Za luzere Ekran priča 02

[young]

Otvaram ovaj topic za sve luzere Ekran priča 02, među kojima sam i ja.
Neka ovaj topic bude naše rame za plakanje. Nećemo kuditi žiri, nećemo omalovažavati one koje su prošle. Samo ćemo copypaste- ti svoje. Pa neka cijenjeno pučanstvo procijeni jesu li naše stvarno tako očajne i loše. Ako mogu podnjeti dvjestotinjak onih , ni naše im neće škoditi. Evo moje;

Prelistavao sam novine, sjedeći na visokoj stolici za šankom, u svom omiljenom kafiću.
Ubijale su me vijesti i dosada. Pažnju mi je privukao trojac koji je ušao u kafić. Dva muškaraca obrijanih glava, nabildanih mišića i sa mini zlatarnicom na sebi, te prekrasna žena u njihovom društvu. Sjeli su do šanka i naručili piće. Ona dvojica udubila su se u razgovor. Konobar je stavio ispred njih piće, a ispred žene neko egzotično sa kišobrančićem. Proučavao sam je sa zanimanjem. Besprijekorna frizura, lijepe oči, savršene crte lica, šminka svjetskih šminkera, seksi vrat i otkopčan jedan gumb viška na bluzi koji je davao nagovještaj grudi, jer riječ "cice" bila bi ružna riječ za nešto tako lijepoga. Nezainteresirano je grebla uredno manikiranim noktom nevidljivu točku na šanku. Zavidio sam toj dvojici jer još uvijek nisam bio siguran koji od njih posjeduje to blago. Prema obrisima bradavica na bluzi zaključio sam da ne nosi grudnjak. Poželio sam izbliza ispitati ovu svoju teoriju. Ustao sam i uputio se, što je moguće ležernije, prema vratima wc-a, iza njenih leđa. Pogled mi je bio usmjeren u njen izrez. Potpuno neočekivano digla je pogled sa točke i uhvatila moj. Malo sam izgubio ritam koraka. Iduće sekunde spustila je pogled na moje hlače gdje se nabreklina nije mogla sakriti. Ne moram ni reći koliko mi je bilo neugodno. Nastavio sam prema vratima. Krajičkom oka primijetio sam kako ustaje i kreče za mnom. Sav u nezgodi, zastao sam ispred ogledala i kao, popravljao frizuru. U odrazu ogledala, vidio sam kako ulazi i staje iza mene. Ono što sam u tom trenutku očekivao bio je šamar. U glavi sam smišljao sve moguće izgovore od "nisam htio.." do "slučajno sam..". Čak sam pripremio jednu blokadu iz dana kad sam trenirao karate. Molio sam Boga da ne pozove onu dvojicu jer će obrisati pod sa mnom. Ništa od tog nije se dogodilo. Uhvatila me za remen i uvukla iz vrata na kojima je zalijepljena figurica djevojčice na tuti. Reći "bio sam iznenađen", malo je. Bio sam šokiran. U tri poteza skinula mi je hlače i obuhvatila usnama oružje ne baš prevelikog kalibra. Radila je to znalački. Polako je otkopčala bluzu i izložila grudi. Grudi na kojima bi joj pozavidjele mnoge manekenke i modeli. Osjećao sam da se bliži onaj trenutak i nježno sam je povukao za kosu dajući time do znanja što će se dogoditi. Samo je zamumljala i po prvi puta sklopila oči. Nije više bilo vremena za objašnjavanje. Zacrnjelo mi se pred očima od ugode. Dok sam još lovio zrak pridigla se, zakopčala bluzu, dala mi pusu u nos i nestala iza vrata. Na brzinu sam navukao hlače jer ,zaboga, nalazio sam se u ženskom wc-u. Ispljuskao sam lice hladnom vodom, da istjeram crvenilo. Oprezna koraka ne usuđujući se ni skrenuti pogled, došetao sam do svog mjesta. Ona dvojica i dalje su ugodno čavrljala, a žena grebla onu istu točku na šanku. Muškarac bliže njoj pozvao je konobara i platio račun. Sve troje ustalo je od šanka i krenulo prema izlazu. Žena se nije osvrnula ni jednom. I znate što? Više uopće nisam bio zavidan toj dvojici. Ni najmanje.

[TzU]

young kaže:
. Radila je to znalački.

e znam di si ovo pokupio....

Ha, ja sam na MLK procito dosta bolje tekstove od tebe. Ovo ti moze proc na nekom retro-erotskom natjecaju

[Sudden Sid]

Ima ih 4 pa se pripremite za long way down.

A šta sad?

E kako sam se nabrijao! Uzeo sam si dvije pive iz fridža, eksao ih, navukao neke krpice na sebe i zovnuo Leicu. E ta Leica! Nabrijana luda mačka, ženska totalno opičena u mozak, nepredvidljiva zvijer – e to je moja ženska! Nazvao sam Leicu i dreknuo u slušalicu - mala, ajmo bančiti! Leica je rekla ajde i da dolazi za 5 minuta i došla je na svojim visokim petama spremna da ode u pakao i pljune vragu u facu! Uzeo sam ju za ruku, odveo u svoju Mečku i odfurali smo se do Kataliner`s pub. Unutra smo upali vičući i pozdravljajući svu tu rulju tamo koja nas nije znala, ali nas je voljela, jebeno nas je voljela i mirno su nam odzdravili! Meni je išla na živce ta mirnoća, kužiš, jedan je život, nema vremena za mirnoću, a i Leicu je kurila mirnoća. Zato smo uzeli pet boca Džonija i zajedno s ruljom ih zapili i sve je bilo tako nekako – vatromet, čovječe, ogromni vatromet u kafiću nam je bio pred očima! Počeli smo pjevati, derati se, veseliti se, kužiš, stavljati naše veselje na neki prokleti hram života i uskoro je došla ta pička od konobara! I rekla nam da se gubimo van! Mi smo mu psovali i harambačili mater i on nas je odvukao van i rekao nam da će nas nabiti! Ja sam mu rekao – ti`š mene nabiti, ovčja bljuvotino! E to sam mu rekao, ne znam kak mi je to palo na pamet, ali razbjesnio se i krenuo na mene. Ja sam mahnuo šakom i maznuo ga po laprdi tak jako da se složio na pod. Leica me zagrlila dok sam pijano teturao i rekla da me voli! Otišli smo u drugi kafić i rekli nek da rundu za sve! Neki bahati čoek mi je rekao da šta ja imam častit ljude. Uzeo sam bocu Žuje i mlatnuo ga po lajavoj gubici i njegova ženska me pogledala i rekla da se pali na mene. Ja samo Leicu volim, reko sam joj i onak u stilu Johna Waynea pogledao sve ostale onim hladnim pogledom, a onda sam u stilu Rafe Dropulića reko da svima plačam cugu! Barmen me čudno gledao, ali je dao cugu i kad nije gledo ja sam uzeo Leicu i šmugnuo. Na izlazu smo mu se okrenuli i rekli - jedite govna, pasivni bezživotarci! Bezživotarci, ne znam kak nam je palo na pamet, ali palo je u isto vrijeme! Odveo sam ju do auta i zazvonio mi je mobitel! Bila je to Leičina stara, govorila mi je da se klonim njene kćeri i da sam ja loš za nju i sranja i ja sam joj rekao – stara, siši ga! Leica se nacerila i rekla da ju uzmem tu na haubi, da ju ševim. I zažvalila me i zgrabila tam dole. I u ruci joj se našlo neš mekano. Nije mi se digo. I ja sam tupavo gledao i Leica isto i prošaptala je – a šta sad? Ja sam pokušavao složiti neku frajersku facu, htio sam reći da ću ju nategnuti i ovako i da će mi se dignuti, ali nije se dizao i rekao sam da ne znam. Leica me preplašeno pogledala, a zatim se okrenula i otišla.

[Sudden Sid]

Žena iz tektonske grabe

Drugom razredu opće gimnazije svakih par tjedana usred sata zemljopisa upadne Magda. Magda ima kosu čupavu poput metle kojom je netko predugo brisao podove. Ima veoma hrapavi glas (vjerojatno od dugogodišnje ovisnosti o cigaretama) i crne podočnjake ispod umornih očiju. Magda radi za kazalište i ide po školama gdje monotonim glasom nudi djeci razne predstave za koje djeca nisu čula niti su željela čuti. Tako bi ona upala usred sata i ispričala o čemu se radi u nekoj predstavi i pitala tko bi išao. Nakon što nitko ne bi digao ruku ona bi izašla vani bez riječi. Neki klinci nazvali su je «žena iz tektonske grabe».
Tog dana upala je nakon što već dugo nije bila u toj školi. Počela je pričati o predstavi «Bijeli konj» nekog dramatičara za kojeg nitko nije čuo. Rekla je da se u predstavi radi o majci, sinu i kćeri, da je to groteska i da ima puno gegova. Želi itko ići?
Nitko nije digao ruku. Ovaj puta nije šutjela. Rekla je djeci da samo gledaju filmove i televiziju. Da idu u disko i da slušaju čudnu muziku. Rekla im je da su lijena i glupa generacija debila. Neka djeca su se nasmijala, a neki su ju jednostavno ignorirali i buljili u zid. Ona je ljutito izašla van i zapalila cigaretu svjesna svoje besmislenosti.

[Sudden Sid]

Povratak kralja

Kad je došao doma Marin je bio prilično razočaran. Dok se vozio autobusom doma, u nedostatku pametnijeg posla, počeo je razmišljati bi li ga jedan robot mogao zamjeniti. Ustajanje, doručak, pranje zuba. Jedan robot bi mogao biti lako programiran za to. Odlazak u školu, jednolično sjedenje u klupi 6 sati. Pa skoro bi drvo to moglo, kako ne bi jedan robot? Dolazak kući, čitanje novina, igranje nekih igrica na pc - u, rad domaće zadaće. Mogućnost da ga robot zamjeni bila je tako realna da je čuo bipkanje Hala 9000 dok pokušava riješiti zadatak iz matematike. Odlazak na engleski i na kraju spavanje. I sve to isto svaki dan. Marin je tako u busu zaključio da bi svaki bezosjećajni robot iz sf priča mogao biti ovo što je sada on. Mogli bi ga oteti terminatori iz budućnosti i ubaciti robota koji bi izgledao kao on i nitko ne bi shvatio da taj mehanički glas nije njegov. U tom isprogramiranom životu nije bilo nepredvidljivosti, nije bilo dizanja obrva ni začuđenog došaptavanja ostale djece – svatko je od njega očekivao rutinu i to je dobivao. Legao je i počeo čitati novine. Znanstvenici su otkrili povezanost raka dojki i dezodoransa. Zar nije to već bilo u novinama? Ah, nevažno. Počeo je čitati male oglase i lagano je skupio obrve od čuđenja.
Dva dana kasnije išao je na engleski. U maloj učionici obično je tužno gledao svoju teachericu kako piše nešto o present perfectu. Ostali su ili pričali ili pokazivali svoje blistajuće skupe mobitele ili se gađali gumicama. Živjeli su život iz kojeg je Marin bio izrezan. Ipak, tog dana bilo je nekako drugačije. Marin je još uvijek ignorirao sve oko sebe, ali ovaj put je nervozno micao nogom. Nikad nije nervozno micao nogom. Cijelog života je stagnirao. Ima pametnijih stvari od nerviranja, uvijek je govorio. Bilo je 20 sati i 13 minuta i Marin je prestao micati nogom jer se odjednom sve počelo kretati u slowmotionu i bez zvuka. Teacherica je polako zapisivala nešto i otvarala usta polako kao riba, ostali su veselo pričali i pokazivali nešto rukama, a Marin je osjetio vibriranje svog mobitela u džepu. Srce mu je poskočilo. Slowmotion je prestao kad je Marin naglo pokucao po klupi svom snagom, viknuo: «Uđite!» a u učionicu je upao ni manje ni više nego Elvis Presley! Marin je skočio i spektakularno povikao: «THE KING IS BACK!!» i dok su svi lagano otvorili vilicu i tupavo gledali u ovaj prizor, Marin je skočio na stol i zajedno sa osrednjim imitatorom kralja rokenrola počeo pjevati: «One for the money, two for the show...». Dok je manijakalno skakao po stolovima poskliznuo se na bilježnicu, pao sa stola i nastavio pjevati na podu. Kralj je pobijedio zločeste robote i Marin je bio nesvakidašnji zadovoljan.

[Sudden Sid]

RAZNOBOJNI TRAMVAJI

Jednog dana donesena je odluka da određene vrste ljudi idu određenim tramvajem. Obrazloženje odluke je bilo da se izbjegnu dotadašnji sukobi između različitih ljudi. Tako su se sad trebali uvesti npr. zeleni tramvaji za vegetarijance, žuti tramvaji za ispodprosječno inteligentne ljude, plavi tramvaji za ekonome i tako dalje. Postojale su i komisije koje su procjenjivale ljude i stavljali ih na listu za određeni tramvaj. Za odlazak na komisiju obukao sam otmjeno odijelo koje je moj otac nosio na vjenčanju i krenuo. Komisija uglavnom sijedih ljudi počelo mi je postavljati razna pitanja poput imena, prezimena i interesa, a onda su me upitali jesam li vegetarijanac. Razmislio sam. Vegetarijanci su uglavnom žgoljavi mirišljavi ljudi koji ne zauzimaju puno mjesta u tramvaju, a mesožderi su... pa, zvijeri. Doduše, ja sam mesožder, ali ja nisam kao svi ostali mesožderi koji su debeli, nepristojni i ratoborni. Ne želim biti sa mesožderima u tramvaju pa sam rekao da sam vegetarijanac. Dobio sam pokaz za zeleni tramvaj.
Za prvu svečanu vožnju zelenim tramvajem obukao sam neku majicu s parolom za zaštitu okoliša i ponosno pokazao kontroloru zeleni pokaz. U tramvaju su bili neki normalni ljudi, mršave prikaze boje zemlje i slatke tinejdžerke koje su inače gole prosvjedovale protiv nošenja krzna. Bilo je toliko mjesta da bi i slon stao unutra i bilo je baš dobro dok nije došlo do zastoja zbog nekog incidenta. Navodno je u narančastom tramvaju za nadprosječno inteligentne ljude došlo do okršaja i netko je potegnuo i nož pa sada policija beskrajno sporo istražuje. Dok je tramvaj stajao, netko je došao u tramvaj i, nakon jezikove juhe konduktera da ovo nije stanica, krenuo prema meni. Pogledao sam i to je bila Moira. Stara Moira revolucionarka koja se uvijek furala na pacifizam i hipijevska sranja!
« Šta ti tu radiš?» kriknula je Moira.
« Pa vozim se tramvajem. Vegetarijanskim.» odgovorio sam dajući signal da šuti.
« Ma nisi ti vegetarijanac!» blentavo se nasmijala ne shvaćajući svoju glupost « Vidjela sam te kako tučeš po hamburgeru, ti si veći mesožder od... od... vuka! A sad silazim, tu je moja stanica.» rekla je i otišla ostavivši iza sebe većinu vegetarijanaca koji su ljutito pogledali preko meni. Počeli su vikati na mene, zatim me gurati, a onda me neka žgoljava šaka udarila, pao sam i ljutita masa me počela cipelariti. Dok su me tukli po glavi i trbuhu i cijelom tijelu ja sam gledao kroz prozor i, vrlo vjerojatno od udaraca, svi su mi tramvaji koji su prolazili izgledali isto. Nakon još jednog tramvaja istog kao i ostali zatvorio sam oči i izgubio svijest.

[walter]

Pa ovo o tramvajima je klasik, Sadene Siže.
Jebo tulavce iz komisije, ne znaju oni šta valja.

[TzU]

1. : nelosa ideja, slabija izvedba
2. : lijepo je imati razumijevanja za jadne profesore....ummmm...ma kaj kua, ko ih sljivi! ocu rec, fulano.
3. : ta fora je x puta, ali stvarno x puta prezvakana.
4. : dobro, ali los naslov. naslov je IZUZETNO bitan, pa makar smisljanje naslova pojelo vremena jednako kolko i pisanje same price.

[china]

Meni nije jasno, to su price koje nisu usle u prvih 200?
Nije sad da su to remek djela ali u usporedbi s vecinom onog sto sam ja tamo dosad procitala

Ah...al ipak mi krivo sto nisam nista slala
laptop imam, al eto, mogla sam ga osvojit i onda onako javno poklonit nekom bolesnom djetetu...i bila bih hrvatski knjizevni rafo

[TzU]

china kaže:
laptop imam, al eto, mogla sam ga osvojit i onda onako javno poklonit nekom bolesnom djetetu...i bila bih hrvatski knjizevni rafo

(znam, znam, nabijam si postove...rekli su mi da je to najsigurniji nacin za postati popularan )

[Sudden Sid]

TzU kaže:
1. : nelosa ideja, slabija izvedba
2. : lijepo je imati razumijevanja za jadne profesore....ummmm...ma kaj kua, ko ih sljivi! ocu rec, fulano.
3. : ta fora je x puta, ali stvarno x puta prezvakana.
4. : dobro, ali los naslov. naslov je IZUZETNO bitan, pa makar smisljanje naslova pojelo vremena jednako kolko i pisanje same price.

Pretpostavljam da je ovo upuceno meni pa da odgovorim

1. Ma izvedba je bila ogranicena na 2700 znakova i bila je dosta losa jer mi se tesko uziviti u 1. lice onakvog lika, ali kad pogledam kak je to napravio tip koji je osvojio 3. mjesto, padne mi mrak na oci

2. Ma nije bila tema o profesorima nego o toj nekoj zeni koja upadne na sat i pocne nuditi predstave. To je prema istinitoj prici jer nama svaki put upadne ta neka dosadna zena i na uzasno dosadan i nezainteresiran nacin nam tupi o predstavama. I kad nitko ne zeli ici na predstavu, meni je zene malcice zao

3. Ma to mi je pala inspiracija dok sam se dosadivao na engleskom i mislio kako bi bilo zakon da sad upadne elvis. Mozda bi bilo bolje da nisam bio ogranicen na 2700 znakova

4. Ma htio sam da naslov bude jednostavan i da ne otkriva previse. Nisam htio neko cudo tipa "Vozio sam se s Hloverkom u tramvaju jer je ona vegetarijanka kao i ja". Ali izgleda da takvi naslovi funkcioniraju

Pa ovo o tramvajima je klasik, Sadene Siže.
Jebo tulavce iz komisije, ne znaju oni šta valja.

Ma pas mater komisiji, sve je to urota!
Tebi je klasik jer me poznas. Oni ne znaju nista o meni. Eventualno su procitali biografiju koju sam nazvrljao, a koja je jadna i bijedna. Fuj, koja ogavna biografija!

[milk]

za tramvaje..zbilja dobro..

[china]

TzU kaže:


(znam, znam, nabijam si postove...rekli su mi da je to najsigurniji nacin za postati popularan )

Ma nije, ja sam imala 3000 pa mi se cinilo previse........ pa sam se reinkarnirala

[young]

china kaže:
Ma nije, ja sam imala 3000 pa mi se cinilo previse........ pa sam se reinkarnirala

Dobro je da još netko vjeruje u reinkarnaciju.

[kisha]

Suden Sid i Young

Evo mojih bejbi luzera

Nadam se da nećete previše patiti čitajući ih!!


Đukela
E, kad sam je ugledao razkoračio sam oči toliko jako da sam mislio kako će mi izletiti iz duplji i naprosto se otkotrljati meni u nepoznatom pravcu.Nisam mogao vjerovati da to što je vidim nije neka fatamorgana, utvara ili što slično.Stajala je u svom crvenom kaputu, kakav je prije nosila, zanosno izbacivši ono malo svog ponosnog poprsja što je meni oduzimalo ponos i uvijek me bacalo da se ko kakav posljednji đukela povlačim za njom ne bi li mi bacila komad koske da se nahranim. I tad, sjećam se nisam mario, niti me bilo briga što i tko i gdje o meni govori, sve dok me držala tu negdje blizu sebe.Tad dok sam je tako izbeljen promatrao mislio sam:- O Bože, daj sad i samo sad da ostanem trezvene glave i daj mi snage da joj se ne bacim pred noge i dopustim joj da mi stavi uzicu, pa da me opet ko nekad šeta kud i kako joj padne na pamet. Dok sam se tako ja mislio ona se sigurno približavala, i dolazilo mi je da si protrljam oči ko u crtiću, ma nisam vjerovao, pa sam se stao moliti malo revnije:-Ma daj Bože, daj učini nešto, daj molim te me spasi, e ono nešto napravi, neku foru, zgromi me, il’ već, samo me pomakni od nje, samo negdje nešto, ono daj...Ali naravno kad se uvijek molim u krivo vrijeme, pa se niti ne čudim šta mi nikad ništa ne usliši.Tko mi je kriv što sve u zadnji čas, a lijepo mi je mater govorila: -Tako ćeš jednom zakasnit i sebi na pokop.
Kad mi se sasvim približila, non-šalantno me pozdravljajući, a ja svoje izbuljene oči zaronio u njeno poprsje, znao sam kamo priča ide...Ali eto, sad se barem, ono, mogu pohvaliti da imam ogrlicu od prave kože, zlata ili već, ono, ako ništa.

[kisha]

Plavo
-Kad se prisilim da u nestajanju osmislim još jednu čežnju za oceanom, znam, to novi je korak da prestanem odustajati-mislila je žena sublimirane žute majice, truckajući se u busu koji je upravo prolazio alžirskim pustinjama.Ni zrno od krajolika koji ju je obuhvaćao kao točku u pustoši nije je dotaknuo, nije promijenio putanju njene svijesti u čežnji za oceanom.Kameleoni i pustinjski gmizavci, koji su se mogli nazrijeti u svakom umu dobrog urbanog televizionara, usred te pješčane pustinjske goleti u njoj nisu imali odjeka, kao da nikad nije bila, kao da više neće biti jedna od urbanih.Žena sublimirane žute majice truckajući se u busu alžirskih tablica u ovom trenu upravo misli -Od svih boja, samo jedna boja prevladava.To je boja koje ima više od kopna, koja je nad nama i u nama.To je boja mog pogleda, moja šifra i pasvord u potrazi za dubinom.Ocean,ocean-ponavljao je glas iz zvučnika radija na kojem su tragovi kiseline starih baterija.Zrnca pijeska u ustima, u kosi.
Pustinja još uvijek ženu sublimirane žute majice guta u noć na putu prema oceanu.Bus je bio posljednji krik tehnologije 50-tih godina 20.st.I sve bi bilo savršeno, upravo tako, i njegov motor bi ugodno krčkao vozeći putnike do njihove destinacije, ugodno, baš onako kako treba nova mašina, uređena i podmazana, da ovo nije 7 godina 21.st. i da jednu takvu kušnju, jednu takvu vožnju nije upravo mučno izdržati za nekonzumente tableta protiv povraćanja.
-Povraćam posljednji okus soli na svojim usnama.Ne sjećam se, ne mogu se sjetiti od kud i do kad seže to moje sjećanje, kad more i ja, ocean i ja bili smo jedno drugome iskustvo kože, dodir bez suspenzije, bez distance zagipsanog ekstremiteta. Zar to nije bilo ono ljeto ili je bila jesen? Neee, mora da je bila zima, ma sigurno zima. Da, bila je zima i moj posljednji dodir, moj posljednji pad pred urbanošću, pred trenom kad je vizija na tren opet postala televizija.
U daljini morskonebe ptice su kriktale, iz kljunova im ispadaše pokoja riba.U daljini miris plavog, u daljini destinacija.Truckao se alžobus sa svojim putnicima.Iza njega nazirale su se pustinje, ispred njega goleti.Vozio je vozač najbolje što je mogao.Vozio, odvozio putnike svoje.Truckala se i žena sublimirane žute majice koja tad poželi –Želim sad, dok moje oči prepoznaju šifru i imaju lozinku, postati ocean, dodir i okus soli,mislila je nesputano, iskreno, kao što čežnja najače umijene, a sudba i dnevni horoskop ispune.Tren za trenom se niže, okuka slijedi.Vozač pritišće kočnicu, ali kočnica ne reagira. Alžobus se sve brže kreće, juri, golet velika, zanosna, moćna.Ocean, velik, zanosan, dubok, a što je najvažnije ocean je ocean je more je ocean je žena sublimirane žute majice.

[kisha]

Danas kad sam odlučio prestati pušit
Danas sam odlučio prestati pušiti. Za uspjeh jedne takve akcije potrebno mi je više stvari. Da vidimo, prvo : potrebna mi je jedna cigaretna, ona zadnja, čini mi se da ću je odugovlačiti satima. Ma da! Kad bi bar cigareta bila sendvič od pršuta, pa uzimaš one male male zalogaje i još ti oduzme vremena odgrizanje jer se pršut cijeli razvlači i treba ti cijela minuta da odgrizeš komad,a tek žvakanje, al’ e ne može.Dobro, drugo: uzet ću bocu pelina, ma bolje vodke, da se ubijem od jada kad me počne pucati kriza..ma ni to nije dobra ideja, ako se napijem tek tad sam..ono...nadrapao, tek tad će mi se pušiti, hm...drugo bi onda bilo.....e da, žvake....a šta sam pametan brate mili, to će sigurno kao zavarati moj mozak...znači drugo bi bilo... Pa da, mogu se seksat. Hm, ali tu , kad bolje razmislim, imam dva problema u samoj relizaciji : prvo nemam cura, a da bih je nabavio trebao bih se napiti, a to neće ići, kao što ranije već zaključih, a drugi problem bi bio taj što mi se nakon seksa obično puši, pa samo opet na početku....dobro, drugo bi bilo : imam ga... ko’ dječak sam volio sport , jest da sam se davno time bavio, ali mogao bih opet , recimo mogao bih trčat, ono priroda, čist zrak, čista pluća, nema katrana, nema štapća za rak i sve za pet...Da, mogao bih tako to, mogao bih, kad bih imao tenisice za trčanje.
Zbog nemogućnosti nalaska advekatnog rješenja, točnije stavka drugog, junak naše priče nakon brojnih prepreka koje je uspio svladati na svom križnom putu odvikavanja od nikotina, odlučuje kupiti cigarete, pa ipak zadnju je popušio kod stavka jedan.

[kisha]

Dah
Kad sam ušla nije bilo nikoga, u zraku se osjećala prezasićenost amonijakom, nisam oklijevala, zakoraknula sam dublje u prostor.Ne sjećam se, ne mogu se sjetiti je su li velika,bijela,vrata ostala za mnom otvorena, ili sam ih ipak zatvorila. Ušla sam u sobu lijevo, na dnu hodnika. Vidjela sam je kako leži na krevetu, kao porculanska lutka bačena dječjom rukom, nakon igre koja je prešla u dosadu. Znala sam da ne spava.
Prišla sam i gledala njeno bijelo lice i njen rastvoren pogled. Prislonila sam svoje usne na njene, osjećah dah smrti. Nikad prije ni jedne usne nisu imale takav dah. Nisam se bojala.
- Tvoje usne, bijele, daleke, neprozirne, kao nijedne do sad imaju dah drugačiji od drugih.Zašto? Amonijak je tanjio disanje. Pravila su nalagala da čekam druge istražitelje, ali..Preglednost prostora omogućavala mi je da se brzo krećem. Krenula sam u zasebnu prostoriju koja je nalikovala ostavi. Zrak je bio gust, opipljivo neporozan i metalan. Kisele kapljice orošenog čela pekle su mi kožu. Misli su mi se počele mutiti.U sebi sam nabrajala riječi, slike kako bih ostala bistra
-Ja sam istražitelj odjela za dah smrti, moje ime je, nisam se mogla sjetit, ponavljala sam uzastopce
–Moje ime je,ja sam,...
Glava mi je bila olovno teška, istanjio dah skoro je nestao. Ležah na podu, a kako i kad sam izgubila svijest nisam se sjećala. Ispuzala sam iz komorne prostorije i ponovno se našla u hodniku. Iz dnevnog boravka su dopirali glasovi.Oprezno sam zakoraknula u njihovom pravcu..Dah smrti je bio gotovo opipljiv, suh i suviše stvaran, nisam se bojala,nikad se nisam bojala.
U dnevnom boravku, na stolu suho cvijeće raspririlo je svoje latice; tragovi borbe vidljivi na svakom koraku. Na ormaru radio, iz radija glasovi.Lažna uzbuna.
-Dah smrti se povećava, mogla bih ga okusit da rastvorim usta, isplazim jezik.
Kretala sam se opreznije, iako pogled mi se maglio, i ravnoteža varala.
-Sve zaudara na nasilnost! Bože, što se ovdje događalo?!
Moje tijelo je ustreptalo, a nešto teško i olovno prebacilo se preko moga ramena, obuhvativši me ispod vrata, pritiskajući mi prsa. Paničnim pokretima nastojala sam se osloboditi tog stiska. Nisam uspjela. Držalo me bez popuštanja. Nisam vidjela lice, ni išta osim dijela ruke koja me stiskala.Topla bol u mojim leđima proparala mi je disanje, a moj krik ostao je zaglavljen njegdje u meni. Grčila sam se. Topla tekućina iz bolnog tijela klizila mi je niz guzove. Stisak je popustio, a tijelo se obrušilo na pod. Osjećala sam hladnoću pločica na svome obrazu, i u njima vidjeh odraz poputu mnogih do sad. Dah se odbijao o pločice i vraćao mi se na usne, bio je to dah što prvi put osjetih na njoj. Taj put, zadnji put.
-Tko će pročitati dah s mojih usana?

[Sudden Sid]

Ekran price te ne zasluzuju, kisha
Tek sad kad vidim da su neke sund price usle u izbor ispred "Plavog" i "Daha" vidim kako je iskonovo natjecanje sranje. Kisha, ti si doktor znanosti osjecaja i ziri je grupa budaletina jer nisi prosla

[kisha]

E hvala Sudenn..
I tvoje i Youngove price su dokaz da žiri nema pojma ili da je jednostavno u masi posla previdio kvalitetu u silnoj kvantiteti...U svakom slučaju znaš da su sve velike face bile neshvaćene u svoje vrijeme ,haha
Evo jos jedna, pa vas vise necu daviti ...

Živjeti u Marseillu
Marseille je bio jedan od onih gradova u koji kad dođete imate osjećaj kao da ste tamo odsanjali cijeli jedan život.Tako je meni bio kad sam mu pristupila. Bilo je to ravno na tržnici na kojoj je vreva ljudi ispunjala šumom svaki dio moje ušne šupljine, i sve što sam htjela u tim trenutcima, dok sam prolazila između jabuka, naranača, čudnog voća i raznog povrća je zakopati se u taj vrevasti život koji je pulsirao jače, no’ što sam ga ikad do tad osjećala. Miris soli pomiješan sa ranorutarnjom cimetastom nebeskom presvlakom činio je da još jače zaželim zaroniti u sve pore ovog grada. Htjela sam zaživjeti u njegovoj najvećoj i najživljoj pori od svih, zaživjeti na tržnici. Pronašavši sasvim pristojan stan nedaleko, već drugo jutro bacila sam se na traženje posla. Shvatila sam, kao kad shvatite nešto bitno u životu, kao kad valjda oni čudni ljudi u Indiji dožive nekakovo ono njihovo prosvjetljenje, kako to već zovu, tako sam i ja doživjela to neko prosvjetljenje i htjela zartoniti u životnu vrevu tržnice, željela sam svako jutro miris soli i dodir jutra na dlanovima. Dobar čovjek iz Sechuana dopustio mi je da radim na njegovom štandu na kojem se prodavalo voće i povrće. Zamislite moje sreće i tog osjećaja buđenja svako jutro u 4ipo, a nekad i ranije, kako bi sve pripremila.Doista ja živim pod sretnom zvijezdom, imam posao koji volim i što mi više treba. Moj život je napokon ispunjen. Mogu reć da sam sretna. Da, sretna sam.