Priča o Mariji V.

[Wall]

ZAGREB,21.lipnja 2004.- “Danas je u Policijskoj upravi zagrebačkoj, na redovnoj press-konferenciji službeno objavljeno, da policija traga za mlađom ženskom osobom, koja putem Interneta pronalazi zainteresirane muškarce, ugovara s njima susret, a zatim ih u iznajmljenoj hotelskoj sobi ubija. Policija u interesu istrage nije objavila više detalja, ali iz naših izvora na policiji saznajemo, da je pronađen još jedan leš muškarca u hotelu ‘Park’ prošli tjedan. I ovoj žrtvi proboden je stražnji dio lubanje kirurškom iglom. Na mjestu zločina nisu nađeni tragovi zločina iz koristoljublja.”

Sa zaprepaštenjem čitam novine, naglo svjestan činjenice da možda poznajem ubojicu. Naime, upravo sam završio drugu terapeutsku seansu s pacijenticom, koja sanja kako ubija muškarce iglom u vrat. Ne mogu vjerojati da se radi o pukoj koincidenciji. Previše se godina bavim psihoterapeutskim radom, kliničkom i forenzičkom psihijatrijom, da bih zanemario vitalne znakove. Posljednjih sam dvadesetak godina imao brojne pacijentice s opasnim poremećajima, ali nijedna nije ubijala. Bilo je nasilnih, perverznih, sadista, sociopata. Neke su poslije završavale u crnoj kronici, ali nijedna od njih nije ovako spektakularno dospjela u novine. Gotovo sam siguran da je ‘zagrebački fantom’ iz današnjih vijesti moja pacijentica Marija V., koju liječim tek tjedan dana. Na prvi pogled Marija, koja je seansi insistirala da joj se obraćam kao Marini (kaže, ne voli svoje ime, previše je obično) izgleda krhko i ranjivo, kao djevojka od nepunih dvadeset godina. Prema kartonu ima 34, ali po tjelesnoj građi, mentalnoj slici i iskustvu koje projicira, ne bih nikad pogodio da je starija od 20. U njezinom plahom nastupu i tihom, sabranom govoru ne nazire se trag paranoje, niti potisnutih trauma iz djetinjstva. Nakon što sam povezao njezine snove i najnoviju policijsku presicu, iznenađeno otkrivam da je bolest krenula neočekivanim smjerom. Sa profesionalnog stanovišta želim saznati više detalja, kako bih upotpunio kliničku sliku, ali razum mi nalaže da hitno kontaktiram policiju. Ali ne još, barem dok ne saznam više. Sutra imamo terapijski rad u grupi, na kojem će biti i Marija.
--------
Zovem se Marija i obična sam djevojka. Živim s roditeljima, bratom i njegovom obitelji. Da, imamo i psa. Prava smo idealna familija, u kojoj nikad nije dosadno i ne fali događaja. Doduše, starom se bolest pogoršala, sve češće i sve dulje iskašljava pluća. Kaže, izdaju ga nakon četrdeset godina pušačkog staža. Smršavio je poprilično i konačno je došao skoro na moje kile, dakle 45 s krevetom, kako veli moj stariji, pametni braco. Otac mi je sad nekako bliži, prisniji, dok je nemoćan i konačno sveden na moju mjeru i veličinu. Nekad je bio planina od čovjeka, sto kila žive vage, zastrašujući pogled i glas, koji se spuštao u slatkasti, prijeteći šapat, kad bi poželio da mu dođem u radnu sobu poslije ponoći. Ja sam oca oduvijek obožavala. Na moj deseti rođendan kupio mi je prekrasnog plišanog medeka i dugo me držao na krilu. Igrali smo se raznih igara i od tada je to bila naša mala tajna. Kasnije sam naučila, da ne smijem odbiti ili usprotiviti se, kad poželi igranje ‘naših’ igara. Dugo me bilo strah da nas mama ne ulovi, jer je on rekao da bi se mama jako, jako naljutila na mene.

Ponekad sam pomišljala da mami sve priznam, ali strah da je ne razljutim bio je jači od želje da joj se povjerim. Osim toga, on je rekao, da bi mama sigurno mislila da je to sve moja krivica. Ustvari, ja znam da jeste, jer nijedna moja prijateljica ne obožava tatu kao ja. Nijedna ne mrzi oca – opet kao ja. Tek se sad, kad sam odrasla, a on bolestan i prikovan za krevet, mogu donekle opustiti u njegovom društvu. Mama i brat dugo su bili ljubomorni na tatinu i moju povezanost, ali ih je prošlo, kad sam navršila osamnaest i otišla u podstanare. Otac to nije lako primio. Nekoliko je mjeseci obigravao oko zgrade, u kojem sam bila na stanu zajedno sa Marinom. Nisam vam rekla, ali Marina je iz Valpova. Odlično se slažemo, iako ona ponekad poludi i sve porazbija u kuhinji. Zato kupujemo samo plastično posuđe, to duže traje.

Ovih sam dana opet kod staraca, ali samo privremeno, dok tati ne bude bolje. Pomažem mami u njegovanju starog i od svoje honorarne zarade dajem im pola novca za režije. Brat će dobiti treće dijete, pa oni ne mogu financijski pomagati. Osim toga, bratova je ženica prefina za kućanske poslove. Čak niti ne iznosi vlastito smeće. Mama jedina ima stalni posao u obitelji i uglavnom ona sve izdržava. Ponekad se čudim kako joj to uspijeva. Zato je već godinama nisam vidjela nasmijanu. Neprestano viče na sve, puši kao Turčin i mlati psa metlom. Kad je bijesna, svi joj se sklanjamo s puta.

Zadnjih par mjeseci tatin se tumor proširio i na drugo plućno krilo. Mislim da mu ne preostaje mnogo, a ta me pomisao istovremeno užasava i raduje. Više ne govori neprestano o hrani, ne utišava nas dok gleda ‘Golog kuhara’, ne prati vijesti. Sipljivo i teško diše i sve dulje ostaje u krevetu. Ponekad mu oči zacakle, kad sjednem uz njegovu postelju, da bih ga nahranila kašicom. Mogao bi on jesti i sam, ali često prospe po posteljini, pa se mama ljuti. Onda je meni najlakše hraniti ga. Osim toga, to mi daje neko perverzno zadovoljstvo, gledati kako je nemoćan i izložen meni na milost i nemilost. Ponekad namjerno petljam s hranom, odugovlačim, a on nestrpljivo gunđa sebi u bradu, da kakva su vremena došla i kako se iživljavamo nad bolesnikom. Potpuno je zaboravio, kako smo mama i ja godinama strepile od njega - brat nikada, brata nikad ni malim prstom nije taknuo, za razliku od nas dvije.

Stari zna, da mi više ništa ne može i ta ga činjenica frustrira i plaši. Vidim mu to u očima, kad se naginjem nad njegovu postelju, da popravim posteljinu ili oslušnem da li još diše, kad je čudno tih.

Ne znam što ste vi čuli, ali nije istina da sam staroga ugušila jastukom. Brat me, doduše, zatekao s jastukom u rukama, ali ja sam ga samo poravnavala – perje se bilo skupilo u lijevoj polovici jastuka.

A stari? Umro je od disfunkcije pluća, ugušen vlastitom pljuvačkom i bezglasnim kašljem.

Bila sam jako tužna, dok sam gledala kako mu se sjaj u očima gasi i ustupa mjesto čistom, nepatvorenom užasu. Mislim da cijeli svoj život nije upoznao pravi strah, do ovog zadnjeg trena. Bila sam neizrecivo sretna, što konačni osjećaj nadmoći nije u njegovim, nekad snažnim rukama.

Eto, to je moja priča za grupu. Ali, doktor je ovo sve već znao, a vi u grupi ste sigurno čuli desetke istovjetnih priča.

Uostalom, koja curica nije bila zaljubljena u vlastitog oca? Koja od nas godinama NIJE sanjala o jastuku preko njegovog omrznutog, obožavanog lica?

Priznajte!

[Da Kang]

[Wall]

hvala na palcu gore..
svaka (pogotovu pozitivna) reakcija dobro dođe.