ubrzo shvatio koliko je sati pa je pobjegao.Ubrzo je došla i murija pa smo se porazbježali kućama. Sutradan u 2 popodne skupilo nas se 45 oboružanih palicama, lancima,metalnim šipkama i bokserima pa smo krenuli po zadovoljštinu. Prvo smo išli kod Belog koji nas je krivo optužio. Pozvonili smo mu na parlafon a on se spustio ispred zgrade i ne sluteći da ga čeka 45 budala željnih krvi. Njih petorica su ga pretukli tako brutalno da mi je jadnika bilo zaista žao. Babe su vrištale sa balkona u predinfarktnom stanju a Beli je jedva disao pa smo odlučili krenuti dalje. Dario, tj. Idiot koji nas je napao noževima, očito je znao da dolazimo pa se pripremio. Ja i Mauro smo se popeli stubama i pozvonili mu na vrata. Ubrzo je izašla njegova majka koja nas je klečeči na koljenima molila da ga ne ubijemo. Zatim je izašao i njegov djed advokat koji nam je nudio sve i svašta ako ga ostavimo na miru. Nikad nisam vidio da 45 ljudi može tako brzo nestati kao taj dan kada je Dariov pas buldog istrčao u dvorište. Sreća da je bio miran, pis pas. Mi smo uporno željeli prebiti Daria ali pošto je njegova stara oči isplakala, pristali smo na lovu. To je bilo davno i onda je 100 maraka bila cifra. A i mi smo bili klinci i nikad nismo imali toliko svoje love na kupu. Ja i Mauro smo dobili po 200 maraka svaki te smo obećali da nećemo prebiti Daria. Kupili smo svaki po kesu trave od 1oo maraka i dali po 50 za feštu koju smo napravili za svu ekipu. 2 mjeseca kasnije prebili smo Daria tako da je zaglavio bolnicu na mjesec dana.
Da Kang is offline  
Odgovori s citatom
Old 28.05.2004., 17:18   #2

Nasmijao si me do suza. Super mi je fora sa buldogom, a i cijela priča mi je super. Jedino što ne odobravam ako si i uistinu razbio Daria. Priča ti je čista petica.
young is offline  
Odgovori s citatom
Old 30.05.2004., 17:24   #3
Pratioc

Nakon što sam završio srednju školu, tražio sam posao na sve strane. Nisam ni slutio da ću dobiti posao u bolnici i to kao pratioc bolesnika. Pratioc je onaj lik što gura pacijenta od točke A do točke B. Kvalifikacije za taj posao su da znaš čitati i pisati. Tako sam ja uletio u bolnicu koja je svijet i priča za sebe. Prvo vrijeme sam se ubijao od posla gurajući svakdodnevno 15 – 20 pacijenata na preglede. Letio bih po bolnici bez stajanja a kad bih se vratio na odjel, glavne sestre bi bile toliko oduševljene da bi mi odmah uvalile još 5 – 6 pacijenata za odgurat. Kad sam se malo uhodao, odjebao sam ih na brzinu. Shvatio sam da nema smisla da ja lomim kičmu dok moje kolege cugaju u lokalnoj kafani. Posao je uvijek štimao jer sam glavne sestre polako odjebavao i navikavao ih na sporiji tempo. Ujutro bih se prezentirao u 8 ( makar se počinje radit od 7 ) pa bih dobio listu dnevnih zaduženja. Zatim bih otišao u kafanu kod starijih kolega po ključ od kombija koji sam vozio ,naravno, bez dozvole i onda bih do marende napravio i svoj i njihov posao pa se izgubio negdje. Tada sam bio mlad i lud i stalno sam pušio travu. Danas mi nije jasno otkud mi hrabrost da usred bolnice u po bijela dana duvam naočigled svih onih znatiželjnih pogleda. Smatrao sam da ljudi ne kuže da je to joint, nego misle da je cigareta ali opet neznam kako nisu skužili smrad od travuljage. Bilo kako bilo, ja sam non stop bio napušen tako da me bolio qrac za sve oko mene. Puno se puta desilo da pacijenta odvedem na neki pregled pa zaboravim na njega. Koji put su me znali i vikati i psovati, što je potpuno razumljivo s obzirom na to da su morali čekati par sati u nekom hladnom hodniku, obučeni u pidžame i papuče. Još je bilo dobro ako bi ih se sjetio naposljetku. Nikad neću zaboravit facu glavne sestre Neurologije koja je bila nadaleko i naširoko poznata po živčanoći i zloći. Ta me upecala u prčvarnici u kojoj smo marendali kako pijem pivo. Bilo je oko 10 ujutro i taman sam bio ugasio joint. Pitala me je što to smrdi ali ja je nisam kužio. Smijao sam joj se u facu dok se ona pjenila. Nisam je ništa čuo jer sam imao discman na ušima iz kojeg je muzika pičila do maksimuma. Imao sam dugu kosu do pola leđa, naočale za sunce sa okvirom na cvjetiće i obavezan smješak na licu. Glavna sestra je urlala iz svega glasa tako da sam u stanci između pjesama uspio čuti da će me ona negdje prijaviti. Mislim da je ipak još jače popizdila kad sam ispred njenog prozora prevalio tipa iz invalidskih kolica u vrt. Ispred lifta je mala uzbrdica tako da sam se ja zaletio sa kolicima kako bih izvukao uzbrdicu jer u kolicima je bio tip od svojih 110 kila. Maleni kotači su od silne težine zablokirali na početku uzbrdice i tip se katapultirao u vrt. Sva sreća da nije bio jako bolestan pa se pridigao i odšetao pješke u lift glasno psujući. Meni je malo falilo da ne puknem od smijeha jer je tip zaista teatralno odletio. Glavna sestra je urlala iz svega glasa, bilo mi je smiješno kako su joj iskočile sve žile na vratu, zajapurila se i zacrvenila, mislim da joj je i šećer skočio. Nisam dugo radio na Neurologiji jer je oštrokonđa bila zamjenica glavne sestre bolnice pa me ubrzo šutnula na drugi odjel. A meni pala sjekira u med, dobio sam posao u šok sobi i operacionoj sali koje rade unutar jednog objekta. E tek tamo sam duvao kao blesav. Tamo nije bilo toliko posla pa sam imao dosta slobodnog vremena. Danas mi je to smiješno kad se sjetim sebe napušenog u šok sobi. Imao sam neku malu sobicu koju sam dijelio sa čistačicama. U toj sobici je bila jedna stara fotelja u kojoj sam spavao. Nabio bih tamne naočale na glavu i novine ispred sebe. Kada bi glavna sestra uletila u sobu, pravio bih se da čitam. Jednom prilikom me helikopter čekao 30 minuta. Ja sam išao na marendu i na joint a kad sam se vratio na odjel, tamo živa frka. Svi me traže da donesem kolica i da odguram tipa na helikopter koj već čeka. E sad je valjalo nać kolica. Pretražio sam cijelu bolnicu a kolica nigdje. Pritom me neki frend iz škole zaustavio pa počeo razglabati o svemu i svačemu. Nakon par minuta rekoh mu - sori stari ali helikopter me čeka. Najjače mi je bilo kad bi me sestra iz operacione sale zvala da odnesem njihove izrezotine na patologiju. U prvo vrijeme mi je bilo malo čudno nositi sve te tumore,ciste i ostala sranja u staklenkama ali vremenom sam se navikao. Koji put sam morao nositi i kante, toliko bi toga izrezali. Jednom mi je sestra rekla – odnesi ovu nogu - mislio sam da se šali i da me pokušavaju dignut na foru. Kada sam spustio crnu vreću za smeće na pod i začuo onaj tupi udarac, shvatio sam da je unutra zaista prava noga. Nakon toga sam nosio noge još puno puta, koji put samo potkoljenicu. I sve to napušen kao tele. Imao sam plaću 1200 kn i to bih dobio u 2 dijela. Puno puta se desilo da dobijem plaću u petak a da u subotu nakon izlaska nemam za cigarete. Jednog sam ljeta išao pitati šefa dali mogu na godišnji odmor, rekao mi je da mogu u 9. mjesecu kada se ostali vrate. Sutradan sam ga nazvao i rekao da me neće biti par dana jer moram srediti nešto sa vojskom. Vratio sam se 20 dana kasnije, preplanuo od sunca, šef je popizdio. Urlao je i vikao na mene, prijetio mi drvljem i kamenjem i na kraju ništa. Sve je ostalo po starom. Ubijala me ta mala plaća pa sam ubrzo dao otkaz. U stvari – dobio sam ga…nakon što se nisam pojavljivao 2 mjeseca na poslu a nikome se nisam javio. Laknulo mi je. Bio je to dobar posao ali ipak premala lova.
Da Kang is offline  
Odgovori s citatom
Old 02.06.2004., 13:38   #4
Penta

I

Našli smo se točno u pola noći. Nele je malo kasnio ali to je već bilo uobičajeno. Bio je četvrtak i bila je topla proljetna večer, nekako posebno mirna. Bili smo spremni za akciju pa smo krenuli. Plan je bio operirati obližnju uvalicu u kojoj su ljudi imali privezane barke a tamo su se nalazile i male drvene kolibice koje su nas interesirale. U tim kolibicama ljudi često drže svakojake potrepštine za ribolov a poneki i ono što je nas najviše zanimalo a to je vanbrodski motor, fuoribordo iliti penta. Već desetak dana smo se dogovarali gdje bi mogli ukrasti pentu pošto nam je jedan Alenov stariji prijatelj ponudio 80 maraka za nju. Tako smo mi, obučeni u tamno, došetali do uvalice i počeli njuškati oko kolibica. Alen je ubrzo provalio u jednu ali u njoj nije našao ništa. Ja i Nele smo zajedno bili jaki kao Alen pa smo skupa provalili u drugu kolibicu ali niti u njoj nismo pronašli ništa zanimljivog. Smijali smo se potiho ne vjerujući da smo toliko ludi. Tek nakon 4 – 5 obijenih kolibica Alen je na glas rekao – Bingo. Dotrčali smo do kolibice koju je obio i prihvatili se izvlačenja pente. Izvlačeći pentu porušili smo neki alat koji je glasno zazvečao pa smo se u trenu malo sasrali da nas nije netko čuo. Ja i Nele smo držali pentu za gornji, teži dio, a Alen je uhvatio donji dio. Potrčali smo kroz šumicu spotičući se u mraku. Počeli smo se prigušeno smijati jer smo bili sretni da je sve prošlo glatko. Pentu smo odnjeli nekih dvjestotinjak metara dalje u šumu i odložili je u grmlje tik uz cestu. Dobro smo je zamaskirali travom i lišćem da je netko nebi slučajno otkrio. Plan je bio napola gotov. Pošto smo bili mulci, nitko od nas nije imao auto pa smo se dogovorili sa tipom koji će kupiti pentu da sutradan po mraku prođemo po nju. Sutradan, oko 11 sati navečer smo se potrpali u tipovu škodu i krenuli prema uvalici. Stali smo uz cestu, tip i Nele su ostali u autu a ja i Alen smo taman počeli vaditi pentu iz grmlja kad se iz uvalice začula dreka. Netko nas je snimio kako dižemo pentu iz grmlja pa je sad počeo trčati prema nama vičući i lomeći grmlje i grane pred sobom. Nas je u trenu oprao adrenalin pa smo u sekundi utrpali pentu u škodu na zadnji sic i sa ugašenim svjetlim odjurili u nepoznatom pravcu. Okrenuo sam se i na cesti vidio tipa kako maše rukama. Imali smo sreće da nas nije ulovio. Srce nam je lupalo sto na sat a i ovom tipu što je vozio nije bilo baš svejedno. Bilo ga je trta da netko nije vidio broj tablice. Tipu smo pomogli iskrcati pentu u njegovu garažu i on nam je dao dogovorenih 80 maraka. Rekao je da će mu ubrzo vjerovatno trebati još jedna penta pa će nam se javiti. Zadovoljno smo trljali ruke. Sve je bilo spremno za naš sutrašnji izlazak.
Da Kang is offline  
Odgovori s citatom
Old 01.07.2004., 13:20   #5
huliganske ispovijedi

slučajno prolazio i rekoh- da pročitam.ajme majko si ga! huliganski simpatično iz prve ruke, ali ako ima i zrnce istine u svemu-a uvijek ima-jao si ga tebi kad te dohvatim.
inače, peticu za tečno i pitko gluparenje!!!
__________________
'It's not about the years in your life, but the life in your years.' So I think I am not going to count the days or the years from now onwards but the moments which have made me feel alive
Wall is offline  
Odgovori s citatom
Old 02.07.2004., 17:14   #6
Re: huliganske ispovijedi

Quote:
Wall kaže:
peticu za tečno i pitko gluparenje!!!
ty m8
nažalost, nemam volje ništa pisati. Nastavak očekuj najesen kada se vratim sa godišnjeg....
pozdrav
Da Kang is offline  
Odgovori s citatom
Old 27.07.2004., 13:05   #7
Prije 20-tak godina radio sam kao tehničar u bolnici na odjelu. Kada sam diplomirao, najavio sam svoj odlazak i pomalo mi je bilo žao što odlazim. Najviše sam mrzio noćne smjene. Zadnju noćnu smjenu neću nikada zaboraviti. Došao sam u 8 navečer i nakon što su mi kolegice predale smjenu, krenuo u obilazak pacijenata. Kolegice su mi prenijele kako je na odjelu sve super, kako nemamo teških pacijenata kao ni operiranih pa sam pretpostavljao da će noć biti mirna. Jedan pacijent mi se potužio kako se ne osjeća baš najbolje. Bio je to čovjek od svojih šezdesetak godina, nije izgledao previše loše pa sam mu rekao da legne i odmara i da je to prolazna slabost. Kolegica što radi samnom u smjeni je bila u ambulanti a ja sam pokrivao odjel. Inače sam uvijek ja radio u ambulanti ali te večeri sam izabrao odjel jer je sve upućivalo na to da ću mirno prospavati noć. Nakon nekog vremena ponovno sam obišao pacijenta koji mi se opet potužio na bolove i osjećaj opće slabosti. I opet sam ga pokušavao smiriti razgovorom i pustio ga da leži i odmara. Pola sata kasnije ponovila se ista priča. Tada sam pozvao dežurnog liječnika koji je bio u ambulanti. To je najstariji i najiskusniji liječnik u bolnici i jedan je od najvećih majstora, njegova je mana što ponekad sve olako i površno shvaća i ne pristupa problemu onako kako bi to možda napravio liječnik bez iskustva. Doktor je došao 45 minuta kasnije, pogledao je pacijenta vizualno, izmjerio mu puls i rekao čovjeku neka legne i neka se ne diže do jutra. Zatim je otišao u svoju sobu na odmor. Bilo je već oko pola noći. Ja sam obilazio pacijenta svakih 10 – 15 minuta i čovjeku je bilo sve gore. Bila mi je živa muka buditi doktora jer sam znao da će se ljutiti ali ipak sam to napravio. Doktor me upitao što želim sa tim pacijentom a ja sam mu rekao da bih želio da ga pogleda internista. Doktor je napisao uputnicu dok sam ja zvao prevoz pošto je internistička ambulanta sasvim na drugom kraju bolnice. Doktor je iz osvete poslao i mene u pratnju sa pacijentom. Internista je vrlo brzo zaključio da je riječ o vrlo teškom slučaju, pacijenta su odmah odvezli u intenzivnu njegu. Kad sam se vratio na odjel i sjeo u kauč da popijem vode, zazvonio je telefon. Sestra iz intenzivne mi je javila da je pacijent umro. Pošto ja uvijek polazim od sebe zamišljao sam kako je taj pacijent mogao biti moj otac ili djed. Na našem je odjelu bio zbog banalne stvari i sigurno je mogao živjeti barem još koju godinu a usudio bih se reći i desetak a možda i više. Mogao je poživjeti da je liječnik pravovremeno reagirao. Da je umjesto starog liječnika bio netko mlađi, čovjek bi i danas bio živ a ovako – nema ga više. U takvom poslu smrt je svakodnevnica ali ja sam previše emotivan i zato sam i napustio taj posao. Nikada se nisam mogao pomiriti sa smrću i sa činjenicom da sam možda mogao nešto učiniti. Kada se doktor ujutro probudio i došao u našu sobu na kavu, samo je rekao – Si vidio kako nam je onaj umro, ha ?
Da Kang is offline  
Odgovori s citatom
Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 13:18.